Građani Bara su sa velikom tugom primili vijest o preranoj smrti doktorke Branke, koja ostaje trajno u sjećanjima i srcu  kao posebno posvećena, plemenita, tiha, skromna i topla, ljekarka i čovjek. Svojom stručnošću i predanim radom doprinjela je da na hiljade porodilja u barskoj bolnici na svijet donese zdrave bebe. Njena plemenitost, nježnost, podrška, ljubaznost i sigurnost koju je ulivala pacijentkinjama u presudnim i najvažnijim životnim trenucima, učinili su da je neizostavno postala dio emotivnog svijeta brojnih barskih porodica, a budućim generacijama doktora ostavila je primjer i trajan zalog. Biće upamćena po dobroti, poštenju i nesebičnosti.  Za nju nisu postojali manje važni ljudi, ni male brige. Svakoga je dočekala sa razumijevanjem, sa pažnjom slušala i ohrabrila. Bila je spremna da pomogne i onda kada to nije bila njena obaveza, ne očekujući zahvalnost i priznanje. U vremenu kada se često zaboravlja koliko znači topla, ljudska riječ, posebno ljekara, doktorka Branka je iznova, iz dana u dan, iz godine u godinu, sve do penzije, to potvrđivala, i svojim primjerom pokazivala da su humanost i čestitost neodvojive od ljekarskog poziva. Iza nje ostaju godine predanog rada, ali i nebrojene uspomene, zahvalnost majki, porodica i svih koji su imali sreće da se upravo njoj obrate za pomoć. Bar je njenim odlaskom izgubio izuzetnu ljekarku i plemenitu sugrađanku, ali dobro koje je činila ostaje trajno da živi u sjećanjima ljudi kojima je pomogla.

Iza doktorke Branke ostali su majka Danica, dugogodišnja nastavnica matematike, suprug Petar, takođe, ljekar, i sinovi Ilija i Stefan (ginekolog koji nastavlja časnim koracima svoje majke), brat Dragan. Njima je, uz neizbrisivu tugu, ostavila najvrednije nasljeđe – uspomenu na čestitu, plemenitu i voljenu ženu i doktorku.   

Doktorka Branka Stanišić sahranjena je danas na Gvozden brijegu u Baru.

The post In memoriam: dr Branka Stanišić first appeared on BARinfo.

Sve vrijeme njenog sindikalnog angažmana, ime Senke Rastoder bilo je sinonim za iskrenog i posvećenog borca za ljudska i radnička prava.

U zaštiti i zastupanju brojnih radnika-žrtava tranzicije, ne samo u Baru, bila je neumorna, bez ikakvog ustručavanja pred autoritetima.

Rastoder je poznata široj javnosti po brojnim, čak i radikalnim načinima sindikalne borbe poput štrajka glađu, kojima je isticala i skretala pažnju na probleme i korupciju sa kojima su se suočavali zaposleni u tadašnjoj krovnoj republičkoj radničkoj asocijaciji.

Javnost je dugo pratila njene štrajkove u prostorijama SSCG u Podgorici i Baru zbog višemjesečnog kašnjenja plata i nagomilanog duga za doprinose.

Senka je bila učesnica i podržavalac svih sindikalnih protesta i borbi, a pamtiće se i njen humanitarni rad kroz brojne akcije čiji je bila neizostavna učesnica.

Rođena 31. avgusta 1963. godine u Petnjici, osnovno i srednje obrazovanje završila je u Baru, a diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Najveći dio svog profesionalnog i društvenog angažmana provela je u SSCG, gdje je decenijama bila prepoznata kao glas zaposlenih.

Njeno sindikalno djelovanje obilježili su dosljednost, hrabrost i spremnost da javno ukazuje na probleme, čak i onda kada je takvo djelovanje nosilo ličnu i profesionalnu cijenu.

U vremenu nebrojenih društvenih izazova, Senka Rastoder nije odstupala od uvjerenju da dostojanstvo rada i zaštita zaposlenih predstavljaju temelj pravednog društva, zbog čega je u široj društvenoj zajednici stekla ugled osobe koja sindikalni rad nije doživljavala kao funkciju, već kao odgovornost upravo prema ljudima i zajednici.

