Rođena sam u Godinju, a u Bar smo, tačnije u Šušanj, u kuću pokojnog Mitra Peranovića stigli u jesen 1969. godine, nedugo poslije sestrinog rođenja. Četiri godine bili smo podstanari, a otac se za ovaj dio Bara opredijelio po savjetu rođaka Veliše, kojeg je jako volio i poštovao. Obojica su bili ubijeđeni da će Bar postati veliki lučki grad i da će upravo obodom brda na kojem smo živjeli proći zaobilaznica.

Nekoliko godina kasnije, kupili smo kuću u Vitićima. Nažalost, tog starog naselja više nema. Jedini koji je poslije zemljotresa tu svakodnevno boravio, bio je pokojni Anto Vitić. Svi su kuće napravili niže, a naselje je polako propadalo. Na mjestu gdje je bilo guvno Vitića, danas su velelepne vile i neki potpuno drugi ljudi. Na suvom šušanjskom kršu usred ljeta šišti i žubori iz njihovih bazena. Naravno da mi napredak ne smeta, ali kada tuda prošetam, na insistiranje moje jako uporne sestre, dok ona gleda što ima novo, ja tražim tragove onog što je bilo. Još stoji obilježje umrlima od kuge, još su tu stari bunari sa kojih smo svi pili vodu, Velja mogila, Čiponj…

Prva četiri razreda osnovne škole učila sam u Karadovićima, u šušanjskoj školi koja je bila ogranak OŠ „Kekec“. Kamena spratna kuća, sa spoljašnjim stepeništem, na svakom spratu po jedna učionica, u kojoj su nastavu pohađala po dva razreda. U prvom razredu učiteljica mi je bila Marija Smatljik, a u ostalim Zagorka Lalević iz Mišića. Pamtim legende vezane za Dub Lukin, na pola puta do kuće, ali i žestoke okršaje u Plagarima, kad se dogovorimo da vidimo ko je jači – Gornji ili Donji Šušanj. Bili smo divljačna, samostalna djeca, čiji roditelji se nisu miješali u dječije prepirke.

Peti razred – Druga osnovna. Prvi čas engleskog, prvi susret sa sportskom salom, triko, baletanke, kolači kod Karađuzovića, Kikijevi bomboni, koje sam stavljala u džep školske tašne da ih najmlađa sestra pronađe kad se vratim iz škole i kad, prije toga, pita: „Što si mi donijela?“

Tada sam prvi put u Baru (u Ulcinju mi je to bilo normalno) vidjela tamnopute osobe. Poljoprivredna škola imala je učenike iz neke afričke zemlje. I baš se za mnom, prečicom pored Prekookeanskih, nakon izlaska iz autobusa, zaputio jedan od njih. Priznajem, nije mi bilo prijatno, ali je onda svoju rolu odigrala Mara Milova, stara komšinica, koja nas je gledala s terase. Osim što je bila krupna, bila je i vanredno grlata, pa je „đaola crnoga“ isti čas ispratila „okle je doša“.

Jedno stvorenje ipak nije bilo lako otjerati. Po povratku iz škole, jednog dana, za mnom je krenula nečija ovca. Nije tu bilo pomoći, vikala sam, tjerala je, ali je ona uporno išla za mnom, sve do kuće. Sestre su sa mnom zbijale šalu, pitajući se što ću sljedeće dovući za sobom, a otac je sjutradan našao vlasnika, koji je došao po nju.

Ocu je bilo nemoguće pobjeći. Radio je u ZIB-u, a sa njegove dizalice pogled je pucao dalje nego što sam mislila. Jednog dana sam sa drugaricom prošetala preko Madžarice, pa plažama do Šušanja. Usput smo igrale, pričale, stigla sam 15 minuta prije njega. Ne sjećam se što mi je bio izgovor za majku, ali sam se sledila kad je detaljno ispričao kuda smo išle i koliko smo se zadržale.

One školske godine kad sam počela da učim u OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ (nova, sjajna škola, sa svlačionicama za učenike, u kojoj smo nosili kućne papuče i školske uniforme), čija direktorica je bila Vera Kovačević, dogodio se zemljotres. Bilo je to 15. aprila 1979. godine. Ništa od priredbe na kojoj je trebalo da učestvujem. To jezivo jutro pamte svi koji su ga doživjeli, svako u glavi vrti sopstveni kratkometražni film.

Nakon zemljotresa, školovanje nastavljam u OŠ „Meksiko“, treća ili četvrta smjena, pješice, po mraku, ulicama bez trotoara. Niži razredi nastavu su pohađali u kući porodice Vujanov. Ubrzo je nikla montažna zgrada škole „Anto Đedović“, u kojoj sam završila svoju osnovnoškolsku odiseju.

Slijedi srednja škola, kroz čije prve dvije godine sam protrčala, čini mi se. Treći i četvrti razred na Informativnom smjeru barske Gimnazije bili su jako inspirativni. Mnogo se čitalo, razgovaralo, radilo. Pokojne Kaća Kosać i Zaga Vuković visoko su postavile ljestvicu znanja, a za njima nisu zaostajale ni Mileva Dostinić, Janja Đurković, Anđa Marojević… Na praksu smo išli u Radio Bar i Štampariju i sanjali o tom poslu. Direktor Ćaki Lekić ni slutio nije koliko je djevojaka zbog njega tada išlo na stoni tenis. Urednica Radija Ljilja Đinđinović i urednica „Barskih novina“ Gordana Vujović u našim očima bile su vrhunski autoriteti. Danas, okosnicu Radio Bara čine baš ti neki klinci koji su iz Gimnazije dolazili na praksu: Brankica Mandić, Milanka Vukosavović, Vesna Šoškić… Iznjedrila je ta generacija mnogo dobrih i uspješnih ljudi, ljekara, profesora, slikara, muzičara…

