Za Radio Bar i Bar info govorio je o društvenoj i političkoj sceni u Crnoj Gori, sa osvrtom i na aktuelnu problematiku, sve prisutniju u savremenom društvu – govoru mržnje u javnom diskursu.

RB/BI: Gdine Pepiću, višestruko nam je drago što ste gost Radio Bara i Bar Infa, što ste izdvojili dragocjeno vrijeme i uprkos vrućini, gužvama u saobraćaju i zdravstvenim problemima, koji su, nadam se, iza Vas, uvažili naš poziv, koji datira još od prije nekoliko mjeseci , i iz Tuzi stigli u Bar. Drago nam je i zbog toga što Vas je uvijek lijepo čuti, ali i zato što ste naš kolega, novinar, koji je davno, doduše, veoma kratko, bio i urednik Radio Bara. Zašto kratko?

Pepić: Najprije bih želio da kažem da novinare uvijek ispoštujem, bez obzira kakvu uređivačku koncepciju imaju, jer novinarstvo nije na cijeni i često ga pograšno doživljavamo. Mediji nijesu PR službe za plasiranje naših ideja, nego mnogo više od toga. To treba da cijenimo i imamo u vidu. Moja epizoda, da je tako nazovem, sa Radio Barom, trajala je samo mjesec, ja sam dakle, bio glavni i odgovorni urednik u pokušaju, jer sam tada preporučen za to mjesto od lidera ondašnjeg Liberalnog saveza, Slavka Perovića. Međutim, novinare i urednike ne treba da preporučuju i zovu na razgovor političari, oni moraju biti nezavisni i slobodni, to sam saopštio i gdinu Peroviću i vrlo brzo se odrekao tog posla. Naravno, uprkos tome što je ideja Liberalnog saveza jedina koju sam podržavao, veoma uvažavam Slavka Perovića i danas, i smatram da je on najčasnija i najprincipijelnija ličnost koju je imala i ima Crna Gora. Nisam htio da razgovaram sa političkim partijama, i toga treba da se drži svaki novinar i urednik. Vrlo brzo je na to mjesto došao pokojni Vesko Tomović, ali ja sam dolazio u Radio Bar, upoznao neke kolege, i sjećam se da je tada bio veoma popularan, jer je imao u kontinuitetu, u trajanju od 12 sati, emisiju “Pozdravi i čestitke”. Bio je poznat i kao “najjužnija srpska radio stanica na Jadranu”.

RB/BI: Radio se kasnije distancirao od tog i takvog pristupa i isprofilisao u ono što treba da bude – istinski javni servis svih građana, otvoren za sve političare i političke opcije, ali na objektivan način, bez propagiranja jednih ili drugih.

Pepić: Kao dugogodišnji novinar, mogu i to da kažem, da mi se dopadaju informacije i program, ali moram posebno da pohvalim muziku na Radio Baru, koja je fantastična. Slušam vas , inače, i kada putujem kroz Crnu Goru, ali čujete se čak i u Albaniji. Drago mi je što ste napredovali, jer čim se ne čuje neka dreka , galama oko Radio Bara poslednjih dvadeset godina, znači da radite kvalitetno svoj posao, što je veoma dobro.

RB/BI: Trudimo se da radimo objektivno i budemo servis svih građana, a Vi, upravo iz tih razloga i takvog vrijednosnog suda, niste htjeli da budete i ostanete na čelu Radio Bara kao odgovorni urednik, jer niste željeli politički da se prilagođavate. Kako tada, čini se, tako i danas. Nezavisan ste intelektualac, što znači da se iz vaših medijskih nastupa, kolumni i tekstova, ne može zaključiti da zastupate bilo koju opciju, već, kao što sam kazala na početku, sasvim suprotno.

Pepić: Moram naglasiti da ja jesam bio član Liberalnog saveza na početku višestranačja i do 2005. godine, jedine partije, ali uprkos tome, smatrao sam da ne treba da idem kod jednog političara, makar to bio jedini kojeg sam poštovao, a to je Slavko Perović, da razgovaram o svom angažmanu u Radio Baru. Zato, što sam smatrao tada, a tako mislim i danas, da je ovu zemlju „ubilo“ partijsko zapošljavanje. Nepotizam i korupcija su pošasti koje uništavaju i mlađe generacije, jer kakvu poruku im šaljemo ovim vladajućim obrascem? To je žalosno, jer mladi čovjek danas ima dvije mogućnosti – da se poltroniše i vidi kome će se dodvoriti, kome ne smije da se zamjeri, da procijeni koja će partija da zavlada i kome će da se prikloni, ili drugu mogućnost, koju ja preporučujem i svojoj djeci, da odu odavde, da napuste Crnu Goru i da ne budu nikom servilni. Teško je to reći, ali to je jedini izlaz. Partijsko zapošljavanje je ubilo sistem vrijednosti u Crnoj Gori, ubilo je instituciju „građanin“ u našoj državi.

RB/BI: Je li to doprinjelo, između ostalog, da u institucijama, ustanovama, imamo nekompetentne i nestručne ljude, što je na kraju za posljedicu imalo i njihovo urušavanje?

Pepić: To je najgora stvar. Što ako sam ja predsjednik partije, imam sina, koji nije sposoban, ali ga ja postavljam na odgovornu funkciju u firmi koja ima, na primjer, 500 radnika. Što sam učinio, uništio sam tu firmu i 500 porodica. Zar nije bolje da sam angažovao stručnog i sposobnog čovjeka koji bi firmu uzdigao ekonomski i u svakom smislu, pa bi to donijelo dobro i za 500 tih porodica, ali i mom sinu.Mladi ne vode računa kome će se prikloniti, kakve ideje zastupa ta politička opcija, već je samo bitno hoće li im donijeti kakvu korist. Dakle, nije važno koliko znamo, nego koga mi poznajemo i ko nas poznaje. Borio sam se zbog toga trideset godina protiv režima Mila Đukanovića, imao puno problema i suđenja, ali sam se nadao da će se onog ključnog 30.avgusta desiti promjene. Vlast jeste formalno i deklarativno promijenjena, ali je sistem ostao isti, što je žalosno.

RB/BI: Toj temi posvetićemo značajan dio našeg razgovora, a u ovom uvodnom dijelu, zamolila bih Vas da se osvrnemo na još jednu dominantnu i pogubnu pojavu u našem društvu, a to je govor mržnje. ( Radio Bar uz podršku Ministarstva za kulturu i medije, realizuje projekat „ Govor mržnje u javnom diskursu“). Vi ste prepoznati kao intelektualac koji se zalaže za kulturu dijaloga, toleranciju i mir. Kakav je Vaš stav u odnosu na ovu temu, koliko je govor mržnje zavladao javnom scenom i u međuljudskim odnosima?

Pepić: Mislim da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikad, a da ga podstiču političari. Sve češće čujemo kvalifikacije „ izdajnik“, „četnik“, „patriota“, „partizani“, „belogardejci“ i drugo. Ja sam trideset godina prisutan na javnoj sceni, ali nikada na uvredu nisam odgovorio uvredom, i nikada to neću uraditi. Sve se može reći, naš jezik je bogat, zvali ga mi srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski (ja ga najčešće nazivam južnoslovenski), iskazati na fin i ljudski način. Kod nas je problem vokabular koji su uveli mladi političari. Koliko mi imamo političara i funkcionera koji su bez ijednog dana radnog staža došli na političku scenu i funkciju. Koliko mi imamo u upravnim odborima, savjetima radio – televizija, javnih medija, mladih ljudi koje je „neko doveo za uši, postavio tu i oni sole pamet„. Što je problem, govor mržnje je produkt i neznanja, ako neko na uvredu odgovara uvredom, onda je on gori od onoga koji je prvobitno uputio.

RB/BI: Na taj način se govor mržnje produbljuje, je li tako?

Pepić: Govor mržnje mi forsiramo. Svjedočim tome, jer puno pišem, čitam. Političari koriste, nažalost, svakakve riječi, a najveći problem je što se ti i takvi ljudi bave i našim porodicama. Možda se ja nekome ne sviđam, ne odgovara mu ono što pričam i pišem, ali niko nema pravo da zbog toga kinji moju djecu. Ko ima pravo da zbog stavova mojih, Dževdeta Pepića, ili bilo kog drugog, ugrožava moju ili drugu djecu. Pokazali smo da smo veliki lažovi, da smo podložni sujeti i pohlepi. Ja sam 30 godina bio protiv režima, ne samo zbog ideoloških razloga, već nepotizma, korupcije, kriminala. Nikada nisam upotrijebio ružne i uvredljive riječi protiv Đukanovića ili drugih eksponenata tog režima. Glasao sam za nove snage, koje su opet dale šansu tom režimu i takvoj vlasti, ali sam ja ostao dosljedan principima. Zbog toga me često proglašavaju „ antisrbinom“, „ anticrnogorcem“, „ antialbancem“, i šalju razne uvrede. Ali, meni vjera i nacija nisu zanimanje, to sam dobio na rođenju, a porodicu nisam birao. Nikada nisam sreo boljeg ili goreg čovjeka, zavisno od toga kojoj naciji ili vjeri pripada. Majstori smo za manipulisanje i mržnju, ali mržnju najprije i najviše šire političari , a tek onda društvene mreže.

RB/BI: Rekli ste da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikada. Kako je moguće da poslije kobnih devedesetih godina, kada je upravo takav diskurs doveo do rata,velikog broja popginulih, iseljenih, unesrećenih porodica, nismo naučili lekciju?

Pepić: Zato što nijesmo htjeli da je naučimo. Ja sam tih godina dobio pušku i otišao na ratište, ali poslije dva dana sam je bacio, jer to nije bio moj rat. Imao sam veoma velikih problema, ali onaj koji nas je poslao u rat i rekao da će zauvijek raskrstiti sa Hrvatima, sada nam “prosipa” demagogiju i pokušava da nas uči nečemu. Ali, moram naglasiti, devedesetih je još uvijek postojao neki vrijednosni sistem iz socijalističke Jugoslavije, bez obzira što mislili i o toj državi i njenom uređenju, taj sistem je bio kvalitetniji.

RB/BI: Ipak, došlo je do rata?

Pepić: Da, zato što mi hoćemo da se dijelimo i guramo u vjerske i nacionalne torove.

RB/BI: Danas ponovo na javnoj sceni imamo govor mržnje koji, nažalost, može da nas dovede u sličnu situaciju, zar ne?

Pepić: Naravno, a ko nas ponovo gura u to, isključivo političari. Sjećate li se skupova i sastanaka lidera jugoslovenskih republika uoči i tokom ondašnjeg rata. Naša je nesreća što smo mi narod koji voli da ima vođe. To je naš problem, kada bi svako pojedinačno, krenuo od sebe, nikada rata ne bi bilo.

RB/BI: Da li to znači da i Vi zastupate tezu, koja se može često čuti , da mržnja i animoziteti nisu u tolikoj mjeri prisutni među građanima?

Pepić: Apsolutno. Između srpskog i crnogorskog naroda, građana, ne vidim da postoji toliki, i da uopšte postoji, animozitet, a svjedoci smo što čine političari, i procrnogorski i prosrpski, takmiče se da nam pokažu taj izmišljeni sukob i dokažu da su u pravu. Mi moramo da shvatimo da podjele, odnosno različitosti, postoje, i to je dobro. Različitosti su bogatstvo, kulturno, sociološko, antropološko, ali ne treba da ih zloupotrebljavamo. Još nešto u tom kontekstu da kažem, ja ne bih zabranio postojanje nacionalnih partija, ali pridavanje tolikog značaja partijama sa nacionalnim predznakom u Crnoj Gori je katastrofa. Čak i Evropa to forsira – “autentični predstavnik Bošnjaka”, “autentični predstavnik Hrvata”, “autentični predstavnik Albanaca” itd…

RB/BI: Da li bi, možda, svoj identitet, kulturu, običaje, trebalo čuvati na drugi način, kroz rad raznih društava, ustanova, kakve i danas imamo sporadično, koje se bave njegovanjem kulturne baštine određenih naroda. Da li je, u stvari, neophodno, da imamo političke partije koje se time bave?

Pepić: Treba da postoje, ali im ne treba pridavati toliku važnost. To nas dodatno dijeli, i naše porodice su, prije svega, podijeljene, što je pogubno. Moramo biti svjesni tih razlika i ne dozvoliti im da nas pobijede. U svakoj porodici postoje različita mišljenja i neslaganje oko benignih i svakodnevnih stvari, npr. što ćemo danas spremati za ručak ili što ćemo gledati na televiziji. Znači li to da zbog toga treba da se bijemo svaki čas. Ne moramo se slagati, ali ne smijemo zbog toga da se mrzimo. Ali, taj diskurs mržnje neko forsira i uporno se fokusira na to. Ja pouzdano znam predsjednika opštine koji ima preko pedeset “botova” i svako ko mu se suprotstavi, on ga napada. Krijemo se iza lažnih profila. Nikada sebi ne bih dozvolio da se lažno predstavljam. Znate što još ovu zemlju “koči” u razvoju, ona raširena pojava “ćuti, da se nekome ne zamjeriš”. Građani mi svakodnevno pišu, podržavaju ono što pričam, ali obavezno mi na kraju kažu “ali, što će ti to, što se zamjeraš, ćuti”. Sa takvim razmišljanjem nećemo nigdje stići.

RB/BI: Potencirate to da političari stvaraju vještačke podjele i pospješuju ih, a koliko mediji i društvene mreže doprinose tome?

Pepić: Dugo sam bio novinar i dobro poznajem stanje u toj branši. Nijedan medij ne može da živi i funkcioniše od marketinga, dakle medijima je potrebna finansijska podrška, to već znači da ne možete biti u potpunosti slobodni. Političari koriste medije, zamjeraju im ako nešto napišu ili kažu protiv njih, ali ih podržavaju ako napadaju njihove suparnike. To ne može tako, plus, novinari su veoma slabo plaćeni. Iza nekih medija u Crnoj Gori stoje jaki ekonomski i politički centri moći koji nameću uređivačke koncepcije. Ali, moramo biti svjesni, da nema slobodnog, demokratskog i razvijenog društva, dok mediji ne budu slobodni i otvoreni.

RB/BI: Koje medije pratite i kojima vjerujete?

Pepić: Sve pratim i svima vjerujem. Privatni mediji su nešto drugo od javnih, oni imaju određenu, specifičnu uređivačku koncepciju. Ali, pratim sve, različite ideje i različita viđenja su bogatstvo. Ja najrađe gostujem u onim medijima sa čijim se stavovima i uređivačkom koncepcijom ne slažem. Ta razmjena mišljenja je dragocjena, jer je naš najveći problem što smo utaboreni, i ne dozvoljavamo i ne želimo da priznamo da je možda u stvarnosti nešto drugačije od naše percepcije. Nema iskrenog dijaloga.

RB/BI: Dakle, da li mediji šire govor mržnje?

Pepić: Ima toga dosta. Novinarstvom se počnu baviti mladi ljudi, neiskusni, ali na koji način?. Kada sam ja počinjao, moji prvi novinarski zadaci su bili izvještaji sa pijace o ponudi i cijenama, i nije me bila sramota. Nisam se osjećao loše zato što neko treba da mi pogleda tekst i ukaže na greške, jer sam bio svjestan da sam početnik i da moram da učim.

RB/BI: Neophodno je proći određene stepenice, savladati korake, da bi dobili povjerenje da se bavimo ozbiljnijim i odgovornijim stvarima. Koliko se to danas poštuje?