Sem sindikalnog djelovanja, Senka Rastoder bila je prepoznata i kao građanska aktivistkinja, učestvujući u inicijativama od društvenog značaja.

Bila je članica nekadašnje NVO „SOS za žene i djecu žrtve nasilja“, a njena prva i najveća ljubav bile su knjige i pisanje. Objavila je zbirku poezije “S druge strane sjenke” 2008. godine, i roman “Tajni pečat duše” 2010. godine, te bila aktivna članica književnih klubova u Baru-u jednom mandatu i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara. Posljednjih godina bila je veoma aktivna u još jednoj plemenitoj misiji – brizi o napuštenim životinjama.

Svojim radom ostavila je snažan trag u javnom životu Crne Gore, obilježen empatijom, osjećajem za pravdu i neodustajanjem od principa ni onda kada je bilo najteže.

Odlaskom Senke Rastoder, Bar i Crna Gora su izgubili prepoznatljiv glas sindikalnog aktivizma koji je pozivao na pravdu i solidarnost. 

Porodica Rastoder danas prima saučešće u Islamskom centru u Baru, a sahrana će biti na groblju u Radmancima u Petnjici u ponedjeljak, 25. maja.

The post In memoriam: Senka Rastoder first appeared on BARinfo.

Nikola je bio bivši dugogodišnji tehnički direktor kluba, sekretar i kondicioni trener.

“Nikola je ostao upamćen kao čovjek pun duha, uvijek spreman da pomogne i da svojim idejama doprinese radu kluba. U jednom periodu, treninzi su se čak održavali u njegovoj teretani u sklopu kuće – što najbolje govori o njegovoj posvećenosti i ljubavi prema odbojci.

Nikola je u klub utkao godine rada, ali i duh vedrine i humora koji ćemo pamtiti.

ŽOK ,Luka Bar” mu duguje veliku zahvalnost i trajno sjećanje” kazali su iz barskog kluba.

The post IN MEMORIAM: ŽOK Luka Bar se oprostio od Nikole Vujoševića first appeared on BARinfo.

„Nijazim je rođen prije 73 godine u starobarskom Podgradu, kada je i taj prostor i to vrijeme, živjelo jednim drugim,  originalnim duhom. Vaspitan i odgajan u okruženju stare i ugledne familije Bećović,  Nijazim je nosio u sebi urođenu plemenitost i vedrinu kojom je plijenio i zračio oko sebe. Njegov duh je bio poseban i zato je uvijek bio rado viđen u svakom  društvu.

Volio je sve ljude,  uvijek tražeći ono najljepše u njima. Nijazim za nikoga nije imao lošu riječ, a  za ljudske mane i nedostatke uvijek bi našao opravdanje. Na tim vrijednostima Nijazim je  formirao  svoju porodicu, vaspitavao djecu,  svoje sinove koji su danas uzorni momci dostojni svog oca.

U vremenu kada to nije bilo nimalo lako, sa puno volje i entuzijazma, bio je sa nama na putu ožviljavanja naših najvećih ideala- obnove maslinarstva i revitalizacije Starog Bara. Pomagao je formiranje naših udruženja i  svojim posebnim duhom davao nam podsticaj za sve ono što smo,  u proteklih dvadeset i pet godina, uradili za maslinarstvo i naš StarI Bar.

Svojim primjerom je dokazivao šta znači biti uspješan maslinar-  Nijazim je maslinar sa najviše  pojedinačnih nagrada na našim manifestacijama za kvalitet maslinovog ulja.  

Svojim svakodnevnim prisustvom u starobarskoj čaršiji  i našim omiljenim kafanama,  davao je poseban šarm i originalnost druženju i prijateljstvima koje decenijama njegujemo. Bilo je to do zadnjih dana, iako dosta narušenog zdravlja sačuvao je prisustvo duha i volju da podrži svaku našu aktivnost i bude dio svakog našeg okupljanja.

Dragi Nijazime, danas  te ispraćamo, na tvoj posljednji put, u vječnost! Tvojoj porodici ostaje da gaji uspomenu na tebe i slijedi tvoj uzorni put dobrote i čovjekoljublja!