Negdje u maju 1980. godine, grupa srednjoškolaca išla je pješice putevima Pete proleterske brigade. Među njima i ja, od Bara do Tjentišta. Prvi put u životu spavala sam na otvorenom (ispod kruške), prala kosu u vodi ledene Sutjeske i jela neviđene mještavine koje nam je (pošto se kuvar razbolio i otišao) spremao pokojni Draško Šoć. Za mnom su i dvije radne akcije, sa kojih nosim lijepe uspomene na jedno sasvim drugačije doba i sistem vrijednosti. Na radnoj akciji u Tuzli prvi put sam upoznala Nedeljku Cicu Pavlović (nažalost, i ona je sada pokojna).

Odrasli i vaspitani na nekim drugačijim postulatima, bili smo prilično nespremni kada je došlo zlo vrijeme i devedesete godine. Svako taj period drugačije pamti, rat u okruženju, inflacija, nestašice, strah. Ipak, Bar je sačuvao svoju slogu i mir, što je veoma bitno.

Nakon rada (sezonskog), na različitim poslovima, najviše na recepciji tadašnje „Topolice“ (danas „Princess“) i „Korala“, posla u Sind Banci (iz koje su me, kao iz ujaka, ispratili čim mi se poslije udaje primijetio stomak), slijedi nekoliko godina posvećenih djeci.

U drugoj polovini januara 1998. godine, dolazim u Radio Bar. Prvo u računovodstvo, kao ispomoć divnoj Senki Pešalj. Nakon mjesec dana, prelazim na radno mjesto sekretarice, polako počinjem da pišem tekstove za Barsku hroniku, pa za “Barske novine” i dok trepneš, prošlo je skoro 26 godina. Za sve te godine, Radio mi je bukvalno druga kuća, a snimač uvijek u tašni. Nisu sve godine bile iste, niti su sve bile lijepe, jer su su se promjene u okruženju odražavale na nas, ali smo u svakoj ostavili dio sebe.

Nažalost, sve nas je manje – nema više Nele, Željka, Dajane, Cice, Novaka, Buca, Rade, Ljuba… Žive u našim sjećanjima, kao i onaj Bar u kome smo odrasli i kome se, ne bez nostalgije, vraćamo.

The post Ivanka Leković: Obična, nostalgična priča first appeared on BARinfo.

Prelijepo imanje kraljevskog generala Ljuba Novakovića na Glavici, na vrhu Šušanja, okruženo šumom, sa širokim putem napravljenim između dva svjetska rata da se može od Črvanja i automobilom doći, decenijama je jedno od omiljenih izletišta Barana i njihovih gostiju. Tokom požara, tu je bio stacioniran jedan od vatrogasnih punktova, a mnogi su se pitali kako nakon vatrene katastrofe izgleda atraktivni dio opštine.

Odgovore daju ove fotografije – kuća, pomoćni objekti i drveće oko njih ostali su srećom netaknuti, a na samom obodu imanja, nekih 100 metara od objekta, počinje zgarište.

Kako sve to izgleda, vidite iz foto-ugla urednice Radio Bara Ivanke Leković.

The post FOTO: Generalova kuća, mjesec dana kasnije… first appeared on BARinfo.

“Pjesma ‘Opet o vinu’ poslata je pod šifrom ‘Crveno i crno’. Žiri je donio jednoglasnu odluku da prva nagrada pripadne novinarki Radio Bara i Bar Infa Ivanki Leković. Druga je pjesma ‘Amanet’ poslata pod šifrom ‘Džemper za vinograd’, autorke Sanje Milatović, a treća je ‘Vinska čarolija’ pod šifrom ‘Let’, autora Vladislava Vlahovića”, saopštio je Tomo Ukšanović iz Organizacionog odbora festivala.

“Po treći put sam učestvovala na konkursu za odabir najbolje pjesme o vinu. Jednom sam dobila treću, a prije dvije godine moja pjesma je bila proglašena za najbolju. Nekada je iz Radija pjesme slala koleginica Cica Pavlović, koja, nažalost već godinu i po nije sa nama… Ona me je i ‘uvukla’ u ovu priču”, kaže Leković. Ističe da je pjesmu poslala u zadnji čas, u želji da nastavi tradiciju medijske kuće za koju radi.

* * * * *

Opet o vinu…

Ne pije se nikad u samoći
vino traži prijatelje, priče…
Lijepe pjesme, neke tople oči,
ponajbolje idu uz to piće.

Zimske noći najbolje ugrije
uz vremeplov od sjećanja pravi,
tada duša najljepše se smije
red se stvori u duši i glavi.

Sačuvane u njemu su tuge
koje muče godinama, dugo…
Vino ih posloži kao knjige-
i noć nastaviš sa temom drugom.

Dane i noći, slavlja i tuge,
sjećanja davna i planove nove,
strahove, ljutnje, tegobe razne,
vino pobaca pod stolove.

Istinu ti kaže uvijek pravu.
bez obzira želiš li je čuti-
vranac neke udari u glavu,
a drugim se dobro skrate puti.

Ne pije se nikad u samoći
vino traži prijatelje, priče…
Lijepe pjesme, neke tople oči,
ponajbolje idu uz to piće.

The post Ivanki Leković ponovo nagrada za najbolju pjesmu o vinu first appeared on BARinfo.