Pepić: Nažalost, uopšte se ne poštuje i ne uvažava. U kolijevci demokratije, u Sparti, postojalo je Vijeće staraca bez kojeg nijedna važna odluka nije mogla da bude donesena. Ima nešto što se ne prenosi i ne stiče lako i brzo, a to je iskustvo, to fali mnogim medijima.

RB/BI: Gospodine Pepiću, da se vratimo govoru mržnje i zaokružimo tu temu. Kako se boriti protiv te veoma opasne društvene pojave koja može imati tragične posljedice?

Pepić: Najbolje je poći od sebe. Ponoviću, ako nas neko uvrijedi, a mi mu odgovorimo istom mjerom, znači da smo mi još gori od te osobe. Treba biti spreman i oprostiti onome koji koristi takav rječnik i vrijeđa nas, ako znate ko je, ali problem je kada političari koriste lažne profile i šire govor mržnje i uvreda. To je mnogo veća opasnost. Društvene mreže nam nisu donijele govor mržnje, on je uvijek postojao kod nas, ali je sad vidljiviji. Možemo se boriti protiv njega samo ako ne vraćamo istom mjerom, i ne spuštamo se na to uže, ne hvatamo se u zamku. Što čujemo često – “izdajnici”, “patriote”, “prodane duše”, “lopovi”, koristimo krupne riječi, a ne zdrav, kulturni dijalog. Naglašavam, govor mržnje koriste političari i neki ekonomski moćni centri kako bi lakše manipulisali i upravljali narodom. Velike priče o crkvi, državi, identitetu, udaljavaju nas od onoga što je suštinski važno – kvalitet života, i fizički i mentalni. Čovjeku su potrebni hrana, ali i sloboda, nasušno. Lako je manipulisati gladnim čovjekom, onim koji je na ivici egzistencije, a tako se, nažalost, živi kod nas. Ekonomski zavistan čovjek, na rubu egzistencije, ne može biti slobodan.

RB/BI: Često u javnom diskursu cirkuliše još jedna riječ i pojam, a to je “fašizam”. Koliko je fašizam i da li je ukorijenjen i rasprostranjen kod nas?

Pepić: On se, taj pojam, “izvlači” prema potrebi. Ja sam istoričar, a ono što zapažam jeste da se mi vrlo često prema istoriji odnosimo kao prema samoposluzi. Svako iz nje “uzima” ono što mu odgovara. Slušajući političare i glasnogovornike, svi smo imali sjajnu prošlost, čeka nas divna budućnost, a kakva nam je sadašnjost? Upravo zbog takvog pristupa i diskursa, pitamo li se to? To nije pravi odnos, niti prema istoriji, niti prema životu. Ti tabori – “vi ste fašisti”, “mi smo antifašisti”, nisu objektivni. Našu istoriju moramo realno sagledati, a kada napravimo takav uvid, shvatićemo da nemamo čime da se pohvalimo. To nije slučaj samo sa nama, nego i sa Evropom, o kojoj svi pričamo i kojoj svi težimo. Dovoljno je da sagledamo primjer Njemačke i nacizma koji je obilježio. Kaže se da “pametan čovjek uči na tuđim greškama, a glup na svojima”. Istorija je velika opasnost, ako se tumači, analizira i sagledava na pogrešan način. Mi se više bavimo mrtvima, nego živima, i još uvijek pričamo četnicima i partizanima. To je bilo davno, prihvatimo činjenice, a to je da nismo bili toliko hrabri i da nemamo tu tradiciju, jer smo danas ovolike kukavice, da ta naša istorija nije bila sjajna, jer danas imamo ovakve posljedice. Mi smo se više ubijali između sebe, nego sa Turcima, Njemcima, Italijanima. Ovdje se dešavalo da brat ubija brata zbog međe, preljube…

RB/BI: Ali, i ideologije?

Pepić: Ideologiju koriste političari za manipulaciju. Mnogo je lakše da nam nametnu mantru “vi, oni, mene mrze”. Mi volimo da se bavimo iracionalnim stvarima, racio odavno ne stanuje u Crnoj Gori. Nacija i vjera su pripadnost, a kod nas su, nažalost, postale zanimanje. “Nisi dovoljno Crnogorac”, “nisi dovoljno Albanac”, “nisi dovoljno musliman”, to često čujemo i meni se vrlo često upućuju takve “kritike”. Siguran sam da niko manje ne poznaje svoju vjeru nego mi u Crnoj Gori, ali je važno da okačimo krst ili polumjesec i da to neko vidi.

RB/BI: Suštinski smo, vjerovatno, najmanji vjernici?

Pepić: Tako je. Kada bismo samo poštovali deset božjih zapovijesti, Mojsija na brdu Sinaj, nikakvih problema ne bi bilo. Kada bi uvažavali ono što piše u Bibliji, Kuranu, Talmudu, ne bi bilo nikakvih problema u društvu. Sve to potvrđuje, da mi i vjeru zloupotrebljavamo i koristimo na pogrešan način.

RB/BI: I potvrđuje da je prisutna hipokrizija na svim nivoima, i nije, možda, pretenciozno reći, da smo svjedocima sveopšteg posrnuća društva i degradacije svih vrijednosti. Slažete li se sa tim?

Pepić: Apsolutno. Osnovni razlog za to je dominacija materijalnog i materijalnih vrijednosti. Djeca naših moćnika, vidjeli smo što se dešava sa nekadašnjom predsjednicom Vrhovnog suda Vesnom Medenicom i njenim sinom, formirali su jedan model ponašanja mladim generacijama, pa roditelje, to sam i ja doživio, djeca pitaju “kako oni imaju, a mi nemamo”. Stvorili smo sistem kojem je pod hitno potrebna velika katarza. Normalni, pošteni mladi ljudi i kvalitetni, ne mogu da se zaposle i ostvare osnovnu egzistenciju, ako se, kao što sam kazao na početku, “ne prodaju”. Meni su često nuđene raznorazne funkcije i angažmani, ali, uz opasku “moramo da razgovaramo”. Znate li što to znači, treba da se odreknem sebe, svojih stavova, svoje ljudskosti. Stvorili smo sistem poslušnika, jedan apsolutno nezdravi sistem i društvo, zato ja rađe kažem svojoj djeci da napuste ovu zemlju. To je žalosno. Nije najvažnije postati ministar, Vlada je servis građana, a ne obrnuto, mi, građani smo postali servis vlasti.

RB/BI: Dakle, ne cijene se stručnost, kompetencije, kredibilitet?

Pepić: Ne, apsolutno. Ne mogu kondukter, konobar, uz svo uvažavanje tih profesija, navodim samo primjer, biti uspješni članovi upravnih odbora “ Željeznice”, “Monte carga”… Zašto oni kojima se nude takve odgovorne funkcije ne kažu da to ne znaju da rade, nije sramota ne znati i reći to. Sramota je i, prije svega opasnost, prihvatiti nešto čemu ne možete odgovoriti, već doprinjeti samo urušavanju institucija, a time posredno i cijelog društva. Ja ne znam da operišem, i nije sramota to reći, ne znam da upravljam avionom, a bilo bi pogubno da prihvatim da to radim. Zbog toga sam razočaran u nove partijske strukture, za koje sam glasao 30. avgusta, što su nastavile taj sistem rada i funkcionisanja iz prethodnog režima. Da li treba da ja kupim diplomu ljekara svom sinu, a da on onda ubije drugu djecu? Dešava se da, ne samo neznalice, već i osuđivani ljudi, dolaze do visokih funkcija i odgovornih poslova. Da li smo zaista toliko slijepi, zar nismo svjesni da se familija, institucija, najlakše ruše iznutra.

RB/BI: Dugo je već prisutna praksa – što si iskompromitovaniji, sa manje kredibiliteta i integriteta, imaš bolju legitimaciju i preporuku za napredovanje. Čini li Vam se da tome svjedočimo već mnogo dugo, da smo zbog toga u situaciji da mnoge institucije ne funkcionišu?

Pepić: Ne samo to, uz to vam je potrebna članska karta. Poznajem čovjeka koji je za godinu promijenio četiri partije (iz SD-a je prešao u Demokrate, pa u URU, da bi danas bio član SNP-a), i sve to da bi zadržao jednu, neveliku funkciju. Zar to nije žalosno?

RB/BI: Da li tom sistemu i takvom vladajućem modelu, “pomažu”, upravo kredibilni, stručni ljudi, koji, prije svega drže do etičkih principa, jer, etika je, ako se slažete, takođe, jedan od osnovnih problema, koji su inertni, i koji ne žele da učestvuju, da se aktivaraju i daju doprinos ozdravljenju društva i izlasku iz krize, koja kod nas predugo traje? Vi ste nezavisni intelektualac , ni Vi nećete da se angažujete, jer, kako ste naveli, ne želite da se priklonite nijednoj partiji. Time se prostor otvara za ove druge ljude i te profile ličnosti.

Pepić: Mnogo ljudi mi to kaže, da sam “lud” što se ne angažujem, prihvatim neke funkcije. Međutim, nije problem samo u tome da neće, nego im se ne pruža prilika. Da li čovjek koji nešto zna, može i hoće da se “gura” pored nekog mladog člana upravnog odbora koji će da ga vrijeđa?

RB/BI: I ponižava, a u stvari manje zna od njega ili je potpuna neznalica?

Pepić: Tako je. Najgori su oni ljudi koji klimaju glavom svom šefu. Kada napišem tekst protiv lidera bilo koje partije, pola članstva neće više da mi se javi na ulici.

RB/BI: Dobro je ako na tome ostane, jer mogu da Vas izlože i drugim neprijatnostima, prijetnjama, Vama i porodici.To je, takođe, uobičajena praksa kod nas.

Pepić: Navikao sam na to. Žalosno je što je i svijest pozicije i opozicije ista. Bitno je da su “moji”, a nije važno koliko i da li nešto znaju. Nema šanse da u Crnoj Gori dođe na funkciju najstručnija osoba u jednoj oblasti, pored nekog partijskog apartčika i čovjeka koji će klimati glavom.

RB/BI: Naše društvo je, složili ste se, posrnulo na svim nivoima i u svim segmentima, a da li smatrate da je upravo moralno posrnuće osnovni uzrok svih zala i deformiteta, jer čovjek koji se drži etičkih principa, ne može nanijeti štetu drugima i društvu u cjelini, bez obzira da li je član neke partije? I, još jedno pitanje, u tom i takvom sistemu, ozbiljno su narušeni međuljudski odnosi, “čovjek čovjeku je postao vuk”, često možemo čuti da su ljudi iskvareni i podložni manipulaciji, a da li je tako? Vjerujem , i hoću da vjerujem, da su ljudi u suštini dobri. Da li je sistem doprinio takvoj percepciji?

Pepić: Pitanje etičkih principa jeste najvažnije. Možete da budete najbolji stručnjak na svijetu, ali ako niste čovjek, teško da ćemo napredovati i doprinjeti dobrom. Mi smo došli u jednu paradoksalnu i vrijednosno poremećenu situaciju, da, ako se držimo etičkih principa, budemo proglašavani za “budale”. Ako je neko direktor firme, a nije nešto ukrao, smatramo, odnosno većina smatra, da sa takvim direktorom nešto nije u redu. Pitanje morala, etike je najvažnije. Na djelu je osvetoljubivost, ako se sa vama ne slažem ili se suprotstavite nečemu što nije u redu, nije etički, trpićete najstrašnje konsekvence.

RB/BI: To je još jedna tragika našeg društva – podmetanja, prijetnje, progoni ljudi iako ni za što nisu krivi.

Pepić: Jeste, s tim što oni koji su se prihvatili odgovornih funkcija, poput premijera Abazovića, čiji posao nije lak, moraju biti spremni na to. Njemu se prijeti, ja sam siguran da je to tako, ali ne treba sve iznositi u javnost. Često se i u Srbiji može čuti da se prijeti, pa čak i priprema atentat na predsjednika Vučića. Bezbjednosne službe moraju da rade svoj posao, ali poenta je da je etičnost u drugom planu, odnosno da gotovo ne postoji. Ima puno poštenih i dobrih ljudi, šteta je što se to ne cijeni i što pravi ljudi ne dođu do izražaja. Istinski gubitnici izbora 30. avgusta su oni ljudi koji su se iskreno zalagali za promjene. Dobili smo praktično isti sistem. Stvorili smo moćne pojedince, i sa ovakvim ponašanjem i funkcionisanjem, što je najgore, građanima ubijamo nadu. Tjeramo onoga koji ima “prst” obraza da napusti Crnu Goru.

RB/BI: Zašto su ljudi postali tako beskrupolozni, funkcije su prolazne, vladajuće partije se smjenjuju, kada je to krenulo, smjenjivost će postati uobičajena, a svi ćemo ostati da živimo zajedno, ali kako? Kako možete živjeti, čak i pod uslovom da ne odgovarate pravno, suočeni sa tim da ste radili neetički, da ste se ogriješili, “isprljali”, jer ravnoteža postoji i kad -tad, stvari se poslože i dođu na svoje mjesto?

Pepić: Znate što je jedino dobro – nije cijela Njemačka bila nacistička, nije cijela Crna Gora loša, i sad imamo ljude koji drže do etike i empatije. Zamislite paradoksa i užasa, mi danas našu djecu liječimo sms-om, a političari toliko troše na reprezentaciju i žive u luksuzu od ukradenog novca. Nije ovo demagogija, ovo je činjenica. Crna Gora nije po meni toliko nepravno, koliko je nepravedno društvo.

RB/BI: Ali, činjenica je da ne funkcioniše ni pravna država, da se ne poštuju ni zakoni, ni najviši pravni akt – Ustav?

Pepić: To je tačno, takođe. Samo poslednji primjer – nelegalno odgađanje izbora u čak 14 opština, zna se da se po Ustavu i Zakonu, izbori odgađaju samo u ekstremno vanrednim situacijama, kakva je rat. Svi političari u Crnoj Gori, prevashodno slijede sopstveni interes. Jedna još opaska, pričali smo o nacionalnim partijama, iza tog velikog patriotizma, brige o svojoj naciji, krije se nešto, odnosno otvorena je na sceni jedna sveopšta grabež za funkcijama i bogaćanjem. Institucije su sa druge strane slabe, jer ništa nismo uradili da stvorimo jake institucije, a najjača jeste instucija “građanin”. Ako ja nekoliko puta slažem, nisam najviše kriv, najviše ste krivi vi koji ste mi to dopustili. Svako treba da odgovara za svoje postupke,i zbog činjenja i zbog nečinjenja. Krijemo se iza kolektiviteta, a ja lično, uvijek ću se boriti za individualna prava.

RB/BI: Rekli ste da je najgore što je ovo društvo, odnosno što su građani ostavljeni bez nade. Znači li to da ste pesimista?

Pepić: Ne bih rekao da sam pesimista, već realista. Teško da možemo krenuti naprijed. Tridesetog avgusta je napravljen korak, ja sam glasao za promjene, jer su nam obećavali raskid sa prethodnim režimom. Nadu su političari ubili, u stvari u Crnoj Gori nemamo poltičare u pravom smislu, sve su to trgovci, a poltičke partije agencije za zapošljavanje. Njima nije problem kako i kakvu sastaviti Vladu, samo je problematično koliko će ko resora dobiti. Mi lažemo sebe i svakim danom sve više i više propadamo.Jedini način da se uzdignemo jeste da pravi, moralno čisti i ljudi od integriteta dođu na mjesta odlučivanja. Šansa je u ljudima, a mi ih imamo. Teško je u Crnoj Gori biti novinar, policajac, sudija, jer se nikome ne dozvoljava da radi ispravno svoj posao. Treba poštovati struku i etiku.To je jedina šansa za ozdravljenje i progres društva.

