Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, tata je plovio na brodu “Ivona” jedne grčke kompanije, koji je doživio havariju, pa su čitava posada i brod zadržani u Kalkuti. Mamina porodica imala je prodavnice suvenira u kojima su svi porodično radili. Iščekujući završetak sudskog spora, članovi posade su vrijeme provodili šetajući Kalkutom i tako je tata jednog dana svratio da kupi suvenir baš u prodavnicu moje mame. Ubrzo su počeli da se zabavljaju, a nakon godinu dana su se i vjenčali. U Kalkuti sam rođena i ja. Nakon toga, 1971, porodica na kratko boravi u Rimu, a potom stižemo u Kotor gdje se rodila Dušanka.

Naša porodica se 1977. godine preselila iz Kotora u Bar. Živjeli smo iznad stare Robne kuće i tu upoznali nove komšije i drugare sa kojima smo i dan danas u kontaktu. Baki Jovanki je preseljenje teško palo, jer je njen čitav život bio vezan za Kotor i Boku. Ona je nakon preseljenja ubrzo i preminula.

Brzo smo se navikli na novu sredinu i sklopili nova prijateljstva. Mamu su svi u Baru znali kao “Ritu Indijku”, a tatu kao kapetana Savića, a oni najbliži prijatelji koji su ga znali još iz kotorskih dana, zvali su ga Samba. Radio je u Prekookeanskoj kao broker, a zatim u agenciji za putničke brodove gdje je bio direktor. Iako je u Prekookeanskoj plovio, čini se da je ipak najviše bio ponosan kada je kompanija kupila “Njegoša”, putnički brod koji je u to vrijeme bio zaista sinonim za komfor: kabine sa 230 postelja, 27 mjesta za kamione i 400 mjesta za automobile; 8 restorana, kafea i bistroa, ukupno 1500 mjesta za putnike. U to vrijeme, “Njegoš” je po udobnosti i veličini bio drugi na Mediteranu, poslije grčkog “El Greka” (iz tatinog intervjua “Politici ekspres” 1981.). Pored legendarnog “Svetog Stefana”, brod “Njegoš” je plovio na liniji Bar – Bari – Igumenica – Krf. I danas čuvamo suvenire i fotografije tog broda. Sjećamo se da smo bili među prvim putnicima na toj novoformiranoj liniji. Kakva je to bila privilegija!

Naša sjećanja za Bar vezana su za tada novu zgradu u koju smo se doselili: potpuno drugačiji doživljaj u odnosu na staru kamenu kuću starog grada Kotora, kao i za mnogo djece iz komšiluka koja su bila pribiližno naših godina. Sjećamo se i livade prekoputa, gdje smo provodili većinu vremena igrajući se. Majke su nas posmatrale sa balkona. Danas te livade nema i na njoj je nikla “Izborova” robna kuća. Sestre i ja se sjećamo i starog korzoa, stare gradske plaže (današnja marina), kao i šušanjske u čijim vodama smo naučile da plivamo. Sjećamo se i livade koja je postojala gdje su danas stadion i hotel “Princess”. Tamo smo naučile da vozimo biciklo. Sve ovo smo naučile zahvaljujući ocu koji je svaki trenutak, po povratku sa broda, provodio sa nama.

Naša sjećanja vezuju se i za putovanja sa tatom na brodu “Ribnica”, a kasnije i na novom brodu “Danilovgrad” Prekookeanske plovidbe. Ukupno smo na brodovima proveli skoro tri godine i to je bio nevjerovatan period našeg odrastanja. Tada je bilo uobičajeno da izvjesni period na brodovima, svojim muževima pomorcima, društvo prave supruge sa djecom. Uživali bismo u pažnji koju smo dobijali od svih članova posade. Plovili bi najčešće na liniji Kuba – Sjeverna Amerika. Dok je brod bio usidren, sa članovima posade bismo pecali, gledali delfine, ponekad i ajkule kako kruže, a posebno je u našem sjećanju ostao urezan susret sa kitom. Gledali bismo kako se lome sante leda kod Njufaundlenda, pamtimo i plovidbe kroz kanale na Velikim jezerima. Mnogo vremena smo proveli i u Havani, naročito u luna parkovima i na čuvenom karnevalu.  

Tata je bio pasionirani filatelista. Njegova kolekcija markica, dopisnih karti i koverata pokriva skoro sve zemlje na svijetu: od pacifičkih ostrva, Evrope, arapskih zemalja, bivšeg SSSR-a, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike i Sjeverne Koreje. Svoje vrijeme na dugim plovidbama između kontinenata provodio je čitajući knjige, slušajući klasičnu muziku i “slažući svoje markice”. Obišao je dosta zemalja i kontinenata. Uvijek je volio da obilazi muzeje, galerije, mjesta gdje se odvijala istorija. Sjećam se da je sa oduševljenjem pričao o Petri, drevnom gradu u Jordanu. Egipatske piramide posjetio je nekoliko puta. Ima mnoštvo slika sa Karlovog mosta u Pragu. Jedini kontinent koji nije posjetio bila je Australija. Plašio se leta avionom, pa je zbog toga jednom prilikom do Moskve putovao vozom iz Bara.