Nama tvojim prijateljima, ostaju tvoja toplina, duh i vedrina kojima si  zračio. Ostaju i divne starobarske uspomene u kojim ćeš biti stalno, sve dok bude i nas na ovoj zemlji i među ovim maslinama“, oprostio se Ćetković od svog prijatelja.

The post In memoriam: Sahranjen Nijazim Bećović, ugledni starobarski maslinar first appeared on BARinfo.

Najljepše godine života posvetio je “Primorci”. Svom preduzeću bio je odan do posljednjeg daha. Želio je da “Primorka” ostane gigant i ponos Crne Gore.

Omladinski košarkaški klub “Primorka” bio je njegovo čedo, uzdigao ga je do nestvarnih visina. OKK “Primorka” je jedan od rijetkih klubova u Jugoslaviji koji je od omladinskog pogona dogurao do Prve jugoslovenske (Winston) lige. Desetak godina izgarao je u klubu koji je mnogo volio. Stvorio je plejadu vrhunskih košarkaša, trenera i sportskih radnika, a uvijek je (dobrovoljno) bio u sijenci. Među njima i dva NBA igrača: Mladena Šekularca i Aleksandra Sašu Pavlovića.

Mudro se nosio sa svim problemima. Mnoge nas je zadužio, izveo na pravi put. Znao je da, uz osmijeh, prašta kad su mu rušili snove.

Volio je svoju porodicu, suprugu Ljilju i dvoje divne djece Aleksu i Anđelu. Ljilja je bila sve vrijeme uz njega, pa i u trenutku iznenadne smrti. A Anđela je rodila Kana, koji će kad sazna ko je i kakav bio njegov djed, biti ponosan kao niko, u to smo više nego sigurni.

Brano Dobrković biće sahranjen danas u 16 časova na groblju Gvozden brijeg.

The post In memoriam – Branislav Brano Dobrković first appeared on BARinfo.

“Poslije duge i teške bolesti napustila nas je Branka Martinović, rođ. Nikočević.

Branka se iz ugledne porodice Nikočevića iz Dobre Vode udala u poznatu i imućnu porodicu Martinovića, za Vasilija-Vasa, sina cijenjenog maslinara, uljara i privrednika Luke Martinovića.

U novoj sredini i porodici Martinović Branka je u potpunosti i na pravi način preuzela ulogu supruge, majke, snahe i prave gazdarice i organizatora poslovanja na imanju i Uljari porodice Martinović, jednoj od najstarijih i najuglednijih u Baru i Crnoj Gori.

Poslije smrti supruga Vasa 1994. Branka je u potpunosti preuzela poslovanje Uljare u svoje ruke i uz podršku i pomoć svojih najbližih nastavila uspješnu tradiciju Uljare Martinović.

Svi maslinari i uljari Bara, brojne mušterije, prijatelji i kupci, sa žaljenjem su primili vijest o Brankinom odlasku i sa dubokim pijetetom i poštovanjem njegovaće uspomenu na ovu uglednu i vrijednu ženu.

Njenoj porodici, u ime  članova našeg Udruženja, izražavamo iskreno i duboko saučešće,  uz nadu, da će na najbolji način nastaviti sa poslovanjem”, stoji u dopisu Udruženje maslinara “Antivari”.

The post In memoriam: Branka Martinović first appeared on BARinfo.

Burzanović je bio predsjednik i osnivač atletskog kluba Draževina, u čijim redovima je ponikao i crnogorski rekorder u bacanju kugle Tomaš Đurović.

Barani će ga pamtiti i kao sponzora KK “Mornar”, ali i jedinog odbornika koji je predstavljao MZ Crmnica u lokalnom parlamentu koji nije bio Crmničanin. O njegovom životu poznati pjesnik Rajko Joličić ove godine napisao je knjigu “Oraj sa Busovnika”.

Burzanović je bio turistički poslenik. U njegovoj “Adrii” odsjedali su brojni sportski kolektivi koji su na pripreme dolazili u naš grad.Svi su gosti bili dobrodošli i komotno se osjećali kod ljubaznog domaćina Neđa Burzanovića, velikog pobornika života na selu. U rodnoj Draževini zasadio je vinograd i proizvodio odlično vino. Bio je preduzimljiv, pa je zahvaljujući njemu, asfalt stigao u Draževinu prije nego u neka druga sela.