The post Pepić: Stručnost i etika – šansa za ozdravljenje crnogorskog društva first appeared on BARinfo.

RB/BI:  Prije nego što Vas pitam o brojnim aktivnostima CEKUM-a, koje su, možemo slobodno reći, gotovo misionarske (a građanima Bara, možda, i nedovoljno poznate), kažite nam kojim ste povodom u našem gradu i kakva je koncepcija programa “Svi smo mi Crna Gora – bogatstvo različitosti”?

Luboder: Prvenstveno ću objasniti da je Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina osnovala Vlada Crne Gore, a ustanova je počela sa radom 2009. godine. Osnovna funkcija i cilj institucije jeste da se bavi unapređenjem manjinskih prava u oblasti kulture i afirmiše multikulturalizam, odnosno interkulturalizam, kako bi njegovali atmosferu razumijevanja, tolerancije i uzajamnog upoznavanja različitih kulturnih nasljeđa u našoj državi. Tačno je, i zahvaljujem se na toj konstataciji, da Centar ima i misionarsku ulogu, jer ono što radimo na način na koji radimo, i sa tom profilacijom, ne radi nijedna institucija u Crnoj Gori. Naše aktivnosti imaju dva paralelna kolosjeka- na jednom radimo na afirmaciji kulture manjinskih naroda, a na drugom, ništa manje značajnom, na njegovanju interkulturalizma. 

RB/BI: Bar je inspirativan u tom smislu, i zato sta danas i ovdje, je li tako?

Luboder: Drago mi je što sam u Baru, koji je, neću to reći samo kurtoazno, već je zaista tako, prijestonica multikulturalizma. Pripremajući se za dolazak i razgovor o manifestaciji koju planiramo, iščitavao sam literaturu, a zahvaljujući i dugom stažu poslenika u kulturi, znam da je vaš grad prepoznat kao mjesto sa bogatom i dugom tradicijom suživota i prožimanja, na najljepši način, međunacionalnih i međuvjerskih vrijednosti. U tom smislu je i prirodno da organizujemo ovdje program “Svi smo mi Crna Gora – bogatstvo različitosti”, ali, naravno, za to će nam biti potrebna podrška Kulturnog centra, koji će, nadam se, stati iza ove ideje. Prvi program smo održali u Podgorici, pod naslovom “Svijetlo lice stare Podgorice”, u kojem smo afirmisali duh tolerancije i specifične atmosfere stare Podgorice. Gosti programa bili su Staropodgoričani, koji su publici ispričali zanimljive storije o tradiciji življenja i zajedništva, sevdisanja u sokacima stare Podgorice, gdje se gnijezdila starogradska pjesma, i duh koji i danas dijelom živi i inspiriše mnoge stvaraoce. U Baru bi taj program mogao da se održi pod motom i nazivom “Bar- tri vjere koje neće da se dijele”. U Kotoru je to bila manifestacija “Kroz skalete i pjacete”, u kojem smo afirmisali duh i tradiciju starog Kotora, a zatim smo taj program preselili na sjever- “Stari Kotor u Bijelom Polju”, gdje je djelovao, zaista egzotično, jer su u poluplaninskom ambijentu nastupili akteri kulturne scene iz Kotora, u svom prepoznatljivom stilu. U Pljevljima, program je realizovan u poznatoj Milet bašti, i moram naglasiti da je svugdje, muzičko- poetski nastup raznolikih umjetnika, naišao na oduševljenje i odličan prijem kod publike. Osim snažne poruke o zajedništvu i njegovanju bogatog kulturnog nasljeđa svih naroda, ovi programi, kolažnog tipa, imaju i estetske i visoko umjetničke vrijednosti… Mislim da su nam uvijek potrebni, a posebno u turbulentnim vremenima, kada se mnoge tradicionalne i civilizacijske vrijednosti dovode u pitanje.

RB/BI: Vratimo se i ostalim aktivnostima CEKUM -a, koje su brojne, književne, muzičke, likovne, folklorne… U vremenima kada je rad mnogih zamro, vaša ustanova bila je angažovana sa zadivljujućim entuzijazmom i uspjehom. Nemoguće je predstaviti taj kompletan, plodonosan rad, ali, ukratko, kako bi izgledala retrospektiva svih inicijativa i onoga što je već odrađeno?

Luboder: Upravo tako, u vrlo nepovoljnim uslovima, CEKUM je nastojao i uspio da realizuje brojne aktivnosti, uz dodatnu, otežavajuću okolnost, jer se radi o instituciji koja nema sopstvene produkcione kapacitete, ne raspolažemo prostorom za održavanje programa, niti potrebnom tehničkom infrastrukturom, a i materijalne mogućnosti nijesu na zavidnom nivou. Kompenzirali smo to radom brojčano, opet, malog kadra i kreativnošću zaposlenih, ali i svih onih sa kojima sarađujemo. Ako vam kažem da smo samo u prošloj godini, koja je obilježena mnoštvom ograničenja, realizovali preko 50 programa, ta cifra dovoljno govori o našem radu. Za deset godina, CEKUM je objavio skoro 40 naslova autora pripadnika manjinskih naroda, producirao desetak biografsko- dokumentarnih filmova o značajnim stvaraocima, organizovali smo na desetine tribina i okruglih stolova na aktuelne teme…

RB/BI: Imali ste i veoma zanimljivu izložbu nošnji u Narodnom muzeju Crne Gore. Kako je je taj program komunicirao sa publikom?

Luboder: Nošnje manjinskih naroda odlično su se uklopile u ambijent Narodnog muzeja, a iza tog projekta ostao je i sjajno odrađen i dizajniran katalog, koji prezentujemo gostima i svim građanima koji su zainteresovani. Reakcije su veoma dobre. Prošlu godinu obilježila je i kapitalna monografija o likovnim stvaraocima manjinskih naroda. Radi se o luksuznom, reprezentativnom izdanju i svojevrsnom leksikonu 54 likovna umjetnika, koji su stvarali ili stvaraju u Crnoj Gori (uz riječi referentne likovne kritike), bez namjere da ih predstavimo u zatvorenim etničkim granicama, već da ih prikažemo kao dio ukupne likovne, umjetničke i kulturne baštine Crne Gore. To je značajan poduhvat CEKUM-a, koji će trajno obilježiti njegov rad i ostati kao posebno zavještanje, prilično, možda i nekim većim unstitucijama kulture, sa znatno više kadra i resursa.

RB/BI: Prošlu godinu završili ste sa još jednim vrijednim, započetim projektom- predstavljanjem književnog stvaralaštva pripadnika albanskog naroda, a na to se nadovezala i odlično korespondirala sa tim, ali i svim ostalim programima, početkom 2022. promocija knjige novinara i publiciste Mustafe Canka. Te dvije izvanredne večeri su imale značajnog odjeka u javnosti. Kakvi su planovi u tom smislu?

Luboder: U pravu ste, ali, prije toga bih pomenuo, takođe, krajem prošle godine, promociju knjige Čeda Baćovića “Kralj Nikola i muhamedanci”. Radi se o publikaciji koja, takođe, promoviše multikulturalizam i ono što je sojsko i čojsko biće Crne Gore. U toj knjizi su objavljeni primjeri saradnje i razumijevanja, sa fokusom na tolerantni i čojski odnos crnogorskog suverena prema pripadnicima islamske vjere. To je djelo koje može biti svojevrsni bukvar tolerancije i razumijevanja. Što se tiče programa “Književnost Albanaca u Crnoj Gori-koliko se poznajemo”, uz podsjećanje da je albanska zajednica u posebnom fokusu CEKUM-a  (zbog specifičnosti, a to je poseban jezik), mogu reći da nam je namjera bila da crnogorskoj javnosti ukažemo na vrijednosti i kvalitet književne scene Albanaca u Crnoj Gori. Zaključak relevantnih znalaca jeste da albanska nacionalna zajednica ima uzuzetne književne stvaraoce i intelektualce, čiji je rad potvrđen ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu.

BI: Pomenuli ste jezičku barijeru koja, zaista, može i stvara nepoznanicu kod širokog auditorijuma o albanskom stvaralaštvu. Radite na njenom prevazilaženju. Na koji način?

Luboder: Zbog toga smo i organizovali taj program, kako bismo podstakli entuzijazam i aktivnosti relevantnih institucija na prevodilaštvu djela albanskih autora, a i sami ćemo raditi na tome. Pretpostavljam da prosječan crnogorski građanin zna ko je Esad Mekuli, Redžep Ćosja, Basri Caprici, ali izuzetni albanski stvaraoci mlađe generacije, afirmisani su izvan Crne Gore, a malo poznati u crnogorskoj javnosti. Književnost Albanaca je dio ukupne umjetničke produkcije u Crnoj Gori i CEKUM to tako sagledavai i tretira. U tom pogledu napravićemo i korak dalje. Planiramo da u ovoj godini objavimo dvojezično izdanje, na crnogorskomi i albanskom jeziku “Antologija priča albanskih autora u Crnoj Gori”. Već smo počeli pripreme na tom projektu, a moja orjentacija, kao čelnog čovjeka CEKUM-a, jeste da najmanje jednom godišnje realizujemo značajan program koji će ostati kao trajna vrijednost u hronologiji rada i funkcionisanja naše institucije, ali i kao trajna vrijednost u kulturnoj baštini naše države.

RB/BI: Kao što sam kazala, na taj projekat, početkom godine, nadovezala se promocija knjige Mustafe Canka iz Ulcinja “Interkulturalni prikaz- Bar i Ulcinj”.

Luboder: Radi se o sjajnoj knjizi i primjerima koji su antologijskog značaja. Ovo djelo u najboljoj mjeri korespondira sa onim što je naša namjera i sa onim zbog čega smo danas u Baru. Nadam se da će barski Kulturni centar prepoznati naš program i podržati ga, jer snaženje duha tolerancije, razumijevanja i uvažavanja različitosti, donosi opšti boljitak  i podiže nivo društvene kohezije u Crnoj Gori. U tome nam pomažete i vi kao mediji, jer samo takvom sinergijom mogu se postići rezultati. Na ruku nam ide i pad epidemijskog trenda, što bi moglo značiti da bi ovaj program u Baru, sa snažnom i vrijednom porukom, mogao da se održi u znatno prijatnijoj i relaksirajućoj atmosferi, i uz znatno veći broj  posjetilaca.

Intervju sa direktorom Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina (CEKUM-a), Salkom Luboderom, možete slušati na programu Radio Bara, u subotu, 12. marta, poslije 10 sati.

The post Luboder: Bar je crnogorska prijestonica multikulturalizma first appeared on BARinfo.

Sa dr Vujičićem razgovarali smo o radu Ortopedske ambulante u Opštoj bolnici Bar, u kojoj je donedavno bio jedini specijalista iz ove grane medicine, patologiji sa kojom se najčešće suočava, povredama i oboljenjima kostiju koja su povezana sa osteoporozom (posebno kod žena), važnosti fizičke aktivnosti, ali i o rizicima prekomjernog treniranja kod djece, koje može biti uzrok povreda i trajnog oštećenja zdravlja. Doktor Aleksandar Vujičić govorio je i o doping supstancama kojima ne odolijevaju ni mnogi vrhunski sportisti, a osvrnuo se i na aktuelni doping skandal koji je prošle nedjelje potresao svjetski sport.

Iza doktora Vujičića je duga i sjajna karijera u zdravstvu, ali i kao sportskog radnika i nekadašnjeg sportiste. Sa slušaocima Radio Bara i čitaocima našeg sajta, podijelio je dragocjena iskustva i uputio korisne preporuke i sugestije.

Uprkos koroni, Ortopedska ordinacija u barskoj bolnici radila je u kontinuitetu, a u periodu eskalacije virusa, od septembra do kraja 2021. godine, dr Vujičić pregledao je 1.800 pacijenata, više nego u redovnim okolnostima. 

“U ljetnjoj turističkoj sezoni, koja je bila uspješna, radili smo, uobičajeno, pojačanim intenzitetom, ali uspješno, posebno imajući u vidu da sam doskoro radio kao jedini ortoped. Cijela prošla godina bila je naporna, ali više nego uspješna za sve medicinske radnike, u situaciji kada smo zbrinjavali i liječili pacijente sa ozbiljnim povredama i oboljenjima”, osvrnuo se na protekli period dr Vujičić, koji je istakao da je, kada je riječ o ortopediji, dominirala patologija zglobova zbog, kako je kazao,mirovanja čiji je uzrok bila korona, liječenje, odmaranje i neaktivnost, a kosti i zglobovi zahtijevaju stalno kretanje.

“Druga, prisutna patologija jeste nešto što je neminovnost u određenom životnom dobu, sve učestalija osteoporoza kod žena, ali i kod muškaraca, kao posljedica povećane tjelesne težine i smanjene aktivnosti. Danas je uobičajena gojaznost kod naših sugrađana, koja po pravilu indukuje manje kretanja, što opet utiče na promjene na kostima, a ako se na to nadoveže neka bolest hormonalnog tipa, poput dijabetesa ili hormonalnog disbalansa, dolazi do ozbiljnih osteoporoza.

Sve je veći broj i djece koja dolaze na pregled sa izraženim problemima na kostima, a najčešći uzrok tome su fizička neaktivnost ili prekomjerno i neadekvatno treniranje, neprilagođeno uzrastu i rastu i razvoju djece. Neaktivna djeca rizukuju gojaznost i ozbiljne probleme na zglobovima, jer nemaju dovoljno mišićne aktivnosti, što u kombinaciji sa povećanom tjelesnom težinom, dovodi do deformiteta koji se kasnije teško ispravljaju. U drugu grupu spadaju djeca koja veoma rano i ozbiljno počinju da treniraju, čak i više sportova, što prouzrokuje preopterećenje zglobova u fazi brzog rasta i vrlo ozbiljne deformitete (pokidani pršljenski ligamenti, istegnuti mišići i tetive), gdje se strogi treninzi pojavljuju kao neka vrsta ‘borbe’ protiv prirodnog rasta. Ukoliko prežive takve povrede, pitanje je da li će ikada moći više da se bave sportom, ali i što će uopšte moći da rade u svojoj daljoj profesionalnoj karijeri”, upozorava dr Vujičić i naglašava da je fizička aktivnost i za mlađe i starije nužno potrebna, ali mora da bude prilagođena stanju organizma i godinama.

“Pacijenti sa srčanim oboljenjima ili drugim hroničnim bolestima, trebalo bi da umjereno hodaju, upražnjavajui fizičku aktivnost, ali na način koji ne škodi. Takođe, vježbe u teretani i fitnes centrima, moraju se raditi u konsultaciji sa ljekarom ili stručnim trenerima ili terapeutima, koji su edukovani, jer sve su učestalije povrede kod žena i to zbog neprilagođenosti vježbanja svakoj ženi individualno. Djeca prerano počinju da treniraju po strogom i prejakom režimu, što dovodi do vrhunskih rezultata u ranom uzrastu”, podvlači dr Vujičić, ali mladom organizmu, preporučuje on, treba dozvoliti da se razvija uz praktikovanje isključivo osnovnih vježbi do puberteta, a tek kada koštana evolucija bude pri kraju, onda se može podvrgnuti specifičnim treninzima koji zahtijevaju više snage i napora.

