U razgovoru je bilo riječi o raznim aspektima života ovog mladog čovjeka, koji se stavovima i naročito specifičnom odnosu prema prirodi umnogome razlikuje od uvriježene slike naše svakidašnjice… Poznaje, istražuje i poštuje sve svjetske religije, govori sedam jezika i svira petnaestak instrumenata.

“Majka i otac su mi iz Krajine, ja sam rođeni Starobaranin, iz kuće nedaleko od bolnice. Tu, u Ruskim barakama su živjeli ljudi prosječnog materijalnog stanja, radnici ‘Luke’, ‘Rumijatransa’, majka mi je radila u ‘Primorci’ 24 godine… Čitavo moje djetinjstvo se odvijalo pored Ulice časnih sestara, i kroz prolaz do bolnice koji je danas žicom i ogradom zatvoren. Jedno vrijeme, dok smo bili manji, provlačili smo se kroz šipke, ali je sad to potpuno onemogućeno, što nas je dovelo u poziciju slijepe ulice, ne znam zašto je i kome trebalo da viševjekovni popločani put zatvori za prolaz pješaka. Bilo je tu puno djece, svih vjera, nacija i jezika, đe od malih nogu učiš da nisu svi ljudi isti, i da nešto što nije rođenjem tvoje – može da postane tvoje zajedničkim životom. Ne volim riječ ‘suživot’, vještačka je, volim da kažem ‘život’, obični naš zajednički barski život, ja drugačijeg ne znam i ne želim da znam. Zbog takvog života đe su svi tvoji i ti njihov sam se vratio u Bar, iako sam imao sasvim konkretne ponude da živim i radim i u Sarajevu i u SAD“, započinjao je priču povratkom u djetinjstvo.   

„Kao mali sam se najviše družio s Željkom Pešikanom, između nas je pet dana razlike. Imao sam dva starija brata, ali mi nisu davali da se igram s njima, pa sam najviše vremena provodio sa Željkom. Ako bi braća igrala košarku kod škole, meni je bilo zabranjeno da idem tom ulicom, što ima da se petljam đe su oni, govorili su. Imam i mlađeg brata, a razlika između najstarijeg i najmlađeg je 14 godina, pa je on pažen na poseban način. Igrali smo fudbala svuda, žmurke, valjali se po zemlji – pored moje kuće je bila mala nizbrdica od 5, 6 metara, pa bi se popeli na vrh i kotrljali do dna. Nama je cijeli život bio oko škole i u njoj – ujutro smo išli na časove, a popodne tu igrali fudbala, košarke ili klikera… Bio je jedan koš i kod Škanjevića džamije, pa jedan kod Kajnaka, pa ‘na Gimnaziju’“, sjećao se ef. Ismail.

Posebni doživljaj djetinjstva bio je, kaže, u Krajini, kod đeda i babe.

„Ima pored jezera jedna livada koja je zimi poplavljena, pod vodom, a ljeti tu izraste mlada, najmekša trava na svijetu, idealna za fudbal, ljepša no u Engleskoj na stadionima. Odmah iza je bila naša njiva, đe smo sadili lubenice. Nosio sam u Krajinu klavijature i pomalo svirao, uživali smo kad nas ostave gore na mjesec, dva. Išli smo svake sedmice da vidimo nanababs (babu) i đeda koji nije dao da ga zovemo tako već samo imenom – Šaban. Đed nikada nije ‘ispao’ iz Krajine osim kad je bio u vojsci, sav njegov svemir je bio srijedom, kad je pazarni dan u Ostrosu.

Majka mi je od Kanaćija, komšinica znamenitog šejha i čudotvorca, mistika-derviša Tahira Kanaćija, najznačajnije ličnosti Ostrosa za koju znam. Otac je bio vezan za Tahira, a đed je kod njega išao u mejtep, kad je on bio imam u Ćurjanima, u najstarijoj džamiji u barskoj opštini, podignutoj 1602. godine, kao i ona u Gornjim Murićima. Naša veza s njima je generacijska, ja sam u istinskim prijateljskim odnosima sa Tahirovim unukom Behlulom, prvim pomoćnikom reisa IZ u Crnoj Gori.

