Roman, koji je izdao Službeni glasnik, predstavlja svojevrsni nastavak priče  prethodnog romana autorke “Milan, Vesna i jedna kuća tesna”, objavljenog 2022. godine.

Promocija je bila veoma posjećena, a prostor biblioteke ispunili su osmijesi, žagor i mladalačka energija. Više od 30 mladih, srednjoškolaca i učenika završnih razreda osnovne škole, došlo je da čuje priču o Vesni, liku koji su mnogi već zavoljeli kroz prethodni roman.

Atmosfera je bila srdačna, opuštena i topla, a razgovor sa autorkom ubrzo je prerastao u živu diskusiju o prijateljstvu, ljubavi, školi, porodici i svim onim slatko-stresnim izazovima koje donosi odrastanje. Bilo je mnogo smijeha, zanimljivih pitanja i iskrenih komentara, a posebno je bilo lijepo vidjeti kako su se mladi prepoznali u pričama koje Jelena Vukić donosi. Veče je proteklo u duhu razumijevanja, podrške i radosti dijeljenja iskustava, potvrđujući još jednom da knjige nisu samo priče na papiru, već mostovi koji spajaju ljude i osjećanja.

Promocija je organizovana u okviru projekta “Mladi – samospoznaja kroz umjetnost” koji NVO Edukativni centar za mlade “Mravinjak” realizuje pod pokroviteljstvom Opštine Bar.

“Uživala sam čitajući roman ‘Fantom, Vesna i jedna ljubav stresna’. Drago mi je da sam imala priliku da pročitam ovu sjajnu knjigu, u kojoj mnogi tinejdžeri danas mogu da se pronađu. Sama autorka, Jelena Vukić dala je inspiraciju da stvaramo, da vjerujemo u sebe i da budemo to što jesmo. Ono što mi se najviše svidjelo na promociji je bilo to što su svi bili opušteni i nisu se plašili da iskažu svoja mišljenja ili da postave neka pitanja, na koja je autorka rado odgovarala. Promocija knjige i razgovor sa autorkom ostavili su nezaboravan utisak na mene”, istakla je Nikoleta Vuksanović, učenice SSŠ i jedna od moderatorki promocije.

Adea Ćeranić, takođe jedna od moderatorki, učenica SSŠ, rekla je da je “promocija otvorila mnoge teme o samopouzdanju, porodici, prijateljstvima, ljubavi i životu uopšte”, te da joj se “knjiga veoma dopala zbog interesantnih, ipak svakodnevnih događaja iz Vesninog života, koji se mogu izraziti kroz živote mnogih mladih”.

The post Povodom Dana knjige održana promocija novog romana Jelene Vukić first appeared on BARinfo.

“’Fantom, Vesna i jedna ljubav stresna’ prati odrastanje sada već srednjoškolke Vesne. Prošlo je četiri godine od avantura u knjizi ‘Milan, Vesna i jedna kuća tesna’, a Vesna se sada suočava s drugačijim problemima – nije nikada imala dečka, niti se poljubila, pa već gubi nadu. Međutim, sve se mijenja kada na času geografije pronađe misterioznu poruku, a u njen život ulazi tajanstveni, neodoljivo simpatični Fantom. ‘Fantom, Vesna i jedna ljubav stresna’ donosi uzbudljivu priču o prvim ljubavima i neočekivanim avanturama“, navode iz Kulturnog centra.

Sa autorkom će razgovarati profesorica književnosti Marija Šušter i učenici Srednje stručne škole.

Takođe, povodom ovog značajnog datuma, učlanjenje u Biblioteku će biti besplatno od 23. do 26. aprila.

Od 1995. kada je odluka o tome donesena na Glavnoj skupštini UNESCO-a, 23. aprila se širom svijeta održavaju razne manifestacije vezane za profesiju književnika i zaštitu njihovih autorskih prava. Ideja obilježavanja ovog datuma je da se uključe pisci, izdavači, profesori, književnici, bibliotekari i mediji u isticanju neprocjenjivog značaja književnosti, knjige i čitanja.

