„Postavka ‘Frekvencija – Vibracija – Energija’ polazi od premise da u kosmosu, kao i u umjetnosti, ništa ne miruje – sve se kreće i sve vibrira. Oslanjajući se na teoriju struna (string theory), prema kojoj je svemir velika simfonija vibrirajućih niti, Dedeić koristi apstraktne i nekonvencionalne tehnike kako bi vizuelno materijalizovao nevidljive sile koje oblikuju našu stvarnost. U vremenu savremenog života ‘unutar piksela’, umjetnik ukazuje na to da energija, vođena specifičnim frekvencijama, tvori geometrijske oblike nalik mandalama.“ Ti oblici, kako primjećuje istoričarka umjetnosti Katarina Ilić, postaju „tajanstvena saopštenja nesvjesno“, pretvarajući svemir iz hladnog, praznog prostora u dinamično informacijsko polje u kojem posmatrač prestaje biti puki recipijent i postaje dio sveopšte kosmičke arhitekture.

„U Dedeićevoj sferi ekspresionističko-apstraktnog slikarstva, boja se manifestuje kao čista frekvencija i fizika svjetlosti. Shvatajući boju ne kao statičnu materiju, već kao interpretaciju svjetlosnih talasa u ljudskom mozgu, autor stvara specifičan ‘notni sistem palet’. Njegov postupak nalikuje suptilnoj i slojevitoj kompoziciji grupe AIR ‘La Femme D’argen’ – on ne miješa samo pigmente, već manipuliše frekvencijama i ponire u fraktalna stanja objekata. Težeći čistoj sinesteziji i fenomenu ‘slušanja boj’, radovi iz ovog ciklusa predstavljaju treperenje bića u traganju za sopstvenim izvorištem, uspješno prevodeći zvučnu vibraciju i muziku u vizuelni oblik neugasive svjetlosti“, zapisao je u tekstu za katalog dr Milun Lutovac.

The post Izložba Relje Dedeića od večeras u Kreativnom habu first appeared on BARinfo.

 “Drago Dedić je čovjek, koji kao mnogi Crnogorci u sebi krije više darova, ali jedan je poseban. To je onaj gdje se odriče od govora i komunikacije, koje prenosi na papir, platno, koristeći možda ponajtežu tehniku- tuš. Iz te energije koja se sliva u mikrokosmos njegovog crteža pojavljuje se jedno veoma neobično djelo, koje je interesantno iz više razloga. Prvo, zbog činjenice da je u Crnoj Gori najteže biti dobar među svojima. Najteže je postići uspjeh na svom domaćem terenu, progovoriti u ime srca, duše u ime dara. I onda mnogi Crnogorci odlaze u bijeli svijet i u tom bijelom svijetu budu dočekani kao neka otkrovenja. Ako sam laž čuo, laž i prenosim, a čuo sam da je Drago Dedić u Parizu veoma priznat i poštovan, u mnogim je komisijama, komesar mnogih salona, a mislim da taj svijet nije svijet koji daje nekome nešto što ne zaslužuje. I onda se ponekad pitam, zbog čega to mi, u Crnoj Gori, nemamo takav osjećaj prema daru onih koji to zaslužuju, nego moramo da čekamo da ti ljudi provode vijek, kao što je Drago prveo 40 godina u Parizu, da bi ga onda, ovdje, u ovoj maloj Crnoj Gori prihvatili i rekli: to je naš naš drago Dedić”!

“Mislim da bi možda na tome trebalo raditi, treba graditi nove iskorake kada je u pitanju savremeno stvaralaštvo i pokušavati prepoznati stvari koje se pojavljuju na stvaralačkog polju, jer pored turizma koji je potreban Crnoj Gori, nema jačeg oružja za predstavljanje identiteta i onoga što Crna Gora krije, od naše umjetnosti, ne samo likovne nego i književne, muzičke i svih ostalih. Mnogo je darovitih ljudi koji su doživjeli sudbinu kao što je i Dedić”, kazao je Lutovac, koji je i autor kataloga izložbe, upriličene povodom 24. Novembra, Dana Opštine Bar.

A u katalogu između ostalog stoji:”Unutar Dedićevih djela nalazi se mitski prostor transformacije ispunjen zagonetnim formama, bojama i tihom svjetlošču u kojem se, kao iz noćnog voza, promaljaju lica i naličja zemaljskog sna i jave u svojoj misterioznoj istovremenosti. ‘A-letheia’ Draga Dedića je tačka u prostoru koja sadrži sve ostale tačke. Ko zaroni u to beskonačno stvaralačko polje, može, uz malo sreće, vidjeti sve u svemiru, iz svih smjerova i u isto vrijeme. Mali potezi tušem i perom prate puls velikog svijeta i tvore iluziju o beskonačnosti koja se nalazi unutar Dedićevog djela. Sav prostor je tu – dat i stvaran, vječno isti i neprolazan”.