Djetinjstvo mi je obilježeno islamskom duhovnošću i Tahirovim pričama da su ‘sve vjere cvijeće s jedne livade’. Prva knjiga koju se sjećam jeste ‘Mesnevija’ Dželaluddina Rumija, koju sam čitao dok su drugi čitali basne ili bajke. E sad, koliko sam tada uspio da je shvatim, to je druga priča“.

Odlazak u Sarajevo u 14. godini, u medresu i kasnije na fakultet, značio je prestanak bezbrižnog djetinjstva, uz traumu od odvajanja od porodice.

„Ja sam svojevoljno otišao u Sarajavo, u medresu, čak su me roditelji blago odgovarali od toga, jer sam bio odlikaš, osvajao takmičenja iz matematike, bila je to 2002. godina. Prvi dani u medresi su mi bili traumatični, iako nisam bio razmaženo dijete… Plač, muka i tuga, čekao sam i po sat i po na red u govornici da se čujem s roditeljima. Učili smo sve predmete kao i u običnoj gimnaziji, plus vjerske – arapski jezik, učenje i tumačenje Kur’ana, islamsko vjerovanje i ponašanje…

I kroz srednju školu i na fakultetu, mi smo imali čitave semestre gdje smo izučavali druge religije, naročito hrišćanstvo i judaizam. Ne možeš voljeti svoju vjeru, ako ne poznaješ i poštuješ i druge. Još dvoje kolega i ja smo na osmom, završnom semestru, kao izborni predmet slušali predavanja na Katoličkoj bogosloviji, gdje smo se upoznavali sa Jevanđeljem po Ivanu, koje je najteološkije jevanđelje iz koga se crpi kompletan krišćanski kredo. Naravno da su svi studenti i profesor Darko Tanasković znali da smo mi muslimani – dok bi oni na početku predavanja govorili Očenaš i krstili se poslije toga, mi smo mirno sjedili i u sebi ‘učili’ fatihu, tako da smo na konkretan način doživjeli to transcedentno jedinstvo religija, suštinu života. Meni nije strano da i danas odem na misu ili liturgiju, jer su me uvijek fascinirali različiti načini obožavanja Vrhovnog bića. Da je situacija drugačija i da imam više hrabrosti, krenuo bih na Istok da vidim i izučavam kako funkcionišu budistički i hinduistički hramovi“, objašnjava Hysaj.

Nakon fakulteta, Ismail je jedno vrijeme proveo u SAD, a zatim bio pune tri godine prvi imam džamije u selu Besa, na obali Skadarskog jezera. U isto vrijeme je postao profesor na medresi u Tuzima, a zatim i imam Omerbašića džamije.

„Dok sam bio imam u Besi, desila se jedna zanimljiva situacija. Tamo, naime, za razliku od nekih drugih krajeva, niko neće da kolje kurban – ovna kao žrtvu, ako imam nije prisutan. Te godine sam imao ‘turneju’ od familije do familije čitavi dan, kad mi je došao poziv iz Livara da dođem u tamošnje muslimanske kuće da obavim isto. Došao sam, već vidno umoran, i sa vrata porodici i svim gostima, pojedinačno, čestitao Bajram, da bi me domaćin odvojio na stranu i rekao: ‘Efendija, izvini, malo nam je neprijatno, ali ovo su naše komšije i prijatelji iz Šušanja – katolici, koji su porijeklom odavde i vazda su tu kad koljemo kurban’. Malo sam pocrvenio, počeo da se izvinjavam i rekao im da želim da sve slave budu vesele i na berićet, i nama i njima, i svima što u Baru žive. Samo sam za trenutak prvi i jedini put nakratko zaboravio da smo ovdje svi skupa na zajedničkim svetkovinama i zamalo se ne obrukah, srećom, niko nije ni pomislio da sam išta htio loše da pomislim, a ne da uradim“.