Bio je i jedan od delegata iz Crne Gore posljednjeg saziva Savezne skupštine SFRJ prije raspada bivše zemlje. Kako je kasnije govorio, imao je čast i zadovoljstvo da uživo čuje i čuveni ekspoze Anta Markovića, kada smo svi na kratko pomislili da možemo mnogo bolje.

Kada su joj prilike to dozvoljavale, mama je pratila tatu na putovanjima. Nije nigdje radila, ali je bila stub naše porodice: podizala je nas tri, bila borac za pravdu i naša prava da se ostvarimo u oblastima koje smo izabrale da izučavamo. Naše obrazovanje joj je bio prioritet nad prioritetima. Vrlo lako se prilagođavala novoj sredini gdje god da smo živjeli. Njena rutina je bila ista: obavljanje kućnih poslova, viđanje sa prijateljima, pletenje, gledanje filmova… Nostalgiju za svojom domovinom Indijom je liječila gledanjem indijskih filmova i uvijek bi kupovala ili naručivala od prijatelja da joj donesu kasete sa indijskim filmovima. Za života je više puta posjećivala Indiju, naročito u periodu dok su mama i tata živjeli u Pireju. Uvijek bi putovala u sariju – indijskoj narodnoj nošnji, a u Baru, sari bi nosila u svečanim prilikama. Naročito je bila srećna što je imala dovoljno vremena da se posveti svojim unucima: Andrei, Kseniji i Dimitriju. Ukratko, mama je uvijek bila otvorenog srca i uma i zato joj nije bilo teško da prihvati sve običaje i način života kada je iz Indije došla da živi u Crnu Goru.

Tata je odlučio da svoju uniformu kapetana duge plovidbe okači o klin 1979. godine, nešto prije zemljotresa. Sjećamo se svih strahota koje su se desile, kao i crvenih, žutih i zelenih linija. Dok smo čekali da dobijemo odobrenje da se vratimo u naš stan i zgradu koja je imala samo jednu zelenu liniju, živjeli smo izvjesno vrijeme na “Svetom Stefanu” koji je bio ustupljen porodicama pomoraca na korišćenje. Kasnije te godine, rodila se i moja sestra Jovanka, jedina Baranka po rođenju u našoj porodici.

Devedesetih godina u vrijeme sankcija, tata je boravio u Kini kada je radio preregistraciju brodova Prekookeanske, kako bi ovi izbjegli kaznu međunarodne zajednice. Ubrzo nakon Kine, tata se seli u Pirej gdje radi za kotorski “Jugopetrol”. U Grčku se sa njim sele mama i najmlađa sestra Jovanka. Dušanka je već tada svoj život vezala za Beograd, a ja za Bari.

Nakon povratka iz Grčke, tata ubrzo počinje da radi kao savjetnik u barskoj kompaniji “Nimont”. U njoj je radio sve do smrti 2014. godine. Mama je iznenada preminula tri godine ranije, 2011. Oboje su sahranjeni na gradskom groblju Škaljari u Kotoru.

Možda nisu bili Barani po rođenju, i iako su mnogo putovali, Bar je bio i ostao sigurna luka za moju porodicu, a Barani najbolji prijatelji. Danas, moje sestre žive u inostranstvu: Dušanka je profesor molekularne biologije na Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i bavi se molekularnim osnovama nasljednih bolesti. Jovanka je završila umjetničku fotografiju i marketing i komunikaciju u Milanu, a tamo i danas živi. Ja sam se nakon Italije, Nikšića i Podgorice ponovo obrela u Baru gdje razvijam svoj biznis.

Na kraju i jedan kuriozitet: tata je dobio crnogorsko državljanstvo pola godine prije nego što je preminuo. Naime, kako je rođen u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Srbiji, bio je upisan u knjigu državljana Srbije. Mama, budući da je poticala iz nesvrstane zemlje Indije, odmah po dolasku u Crnu Goru, upisana je u knjigu državljana Socijalističke Republike Crne Gore, baš kao i ja. Kada je stupio na snagu Zakon o sticanju državljanstva Crne Gore nakon nezavisnosti, mama i ja smo po automatizmu dobile nova dokumenta. Tata je predao zahtjev za dobijanje novog pasoša i nove lične karte, jer je htio da obiđe rođenog brata u Rijeci. Kako se prethodno nije odrekao srbijanskog državljanstva, novi pasoš nije mogao da dobije.  Prvo mu je objašnjeno da može da traži državljanstvo preko supruge, budući da je ona crnogorska državljanka! Kako je mama u međuvremenu preminula, pokrenuo je postupak brisanja iz državljanstva Srbije koji je tada bio skup i dugotrajan proces (2012-2013). U međuvremenu je neka od tadašnjih parlamentarnih stranaka “otvorila prozor” kako bi stanovnici Crne Gore rođeni u nekoj od bivših SFRJ republika, a koji su decenijama živjeli i radili u Crnoj Gori, mogli da srede svoj status. Tako je i tata dobio državljanstvo, iako je od svoje šeste godine živio, završio sve škole, radio i stekao penziju u Crnoj Gori.

The post Ivona Kopitović: Moja mama Rita Indijka i moj tata kapetan Savić first appeared on BARinfo.