The post Kulturni centar obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava first appeared on BARinfo.

RB/BI: Ovaj roman je nastavak onog prvog, neobično čitanog i popularnog romana „Milan, Vesna i jedna kuća tesna“. Logično je pitanje, kako je došlo do nastavka, jesi li odmah znala da će biti nastavka ili je do njega spontano došlo?

Vukić: Znala sam odmah da ću pisati drugi dio, naučila sam kroz svoje životno iskustvo da kad se ideja rodi, kakva god da je ideja u pitanju, treba da se zapiše odmah. Jer postoji mišljenje koje sam pročitala u jednoj interesantnoj knjizi da je ideja živa samo deset sekundi. Što bude veoma nezgodno, na primjer, u trenucima kad se tuširate ili dok vozite, ili radite nešto i niste u prilici da to zapišete, bilo u digitalnom formatu, bilo ovako staromodno, olovkom i papirom.

RB/BI: Mobilni telefoni su za tu stvar čudo…

Vukić: Evo, recimo, prije deset dana sam treći nastavak završila upravo na mobilnom telefonu jer mi je sin uzeo lap top. Plašila sam se da će mi ideja “pobjeći”, tako da sam u „notes“ ubacila tih 10-15 rečenica. Šta da se radi, važno je zapisati ideju. Tako da, kada se ideja o „Vesni dva“ javila, zapisala sam je i to je bilo prije dvije godine. Onda se polako gradila, i Vi znate, pošto i sami pišete, koliko je taj put interesantan. Zato što sam imala inicijalnu ideju i kostur, da to bude prva ljubav, da bude na neki neobični način, analogni, jer se dešava Vesni da dobija poruku na klupi, na koju odreaguje, ne vjerujući prvo da je za nju. Onda kada shvati da je poruka napisana njoj, upušta se u jednu malu digitalnu avanturu, dok to na kraju ne preraste u prvu, pravu ljubav. Eto, to je, negdje ukratko, priča o Vesni. Mislila sam da će se završiti na jedan način, onda vas priča odvede na drugo mjesto. Prosto, pisci su ljudi koji možda više od običnog svijeta upijaju stvari koje im se u životu dešavaju. Događaji kojima prisustvujete mijenjaju vam ono o čemu razmišljate, kako razmišljate, pa samim tim i ono što stvarate. Krenula je jedna ideja, a završila se malo drugačije i valjda je to ono što je najuzbudljiviji dio ovog posla.

RB/BI: Pretpostavljam da ova knjiga ima i edukativni karakter, pored ostalog u njoj postoje i zagonetke. Ali koga misliš da edukuješ kad niko ništa ne čita? Djeca u osnovnoj školi pročitaju samo siže romana na internetu. Danas je veoma teško vaspitavati djecu, jer kako u debelo uho ubosti nježnu riječ?

Vukić: Znate kako, slažem se da je danas izuzetno teško mlade privoljeti knjizi, evo ja se mučim i stalno opominjem oba moja sina, da čitaju. Čak i lektira nam je problem. Možda mi je pomogao Sajam knjiga u Beogradu. Tamo, kada se dešavaju promocije koje su dosta kratke, obično se skupi određeni broj djece i to bude dosta interaktivno. Onda sam razmišljala i htjela (a znamo svi da su promocije, izvinjavam se zaista svima, predosadne, publika koja zijeva, spava, čitaju se odlomci, sve je potpuno isto, nezanimljivo) da u Beogradu imam interaktivni razgovor s djecom, odnosno s djevojčicama kojima je prevashodno knjiga i namijenjena. Pozvala sam tri-četiri djevojčice iz Prve beogradske gimnazije, koje su se spremile, pročitale knjigu i pripremile određeni broj pitanja. Tako da je to, u stvari, bio jedan interaktivni razgovor nas četiri. Tu je bio i moj urednik Petar, publika je učestvovala, razgovor je bio izuzetno živ, postavljala su se pitanja i bilo je interesantno.