Neđeljko Burzanović biće sahranjen sjutra u 14 sati u svom rodnom selu.

The post In memoriam – Neđeljko Burzanović first appeared on BARinfo.

“Bio je direktan, otvoren, neposredan, brzo je mislio i donosio odluke, pa i najteže i najvažnije, kakva je bila i ona kad je, uz već vidljive znake teške bolesti, poželio da čuje govor pripremljen za njegovu sahranu. Hrabar, rodoljubiv, bez dlake na jeziku, britke misli i oštre riječi, ali nikad zavidan, sujetan ili ljubomoran. Imao je u sebi nečeg viteškog i plemićkog. Fizičkim i intelektualnim osobinama pripadao je eliti i bio čovjek svijeta. To je bio i razlog što je 1990. pristupio Liberalnom savezu CG i bio jedan od njegovih donatora. Brzo i lako je uspostavljao poznanstva, plijeneći šarmom i rječitošću a prijatelje je čuvao kao poseban dar i bogatstvo. Bio je svjetski putnik i proživio tri prosječna ljudska vijeka, pa zato i ne čudi što mu je  stradalo srce jer nije bilo lako nositi se sa tolikom snagom i energijom“, riječi su Dragutina Dada Martinovića, jednog od njegovih najbliskijih prijatelja.

U Stari Bar Hamza je stigao iz Sarajeva kao 12-ogodišnjak. Završio je osnovno obrazovanje u školi „Srbija“ kao jedan od njenih najboljih đaka. Gimnaziju u Baru upisuje 1972. godine, ali, i pored svojih izuzetnih intelektualnih sposobnosti, napušta školovanje,  prihvata „zov mora i nepoznatih daljina“ i ukrcava se na brod barske Prekookeanske plovidbe. Tako počinje njegova pomorska odiseja prepuna anegdota, a završava se ugostiteljskim pozivom u kultnom kafeu „Argentina“. Kruna njegovog privatnog biznisa je firma „Aragana“ koja je u jednom periodu zapošljavala  više od stotinu radnika. Za svoj samopregoran, inovativan i društvenoodgovoran rad, 2000. godine postaje dobitnik nagrade Oslobođenja Bara, kao jedan od najuglednijih privrednika grada. Pokrenuo je mnoštvo humanitarnih akcija na polju kulture, sporta i obrazovanja. Pomagao je nesebično svima koji bi mu se obratili za pomoć.

Hamzini prijatelji se sa ponosom prisjećaju „svog dobrog druga, neobičnog čovjeka, buntovnika, umjetnika…“

Naučio ih je, kažu,  da radom, zalaganjem i životnom energijom na najbolji način pokažu  koliko vole svoj Bar i svoju Crnu Goru.

Za Hamzom Đenčićem ostali su supruga Julija i sinovi  Alen i Edin.

The post In memoriam: Hamza Đenčić first appeared on BARinfo.

Dragutina-Draga Vukića sam upoznao 1998. godine u Baru. Svakog ko bi došao sa Cetinja, bilo zbog pomorskih zvanja ili drugih potreba dočekao bi ovaj neumorni humanista. Bilo je i ostao čovjek u punom i pravom smislu ove riječi. Ovaj pomorski vuk je to pokazivao na najljepši način kako svojom dobrodošlicom tako i gostoprimstvom. Cetinje svoj rodni grad i Bar grad u kome je živio i stvarao bile su njegove dvije nepresušne inspiracije. Vrata njegovog stana i supruge mu Dese bila su širom otvorena za sve prijatelje, pomorce, Cetinjane. Barane i brojne druge. Nesebično je pomogao mnogim generacijama pomoraca da se otisnu na daleku i često gorku pučinu i koru hljeba. Drago Vukić je bio simbol i dobri duh vremena koja su nažalost sada daleko iza nas. Grad Bar je ispisao naljepše stranice pomorske istorije zahvaljujući njemu i brojnim drugim pomorcima koji su bili boemi sa nikada zatvorenom matrikulom. Ostaće sačuvane brojne lijepe anegdote, priče i uspomene koje su ga vezivale za more, brodove, Bar i Cetinje. Sa njim u društvu ste se osjećali posebno i privilegovano. Njegovi Cetinjani i Barani su ga nazivali ambasadorom grada Cetinja u Baru. Uvjek uz vedar osmjeh raspoložen da da pomorcima onaj najbolji i najljepši dio sebe gradio je najljepše životne i pomorske staze i puteve.