“Ako želimo zdravu populaciju, moj je stav, i to primjenjujem i u svojoj porodici, kod svoje djece, jeste da najbolje rezultate treba da ostvare kao seniori, u bilo kojem sportu, kada su fizički i mentalno zreli”, navodi dr Vujičić, koji se fokusirao i na osteoporozu, kao jednom od glavnih faktora za obolijevanje kostiju, bolova u zglobovima, leđima, nogama, ramenima. Najčešće se ovi pacijenti obraćaju ljekaru kada već dođe do tzv. stapanja, odnosno do pojave “spljoštenih pršljenova”.

“Zato je važno na vrijeme prepoznati osteoporozu i odraditi test gustine kostiju, kako bi se utvrdilo na kojem je nivou, a onda konsultovati endokrinologa zbog dijagnostike hormonalnog statusa. Nakon toga slijedi propisivanje adekvatne terapije. Uz sve to, neophodni su fizička aktivnost i dijeta. Ozbiljne osteoporoze pojavljuju se kod starijih, pretežno žena koje su dugo u menopauzi, a nijesu uzimale nikakvu hormonsku protekciju. U svijetu postoje brojne ženske organizacije koje se bave tom problematikom. Dobro bi bilo da žene piju mlijeko, D vitamin i provode više vremena na suncu. Uz pravilnu ishranu, držanje tjelesne težine pod kontrolom, regulaciju hormona, ponovo se vraćam na umjereno hodanje, ne mora da bude brzo, ali da je redovno (gotovo svakodnevno), po ravnom terenu u odgovarajućoj obući, mogu se preduprijediti pogubne posljedice”, savjetuje dr Vujičić, koji preferira hodanje na svježem vazduhu, u prirodi, za razliku od kućnog treninga na traci, na kojoj se često dešavaju povrede koljena.

Sve izraženija ovakva vrsta zdravstvene problematike, nameće i pitanje uslova i opremljenosti barske bolnice za prevenciju i liječenje kostiju i sistema za kretanje, jer ortopedija je danas prevashodno hirurška struka zbog aktivnog, operativnog pristupa u terapiji mnogih stanja.

Osim što je dr Vujičić decenijama jedini ortoped u Baru, barska bolnica ne može se pohvaliti ni adekvatnom opremom u specijalizovanoj ortopedskoj ordinaciji. Ohrabruje najava da je raspisan tender za nabavku osnovnih pomagala za liječenje, ali i edukacija mlađeg kadra.

“Uskoro će Bar dobiti još dva ortopeda, jer je troje neophodni minimum, a što se tiče opreme, moram reći da smo u potpunom deficit. Ja sam rad počeo prije 30-ak godina, kada sam se vratio sa specijalizacije u Sloveniji, sa sredstvima koje sam donio. Nešto je obnovljeno u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, ali samo za osnovne intervencije. Ta oprema je sada prilično nefunkcionalna, jer je ortopedija mnogo napredovala poslednjih 15-ak godina. Prije svega, neophodno je definisati strategiju i precizirati kakvi su planovi nadležnih za barsku bolnicu, jer na 50 km udaljenosti imamo Klinički centar i Ortopedsku kliniku u Risnu. Ukoliko bi ozbiljno planirali razvoj ortopedije u Baru, trebalo bi opremiti operacionu salu, poput bolnica u Bijelom Polju i Beranama, čak i Nikšiću, jer oprema koju sam donio ’90-ih godina iz Slovenije, ponavljam, više nije adekvatna i svrsishodna. Neophodne su nove ploče, kvalitetni implanti, nove metode liječenja. Žao mi je što, zbog tih ograničavajućih faktora, nijesam imao šansu da radim koliko znam i mogu”, sa žalom konstatuje dr Vujičić, koji je uporedo sa ljekarskom karijerom u ortopediji, cijeli radni vijek posvetio i sportskoj medicini. Završio je postdiplomske studije iz sportske medicine, a u sport je ušao, prvenstveno, kao vrhunski atletičar u bivšoj Jugoslaviji, a zatim i kao ljekar atletske reprezentacije.

“Logično je bilo da se kao odličan, mogu reći vrhunski sportista u bivšoj Jugoslaviji, kada sam diplomirao na Medicinskom fakultetu , obrazujem i u tom smjeru. Po završetku specijalizacije, radio sam u Sloveniji, a 1989. godine postao sam ljekar Atletske reprezentacije ondašnje Jugoslavije, najprije juniorske, a kada se država raspala, seniorske. Isti posao radio sam i u vrijeme kada je zemlja funkcionisala kao savez Srbije i Crne Gore. Proputovao sam svijet, liječio sve vrhunske sportiste iz raznih zemalja, a uporedo sa tim bio posvećen atletici u Baru, jer mi je bilo žao i nijesam dozvoljavao da ona zamre kod nas. Bar je uvijek prednjačio u atletici, zahvaljujući, prvenstveno, našem učitelju, pokojnom Mimu Vukotiću i pokojnom Boru Ičeviću. Zajednički smo inicirali izgradnju savremene atletske staze, prve takve vrste kod nas, kakvu nema ni Podgorica. Doktor Tomanović i ja preuzeli smo klub i danas je on najbolji u Crnoj Gori, ima najviše medalja na državnim takmičenjima i veoma ozbiljno radi. Ponavljam, zahvaljujući ljudima koji su predano radili, ne gledajući lični interes, već vrlo često, finansijski i na svoju štetu. Sport u sistemu u kakvom živimo može da opstane jedino uz ta individualna zalaganja, posvećenost i požrtvovanost. Isto je i u drugim disciplinama, dovoljno je pomenuti braću Mihajla i Đorđija Pavićevića koji ‘drže’ košarku”, kazao je dr Vujičić, koji nam je prenio svoja iskustva i iz dugogodišnjeg bavljenja dopingom u sportu, njegovoj štetnosti i pojasnio što su, u stvari, doping supstance.

“Prvi antidoping skandal na nivou Jugoslavije dogodio se kada je otkriveno da je poznati vaterpolista Ratko Rudić na Olimpijadi u Minhenu konzumirao nedozvoljene supstance, zatim 1983. godine jedan moj kolega sa kojim sam trenirao, takođe, je bio pozitivan na testu. Ti i slični slučajevi tada, događali su se pretežno iz neznanja. Od 2004. Svjetska antidoping agencija decidno je propisala listu zabranjenih supstanci koju moraju da poštuju sve države, pa i Crna Gora, tako da ne mogu da se takmiče ukoliko ne usvoje ta pravila. Iako mi nemamo potrebne kapacitete, u tom smislu moramo da se ponašamo kao i velike zemlje, pout Rusije ili SAD. Kao ljekar reprezentacije prošao sam sve edukacije, čak sam kao delegat Evropske atletske federacije (u tom svojstvu proveo sam maksimalno moguće vrijeme- osam godina), nadzirao antidoping kontrole na velikim takmičenjima i atletskim mitinzima u Pragu, Moskvi, Parizu, Torinu, Bursi… Delegat ima ingerencije da, ukoliko nije odrađena adekvatna doping kontrola, poništi takmičenje koje košta više miliona. Kada se kasnije oformila Antidoping agencija Crne Gore, naravno da sam u tome učestvovao od početka i veliki sam borac protiv dopinga. Svaki sportista ima pravo da se ravnopravno takmiči, a doping sredstva narušavaju fer igru, odnosno borbu. To je žalosno za sport, ponižavajuće i poražavajuće za svakog sportistu koji vrijedno i naporno trenira tri puta dnevno da bi osvojio medalju. Kod nas se doping supstance, najčešće, uzimaju kao posljedica neznanja jer, na primjer, postoje preparati na reklamama za povećanje tjelesne mišićne mase, a mnogi ne znaju da su to doping sredstva. Takođe, mnogi ljekovi sadrže nedozvoljene sastojke, koji se tretiraju kao doping stimulansi. Jedna naša jugoslovenska, velika atletičarka, izgubila je medalju i novčanu nagradu od 36.000 dolara zbog kapi za nos, vjerovato ne znajući da takva, naizgled bezazlena terapija, može prouzrokovati pozitivan test na antidoping kontroli. Međutim, prvi postulat kod dopinga jeste da je svaki sportista odgovoran za ono što se pronađe u njegovom organizmu”, objašnjava dr Vujičić, koji je prokomentarisao i najnoviji, svjetski antidoping skandal.

“Kamila Valijeva napravila je nedavno nevjerovatan rezultat koji je slavio cijeli svijet, četvorostruki skok i to tri puta. Prvi put u istoriji sporta je jedna žena, odnosno, djevojčica od 15 godina, postigla takav uspjeh. Otkriveno je da je uzimala nedozvoljeni preparat koji se koristi kod srčanih oboljenja. Veoma mi je čudno da neko njenih kvaliteta pribjegne tome, tim prije što je Ruska federacija pod sankcijama Svjetske antidoping agencije. Rusi ne smiju da nastupaju pod svojom zastavom. Ukoliko dijete od 15 godina uzima terapiju za srce, onda za to mora imati dozvolu i to treba da bude prijavljeno Svjetskoj antidoping agenciji. Prosto mi je nevjerovatno da se jednoj zemlji, koja je još pod sankcijama, desi ovakav ogroman propust. Lično ne mogu da vjerujem da je to istina, može se desiti da se utvrdi da se radi o drugom preparatu, jer Rusija kao ozbiljna zemlja, to nije smjela sebi da dozvoli. Marija Šarapova je zbog uzimanja lijeka za srce, na antidoping kontroli na australijanskom turniru, bila pozitivna na kontroli, a samo zato što nije provjerila antidoping listu (lijek koji je uzimala nekada je bio dozvoljen), dovela je sebe u nezgodnu situaciju. Dešavaju se propusti i kod vrhunskih sportista, a sankcije su rigorozne i zbog toga mogu biti suspendovani sa svih takmičenja i do dvije godine. Štetnih supstanci ima i u hrani, poznati su skandali sa takmičenja u Meksiku, kada je u organizmu fudbalera pronađen anabolik, a ispostavilo se da je u organizam sportista došao na način što su jeli meso krava kojima je davan radi povećanja tjelesne mase. Treba biti oprezan, jer su mnogi sportisti zbog toga uništili svoje karijere”, navodi dr Vujičić, koji upozorava i koliko su doping sredstva opasna po zdravlje.

“Svjetska rekorderka na 100 i 200 m, Melani Grifit, postigla je vrhunske sportske rezultate, a umrla je sa 43 godine zbog srčane slabosti. Veoma je mnogo bivših sportista koji rano umiru zbog korišćenja doping sredstava. Kontrole su sada redovne, dva-tri godišnje, pa se taj broj, na sreću, smanjuje”, zaključuje dr Vujičić, koji je svoja dragocjena znanja i iskustva predočio u nekoliko knjiga i publikacija.

Savjet Evrope objavio je njegovu knjigu za mlade sportiste na engleskom jeziku- “Povrede kod mladih sportista zbog prekomjernog treniranja”. U istoj knjizi, dr Vujičić se bavio i dopingom kod mladih sportista. Kao ljekar koji je pregledao 15.000 djece sa problematičnim kukovima, pisao je i o toj temi. Prepoznatljiv je i po primjeni posebne metode kod operacije Ahilove tetive, istraživao je istegnuća i povrede kod sportista, a trenutno radi na novoj knjizi (tematika kojom se još niko nije bavio kod nas), u kojoj pokušava da objasni zašto se identične povrede kod nekog saniraju za pet ili šest dana, a nekome je potrebno i do tri mjeseca.

Na kraju razgovora, doktor Aleksandar Vujičić, nanovo apostrofira važnost fizičke aktivnosti i svojim sugrađanima preporučuje umjerenu, ali kontinuiranu i obaveznu fizičku relaksaciju, prilagođenu godinama i zdravstvenom stanju organizma.

The post Dr Vujičić: Umjerena fizička aktivnost recept za dugotrajno zdravlje kostiju first appeared on BARinfo.

RB/BI: I u ovim teškim, neizvjesnim vremenima barska lokalna uprava ne odustaje od dobre prakse – ulaganja u razvoj preduzetništva i bizinisa. Čini se da za naš grad, barem do sada, barijere po tom pitanju ne postoje, lokalna uprava nastavlja da bude podrška i odani partner u realizaciji kreativnih i naravno,  finansijski isplativih ideja. Podsjetimo slušaoce na šta ste ove godine stavili fokus u tom segmentu?

Raičević: Moram istaći da smo se u avgustu 2018. godine opredijelili da kroz određene programe pokušamo da, u saradnji sa svima onima koji pokazuju određena interesovanja za pokretanje sopstvenog biznisa, dio tog rizika  podijelimo i da idemo zajedno u pravcu kreiranja novih radnih mjesta. Dosta često se govori samo o otvaranju novih radnih mjesta u administraciji, što je apsolutno neodrživo i negdje smo upravo kroz kreaciju ovih programa podrške došli do toga da možemo, u saradnji sa svima onima koji imaju određenu biznis ideju, da kreiramo nova radna mjesta. Kroz te mjere podrške preduzetništvu i ženskom preduzetništvu, u prethodnom periodu je podržano preko 50 biznis ideja. Sa nivoa lokalne uprave investirano je kroz grant šemu blizu pola miliona eura, a to je u konačnici rezultiralo kreiranjem više od pedeset novih radnih mjesta. Ono što, moram da kažem, je da je na samom početku implementacije ovog programa  postojalo određeno povjerenje i nepovjerenje samih budućih korisnika tih sredstava, postojala je nepoznanica kako i na koji način da se pripreme za apliciranje za programe podrške… Tu moram da izrazim veliku zahvalnost mojim saradnicima, potpredsjednici Spičanović, sekretarki Sekretarijata za privredu, gospođi Simović Mitrović i svim službenicima Opštine Bar i članovima komisije koji su vrijedno i vrlo posvećeno radili prilikom ocjenjivanja svih biznis planova koji su aplicirali. Ono što me posebno raduje je da su svi oni davali nemjerljiv doprinos i u samom procesu pripreme biznis planova, odnosno usmjeravali sve buduće korisnike sredstava kako da svoju biznis ideju definišu na pravi način, s obzirom da smo, između ostalog, u komisiji imali predstavnike realnog sektora, koji dolaze ispred privrednika, što je još jedna dodatna vrijednost. Srećan sam što smo, prije svega, uspjeli da izradimo odnos povjerenja između lokalne uprave i korisnika sredstava, da smo sada već u poziciji da možemo da određene programe prilagođavamo nečemu što jesu potrebe našega grada, a to su apsolutno informacione tehnologije i njihova primjena. Uz te projekte ćemo, pored već dobro zastupljenih uslužnih djelatnosti, nastojati da podržimo i kreativne ideje koje uvezuju možda više oblasti od značaja za lokalnu ekonomiju, od poljoprivredne proizvodnje do turističke ponude, i nešto što već sada mogu da najavim, kroz sami Nacrt budžeta Opštine Bar, veća izdavanja za podršku preduzetništvu. Za program preduzetništva je opredijeljena podrška u iznosu od 200.000 eura, a pored toga ćemo za podršku ženskom preduzetništvu opredijeliti 50.000 eura. Ono što jeste kuriozitet i što me posebno raduje i potvrđuje da su pripadnice ljepšeg pola hrabrije, odvažnije, kreativnije je da su u preko 60% svih projekata koji su podržani kroz oba ova programa, finansijsku podršku ostvarile pripadnice ženskog pola. To je prepoznato i sa nivoa Zajednice opština, definisano je kao primjer dobre prakse. Tokom ljetnjih mjeseci bili smo u prilici da ugostimo delegaciju Zajednice opština Sjeverne Makedonije, gdje su se predstavnice lokalnih uprava Makedonije upoznale sa svim aktivnostima koje je lokalna uprava organizovala, odnosno sprovela u dijelu podrške preduzetništvu i posebno ženskom preduzetništvu. Po prvi put smo organizovali Sajam preduzetništva, gdje smo svim našim sugrađanima, ali i gošćama, prezentovali sve ono što su biznis ideje koje su podržane. Raduje me da ti biznisi u velikom broju odolijevaju prvim, početnim izazovima, s obzirom da je, manje-više najkritičniji period upravo ta prva godina implementacije. Ono što je jako dobro, ono što mi sa nivoa lokalne uprave odnosno komisija koja je formirana tim povodom, pratimo realizaciju tih biznisa tokom prve godine, sa ciljem da oni postanu održivi i da rezultiraju nečim što jeste želja svih nas, a to je kreiranje dodatnog broja radnih mjesta. Nastavićemo sa tom praksom i nadam se da će, upravo taj stepen povjerenja koji je izgađen, biti još veći naredne godine i da ćemo biti ponosni na ono što su biznis ideje svih naših sugrađana koje ćemo podržati.