Moja drugarica Marija Šušter, profesorica u SSŠ i ja, dogovorile smo se da u okviru projekta „Mladi i samospoznaja kroz umjetnost“ uradimo i predstavljanje ove knjige. I da, takođe pozovemo učenice SSŠ koje se, evo već desetak dana pripremaju, čitaju knjigu, i da to opet bude jedan interaktivan razgovor i da one meni kažu da li im se knjiga dopala, šta im se dopalo a šta ne, da razmijenimo mišljenja. Ja sam vrlo otvorena za svaku vrstu kritike i izuzetno se radujem tome. Tako da, ovom prilikom pozivam sve 14 plus osobe, djevojke i mladiće, da dođu i da sa nama otvoreno razgovaraju.

RB/BI: Prvu promociju si napravila u Beogradu, da ti bude uvertira za Bar. Je li to zbog toga što si vjerovala da će ti ta interakcija biti makar malo bolja, aktivnija, u Beogradu nego u Baru?

Vukić: Baš ne. U Beogradu je promocija trebala da bude još prošle godine, međutim, i Vi znate da sam ja baš relaksirana osoba, nisam žurila i nisam htjela da u jeku svih promjena i svega što se u Beogradu dešavalo, a bilo je i desetak promocija moje izdavačke kuće, napravimo promociju. Rekla sam da je bolje da ti ljudi malo odmore, pa da mi to uradimo kada bude vrijeme. Tako da se ta promocija prosto, eto, desila u februaru, mogla je da se desi u julu, to mi nije uopšte važno. Nisam imala u tom smislu eksperiment, znala sam da će to biti dobro, bilo to prvi put u Beogradu ili ovdje, potpuno je svejedno. Poenta je u tome da bih promociju, kakvu god, ovog tipa knjiga, organizovala na taj način i to bih toplo preporučila svim svojim kolegama. Prosto, meni nije okej i nije mi zanimljivo da u publici na promociji knjige za djecu, viđam starije osobe, da ne vidim nijedno dijete. Nema veze da li će na promociju doći četiri djevojčice koje su pročitale knjigu, mi ćemo se super zabaviti, porazgovaraćemo. Sad dolazimo do odgovora na vaše pitanje, kako ih privoljeti da čitaju? Pa, ne znam, eto tako, posvetiti im se, staviti djeci knjigu u ruke, okej, ako ti se ne svidi prvih deset, petnaest strana, ostavi je i nemoj je čitati. Ali ako ti se svidi, kao što mi Marija iz škole kaže, onda se ta knjiga dijeli, onda stvarno ide iz ruke u ruku i to je to što treba. A negdje sam čitala, ako dođe i do jedne osobe, to je zaista pravi uspjeh. Vi nikad ne možete da znate da li su vaše riječi takle jednu ili dvije osobe, tri, pet, šest hiljada ljudi, apsolutno je nebitno, jer ta jedna će da takne još nekog, prenijeće još nekome i onda se tu stvara jedan lijep krug pozitivnih misli i onda je moja misija ispunjena.

RB/BI: Kad stižeš da pišeš od silnih putovanja? Barani bi rekli „ne savijaš se doma“.

Vukić: Stižem zato što gdje god da pođem ja radim, nosim svoj kompjuter sa sobom. Znate ono pitanje: „Bez čega ne biste mogli?“ Ne bih mogla da pišem na telefonu, dakle, moj kompjuter mi je sve i svja, i muzika i filmovi, i bijeg u moj mali svijet. Tako da, gdje god da sam, vrlo sam disciplinovana, i to je ono što, između ostalog, na svojim promocijama i govorim, kad me pitaju kako je biti pisac. Disciplina je prva stvar, morate raditi svaki dan. Ponekad gledam praznu stranicu, nekad gleda ona mene, nekad se piše proza, nekad poezija, uglavnom vijuge stalno rade, i mašta se stalno rasplamsava… Jedna riječ, druga, treća, nanižu se riječi, nastane nova ideja i put vas odvede tamo gdje niste ni mislili da ćete otići.