Ismail je, pored svega, i veliki derviš tekije nakšibendijskog reda u Starom Baru. Samo pominanje te riječi u prosječnom čovjeku vuče paralelu sa misticizmom i bavljenjem tajnim silama, nedokučivim običnom svijetu. Ismail kaže da su to predrasude.

„Riječ ‘derviš’ je persijskog porijekla i znači ‘siromah’, dakle to je čovjek koji je tokom svakog svojeg daha svjestan svoje ovisnosti plemenitog darovatelja – Boga Uzvišenog. U arapskom jeziku pandan toj riječi je riječ ‘suf’, što znači ‘čistoća’. Dakle, derviši su ljudi koji su krenuli u proces samopročišćenja duše. Kod nas taj termin izaziva špekulacije, tome su doprinijeli i sami derviši i neznanje ljudi, ali najviše nemogućnost da se duhovne istine iskažu riječima. U raznim tarikatima (bratstvima) postoje razne metode čišćenja duše i srca, neki stavljaju akcenat na postu, neki na znanju, neki na ekstatičnoj ljubavi prema Uzvišenom, neki na osami, ali to su samo različiti putevi. Ja sam pobornik mišljenja i prakse da sve može da bude zajedno, a ne isključivo, nisam pobornik isključivosti ni u čemu, svaka duša sama treba da nađe put koji joj odgovara. Svi ti putevi se svode na putovanje u sebe, na preispitivanje, na čišćenje, i na traženje grešaka u sebi, a ne izvan sebe, u drugima. Na žalost, u postmodernoj civilizaciji uvijek je ljudima neko drugi kriv, nikad oni sami“.

Ismail je jasan da se u njegovom tarikatu samo izvodi zikr, ritualno mantričko ponavljanje molitve.

„Zikr možda izgleda čudno kad se ‘spolja’ vidi, konstantnim ponavljanjem molitve se izgubi kontakt s realnošću, odnosno sa ovozemaljskim, i otvore ‘vrata’ samospoznaje i spoznaje Boga na drugi način. Mnogi barski muslimani se, da budemo iskreni, plaše toga i gledaju to sa nerazumijevanjem, ali svi duhovnici svijeta se slažu da je čovjek neprijatelj onoga što ne poznaje. Malo je ljudi danas koji bi da krenu u proces samospoznaje. Malo je ljudi koji bi da prihvate autoritete da ih neko vodi u nečemu takvom, a najveći problem je što ljudi brinu što će drugi da kažu. Ne možete živjeti svoj originalni život brinući šta drugi kažu, već samo brinući o tome kako vi percipirate vlastiti život, i kako u konačnici Bog gleda na vas. Jedan sasvim solidan broj vjernika dolazi na zikr, ali, na neki način, uslovno rečeno, to bi i trebala biti elita u duhovnom smislu koja se trudi da svakog dana bude bolja i prema sebi i drugim ljudima“.

Ismail je kategorički pobornik sufijskog stava šejha Tahira o „svim vjerama kao cvijeću sa jedne livade“ i tvrdi da među njima nema suštinskih razlika.

„Ja jesam islamski teolog sa misijom u svom poslu, ali vjerujem iskreno da postoji samo jedna vjera, a ostalo su razlike u manifestacijama obožavanja Vrhunaravnog bića, kojeg zovu Allah, Bog, Jahve… To su samo naša viđenja tog Jednog, koji je bio i ostaće Jedan. Postoji i tendencija u new age pokretima da to duhovno biće ne imenuju, već da ga osjete i poštuju. Vjerujem da su svi ljudi izabrani, samo neki kroz život žive tu svoju suštinu, a neki zalutaju, ali se najčešće vrate – neko prije, neko kasnije. Izučavajući čovjeka kao višedimenzionalno biće, shvatite da svako u sebi krije sveca. Kad tako stvari postavite, čuda prestaju biti čuda, neki materijalni zakoni prestaju da važe na način koji je nama uobičajen. Ta čuda, nebitno je od koga dolaze, uvijek su ista jer su ti ljudi probili naše fizičke zakone. Svaka vjera ima realnu, opipljivu komponentu čuda, tu nema razlike.