RB/BI: U razgovoru sa sekretarkom Sekretarijata za privredu, Sanjom Simović Mitrović, koju ste i sami maloprije pomenuli,  saznali smo da se snažna podrška razvoju poljoprivrede i s tim u vezi ulaganjima lokalne uprave u stimulisanje razvoja te privredne grane, ne zaustavlja. Prije nekoliko dana su projekti, sa kojima su aplicirali naši mladi sugrađani, zavrijedili pažnju i podršku opštine Bar, koja im je dodijelila po deset hiljada eura za razvoj proizvodne djelatnosti u oblasti poljoprivrede.

Raičević: Tako je. Lokalna uprava u kontinuitetu, još od 2016. godine, nastoji da pruži značajnu finansijsku potporu kroz mjere subvencije poljoprivrednim proizvođačima. Kroz tada jedinstveni program mjera podrške tom sektoru uspjeli smo značajna sredstva iz lokalnog budžeta da plasiramo kao, da kažemo, 50% same participacije u ukupnim investicijama poljoprivrednih proizvođača. Na taj način smo značajno podstakli poljoprivrednu proizvodnju, odnosno unaprijedili već postojeće aktivnosti, koje se realizuju u ovoj oblasti, a moram da istaknem da definitivno nudimo jedan od inovativnih, jedinstvenih programa- to je upravo pomenuti program podrške mladim poljoprivrednim proizvođačima. Ove godine su dvoje mladih odvažili da upravo u toj vrlo značajnoj privrednoj oblasti pokrenu određene aktivnosti i tako su ostvarili finansijsku potporu u iznosu od maksimalnih 100% za njihove biznis ideje u oblasti poljoprivrede i obezbijedili smo finansijsku podršku u iznosu od 10.000 eura. U prvom slučaju projekat je definisao nabavku, odnosno obnavljanje već postojeće opreme za maslinarstvo, dok je druga biznis ideja više nego kreativna i podrazumijeva pokretanje biznisa uzgajanja mikro biljaka, kao nove hrane budućnosti. Sa ovakvim aktivnostima ćemo nastaviti u narednom periodu, zato što duboko vjerujemo da u poljoprivredi leži velika snaga i budućnost našega grada. A poljoprivreda mora biti u direktnoj vezi sa turizmom, odnosno sa turističkom ponudom, jer svjedoci smo da je upravo i ova, još uvijek prisutna pandemija, promijenila percepciju turista koji posjećuju turističku destinaciju da se sve više oslanjaju na individualna putovanja, na pristup koji je ovdje, siguran sam, prisutan, a to je taj domaćinski, otvoren, iskren odnos prema svim gostima koji posjećuju naš grad. Uvjeren sam da vrijedni domaćini uvijek pred svoje goste iznesu najbolje što imaju u svom domaćinstvu, da su te bogate trpeze nešto po čemu je naš grad prepoznat. Raduje da su i mladi vidjeli šansu u tome i da će upravo ove dvije biznis ideje, koje su više nego inovativne, biti primjer mnogima kako da u narednom periodu pokrenu poljoprivrednu proizvodnju i možda nastave sa nekim aktivnostima koje su započete u ovom izazovnom periodu, jer izazovna vremena podstiču na kreativnije razmišljanje. Raduje, takođe, da se značajna sredstva ulažu u oblast poljoprivrede, da se obnavljaju neka poljoprivredna gazdinstva koja su davno zapuštena, da se sve više vodi briga o maslinjacima kao nasljedstvu mnogih barskih porodica, kao i da se sve više vidi i primjećuje šansa upravo u poljoprivredno proizvodnji.

RB/BI: Gospodine Raičeviću, da li socijalno ugrožene kategorije, osobe sa invaliditetom, NVO sektor i u ovom vremenu, kada ljudi ostaju bez posla, kada je, kao što vidimo, sve neizvjesno, ipak imaju pomoć i podršku zajednice?

Raičević: Lokalna uprava permanentno obezbjeđuje finansijsku podršku za sve institucije koje na nivou našeg grada pružaju bilo koji vid socijalne podrške onima kojima je potrebna. Negdje smo se 2018. godine jasno opredijelili da ćemo voditi odgovornu socijalnu politiku koja stremi, prije svega, ka eliminisanju tih socijalnih nejednakosti. Kroz zaista sjajno definisan koncept, odnosno odluku u dijelu podrške nevladinom sektoru (više puta su korisnici sredstava to isticali, kao jedan inovativan i jedinstven pristup) da su određene nevladine organizacije kroz tu odluku definisane kao skupine sa posebnim statusom i značajem za zajednicu i da one ostvaruju pravo na finansijsku podršku bez konkursa. Sa druge strane, svjesni smo činjenice da je neophodno da pružimo podršku i aktivnostima onih NVO koje se isključivo bave eliminisanjem socijalnih nejednakosti, odnosno pružanjem podrške socijalno ugroženim kategorijama našeg stanovništva. Tu, prije svega mislim da smo kroz posebnu budžetsku stavku još 2018. godine pružili podršku NVU “Žene Bara”, a da smo kroz rebalans budžeta koji je usvojen u četvrtak opredijelili skoro 60% više sredstava za finansiranje svih onih aktivnosti koje ovo nevladino udruženje ima i permanentno sprovodi, do kraja ove godine. Obezbijedili smo i povećanje sredstava za programe OO Crvenog krsta, od nekih 25%, a prethodnih mjeseci bili smo u prilici da se uvjerimo da je i Caritas Barske nadbiskupije pokrenuo niz aktivnosti koje, prije svega, treba da obezbijede adekvatne uslove za boravak naših starijih sugrađana. Nakon okončanja projektnih aktivnosti, s obzirom da je ovo do sada realizovano finansirano sredstvima EU, mi ćemo sa nivoa lokalne uprave obezbijediti finansijska sredstva kako bi ovi centri bili samoodrživi. Isticao sam, a to ću i ovom prilikom posebno naglasiti, da je zaista neophodno da bar u dijelu sprovođenja adekvatne socijalne politike pokušamo pomiriti neke različite stavove i mišljenja, da pokušamo da za isti sto sjednemo sve one ljude koji direktno ili indirektno, pružaju podršku socijalno ugroženim stanovnicima našega grada, da kreiramo adekvatne politike. Neophodno je da prije svega jasno utvrdimo ono što je prijeko potrebno, a to je evidencija, koja mora biti jedinstvena i adekvatno prezentovana, sa ciljem da se na tom osnovu planiraju određeni programi, kako bismo sa nivoa lokalne uprave da znali u kojem obimu da te programe podržimo kroz obezbjeđivanje finansijskih sredstava.

RB/BI: Dokle se stiglo sa realizacijom Dnevnog boravka za osobe sa smetnjama u razvoju?

Raičević: Govorili smo o nekim projektima koji su, da kažem, na čekanju odnosno, više puta smo isticali da su to projekti koje naši sugrađani čekaju više od deset godina. Jedan od tih projekata je upravo Dnevni centar za djecu sa posebnim potrebama. Ne bih posebno elaborirao problematiku sa kojom smo se susreli u nekom prethodnom periodu, nerazumijevanje korisnika samog prostora… Negdje je prioritet bio upravo rješavanje tih imovinsko- pravnih odnosa. Tek u septembru 2020. godine riješili smo pravnu problematiku, a lokalna uprava je postala korisnik prostora u neposrednoj blizini OŠ “Meksiko” u Baru. Shodno toj odluci, raspisali smo Konkurs za izradu idejnog arhitektonskog rješenja i dobili jedno zaista sjajno, a siguran sam, i funkcionalno arhitektonsko rješenje. Do kraja ove sedmice očekujemo završetak glavnog projekta i njegovu reviziju. Raduje me što je taj projekat koji smo kandidovali i prema Vladi Crne Gore dobio određenu finansijsku podršku godinu. Ona će morati biti i mnogo veća, jer je naša želja da konačno ovu problematiku riješimo na adekvatan način, a prije svega na zadovoljstvo budućih korisnika, odnosno njihovih roditelja, koji se u kontinuitetu susreću sa značajnim izazovima. Taj Dnevni centar treba konačno da ponudi određena rješenja za problematiku sa kojom se prioritetno korisnici i njihovi roditelji susreću.

RB/BI: Jeste li zadovoljni kako u Baru situaciji koju uporno diktira pandemija, odolijevaju sport i kultura?

Raičević: Moram biti zadovoljan, s obzirom da početak godine nije obećavao niti mogućnosti za organizaciju određenih kulturnih manifestacija, da ne govorimo da smo početkom godine sportske događaje imali isključivo bez prisustva publike… Zadovoljan sam i zbog toga što smo, uprkos svim limitirajućim faktorima, uspjeli da organizujemo najznačajniju kulturnu manifestaciju u našem gradu – Barski ljetopis, u skraćenom formatu u odnosu na ono što smo praktikovali prethodnih godina, pa smo, ipak za te tri nedjelje, uspjeli da ponudimo barskoj publici i svima koji su pratili programe, zaista sjajan koncept i sjajan program. Uspjeli smo da uvedemo još jedan novi program BaRS, koji promoviše isključivo barske umjetnike, odnosno stvaraoce, da kroz aktivnosti u tom segmentu festivala imaju priliku da prezentuju ono što su njihova dostignuća. S druge strane, uspjeli smo da u ovom izazovnom periodu pokušamo da unaprijedimo sportsku infrastrukturu i time se vratimo nekim starim, dobrim običajima. Raduje da su, u određenom broju, navijači prisutni i na sportskim borilištima i u SD Topolica i na otvorenim terenima Sportsko-rekreativnog centra. Nadam se da ćemo u narednom periodu i u mnogo većem obimu imati prisustvo publike na svim tim sportskim događajima.

RB: Prošle godine su, u susret Danu opštine, izostale dobro poznate manifestacije i hepeninzi koji tradicionalno okupljaju veliki broj Barana, ali i  naših komšija iz susjednih gradova. Izostao je taj dobro poznati, svečarski duh u slavu rođendana grada i bilo je zaista nekako tužno. Ove godine odlučili ste se za drugačiji scenario. Pretprošlog vikenda otpočeli su događaji i bogate programske aktivnosti. Učesnici se pridržavaju propisanih epidemioloških mjera i svi se nadamo da će se program uspješno i bez negativnh posljedica po zdravlje učesnika i gostiju realizovati do kraja. Šta biste Vi izdvojili kao najinteresantnije od zaista bogatih, kvalitetnih dešavanja?

Raičević: Nastojali smo da koncipiramo program koji je definisan na vremenski period od dvije sedmice. Kako i dolikuje, aktivnosti su započete upravo u dijelu organizacije određenih manifestacija u kojima su glavni akteri bili naši najmlađi sugrađani. I vremenski uslovi su bili takvi da su omogućili organizaciju manifestacija na otvorenom, tako da smo bili u prilici da ispoštujemo sve ono što su epidemiološke mjere. Već tradicionalne manifestacije koje ste i Vi spomenuli, morale su da se prilagode nekim novim okolnostima. Na žalost, tradicionalna krajinska Koštanijada ove godine nije mogla biti organizovana. Sa druge strane, Maslinijada, zbog upravo tog višegodišnjeg kontinuiteta je organizovana na jedan potpuno drugačiji način. Nijesmo htjeli, prije svega u komunikaciji sa organizatorima, da spriječimo vrijedne maslinare koji su prethodne dvije godine uložili značajna sredstva i napor u revitalizaciju maslinjaka i u proizvodnju maslinovog ulja, iuskratimo ih za mogućnost da mogu da prezentuju, odnosno da se njihov kvalitet na adekvatan način ocijeni i, u konačnici, nagradi. Maslinijada je održana prethodnog vikenda u Starom Baru, u jednom skraćenom formatu, ali ono što je posebno zadovoljstvo to je da od osam takmičarskih ulja, svih osam je bilo sjajnog kvaliteta, da su sva ocijenjena kao ekstradjevičanska, što potvrđuje i opravdanost samog koncepta organizacije ovogodišnje Maslinijade, ali i potvrđuje da su maslinari u ovom dvogodišnjem periodu bili najvrijedniji. To i ne treba da nas čudi, s obzirom da od 2002-2003. godine oni zaista ulažu značajne napore i ono što posebno raduje je da su maslinari dominantno promijenili svijest o maslinarstvu, da primjenjuju savremene metode. To se manifestuje, prije svega, kroz sjajan kvalitet ulja koje oni proizvode.

RB/BI: Gospodine Raičeviću, zamoliću Vas na kraju ovog razgovora, da u susret Danu opštine, uputite poruku Baranima.

Raičević: Trenutna situacija zaista nalaže da, prije svega, svim sugrađankama i sugrađanima poželim dobro zdravlje, kao i njihovim porodicama, jer smo svjesni činjenice da bez dobrog zdravlja nema ni budućnosti, odnosno neke evidentne perspektive. Moram da istaknem da, prije svega, svi moramo biti ponosni na činjenicu da živimo u ovom gradu, da mu pripadamo, ali da moramo biti ponosni i na činjenicu da on pripada i nama. U ovim svečarskim trenucima moramo još jednom istaći da moramo biti itekako prkosni, onako kako Barani to znaju i umiju, da se odupremo svim onim pokušajima koji  udaraju na naše viševjekovne, tradicionalne vrijednosti zajedničkog života i međuvjerskog sklada, da se odupremo svim pokušajima revizije naše istorije i da pokažemo još jednom tu našu snagu i jedinstvo po kojem smo više vjekova i prepoznati. Svim sugrađankama i sugrađanima čestitam Dan naše opštine, odnosno Dan oslobođenja, 24. novembar.

The post Dušan Raičević: Snažan investicioni zamajac lokalne uprave u svim djelovima opštine (2) first appeared on BARinfo.

Nastupao je na Festivalu vina i ukljeve i prvom Festivalu grožđa, održanom na Virpazaru uoči pandemijske 2020. godine.

Tada je u razgovoru sa direktoricom Radio Bara Vesnom Šoškić govorio o svojim vezama sa Crmnicom, a specijalno za Radio Bar i Bar Info, premijerno je otpjevao i refren svoje pjesme “Prava žena”.

“Zahvaljujem se na predivnom dočeku. Ja sam ovdje skoro domaćin, jer dolazim i profesionalno i privatno. Često sam sa prijateljima u čuvenoj konobi ‘Badanj’ i na drugim atraktivnim mjestima na crnogorskoj obali. Vino mnogo konzumiram i uvijek je na mom stolu, posebno crmničko, najčešće  proizvedeno u ‘Plantažama’, Limljanima ili u porodicama Krgović, Vučinić, Sjekloća…”, kazao je Rokvić, koji je specijalno za naše medije otpjevao dio svoje posljednje objavljene pjesme “Prava žena”, koja će poput mnogih drugih numera ovog popularnog izvođača, sasvim sigurno, postati hit.