RB/BI: Znam da ne voliš da te podsjećaju voditelji na ono što si radila, ali od svih tvojih poslova kojima si se bavila, a bila si advokatica, pošto si diplomirana pravnica, glumica, TV i radio voditeljka, vokal u jednom bendu, pa urednica ili vlasnica jednog portala “Mravinjaka”, izgleda da si našla sebe kao spisateljica. Da li to meni samo tako izgleda ili je to istina?

Vukić: Pa, i meni tako izgleda. U poslednjih nekoliko godina, jedan splet okolnosti je vodio ka tome da sada budem ovdje i pričam o knjigama iz ugla pisca za djecu. Sve to što ste nabrojali, to je životni put jedne osobe, nije se to desilo u dvije-tri godine, pa da sad kažemo „to je nešto prebogato“. To je jedna mladost kroz koju se ređalo sve i svašta, ali ono što praktikujem u poslednjih godinu dana i o čemu intenzivno razmišljam, jeste to da čovjek u životu treba da prati svoju strast i onaj žar u sebi koji osjeti. Treba da ga prepozna, i da vidi šta je to. Prije sedam-osam godina, kada se desio “Mravinjak” i taj portal, i ja onako stidljivo počinjala da pišem, i kada je to nailazilo na odobavanje u nekom užem krugu ljudi koji je to čitao, shvatala sam da tu, kod mene, nešto postoji. Onda kada sam počela da pišem „Milana i Vesnu“ i „Zelenu kravu“ i shvatila sam da me to toliko ispunjava i čini zadovoljnom. Sve to što ste pomenuli je dio koji ide na neku policu uspomena, a ovo sada je ono što me čini srećnom.

RB/BI: Prvi roman, drugi roman, rukopis trećeg je već predat istom uredniku… Da nije zadovoljan ne bi ni objavljivao, pretpostavljam.

Vukić: Urednik je zadovoljan, i sad me grdio zašto nisam to uradila ranije, prosto da bi knjiga došla u plan za ovu godinu. Kako za ovu godinu, pa tek je izašla, tek šest-sedam mjeseci živi, ljudi nisu ni čuli za nju, ona tek treba da se čita. Ja nekako svemu tome pristupam veoma opušteno, relaksirano, zato što smatram da knjizi treba vremena da zaživi, ne zato što želim da budem neko ko će sada da štancuje nešto na godinu dana, čisto da bi se o tome pričalo, nego prosto radim kako radim, pišem kako pišem. Ona je završena i predana sada, doći će na red iduće godine, kad će to biti ja nemam pojma, ali kao što sam maloprije rekla, važno je da se radi i stvara, da su ideje tu, da se nove stalno zapisuju. Tu je ideja i za četvrtu knjigu, već odavno, koja bi trebao da bude neki „spin off“ mamine priče. Važno je da strast živi, da je čak vrlo živa, da je radosna i da se pretapa u knjige.

RB/BI: Gledam te nešto i vidim poznata si mi, da li si učestvovala možda na nekoj promociji u Starom Baru? To je, ako se ne varam, tvoj poslednji izlazak u barsku javnost?

Vukić: Jesam, to mi je bilo ogromno zadovoljstvo i hvala Vam na tome. Imala sam preveliku tremu i pitali su me svi zašto nisi pričala nego si čitala, ja sam jedva pročitala to što sam čitala. Bilo je veoma emotivno, hvala Vam još jednom na časti i povjerenju. Kada sam vidjela ko je sve u publici, pred kim sve treba da govorim o knjizi „Bar u hodnicima sjećanja“, baš mi nije bilo svejedno.