U džamiji, tokom predavanja, kad su veliki katolički i pravoslavni praznici, ja obavezno napomenem vjernike da ne zaborave da čestitaju komšijama, kumovima, rođacima, jer tome nas i naša, i sve vjere uče – da se radujemo jedni s drugima, i da tugujemo jedni s drugima. Suština svih vjera, filozofija i teologija je da čovjek bude čovjek sa velikim Č.

Bitno je ponašanje. Ponašanje je u suštini – vjera. Ljudi često ne budu veliki praktičari, ali onda naprasno postanu, pa se ne može živjeti od njih. Što je tu problem? To što im onda vjera postane obaveza i teškoća, a ona nije poslata da bude teškoća no da čovjeku olakša život. Ta vjera koja je postala teškoća, ne znam čemu služi“.

Sasvim poseban odnos Ismail Hysaj ima prema prirodi, i po tome je prepoznat u Baru. Neki vjernici ga kroz šalu zovu i „hodža-ekolog“, a on potencira da su mnogo dublje stvari posrijedi.

„Očaran sam starim Indijancima, prastanovnicima Amerike, koji su živjeli u savršenom skladu sa prirodom. Izgubili smo osjećaj da smo dio planete Zemlje, za koju vjerujem da je živo biće, jer je sve stvorio jedan stvoritelj i to sa sa svrhom, onda je sve i živo, ne možda na način na koji mi svakodnevno poimamo tu riječ, ali svakako živo. Planeta ima svoj način funkcionisanja, a mi kao nesvjesna bića smo je dobrim dijelom unakazili. Dokle će se ona ćerat’ s nama, ne znam. Neki ljudi, koji se deklarišu kao vjernici, nemaju svijest o očuvanju prirode – izmole molitve u crkvi ili džamiji i u povratku kući bace kesu sa smećem kroz prozor. Takvi vjernici ne osjećaju planetu Zemlju kao svoje prebivalašte, iako se u Kur’anu jasno kaže: ‘Iz zemlje ste stvoreni, u nju ćete se vratiti, i iz nje će vas Allah oživjeti’. Slično je i u svetim spisima drugih religija. Ja na tome insistiram kada pripovjedam u džamiji, na sedmičnim hutbama“.

Prije nekoliko godina, Ismaila je zadesio veliki zdravstveni problem, a oporavak je bio težak i zahtjevan. Od tada, kaže, mnoge je stvari promijenio.

„Da nisam bio bolestan, bio bih danas svakako manje svjestan, manje zreo u nekim stvarima. Neko o ljekovitim biljkama uči iz znatiželje, a ja sam učio od muke, jer se liječim i čajevima i ljekovitim napitcima. U Starom zavjetu jasno stoji da je biljke dao Bog kao lijek čovjeku. Berem i koristim pelim, majčinu dušicu, nanu, kamilicu, matičnjak, rumijski korijen… Mi mislimo da lijek mora da dođe odnekud, a lijek je ili u nama ili pored nas, u dvorištu. Liječenje uvijek dođe iznutra. Pratio sam mnoge svjetske autoritete tzv. integrativne medicine, u kojoj je suština da sve ono što izađe i vidi se na čovjeku, odnosno simptomi bolesti, jeste slika nečega što se dešava unutar organizma, fizički ili psihički. Pravo liječenje treba da liječi uzrok, a ne posljedice. Tako je i sa tijelom i sa dušom čovjeka.

Obrađujem zemlju, imam pedesetak korjena maslina, malo je zapušteno bilo nakon đedove smrti. Znam da mnogima nije baš uobičajeno da na facebooku vide sliku imama u gumačama i trik majici kako gura kolica puna kamenja, ali ja sam sebi zadao svrhu rada i života da pokažem kako posao imama i svih sveštenika jeste da smo sa narodom, iz naroda, obični smrtnici koji pokušavaju da shvate stvarnost na malo drugačiji način. To znači da vani budeš s narodom, a unutra s Bogom. I to ne samo sa svojim narodom, već sa svima, ne dao mi Bog da izgubim prijatelje drugih vjera, to bi mi bio najveći poraz.

