Književno veče je, prema zamisli organizatora, bilo podijeljeno u dva dijela. U prvom je ulogu moderatora preuzeo Radovan Ritchie Orlandić, jedan od suvlasnika “Dublin Puba”, lingvista po zvanju, a u drugom je uslijedio set pitanja ljudi iz publike, na koje je Sekulić odgovarala sa njoj svojstvenom ležernošću i uz puno duha.

Orlandić je ustvrdio da “roman koji počinje kamijevskom rečenicom mora da bude mučan i krvav”, te da su detalji i Tanjini specifični opisi ti koji knjigu čine neodoljivom.

“Raspon likova je nevjerovatno upečatljiv, a događaji znalački pocrtavaju njihove osobine, od silovane Indire do kapetana, od slučajnih prolaznika do Sonje Savić čiji se lik pojavljuje na početku i kraju knjige. U svakoj od rečenica to je Tanja, brutalna i uvijek otvorena, beskompromisna da ispriča i tamnu stranu života, skrivanu od većine”, rekao je, pored ostalog, Orlandić.

Tanja Sekulić se dotakla života u Parizu “i Ulice maršala Tita kao najvažnijeg toponima života”.

“Nju sam izmaštala u glavnom gradu Francuske, jer sve te ‘naše’ ulice pronalazimo u gradovima širom svijeta. One nisu stvarne, već fikcija koju mi stvaramo, a takav je u konačnom i život. ‘Indira’ je čučala u meni godinama, i u Parizu, i u Crnoj Gori, ali nije bilo vrijeme da izađe vani. A kad je već odlučila, njeno nastajanje je bilo začuđujuće lako. Do jednog trena sam znala o čemu i kako pišem, a onda se ‘otvorilo’ i neka viša sila je razradila i završila roman. Svi ovdje prisutni umjetnici znaju o čemu govorim”.

Upitana odakle Sonja Savić kao lik koji se pojavljuje u knjizi, autorka je istakla da joj je dužna, “jer su mi u mladosti toliko puta prilazili i govorili kako ličim na nju, i da li sam ja u stvari ona”: “Da preskočim tu ličnu crtu, dužna sam joj i zbog načina na koji je oplemenila naše živote i kinematografiju, svoja i u vječnom raskoraku sa stvarnošću”.

Sekulić je potencirala priču o mladim, nezaštićenim ženama koje su “na ovaj ili onaj način silovane, u mladosti ili u braku, u patrijarhalnoj zemlji u kojoj se i dalje ne gleda isto na mušku i žensku djecu” – “Tako je i Indira u romanu živjela, sa biljegom na sebi, uprtim prstom da je kriva za nešto u čemu je bila žrtva. To sam ime za glavnu junakinju odabrala jer je moja majka željela da se tako zovem, ali je otac bio kategorički protiv”.

U nastavku večeri, sa Tanjom Sekulić, i o njoj, govorili su pisci Željko Milović i Savo Markoč, a poseban ugođaj donio je “stric” Rajko Orlandić, ulazeći u raspravu sa autorkom o položaju žena kod nas.

Na kraju promocije, najavljeno je osnivanje prodajne biblioteke barskih pisaca u “Dublin Pubu”, te serijal književnih večeri. Kao prvo naredno, predviđeno je veče Sava Markoča.

The post Roman Indira Tanje Sekulić promovisan u Dublin Pubu first appeared on BARinfo.

Posebno prija Tanjin razbarušeni stil, koji se otpočetka kotrlja kao bijela i čista grudva snijega i narasta. A stare, zaboravljene riječi uspijevaju da „osole“ svaku sliku, bez obzira da li je realistična ili izmaštana.

Biseri ove knjige su poređenja. Tanja sa mnogo osjećaja i šarma dočarava razne situacije upoređujući ih sa onima oko nas, iz svakodnevice, svima na dohvat ruke, koje su upravo zbog toga „za običnog smrtnika“ neuhvatljive i teško uočljive. Recimo:

„Stopala su joj se uvaljala u pijesak kao kiflice u susam“… „Usta bi se otvarala polako kao vrata lifta“… „Gleda joj Indira guste, sijede, pletenice kojima joj je glava obmotana, kao da joj se oko lobanje pare dvije šarke“… „Sunce je naglo upalo u more kao narandža u sokovnik“… „Plahta teška, kruta kao pakpapir, pritiska joj mršavo tjelo“… „Zna, iz nje, kao zrno šipka koje puca između parketa i bosog stopala, prska strast, i to joj krivi lice kao da je od plastelina.“

Prva rečenica u knjizi: „Ja sam kurva“, nagovještava kasnije sve lascivne scene. Za puritance ih je, vjerovatno, previše. Za neke druge su možda mogle da budu pretočene na papir sa manje eksplicitnih riječi, ali to, onda, ne bi bila Tanja: eruptivna, neprilagođena, nepredvidiva, iskrena, pravična, precizna u svojoj haotičnosti…

Čitajući ovu veoma dobru knjigu više puta sam pomislio da bi njen moto mogla da bude upravo jedna Tanjina rečenica: Blesav može biti svako, lud samo odabrani.

The post Indira first appeared on BARinfo.