Dragutin Drago Dedić je rođen 1937. godine u Orahovu kod Podgorice. Školovao se na Elektrotehničkom fakultetu u Titogradu, a studije je nastavio u Beogradu. 1967. godine odlazi za Pariz gdje nastavlja da se intenzivno bavi slikarstvom.

Prvo likovno predstavljanje imao je 1973. na grupnoj izložbi u čuvenoj galeriji „Lambert” u centru Pariza, na ostrvu Sen Lui. Od tada permanentno slika i izlaže samostalno i grupno u Francuskoj i drugim zemljama, a posebno na poznatim salonima: „Salon ACAM”, „Salon d’Automne”, „Figuration Critique”, „Salon d’Hiver”, „Salon des Artistes Independants”, „Salon de Mai”, „Salon Societe Nationale des Beaux Arts”, „Salon Comparaisons”, „Salon Societe des Artistes Francais”, „Salon Fantastique”, „Salon des Grands et Jeunes d’Aujourd’hui”.

Do sada je priredio trideset samostalnih. a učestvovao je na gotovo tri stotine grupnih izložbi u Francuskoj i inostranstvu. Dobitnik je većeg broja nagrada i priznanja za likovno stvaralaštvo.

Dedić je bio prisutan na otvaranju izložbe u barskoj Galeriji i iako nije namjeravao govoriti nakon što je dr Milun Lutovac proglasio izložbu otvorenom, obratio se publici iz potrebe da naglasi kako je:“Sve što se u Crnoj Gori misli o crnogorskim slikarima pomalo tamno, nije to iskreno. Jer svi crnogorski slikari su veliki. Među njima ima i onih koji su na svjetskom tržištu veoma skupi, a o njima se vrlo malo zna, ne onoliko koliko bi trebalo. Za mnoge slikare i talentovane ljude iz drugih umjetnosti kad izlažu po inostranstvu pitaju se odakle su, iz koje države. I iščuđavaju se kad se sazna da su iz neke male državice, koja je siromašna.Poput mene, koji sam rođen u mjestu gdje nikad nije bilo pijaće vode. Nedavno sam čuo da Crnogorci truju Skadarsko jezero i da bacaju smeće svuda pored jezera, a voda je toliko važna za čovjeka… Crna Gora ima mentalno bogate ljude i to se mora uvažavati”, istakao je Dedić.

Radovi Draga Dedića u galeriji “Velimir A. Leković” postavljeni su na oba nivoa, a barska likovna publika je u prilici da se pridruži poklonicima likovne umjetnosti koji Dedićeva djela mogu vidjeti u stalnim postavkama galerija i muzeja iz Francuske, Engleske, Njemačke, Libana, Koreje.

The post Ne-skrivenost Draga Dedića first appeared on BARinfo.

„Večeras smo ovdje da se prisjetimo jednog našeg značajnog sugrađanina, slikara Branka Vukića, koji je po svemu zaslužio da mu se napravi jedan omaž, da se prisjetimo njegovog rada i njegovog truda, kao i pedagoškog rada koji nije bio kratak, već je obilježio više od četiri decenije u gradu pod Rumijom“, kazao je dr Milun Lutovac.

On je istakao da je ova izložba najava obilježavanja 40 godina OŠ „Jugoslavija“, koja će biti obilježena svečanom akademijom 16. maja u velikoj sali Doma kulture.

„Mislim da je Branko Vukić po svemu zaslužio da bude jedan od tih, prvih, o kojima se priča kada je u pitanju ta škola, zbog toga što je sav svoj vijek proveo u njoj i ostavio nama u gradu Baru veliko i značajno djelo.

„Branko je bio dosljedan sebi, bio je strpljiv i na svom putu bio je dosljedan tom nekom nauku iz jedne od najautentičnijih likovnih škola, a to je škola u Herceg Novom, koja je iznjedrila mnoge velikane likovne scene. Kao da je tu dobio taj pečat koji je nosio cijelog života. On je upravo u toj disciplini, koja je stečena na samom startu njegovog obrazovanja bio, pjesnički rečeno, zatočenik tih nekih pravila i dugo se nije usuđivao da se oproba u tom nekom stvaralaštvu, o čemu lijepo piše Vladimir Vlado Lukšić,“ kazao je dr Lutovac.