RB/BI: Da li je sve spremno za promociju? Znaš li ko će da govori, šta će da bude? Pretpostavljam da si ti to već upakovala sve.

Vukić: Znam ovo koliko sam Vam rekla, biće djevojke, učenice SSŠ, mislim da su u pitanju prvi i drugi razred, jer koliko sam čula ta se knjiga podijelila među njima. Inače smo Marija i ja mislile da malo preuredimo prostor tamo, da ne bude kao što je inače, da budu stolice u krug, da to bude forma jednog neformalnog razgovora. Nikako predstavljanje knjige gdje ću ja da sjedim iza stola i nešto važno da pričam. Nego da budem jedna od nas, kojima se ova knjiga obraća. Jer, knjiga, kao što sam planirala da Vam kažem, obraća se djevojkama ali i roditeljima, kao i prva knjiga, to znate. Jer ovdje, kako je Vesna porasla, ima 17 godina, nikad se nije poljubila, nikad nije imala dečka, to je sve strašno muči i užasno je nesigurna po pitanju svog izgleda i da li će se ona takva kakva je, ikome dopasti, pa nas to vodi na temu ogromnog pritiska društvenih mreža na mlade ljude, pogotovo djevojčica i tih nekih neprirodnih standarda ljepote koje se nameću na taj način. Tako da mislim da ćemo mi tu imati dosta prostora za razgovor i jako interesantnih tema i da će roditelji, ukoliko budu došli sa svojim ćerkama, možda imati ponešto da kažu na sve ovo. Takođe, mislim da je zanimljivo koliko se, a to će znati majke koje imaju ćerke, ja nažlost nisam jedna od tih, odnos majke i ćerke u tom periodu mijenja. Mislim da to može da bude dosta zanimljivo.

Kao i prva knjiga, i ova se bavi porodičnim odnosima i time koliko je ljubav između brata i sestre važna, dakle, nastavlja se priča o Milanu i Vesni iz prve knjige, s tim što je Milan sada otputovao na studije u Ameriku i njih dvoje komuniciraju noću, on je njena podrška i bodri je i dosta toga se svodi na njene unutrašnje monologe i preispitivanje. Takva će biti i treća knjiga, moram da kažem, dakle, koliko je zapravo jednoj mladoj osobi teško dok odrasta, da bude sama sa sobom, da se izbori sa svojim mislima i da se izbori da ponosno i hrabro bude ono što jeste, šta god i kako god da to izgleda. Jer, u današnje vrijeme, čini mi se, a vjerovatno ćete se složiti, da se svi mi stalno guramo, koliko god godina da imamo, u neke kalupe, i da je to prosto jedan loš manir. A treba se razvijati tako što ćemo da njegujemo svoju autentičnost i individualnost, i da budemo hrabri i takvi kakvi smo.

RB/BI: Da li se dotičeš makar ovlaš u ovoj tvojoj knjizi, najvećeg zla 21. vijeka medju tinejdžerima – vršnjačkog nasilja?

Vukić: U ovoj knjizi ne, ovdje su i dalje teme lagane, apsolutno nema ničeg strašnog. U trećoj knjizi će biti ovlaš taknuta ta tema kroz jedan neprijatan razgovora koji će Vesna voditi sa jednom djevojkom. Međutim, planiram da obradim tu temu iz ugla Vesnine majke, koja će popularno, što bi rekli mladi, da napravi jedan „spin off“, koja će upravo tu temu obraditi i kroz svoju priču Vesni ispričati jedno svoje loše životno iskustvo, kada je bila mlada. Mislim da će to biti interesantno, pogotovo što iz svog iskustva znam da djeca vrlo često takve stvari prećutkuju. Mislim da je veoma važno da se osnaže da o tome pričaju, koliko god bilo neprijatno, i o kakvoj god vrsti nasilja da se radi, a ono je stalno i svuda oko nas.