Svoju ljubav prema pomorstvu i pomorskom pozivu prenio je i na svoje ćerke Ljubicu-Bubu i Milenu. One su se nesebično posvetile proučavanju pomorskih nauka sa istim onim žarom i ljubavlju prema toj profesiji. Svi mi koji smo bili njegovi bliski prijatelji pamtićemo ga kao naš svetionik i luču  čovjeka sa puno takta i uvažavanja za druge, spremnog da pomogne, naročito mladim ljudima ali i kao oštroumnog i pasioniranog posmatrača i pomorskog analitičara društva u kome je živio. Njegovom smrću izgubio je Bar i Cetinje ali i Crna Gora kritičku slobodnu i nezavisnu pomorsku misao a najviše je izgubila njegova porodica i veliki broj prijatelja,  poštovalaca koji nisu bili ravnodušni na njegovu toplinu, brigu za druge, inteligentnu misao i elegantni humor. Nama, koji smo bili njegovi poštovaoci bio je podstrek, snaga, inspiracija, a prije svega prijatelj. Kada nas napusti takav patriota, i čovjek  onda, naravno, tugujemo i žalimo, ali i ostajemo sa izvjesnom vjerom da ono što radimo ima smisla. Odlučniji smo i čvršći kada su takvi ljudi sa nama, ali oni su nam podrška i uzor i kad odu sa ovoga svijeta, svojim zavještanjem, jer jasno vidimo kako treba živjeti i raditi i kakvi treba da smo. Vukić je pripadao ljudima koji su znali da nam pruže utjehu, koji su nas tjerali da vjerujemo da dobročinstvo nije izgubljeno i  koji nam pomažu da obnovimo vjeru u mogućnost jednog ljepšeg i boljeg svijeta.  Bez njega više nikada ništa neće biti kao prije. Stari pomorski vuk je zauvjek otplovio na neko ljepše i bolje mjesto na neke nove obale a Cetinjanima i Baranima ostavio svoj amanet kako biti čovjek ma koliko vas pomorske i životne bure i oluje lomile u životu.  Hvala mu što je na najljepši i najčasnji način ispunio neke od najljepših i najtežih stranica profesije koja se zove pomorac.

The post In memoriam: Dragutin- Drago Vukić 1944- 2022. first appeared on BARinfo.

On pripada onoj fetiš generaciji prvih barskih maturanata, onom jatu djevojaka i mladića što je prije 64 godine, iz one zabiti barske, odlepršalo u bijeli svijet, na visoke škole a svi letjeli tragom svoje sudbine i svoga sna.

Mimo je bio odličan učenik i voljeni drug. Predstavljao nas je u Savjetu škole. Zračio je dobrotom i nekom uzvišenom čestitošću. Iako junoša bio je ličnost. Sjećam se kako me je kod jednog seminarskog rada branio od profesora koji je želio da pokaže intelektualnu superiornost. Bio je ikona naše generacije.

Rano sam upoznao njegov roditeljski dom. Pamtim gospođu Stanku, njegovu majku, tihu i smjernu damu, brata Ranka Starog, svestranog sportistu i njegovu zlu kob beogradsku, sestru bisernicu Cake, boginju dobrote i njeno gordo umiranje. Otac porodice, gospodin Stevo, bio je profesor istorije, veliki mag barskog i crnogorskog školstva i obrazovanja. Nisam imao sreće da budem njegov đak. Kada sam kao mlad ljekar bio u prilici da mu pomognem, bio je u bolnoj fazi podmuklog gihta a čudesnog lijeka andola, kako je govorio, nije bilo u apotekama i ja predlagao da uzme aspirin koji je ne samo isti lijek nego gotovo dva put jači od andola, odmahnuo je rukom: andol je lijek nec plus ultra i citirao latinsku sentencu – si duo faciunt idem, non est idem.