The post Sjećanje – Marinko Rokvić, posljednji intervju Radio Baru i Bar Infu first appeared on BARinfo.

Obrad Nenezić je diplomirao dramaturgiju na Akademiji umjetnosti u Beogradu, u klasi profesora Siniše Kovačevića. Doktorand je Teorije dramskih umjetnosti, kulture i medija. Scenarista je nekoliko dugometražnih filmova, reditelj i pisac teksta za više pozorišnih predstava, pisac romana, poezije, istorijskih drama…

 RB/BI: Kakvi su Vaši utisci nakon premijere, koliko ste zadovoljni radom glumačke ekipe, onim što su pokazali i reakcijama publike?

Nenezić: Poslije 30 dana intenzivnog rada osjećam umor, ali sam ekipom bio zadovoljan i tokom proba. Interno smo se šalili da već poslije desetak dana rada možemo da izađemo pred publiku. Nisam ni sumnjao u njih, jer se radi o ozbiljnoj glumačkoj postavi, prvenstveno Elizabeta Đorevska i Duško Radović, Jovan Dabović, Filip Đuretić, te glumci iz Bara, Dragiša i Ana Simović, kao i najmlađa Jelena Rahmanjinova, koja je imala prvi nastup na sceni poslije diplomiranja. Ovim putem joj baš od srca čestitam, jer je odlično iznijela ulogu i opravdala povjerenje. Publika, a bilo je ovdje oko 600 ljudi, sve je rekla svojim aplauzima i nagradila rad.

RB/BI: Više puta ste rekli da je “Palastura” nalik na Sterijinu “Pokondirenu tikvu”  i Nušićevu  “Gospođu ministarku”. Ipak, ona donosi i nešto novo, osim Vašeg jedinstvenog stila i  prepoznatljivih dramaturških i duhovitih elemenata, i kopču sa savremenošću, jer precizno i jasno preslikava našu društvenu i političku zbilju poslednjih decenija, govori o bračnim odnosima… Koliko je ona kritika, a znamo da pozorište ima i tu snažnu funkciju društvene angažovanosti, naše stvarnosti i kakav je Vaš odnos prema tome?

Nenezić: Naravno da jeste kritika, komedije koje radim ne zovem komedijama nego duhovitim dramama, zbog podteksta koji je mučan i gorak. Često mi se dešava da ljudi kada odu sa premijere, šalju poruke da je predstava duhovita, da im je bilo lijepo tokom izvedbe, a da poslije dolazi ta mučnina. Komedije se i rade zbog toga da se skrene pažnja na neke, da budem vaspitan, pa kažem, nelijepe stvari. Što se tiče komedije, tu su ograničeni motivi. Dakle, u pravu ste, rekao sam da je “Palastura” daleka potomkinja “Gospođe ministarke”, kao što je “Ministarka”  potomkinja “Pokondirene tikve”, a Sterijine komedije, kao što znamo iz istorije teatra, su proizašle iz Plauta i Molijera. U teoriji komedije ne radi se o dramskom problemu, nego neistraženosti komike, odnosno smijeha i duhovitosti, dakle, ponavljaju se motivi. Vrlo je malo originalnih komedija, i komedija nikada nije patila od originalnosti, ali je uvijek patila od “novih čitanja”. To je ono što ste rekli, da i u ovom komadu prepoznajemo Crnu Goru, Bar ili moj Nikšić, na kraju, cijeli region.

RB/BI: Radili ste već u Baru- obradili ste najpoznatiju istorijsku i ljubavnu priču sa ovih prostora o Vladimiru i Kosari- “Sveti i prokleti”, prije toga ” Taštinarije”, za vrijeme korone napisali ste fantastičan antifašistički roman inspirisan “Crvenim košuljama”, odnosno događajem iz Drugog svjetskog rata na Belvederu… Očito su Bar i njegova istorija inspirativni za Vas. Zbog čega?

Nenezić: Zahvaljujući, prije svega, ljudima. Moja saradnja sa Vašim gradom počela je još kada je na čelu Kulturnog centra bio Ćazim Nikezić, pa sa Dragišom Simovićem, a sada je nastavljena sa Erolom, Milijom…  To je jedna ekipa sa kojom radim već godinama. Antifašistički roman koji ste pomenuli “Deset za jednog” je , u stvari, bio planiran za barsku pozorišnu scenu, međutim kada sam napisao sinopsis, djelovao je vrlo brutalno. Shvatili smo da to nije priča za ljeto, i tako smo došli do “Palasture”.

RB/BI: Da li je moguće roman “Deset za jednog” postaviti na scenu, ili bi možda bolje izgledao kao filmska ekranizacija, jer priča, zaista, djeluje filmski..

Nenezić: U pravu ste, djeluje tako, jer kada romaneskno radim, tako i pišem u romanu. Međutim, srž je dramska, kao, na primjer “Zločin i kazna”-  kada iz tog romana “iščupamo” tridesetak stranica, onda je to drama koja se radi, sve ostalo je romaneskno, opisno, lirsko ili psihološko. Kada bi roman “Deset za jednog”, tu tragičnu priču o mladim ljudima koji su izginuli na Belvederu, obradili i postavili na scenu, onda bih tako radio.

RB/BI: Dakle, osim ljudi, za Bar Vas vezuje i naša zanimljiva istorija i kulturno- istorijska baština?

Nenezić: Da, svi ti ljudi koje sam pomenuo i neke koje, možda nisam, vremenom su postali moji prijatelji. Drago mi je da je moj prvi saradnik na ovoj predstavi, kao asistent režije, bio Milan Vujović, čije smo Priče III dio, promovisali prije par dana ispred Dvorca. Poslije njihovih poziva, počeo sam da istražujem barsku istoriju, iščitavam, i to je ozbiljan proces. Ljudi i energija ovog grada mi veoma odgovaraju, iskreno, Bar mi najviše liči na moj Nikšić. Volim tu neku širinu, koju posjeduje i  Nikšić.

RB/BI: Da se vratimo predstavi ” Palastura”. Ekipu ste bazirali na iskusnim glumcima, ali tu je i odlična mlađa postava, takođe, noseći dio predstave su i barske snage- pomenuli ste novinara i pisca Milana Vujovića, kao asistenta režije, izvršni producent i glumac u komadu bio je doajen barskog glumišta Dragiša Simović, dvije uloge sjajno su iznijele takođe, dvije Baranke, Andrijana Simović i Jelena Rahmanjinova. Koliko Bar ima potencijala za razvijanje pozorišta?

Nenezić: Sve više… Bar, prije svega ima infrastrukturu, ovu scenu, koja je ljetnji bioskop, scenu u Starom gradu, koja se renovira i koja je izvanredna… Najbitnije je da se stvore uslovi, a ljudi su nesumnjivo tu. Ana je članica Užičkog pozorišta, Jelena, koja je diplomirala u klasi Ljiljane Blagojević, tek dolazi. Ranije sam sarađivao i sa drugim glumcima. Sve to je zavidan potencijal. Bar treba da se razvija i kulturno i turistički, i poveže u tom smislu. Vidim da se sve više radi na tome i to je dobro. Prije par dana je završen Barski ljetopis, koji je imao odličnih programa. Uvijek treba podržati kreativne ljude.

Obrad Nenezić radi kao urednik dramskog programa u KIC- u ” Budo Tomović”, u Podgorici. U narednom periodu fokusiraće se na njegovo unapređenje, a do kraja godine publika bi trebalo da vidi  i njegov novi autorski projekat- duo dramu.

The post VIDEO: Palastura večeras ponovo pred barskom publikom first appeared on BARinfo.

RB/BI: Nedavno ste stupili na dužnost komandanta Mornarice Vojske Crne Gore. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva u Vojsci i kako doživljavate novu funkciju?

G.Đ. : Prije dvadesetak dana sam postavljen na ovu važnu funkciju, a već šesnaest godina radim u Vojsci. Nakon završetka Vojne akademije obavljao sam razne dužnosti, radio na patrolnom brodu P-34, kao oficir za hidrografiju u Instititu Mornarice, zatim sam bio komandant predsjedničke jahte “Jadranka”, zamjenik komandanta Odreda za traganje i spašavanje, načelnik referata za vojno-vojnu saradnju u Komandi Mornarice, načelnik kabineta u Generalštabu VCG i sekretar Savjeta za odbranu i bezbjednost.

RB/BI: Sve to potvrđuje da zaista imate zavidno radno iskustvo u Vojsci?

G.Đ. : Nagomilalo se dosta iskustva, i to raznorodnog, što će mi svakako pomoći u budućoj karijeri i obavljanju dužnosti komandanta Mornarice, što je za mene velika čast. Smatram da je ovo iskustvo nešto što su čelnici Vojske i Ministarstva odbrane prepoznali kao važno, i što je i doprinijelo odluci da budem postavljen na ovo mjesto.

RB/BI: Da li ste imali vremena da steknete generalni utisak o tome kako funkcioniše trenutno Mornarica i kakva je tehnička i kadrovska struktura ovog segmenta crnogorske Vojske?

G.Đ. : Bez obzira što sam posljednje tri godine bio u Generalštabu, ja sam mornarički oficir, i nikada nisam u potpunosti izašao iz Mornarice, već sam konstatno bio upućen u sistem njenog rada. Veliki pomak napravili su moji prethodnici i njihovi timovi. Meni je ostalo da sa svojim saradnicima nastavim njihovim putem, i da i dalje radimo na razvoju i napretku Mornarice.

RB/BI: Ministar Bošković je početkom ove godine najavio da će, nakon kopnene Vojske, prioritet biti modernizacija Mornarice. Da li je kriza koju je izazvala pandemija koronavirusa osujetila planove?

G.Đ. : Tačno je da su to planovi i da je ministar Bošković najavio značajna ulaganja, ali to ne znači da ih nije bilo i do sada. Naprotiv, i u prethodnom periodu je dosta investirano. Moramo imati u vidu činjenicu da je Mornarica naslijedila veliki sistem od pređašnje Vojske, i samo regulisanje naslijeđenih sistema predstavlja veliko ulaganje i napredak. Mornarica je imala punu odgovornost od Ulcinja do Herceg Novog i na tom prostoru je veliki broj objekata koji su u njenoj zoni odgovornosti. Na tome se, takođe radilo, a kao jedna od najvažnijih stvari

na kojoj se uspješno intervenisalo i radilo u prethodnom periodu jeste velika zaostavština ubojnih sredstava, koja su mogla da predstavljaju veliki bezbjednosni rizik, bez obzira što su propisno bila skladištena u specijalnim hangarima i što smo svakodnevno pratili njihove parametre. U Mornarici više nije bilo mjesta za neke velike brodove i složene sisteme, posebno za one koji su van upotrebe bili u dužem periodu, te smo morali da iznađemo način da se riješimo viška ubojnih sredstava. Taj zahtijevan posao završen je prošle godine i iziskavao je ogromna ulaganja, iako to nije vidljivo. Nastavljamo dalje, vodeći računa što su interesi države Crne Gore i kako ih zaštititi na moru.

RB/BI: Što su sada najznačajniji prioriteti kada je riječ o ulaganjima i može li se očekivati podrška od zemalja članica NATO saveza ili iz drugih izvora?

G.Đ. : Mornarica je tehnički vid Vojske i kao takva zahtijeva velika ulaganja. U narednom periodu bićemo fokusirani na njenu modernizaciju, na realnim osnovama. Mogućnosti su jedno, želje drugo. U svakom segmentu Vojske prioritetna je i obuka, da naši ljudi budu obučeni i spremni za ono što je njihova primarna misija. Epidemija koronavirusa diktira druge zadatke i sada smo prvenstveno orijentisani na podršku državnim institucijama, onima koje su na prvoj liniji fronta protiv virusa

RB/BI: Vojska ima u svim elementarnim nepogodama, prirodnim katastrofama, vanrednim situacijama, izuzetnu ulogu u pomoći civilnom stanovništvu. U tom smislu uživa veliko povjerenje i ugled.. Tako je bilo i od početka epidemije COVID-a 19. Koje su u tom dijelu najvažnije aktivnosti Mornarice?

G.Đ. : Pripadnici Vojske, pa i Mornarice, od samog početka epidemije angažovani su na zaštiti i obezbjeđenju karantina, raznim vidovima podrške, kao i na dezinfekciji javnih površina. To nas je malo udaljilo od redovnih aktivnosti, ali prioritet su građani i njihovo zdravlje.

RB/BI: Što možemo poručiti građanima kada je riječ o potencijalnim krizama i rizicima na moru. Koliko je Mornarica spremna da odgovori da odgovori na te izazove?

G.Đ. : To je najosnovniji zadatak Mornarice, odbrana zemlje sa mora i u potpunosti smo tome posvećeni. Uvijek je bolje raditi na prevenciji i biti svjestan svih rizika. Vojska ima izuzetno dobru saradnju sa svim državnim institucijama čije je polje djelovanja more. Posebno bih istakao Upravu za pomorsku sigurnost i Graničnu policiju. Zajedno radimo preko Operativnog tima, dijelimo zadatke i kapacitete koji su nam na raspolaganju, sa ciljem zaštite interesa Crne Gore na moru.

RB/BI: Mornarica posjeduje značajnu imovinu u Baru, planirana je valorizacija kasarne “Pero Ćetković”, ovdje su i vojni objekti na Crnom rtu i druga imovina. Najavljena je i izgradnja stambenog kompleksa za zaposlene. Da li se može očekivati u dogledno vrijeme realizacija nekih planova?

G.Đ. : Ministar je o tome razgovarao sa predstavnicima lokalne uprave. Imamo dosta objekata, ali i zemljišnog prostora, a jedan od planova jeste i stambeno zbrinjavanje zaposlenih. U tom dijelu očekujemo podršku Opštine, pregovori su u toku, i imajući u vidu odličnu saradnju sa lokalnom upravom u Baru i svim primorskim opštinama, siguran sam da će se naći najbolje rješenje za završetak tog projekta.

RB/BI: Pomenuli ste kadar i obuku, kao, prirodno, značajan segment funkcionisanja Vojske. Ministarstvo odbrane organizuje školovanje i usavršavanje na prestižnim akademijama u Evropi i svijetu. Čini se da to i utiče na sve veći broj mladih da se opredijele za vojni poziv. 

Deficitiran je pomorski kadar. Koliko ste zadovoljni postojećom kadrovskom strukturom?

G.Đ. : Ministarstvo odbrane, zajedno sa Vojskom i Mornaricom, napravilo je plan za dalje školovanje i, za sada, to ide odličnim tokom. Dobijamo izuzetno obrazovane, mlade oficire sa pomorskih akademija u Italiji, Grčkoj i SAD, koji dolaze sa ogromnim znanjem i vrlo brzo se uklapaju u naš sistem. Ono što trenutno prepoznajemo kao problem jeste podmlađivanje podoficirskog kadra, s obzirom da on predstavlja kičmu svake vojske, pa i Mornarice. Tu je Ministarstvo pronašlo, takođe, dobar način za prevazilaženje nedostatka, kroz organizaciju ljetnjeg vojnog kampa sa mladim srednjoškolcima, koji za dvadesetak dana steknu uvid što je Vojska i čime se bavi. Deficitarnost kadra rješava se i kroz dobrovoljno služenje vojnog roka i zapošljavanje vojnika po ugovoru. Nakon završetka kursa i služenja vojnog roka, oni imaju mogućnost da ostanu i rade u Vojsci. Prednost je što je naš trenutni podoficirski kadar izuzetno obrazovan i sposoban, sa velikim iskustvom. Namjera nam je da upravo svim mladim vojnicima koji dolaze ili će tek doći, naši podoficiri prenesu teorijsko, praktično i iskustveno znanje. Time pokušavamo da nadomjestimo neke nedostajuće kapacitete, jer još uvijek nemamo zaokružen vojni sistem kako je to bilo u bivšoj Jugoslaviji. To daje izuzetne rezultate i nadamo se da ćemo istrajati na tome.