Ja sjedim s ljudima u restoranu, ne pijem, niti radim išta što je protiv mojih i vjerskih uvjerenja, a znam da zapjevam, da se proveselim, možda nekima baš ne odgovara takvo moje ponašanje, ali to sam ja“.

Mnoge, nakon izvjesnog vremena provedenih s njim u druženju, iskreno začudi činjenica da je Ismail hodža, jer „ne izgleda tako“, već „potpuno obično“. Ovo je gotovo pa redovna pojava. 

„Generalno, niđe ne piše da moram stalno nositi uniformu, niti to radim, samo tamo đe treba. Naši duhovni velikani su učili da se ne smiješ razlikovati od ljudi ni odjećom, i ja se držim toga. Najlakše je obući specifičnu odjeću i hodati među ljudima i biti primijećen. Nikad nisam paradirao ni imamskom, ni derviškom odjećom, da se zbog toga razlikujem. Najviše volim kad se upoznam sa ljudima, pričamo pola sata – sat, pa me pitaju čime se bavim, ja odgovorim, a oni se šokiraju i kažu da nisu mogli ni da naslute. Onda im ja kažem da se ne ustručavaju, jer sam isti onaj od prije pola sata dok smo ‘obično’ pričali. U ‘Paniniju’, recimo, često jedem, godinama, oni prave divne sendviče, i naravno nisu znali čime se bavim. Kad im je jednom neko rekao, tu je nastalo malo zaprepaštenje i ustručavanje, ali sam im lako objasnio da nema nikakve potrebe za tim, i da ja i dalje želim taj sendvič kao bilo koji čovjek na svijetu. Vazda sam se trudio da ljudi shvate kako službenici vjerskih zajednica žive svoje živote najnormalnije kao i svi drugi“.

Kao poliglota, Ismail prati predavanja i seminare na nekoliko jezika. Neke odlično i govori. Ali, jedan jezik ističe iznad svih ostalih – govor muzike.

„Maternji mi je albanski jezik, a govorim od djetinjstva na našem jeziku. Osim toga, govorim engleski, italijanski i tzv. književni arapski (koji se razlikuje od običnog, svakodnevnog – kao teolog boravio sam u Egiptu i htio nešto da kupim na pijaci, govoreći taj književni arapski, oni prodavci me samo gledali i smijali se)… Turski sam znao, ali ga sad obnavljam jer dugo nisam pričao ni sa kim, a u medresi smo učili latinski jezik. Na žalost, patim što ne znam ni riječi njemačkog i francuskog.     

Muzika je jedna od mojih prvih i najvećih ljubavi, i jedini je jezik kojeg svi razumiju. U OŠ sam bio na svim sekcijama dodatne nastave – matematika, srpski jezik, hemija, fizika, likovno… htio sam da učestvujem svuda, sve me mamilo… Bregović je u jednom intervjuu, kada je proglašen za jednog od stotinu svjetskih kompozitora koje treba čovjek preslušati prije smrti, rekao da je kao mlad mislio da ima mnogo mogućnosti, poslije je starenjem shvatio da ima samo jednu. Tako je ‘negdje pozadi’, u sjenci teoloških nauka, ostala moja želja da se bavim muzikom. Svirao sam prvo klavijature i harmoniku, pa udaraljke, poslije toga sam prešao na žičane instrumente, naročito na ćifteliju, i na kraju sam naučio da sviram naj (ili nej, kako ga neki zovu), frulu napravljenu od trske, jedan od najstarijih muzičkih instrumenata na svijetu koji potiče iz Persije, a naslikan je i na zidovima piramida. Kažu da znam i da pjevam, ali nisam siguran da je to baš nešto previše vrijedno pomena. Muzika vam otvara prozor u tu neku četvrtu dimenziju, zato je toliko volim, ona je ta koja vas vodi u nematerijalni svijet“, zaključio je gostovanje u emisiji „Priče s Baranima“ Radio Bara ef. Ismail Hysaj.

The post Ismail ef. Hysaj: Čovjek sa velikim Č, priroda kao svetinja i transcedentno jedinstvo religija first appeared on BARinfo.