Poslije završene mature nas četvorica: Mimo, Bato, Zeka i ja, našli smo se u Beogradu na studijama medicine a pridružio nam se i dragi Nišlija Pulja. Bili smo nerazdvojni kvintet drugova. Zajedno smo išli na predavanja i vježbe, dane provodili na mansardi Mimovog stana u blizini crkve Svetoga Marka, posjećivali pozorišta i bioskope, Felinijeve „Dangube“ gledali u nastavcima, zaljubljivali se i teško patili kada smo ostavljali i kada smo bili ostavljani. Mimo je uveliko trenirao atletiku i bio, uz Slovence Ingoliča i Naraksa, najbolji jugoslovenski junior i državni reprezentativac u trčanju na srednjim prugama. Bili smo zajedno i u transu i na onoj antologijskoj utakmici Zvezde i moskovskog Dinama u kojoj je Bora Kostić iz slobodnog udarca savladao najboljeg golmana na svijetu Lava Jašina, a naš Mimo, u poluvremenu, onako silovito prošao prvi kroz cilj trke na 800 metara. A kada smo prvu godinu studija dali u junskom roku iz „šuba“, častili smo se večerom kod „Složne braće“ i prvi put pili i prvi put popili preko mjere.

Poslije desetak godina u kojima smo ispisivali romaneskna štiva i svoje lične legende, našli smo se ponovo u našem Baru i sada bili i kolege ljekari i saradnici na poslu.

Mimo je završio stomatologiju i specijalizaciju dječije i preventivne stomatologije. Bio je omiljeni ljekar djece i barskih školaraca. Znalac i profesionalac, otmenog izgleda i ponašanja i nadasve otmenog uma. Postao je slobodni intelektualac i vrli uglednik Bara. Veliki sin velikog oca.

Kada je prestao da se aktivno bavi atletikom bio je trener i stručni saradnik u Mornaru i visoki funkcioner opštinske SOFK-e. Od ministarstva sporta Crne Gore dobio je značajno priznanje: Zlatnu plaketu zaslužnog sportiste i sportskog radnika.

Svestrano obrazovan, imao je enciklopedijsko znanje iz sporta, posebno atletike. I iz istorije. Sa nekim osobenim porodičnim zanosom proučavao je učiteljicu života od Herodota i Polibija do Horvata, Ekmečića i Dašića. Pratio je sva dešavanja u svijetu i našu zbilju ali, rekao bih, bez naročitog entuzijazna i empatije. I bio uvijek tamo gdje je bila većina dobrih ljudi.

Posljednjih 50 godina je sa veličanstvenom Bećkom sanjao čarobni san. Rodili su dobru, uspješnu i pametnu djecu: Ranku i Ladu, Vasa i Steva i ponosili se njima. Sa njom je mogao da ostvari sve. Sreću na primjer i život u vrtu Edena.

Penzionerske dane proveo je u miru porodičnog doma hraneći mačke iz komšiluka, u čitanju i razmišljanju i dugim šetnjama sa Vujadinom od Skupštine do Nebojšine kule i Kalemegdana. Tako je dobro imati dobrog prijatelja pored sebe.

I znam, posigurno znam, da će baka Bećka, jednom, poput staramajke Anatola Fransa govoriti svojim unucima: „Deda je bio divan čovek. Ja sam obožavala sve njegove vrline i mane. Da. Deda je bio bez poroka a to je već neka mana.“

Pišem ove retke sa osjećanjem usamljenosti i teške tuge. U stogodišnjem vremeplovu Barske gimnazije bili smo njena prva generacija maturanata. Htio bih da opet budemo zajedno, onako mladi, razdragani i lijepi kao one daleke junske večeri u bašti hotela „Rumija“.

Uspomene, uspomene… One su pustinja prošlosti i „bele pare za crne dane“.

Posljednji pozdrav, dragi Mimo, hvala ti na prijateljstvu i odanosti.

The post In memoriam: Dr Milenko Mimo Vukotić first appeared on BARinfo.