RB/BI: U Baru je trenutno stacioniran i popularni Školski brod “Jadran”. Koliko je to značajno sa aspekta obuke i školovanja kadra?

G.Đ. : “Jadran” je kapitalan brod crnogorske Mornarice i služi za obuku pomorskog kadra od najnižih nivoa, vojnika, podoficira do oficira. Do sada je pretežno bio u Tivtu, a naš cilj jeste da ubuduće bude dostupan svima, te će jedan period provesti u luci Bar, a zatim i Tivtu i Kotoru. To je nešto najvrednije što Crna Gora ima u smislu pomorstva i pripada svima.

RB/BI: Prva žena oficir u crnogorskoj Vojsci, koju je javnost, putem medija, imala priliku da upozna, Sara Rakočević, danas kreće u vojnu misiju. Koliko ste zadovoljni učešćem pripadnika Mornarice u vojnim misijama?

G.Đ. : Poručnica fregate Sara Rakočević danas kreće u mirovnu misiju ATALANTA. Ona je i prva oficirka koja će učestvovati u vojnoj misiji. Do sada je veliki boj članova Mornarice bio, ne samo u pomorskim vojnim misijama, već i onim u kojima učestvuje kopnena vojska. Izuzetno sam zadovoljan, jer naši pripadnici steknu veliko vojno iskustvo, koje kasnije implementiraju u svoj rad i štabne dužnosti.

RB/BI: Mornarica je prethodnih godina bila domaćin nekoliko uspješnih vojnih vježbi i dočekala brojne NATO brodove. Da li su slične aktivnosti planirane u 2020. godini?

G.Đ. : Mornarica aktivno učestvuje i članica je ADRION inicijative, a svake godine domaćin vježbi je neka od zemalja članica NATO pakta. Ove godine je vježba trebalo da bude održana u Sloveniji, ali je odgođena, nažalost, zbog pandemije koronavirusa. Nadamo se da će iduće godine biti stabilnija zdravstvena situacija i da će se sve vratiti u redovne tokove.

RB/BI: Koja je Vaša poruka građanima Bara i Crne Gore?

G.Đ. : Ja bih se obratio mladim ljudima i pozvao ih da se posvete vojnom pozivu, jer biti pripadnik Mornarice i Vojske uopšte, nešto je najčasnije što mladi čovjek može da radi. Svakako da ovaj poziv nosi i mnogo odricanja, ali satisfakcija jeste da sve što radimo, radimo u interesu svih građana i države Crne Gore.

The post VIDEO: Intervju sa novim komandantom Mornarice Vojske Crne Gore Goranom Đurkovićem first appeared on BARinfo.

RB/BI: Upoređivanjem turističkog prometa sa proteklom sezonom se ovom prilikom nećemo baviti, jer je to u ovom momentu bespredmetno, niti za tim ima potrebe, ali, da li se ova sezona počela razvijati u pravcu Vaših očekivanja i projekcija od, recimo, prije mjesec?

Kukalj: U TO Bar smo od početka situacije sa koronavirusom znali da će ova sezona biti izazovna, praćena problemima u smislu turističkog prometa. Naša očekivanja su bila da će tokom jula doći do poboljšanja, naravno, uz povoljniju epidemiološku situaciju i popuštanje mjera koje se tiču međunarodnog saobraćaja. Dakle, ukoliko se on ponovo uspostavi u većem obimu, možemo očekivati i veći priliv posjetilaca. Vjerujemo da će tokom jula i avgusta doći do određenog turističkog prometa, neke su procjene da će on dostići 30% prometa ostvarenog u prošloj godini. Procjenjujemo da naredna dva mjeseca mogu biti jedna vrsta solidnog oslonca za 2021. godinu, kada već možemo očekivati da će krenuti oporavak.

RB/BI: Iako je situacija teška za sve sfere društva, TO Bar ne odustaje od ustaljene prakse- kvalitetne promocije sadržaja barske rivijere, čak i u ovim otežanim uslovima. Daju li te aktivnosti zadovoljavajuće rezultate?

Kukalj: Daju, u granicama mogućeg. TO Bar je realizovala manje- više sve aktivnosti predviđene programom rada. Naravno, nije bila moguća organizacija nekih događaja zbog mjera koje su na snazi. Ali, TO Bar je od početka ove situacije, još u martu, aktivno komunicirala sa turističkom privredom, dali smo jasne smjernice kada su u pitanju pridržavanje higijenskih mjera, ali i politike cijena, jer u tom pravcu moramo biti posebno oprezni. Kreirali smo i video- materijal kojim smo turistima željeli pokazati da ćemo, bez obzira na situaciju koja se dešava kod nas, u okruženju, ali i globalnom nivou, biti tu i nakon korone i da ćes sve ostati onako kako je bilo i prije. Redovno smo organizovali i webinare i komunikaciju uspostavili kroz digitalne kanale promocije, pokrenuli promotivne kampanje, radili digitalne ture Skadarskim jezerom i Starim gradom…  

RB/BI: Naročito ste aktivni na promociji barskog zaleđa. Čini se da su trebale da prođu decenije, od kada je Bar postao prepoznatljiv kao primamljiva destonacija, pa da se poslenici turizma ozbiljnije pozabave prezentacijom ljepota koje ovaj dio Crne Gore nesporno posjeduje. Ima li vaše zalaganje u tom pravcu pravi odjek?

Kukalj: Ima. Radili smo dosta na čišćenju i održavanju planinskih staza. Vjerujemo da na taj način možemo doprinijeti da jedan broj turista posjeti i naše zaleđe. Primijetili smo da je taj vid odmora bio popularan za vrijeme prvog talasa koronavirusa. Značajan broj građana je obilazio te staze. Upravo je naša preporuka da se u ovom periodu istraži naše zaleđe. U saradnji sa Planinskim klubom “Rumija” uredili smo i markirali više od 100 km pješačkih staza. Iako je ugovor za taj posao potpisan, bez entuzijazma i velike želje da on bude kvalitetno urađen, to ne bi bilo moguće. Osim toga, Bar ima i atraktivne kanjone, u ponudi je i krstarenje Skadarskim jezerom, vožnja supova… Preporučujemo, naravno, i naše more i jezero. Trudimo se da promovišemo i taj vid odmora uz poštovanje svih mjera koje su na snazi. Hotelijeri i ugostitelji su dali zaista kvalitetne ponude. Neki su spustili cijene u odnosu na prethodnu godinu, a drugi su dali uslugu više uz zadržavanje cijene na istom nivou kao prošle godine. Bar je bio destinacija za svačiji džep. Naša destinacija je kvalitetna, ali je na tržištu cjenovno konkurentna. Vjerujem da ćemo u ostvarenom turističkom prometu imati značajnu pomoć u prevazilaženju ekonomskih problema i ponovo pokrenuti turističku privredu u gradu.

RB/BI: Odakle je realno očekivati priliv turista ovoga ljeta, najavljeno je da se granice od sjutra još više otvaraju…

Kukalj: Kada govorimo o strukturi naših turista, vjerujem da će ona ostati ista kao prethodnih godina. Gosti uglavnom dolaze iz zemalja okruženja, zemalja Ruske Federacije, bivšeg SSSR-a, zapadne Evrope… Ono što mene i kolege u TO Bar raduje je činjenica da imamo veoma veliki broj vjernih gostiju koji su u Bar dolazili po deset i više puta. Vjerujem da će oni doći i ove godine i da će to biti solidna baza koja će pomoći da turistički promet ostane na zavidnom nivou. Sa druge strane, najavljeno je da će doći do popuštanja mjera kada je u pitanju otvaranje granica i međunarodnog saobraćaja za promet putnika. Iako će otvaranje crnogorskih granica sigurno doprinijeti povećanju broja putnika, mi u turizmu pratimo i situaciju sa druge strane- da li i zemlje iz kojih turisti dolaze otvaraju granice prema Crnoj Gori i smatraju li našu zemlju bezbjednom destinacijom. Poznato je da u ovom periodu većina zemalja promoviše domaći turizam, pa u svakoj od njih postoji kampanja poput naše “ljetuj doma” kojima pozivaju građane da ostanu kod kuće. Iako nam to ne ide u prilog, smatram da ljetnjeg odmora bez mora nema, ljudi su navikli da dođu na more i tu provedu makar dio odmora. Vjerujem da iako možda odmor na moru ne bude prvi izbor, drugi će svakako biti. Mi ćemo biti dobri domaćini, a siguran sam da će i usluge biti na većem nivou od dosadašnjeg.

RB/BI: Poznato je da sa ciljem što kvalitetnijeg udovoljavanja željama i interesovanjima, konstantno opipavate puls posjetilaca. Na šta sugerišete da bi trebalo obratiti pažnju kako bi ponuda Bara bila bolja i zanimljivija?

Kukalj: Tako je. Radimo istraživanja tržišta putem anketa. Prošle godine smo, kada govorimo o elementima turističke, ali i generalne ponude Bara, dobili sugestije da treba raditi na eliminisanju gužvi u saobraćaju, buke u lokalima, raditi na većoj čistoći mjesta… Pohvaljeni smo kada je u pitanju odnos cijene i kvaliteta, jer ljudi generalno žele da se kvalitetno odmore za što manje novca. U prilog tome svjedoči što nekada posjetioci sa udaljenih emitivnih tržišta zaista ne mogu vjerovati da se cijene u Crnoj Gori kreću u tom rasponu. Osim toga važna je i bezbjednost i, u ovom trenutku, epidemiološka situacija. Ipak, Crna Gora je pokazala visok stepen odgovornosti kada je koronavirus u pitanju, pa će, siguran sam i sa tog aspekta imati pozitivnu ocjenu. Poruku da smo sigurna destinacija šaljemo i kroz naše promotivne kampanje…

RB/BI: Ovoga ljeta će najvjerovatnije izostati manifestacije koje su proteklih godina dale svojevrstan pečat destinaciji. Bez namjere da budemo patetični, koje od njih će najviše nedostajati kako turistima, tako i Baranima koji su navikli da uživaju toliko da smo, na dobrim koncertima koje ste organizovali, listom zaboravljali da smo u svom gradu?

Kukalj: Nažalost, situacija je takva da veća javna okupljanja nijesu dozvoljena. Vjerovali smo da će se naša tradicionalna manifestacija, koncerti na Šetalištu kralja Nikole “Ljeto sa zvijezdama” ipak realizovati, s obzirom da su nam dešavanja u vremenu kada smo bili “korona free” davala nadu. Sada je već malo vjerovatno da ćemo koncerte organizovati, iako smo ispunili sve tehničke preduslove, pripremili se… Takva okupljanja podrazumijevaju značajno veći broj prisutnih od onog propisanog mjerama. Istu sudbinu će ovoga ljeta imati i manifestacije “Šušanjska noć”, “Noć Velikog Pijeska”, “Spičansko veče”… Žalimo zbog toga, jer je sve to upotpunjavalo ponudu grada i uljepšavalo boravak turistima. Potrudićemo se da ih animiramo na druge načine koje se ne kose sa mjerama NKT- a. Manifestaciju “Za još ljepši grad” ćemo možda uspjeti da realizujemo u drugačijoj formi…

RB/BI: Pošto je ovo emisija “Sunčanom stranom ulice”, za kraj ću Vas zamoliti da, ipak, uputite optimističnu poruku, na prvom mjestu Baranima koji se bave turizmom i ugostiteljstvom…

Kukalj: Svakako da treba pozitivno razmišljati. Ova sezona i situacija su takve kakve jesu, a na neke stvari ne možemo uticati. U ono čemu svojim postupcima nijesmo doprinijeli, ne treba ni ulaziti niti se okretati pesimizmu. Treba vjerovati da ćemo ipak ostvariti turistički promet u zadovoljavajućoj mjeri, da neće biti baš toliko loše, da tokom jula i avgusta možemo očekivati priliv turista. Treba da se, kao nekada, radujemo svakom gostu koji nam dođe, budemo dobri domaćini i pomognemo im da iz Bara odu zadovoljni što su upravo naš grad odabrali za odmor. Zajednički moramo uticati da prikažemo Crnu Goru kroz prizmu sigurne destinacije za odmor. Nakon ljeta moramo napraviti plan kako da nastavimo u 2021. godini i da ponovo krenemo u nove pobjede.

The post Kukalj: Očekujemo bolji turistički promet u julu i avgustu first appeared on BARinfo.

Razgovarali smo o trenutnoj situaciji, mogućim implikacijama, aktivnostima barske bolnice u prethodnom periodu, sadašnjem trenutku i prilagođavanju rada ove zdravstvene ustanove,  eventualnom, drugom talasu epidemije, koji je sve izvjesniji.

Doktorka je govorila i o dosadašnjim iskustvima u liječenju oboljelih, zajedničkoj borbi na suzbijanju epidemije, posttraumatskim posljedicama i preventivnim mjerama, kao jedinom efikasnom sredstvu, za sada, koje može virus staviti pod kontrolu.

RB: Kada smo se dogovarali za razgovor prije više dana, planirali smo da ga koncipiramo kao postpandemijsku priču, osvrnemo se i rekapituliramo dešavanja u prethodnom periodu, prioritetima u radu barske bolnice, nakon epidemije…Takođe, da se osvrnemo i na simboličan gest zahvalnosti koji je Vama lično uputio premijer, Duško Marković, uručujući prva, nova lična dokumenta svim zaslužnim radnicima pojedinih institucija u borbi protiv COVID-a, među kojima ste i Vi. Situacija se, međutim, drastično promijenila… Ipak, za početak, kako ste doživjeli gest premijera ?

Dr Vučetić: Nacionalno koordinaciono tijelo je na sebi svojstven način, upriličilo Dan MUP, u okviru kojeg su predstavljena nova dokumenta. Pozvano je nas, nešto više od četrdesetak zdravstenih radnika i zaposlenih u drugim službama i institucijama koje su posebno bile angažovane tokom epidemije, a među njima i moja malenkost. Drago mi je zbog toga, ali moram da naglasim, da su svi zdravstveni radnici, bez rezerve i razlike, zaslužili svako priznanje. Raduje me i činjenica da je to, u stvari, istovremeno bila i promocija digitalizacije Ministarstva unutrašnjih poslova, što potvrđuje da idemo u korak sa savremenim svijetom, da ono što će se sjutra tražiti od nas, kod nas već postoji. Dakle, paralelno radimo na više “frontova”, što je dobro za Crnu Goru.

RB: Iako je drugi talas koronavirusa najavljivan, čini se da nas je, ipak, iznenadio. Kako to komentarišete i što možemo očekivati. Da li se, uopšte, mogu praviti projekcije?