On je dodao da je jedan od mladih barskih stvaralaca kazao „da Branko Vukić mora biti dobar u ovom likovnom izrazu zbog toga što je bio fantastičan crtač, a onaj ko je dobar crtač drži pod kontrolom sve što se iz njega rađa i nastaje. Ispod mreže ovih koloritnih djela nalazi se jedan fantastičan, strpljiv, promišljen, u svojoj strukturi dat crtež koji to sve nekako objedinjava, skuplja i pravi od toga jednu lijepu maslinu, koja može biti i krik i ideja i molitva svemogućem bogu i sve što možete da doživite posmatrajući njegova djela. “

Dr Lutovac je istakao da mu je drago što su OŠ „Jugoslavija“ i Kulturni centar na ovaj način uspjeli da se oduže Branku Vukiću. Zahvalio je njegovoj porodici koja je omogućila da se izložba organizuje.

Danijela Drobnjak, profesorica likovnog vaspitanja u OŠ „Jugoslavija“, istakla je da je imala čast da upozna Branka Vukića.

„Njegov rad je mnogo uticao na mene, na moj pedagoški pristup i način rada u školi. Poštovala sam ga i voljela zbog očinskog odnosa kakav je imao prema meni i osjećaja pripadnosti umjetničkom svijetu, koji je meni nedostajao. Smatram da je Branko Vukić jedan od rijetkih stvaralaca koji je uspio da se afirmiše i opstane i kao umjetnik i kao pedagog. Čiika Branko je bio čovjek tih, povučen, strogih patrijarhalnih načela kojima je do kraja života ostao vjeran. Takve vrijednosti je prenosio i učenicima. Prema njima je imao neobičan pedagoško autoritativni pristup, kojim je nastojao da kod učenika stvori lijep i istrajan odnos prema umjetnosti. Takav je bio i njegov pogled na umjetnost, što se primjećuje na njegovim slikama, na kojima je maslina kao vječno i istrajno drvo. Pošto nije imao atelje, slikao je u učionici, za vrijeme ljetnjeg i zimskog raspusta, a nekad i popodne, kad nije bilo nastave. Tako da znate da su svi ovi radovi, većinom, potekli iz naše škole i iz naše učionice,“ kazala je Drobnjak.

Vladimir Vlado Lukšić, dugogodišnji prijatelj pok. Branka Vukića, koji je objavio je monografiju o njemu, otvorio je večerašnju izložbu. Istakao je da mu je drago što proslava jubileja OŠ „Jugoslavija“ počinje ovom izložbom.

„Branka sam upoznao negdje septembra 1949. godine. Tih godina sam živio u Podgradu. Bilo je tada jedno društvo, nažalost nekoliko njih je umrlo, među njima i Branko. Bili su tu i Ljubo Živković, Čiča Vukčević, Mišo Perišić, Safet Divanović, Truš, Milošević,“ kazao je Lukšić.

On je podsjetio da je Vukić završio hercegnovsku Likovnu školu, te da se sa njim družio čitavog života. „Intenzivno je druženje posebno bilo kad smo otišli obojica u penziju. Posebno subotom, ja bih otišao kod njega u školu da vidim što je tokom protekle nedjelje uradio“, kazao je Lukšić.

„Nažalost, već je devet godina da Branko nije sa nama, a sedam godina otkad je izašla monografija o njemu koju sam stvarno sa ljubavlju uradio i sa zadovoljstvom je predao i porodici a i javnosti“, kazao je Lukšić, koji je ovom prilikom pročitao odlomak iz svog djela. Podsjetio je da je na kraju knjige stavio jednu preporuku, da i Bar, kao i jug Francuske, dodijeli nagradu „Vitez masline“.

„Tada sam predložio da prvi laureati posthumno budu Ksenija Miranović i Branko Vukić. Oni to svakako zaslužuju“, kazao je Lukšić, dodajući da njegova inicijativa tada nije naišla na „neki veći odziv, nažalost, a već su se, kako je proteklo vrijeme stekli uslovi da još poneko dobije tu nagradu- je li to Vlado Iličković, Vebija Abazović, Dado Martinović, Božo Šalta… Prolazi vrijeme, Bar bi trebalo da tu nagradu ustanovi i dodjeljuje svake dvije godine, zaslužnima za očuvanje masline“, poručio je Lukšić, otvarajući izložbu.

The post Masline kao dio pejzaža, ali i kao ideja, krik i vapaj first appeared on BARinfo.