Dr Vučetić: Moram da podsjetim da je epidemija proglašena 23. januara, a 11. marta pandemija. Ono što ne primjećujemo jeste da nije, nijednom, objavljeno da je pandemija završena. O drugom talasu se stalno govorilo i za to je postojao razlog, a to je da će se, u svakom slučaju dogoditi, ako se budemo previše opustili i ukoliko se ne budemo pridržavali preventivnih mjera. Lijek za novi koronavirus- SARS COV 2, kako mu je pravo ime, ne postoji, niti vakcina. Jedino što daje efekat u borbi protiv njega, jesu mjere prevencije. To su maska, kao mehanička barijera, distanca i higijena ruku, koja je kulturološka stvar, čemu učimo djecu još od vrtića. Te mjere, uz ograničavanje kretanja, u prethodnom periodu, pokazale su prave rezultate. Kinezi su, kod kojih se prvo pojavio virus, u Vuhanu, upravo sproveli te mjere, i one su se pokazale veoma efikasnim. Za to vrijeme, u drugim djelovima svijeta, epidemija se razbuktavala. Onog momenta kada su se otvorile granice, a to se dogodilo u Južnoj Koreji, Singapuru, a i kod nas imamo importovane slučajeve, virus se nanovo pojavio.

RB: Vrlo brzo kod nas je zabilježeno prisustvo virusa kod više od 30 lica, a samo u jednom danu, 18. juna, čak 18 novih slučajeva u našoj državi. To je bio kritičan dan i na globalnom nivou – počev od susjedne Makedonije, pa do drugih država u okruženju i svijetu. Toga dana je zabilježen najveći broj zaraženih i umrlih, od početka pandemije. Imamo oboljele i u Baru, i iz dana u dan sve više oboljelih. Što je, prema vašem mišljenju, doprinjelo tome? Da li je to otvaranje granica, koje se, definitivno , jednom moraju otvoriti?

Dr Vučetić: Te brojke su nešto što, svakako, izaziva pozornost. Granice se moraju otvoriti, ne možemo u dužem periodu živjeti u zatvorenom sistemu. Granice jesu za protok ljudi i roba, ali koronavirus nameće druga pravila ponašanja. Mislim da smo se previše opustili, kada je riječ o preventivnim mjerama, jedinom, za sada učinkovitom sredstvu u suzbijanju virusa. Ono što je evidento, na sreću, do sada, jeste da novooboljeli i kod nas i u okruženju, imaju blažu kliničku sliku, u najvećem broju slučajeva. Nadam se da će tako i da ostane.

RB: Mediji su objavili da se u Pekingu, novom žarištu u drugom talasu, pojavio drugačiji soj virusa, dakle da je mutirao i da proizvodi znatno teže posljedice po zdravlje. Da li imate takvih saznanja?

Dr Vučetić: Svaka zemlja ima svoja iskustva. Koronavirus je i dalje nepoznanica i tako će i ostati, sve dok vrijeme i naučna istraživanja na svjetskom nivou, ne dođu do saznanja koja će dati legitimitet, a ne nivo pretpostavke. Ono što je bilo dobro u ovakvoj situaciji i što nam je omogućila savremena tehnologija, jeste da smo mogli da budemo u kontaktu sa kolegama iz cijelog svijeta, preko Instituta za javno zdravlje i Svjetske zdravstvene organizacije, dobijamo podatke, a i sami smo iz, gotovo, tromjesečnog perioda, trebali da izvučemo pouku. Ono što nas je održalo u prvom talasu, jeste predani rad i prije nego što se dogodio prvi slučaj kod nas, 17. marta. Naša bolnica je organizovana vrlo detaljno, kao Regionalni COVID centar za Jug. Imali smo mogućnost da odvojimo, fizički, odjeljenje za “covid pacijente” od drugog dijela bolnice, “noncovid”. S obzirom da smo broj kreveta povećali duplo – na stotinu, i formirana je jedinica intezivnog liječenja sa devet postelja za najteže bolesnike. To podrazumijeva obavezan neinvazivni monitor i respirator uz svaki krevet. Tada smo imali tri, a sada su nam na raspolaganju 10 aktivnih , novih respiratora, zahvaljujući donacijama i ravnomjernom raspoređivanju NKT. Sve je odlično funkcinisalo, jer nas je ova situacija ujedinila. To je i lijepa stvar koju nam je donio koronavirus – od boljih porodičnih, do radnih i kolegijalnih, prijateljskih relacija. Izvukli smo ono najbolje iz svih nas, plemenitost, koja je negdje bila po strani. Moram istaći i izuzetnu savjesnost, strpljenje i razumijevanje naših sugrađana, jer smo se, u periodu korone, bavil samo hitnim slučajevima. Svi ostali su bili na čekanju i od proglašenja Crne Gore korona free destinacijiom od 18. maja, vratili smo se  uobičajenim aktivnostima i radimo povećanim obimom kako bismo odgovorili svim našim pacijentima, koji su bili strpljivi i čekali. Napravili smo timove koji rade 24 sata. Takođe, nijednog trenutka nismo prestali sa mjerama predostrožnosti – obavezno mjerenje temperature beskontaktnim toplomjerom na ulazu za sve zaposlene i pacijente, a takođe, na ulazu u hol vrši se dezinfekcija ruku i stavljaju se maske. Spremni smo i u ovom trenutku, za novi talas koji , nadamo se, neće uzeti maha.

RB: U prethodnom periodu suočili ste se sa izuzetno teškom situacijom, koja je uzdrmala bolnicu do temelja i uznemirila građane. Virusom su zaraženi doktori, a nažalost, dr Duško Kljakić nije dobio bitku sa njim. Kako ste vi doživjeli ove veoma teške trenutke?

Dr Vučetić: Nepoznanica , nepredvidljivost, surovost. Nažalost, desilo se da je četvoro zaposlenih u bolnici bilo pozitivno na koronavirus, zbog čega je nas osamdeset i šestoro moralo u samoizolaciju. To je bilo zaista dramatično, morali smi da se organizujemo u najkraćem roku i već za desetak sati došle su kolege iz Podgorice da nas zamijene. Građani su to doživjeli kao prvi veliki udar i tada su najmanje i dolazili i obraćali se za pomoć, uvažavajući novonastalo stanje. Grad je bio blokiran, ali svi smo funkcionisali kao jedan. Imali smo odličnu saradnju sa Domom zdravlja Bar i Ulcinj, KCCG, opštinskim službama, volonterima, Crvenim krstom… Dogodilo se i ono što nam je, na najteži način ,potvrdilo svu nepredvidljivost, ćudljivost i surovost virusa – ostali smo bez našeg kolege, dr Duška Kljakića. To je dovoljno da shvatimo ozbiljnost situacije i budemo odgovorni.

RB: Stiče se utisak da je pandemija koronavirusa pospješila i depresivna stanja kod građana. Došlo je do povećanja psihičkih poremećaja, nijesu rijetka ni samoubistva u našoj zemlji i okruženju. Kakve posljedice korona ima u tom smislu?

Dr Vučetić: To je nešto što nam stoji nad glavom kao Damoklov mač – posttraumatska stanja koju odlikuje izmijenjeno psihloško stanje ljudi, na površinu izbijaju problemi jer ne mogu svi da se nose sa novonastalom situacijom. Dosta stvari su deklanširajući faktor. U osnovi problema može biti depresija ili objektivan razlog. To je nešto što smo očekivali i takve pacijente ne bi trebalo olako da shvatamo

RB: Da li ste imali takvih slučajeva tokom pandemije?

Dr Vučetić: Naravno, a posebno pamtim 9.april, kada sam, nakon samoizolacije, počela da radim. U bolnicu je dovedena mlada žena koja je, zadala sebi dva uboda nožem u predjelu srca. Ona je preživjela, ali takva situacija vas ostavlja nijemim. Pred vama je mlada žena koja djeluje veoma urbano, i ne možete da prihvatite i povežete sa njom takvu reakciju. Bilo je još slučajeva sa težim psihičkim poremećajima, čiji ishod je bio suicid, i kod nas i u drugim zemljama. To je cijena ovakvih događaja

RB: Možemo li očekivati u narednom periodu, posebno ako se drugi talas pokaže kao dugotrajan i sa težim posljedicama, da ćemo imati sve više i takvih pacijenata?

Dr Vučetić: Osim zdravstvenog, i ekonomski faktor je veoma važan. Strah je osjećaj koji ubija . Svaka nevolja koja nas sputava, donosi nesreću, poput elementarnih nepogoda, poplava, zemljotresa, ili rata, izaziva teške momente i strah. Neko se sa time lakše, a neko teže nosi. Korona je napravila kod nas prekomandovanje u ponašanju, življenju, kontroli kretanja. Neko je radio, neko nažalost, nije imao, ili je izgubio posao. Ekonomski momenat je svima važan. Porodični odnosi su, takođe, pretrpjeli preispitivanje, iako je korona, kao što sam rekla na početku, donijela i dosta toga lijepog – čvršće povezivanje i solidarnost među ljudima. Moramo se suočiti sa svim posljedicama ove krize i pružiti stručnu pomoć psihički vulnerabilnim, nježnim, senzibilnim osobama, samo je bitno to prepoznati i reagovati na vrijeme.

RB: Znamo da je korona, kao što ste rekli, i dalje nepoznanica, nema vakcine, niti lijeka za nju. Sporadično možemo čuti da se dešavaju neki pomaci u liječenju, a u poslednje vrijeme se sve više pominje dexametazon, kao efikasni medikament u liječenju korone. Kakva su vaša saznanja i kako se , uopšte, liječe pacijenti zaraženi ovim virusom?

Dr Vučetić: U toku epidemije smo imali jasne smjernice, prema težini kliničke slike, koju terapiju koristiti. Ona je ravnomjerno raspoređivana po svim centrima, pa i barskoj bolnici. Mi smo organizovali multidisciplinaran tim koji se bavio terapijom, sastavljen od epidemiologa, infektologa, interniste i moje malenkosti, kao anesteziologa i intenziviste. Dobijali smo preporuke našeg Instituta za javno zdravlje, koji je imao inpute od Svjetske zdravstvene organizacije. Jedan od lijekova u terapiji bio je dexametazon, koji nije novi preparat. On se koristi u medicini još od 1960.godine, ne samo u imunodeficijentnim stanjima, već i u akutnim kao što je astma, alergije, u neurologiji, oftalmologiji, i njegova je primjena strogo indikovana. Kada govorimo o COVID-u, dexametazon se aplicira samo kod najtežih bolesnika, koji se liječe u jedinicama intenzivnog liječenja. Nije dobro govoriti i pisati o lijekovima i njihovoj upotrebi u medijima, jer su te informacije u takvim slučajevima lako dostupne, ali i opasne. To prouzrokuje da građani sami prave svoju terapijsku šemu, kupuju zalihe, ili, eventualno, uzimaju preventivno pojedine lijekove. Suvišno je govoriti koliko je to opasno. Dexametazon se spominje u ovom trenutku zato jer je vodeći istraživač sa Univerziteta Oxford profesor Martin Landrej ispitivao njegovu upotrebu kod 2.000 pacijenata, i došao do zaključka da je njegova upotreba kod ovih ljudi povećala preživljavanje barem za 1%. Ali, vrijeme je faktor koji daje legitimitet nečemu. Devetnaest od dvadeset pacijenata se oporavi bez liječenja. Ali teška klinička slika kod jednog broja pacijenata zahtijeva složeno i kompleksno liječenje. SZO će koordinisati jednu metaanalizu i podatke tih istaživanja uzeti za ažuriranje smjernica. Možemo smanjiti obolijevanje preventivnim mjerama, ali da li se može redukovati stopa smrtnosti, još nemamo podataka i zvaničan stav.

RB: Definitivno je jasno da visoke temperature nemaju puno uticaja na virus. Iako je toplo, ne samo kod nas, već i u cijeloj Evropi, zaraza se i dalje širi. Da li je to tako?

Dr Vučetić: Koronavirus se poigrao sa svima nama. Znamo da Južna zemljina polulopta nije pošteđena, dok je korona harala na Sjevernoj. Na to se ne možemo oslanjati, već, ponavljam, samo na preventivne mjere.

RB: Bili ste gošća Radio Bara uoči početka epidemije kod nas, sada ponovo, uoči, možda, početka drugog talasa. Tada ste saopštili da je zabilježena smrtnost od koronavirusa po stopi od 2-3 procenta. Da li se to potvrdilo u praksi kod nas, i da li su ugroženi samo, ili najviše, hronični bolesnici i starije osobe?

Dr Vučetić: Kod nas je umrlo, do sada, devetoro ljudi. Statistika će reći svoje, ali prvi podaci koji su stizali iz Kine, govorili su da je smrtnost od COVID-a znatno niža u odnosu na SARS ili MERS, između 2-3 procenta, ali taj postotak je drugačiji od države do države. Negdje doseže i 7 posto, negdje manje. To je razlog, između ostalog, što se naša zemlja pridržava kvote 25/100.000 stanovnika, kao uslov za otvaranje granica. To je prosjek koji može garantovati neku sigurnost. Nema pravila što se tiče pola, uzrasta, niti razlike kada je riječ o zdravim, mladim ili starijim osobama. Svi smo izloženi. Kod nas je, u barskoj bolnici ,u vrijeme martovske i aprilske epidemije, ležalo četvoro djece, od 2-5 godina, koji su bili pozitivni na virus, dvoje sa upalom pluća i dvoje sa blažom kliničkom slikom. Dakle, svi možemo biti pogođeni, zavisi samo od naše individualne svijesti i odgovornosti, kako će se odvijati stvari. Zar je toliko teško da poštujemo samo tri stvari – socijalnu distancu, nositi masku i prati ruke. Infodemija, medijske dezinformacije, vraćam se na to, su veoma opasne i one su, između ostalog, doprinjele nonšalantnom ponašanju, koje nas je uvelo u ovu uznemiravajuću situaciju.

RB: Da li Tuzi mogu biti primjer i potvrditi koliko su preventivne mjere važne i efikasne? Oni su u jednom danu imali 30 oboljelih, nakon restriktivnih mjera, iako se očekivalo da u malom mjestu, plane epidemija, pojavilo se, možda, još samo 5-6 zaraženih, i to je bilo sve.

Dr Vučetić: Može, u pravom smislu. Toga dana Tuzi su bili blokirani. To je sistem koji su sproveli i Kinezi. Širenje virusa je vrlo brzo stavljeno pod kontrolu. U Tuzima smo imali početno širenje zaraze koju su prouzrokovali naši tradicionalni i folklorni običaji – prisustvo na sahranama, grljenje i ljubljenje, što je vrlo opasno. Međutim, stanovnici su ispoštovali mjere i to je pravi dokaz da je preventiva efikasna.

RB: Ono čemu svjedočimo, u poslednje vrijeme, jeste vraćanje tih običaja o kojima govorite. Vrijeme je matura i polumatura, svadbi, ali, nažalost, i sahrane se odvijaju na isti način kao i u redovnim okolnostima. Tome je, naravno, doprinjelo to što smo prvi talas koronavirusa uspješno prebrodili i zbog toga se, vjerovatno, brzo i opustili. Koja je vaša preporuka za kraj?

Dr Vučetić: Oprez. Kako će se razvijati epidemiološka situacija u budućnosti i kakve će biti mjere NKT, zavisi od našeg ponašanja. Distanca – maske – pranje ruku, i na tim skupovima. Dovoljno je da se podsjetimo koliko smo bili disciplinovani i kooperabilni na početku epidemije. Sve to , uz predani rad NKT, dalo je uspješne rezultate. Sada bi trebalo isto tako da se ponašamo.

The post Dr Vučetić: Mjere prevencije su jedino što daje efekta u borbi protiv koronavirusa first appeared on BARinfo.