RB/BI: Dvije najpoznatije Baranke koje su Beograd zamijenile Barom, jesu dr Marija Čanak i Jelena Vukić. Šalim se, da ne griješim dušu, ima još Beograđanki udatih u Baru, koje je ljubav ili nešto drugo dovelo u Bar. Ali vas dvije znam i ponekad se sretnemo kao nedavno nas dvoje na ovoj raskrsnici na bulevaru. Bar je i dalje mali grad, pa je još moguće da sretnemo poznanika na ulici. Je li veličina osnovna razlika između Bara i Beograda, ili tu ima još ponešto?

Vukić: Svakako je Beograd ogromna metropola, ali ja to stalno pominjem: širinu koju mi je Bar dao, Beograd nikada ne može i neće moći nikome da da. Beograd jeste metropola koja vam daje širinu u jednom drugom smislu, međutim ono što oni koji nisu Beograđani ne znaju da je Beograd zapravo oduvijek bio, sad se to možda malo mijenja u XXI vijeku, zbog komunikacije, interneta, svega, dosta homogena sredina, koja je strance primala punog srca, i uvijek ćete se osjećati dobrodošlo u Beogradu, ali zapravo je to onako dosta sve tijesno i skučeno. Meni je Bar dao nevjerovatnu širinu, znate ono kad stanete tamo kod crvenog svetionika pa ne vidite kraj. Eto tako se ja osjećam, da prosto ne vidim kraj ničemu, sve ispred mene je široko i prelijepo. Nekad kažem kako ljudi ne mogu od planine da vide dalje ispred sebe, a suština je da vi ne treba da gledate u planinu, vi treba da imate u glavi to da se okrenete za 180 stepeni i da pogledate u more. To je ono što svi u životu treba da naučimo. Da se snađemo i da je valjda prava inteligencija u tome. Znači, ako ne vidiš ispred sebe ništa dobro, valjda ćeš negdje drugo imati bolji pogled. Ja volim što mi djeca ovdje odrastaju, što baš na ovaj način odrastaju, što imaju jedno mirno i srećno djetinjstvo, što uživaju u svim različitostima koje ovaj grad može da pruži, što slavimo sve što se može slaviti, iako mi u kući nismo pretjerano religiozni, ali slavimo i Uskrse i Božiće i Bajrame i uživamo u svemu što ovaj grad pruža i njegova okolina.

The post Jelena Vukić: Sve u Baru je široko i prelijepo first appeared on BARinfo.

Knjiga sadrži pedeset četiri autorska teksta Barana i Baranki u kojima evociraju uspomene na grad pod Rumijom, njegove ljude i događaje: počinje “Bulevarom 24. novembra” dr Zorana Živkovića, a završava “Plovidbom” Miodraga Lekića. Osim u knjizi, priče su objavljivane i u istoimenoj rubrici na portalu Bar Info, Lokalnog javnog emitera “Radio Bara” koji je i izdavač djela. Urednik je Milan Vujović, a pokrovitelj Opština Bar i njen predsjednik Dušan Raičević.

Izrazivši zadovoljstvo što je Radio Bar kao Lokalni javni emiter omogućio da i preko izdavačke djelatnosti ostvari komunikaciju sa čiatocima, mr Ivan Jovović je “Bar u hodnicima sjećanja” I i II nazvao bibliografskom referencom našeg grada. Prema njegovim riječima, Milan Vujović je uspio u namjeri da animira značajan broj ljudi, i to značajan dio ličnosti sa odgovarajućim referencama da ostave pisani trag o gradu koji u njihovim životima ima neizostavnu simboliku.

“Žanrovski, ovu knjigu teško možemo determinisati i odrediti joj karakter, jer je nastala spontano, sa naglašenim viškom emocija i reminiscencija na ljude i događaje koji su obilježili i odredili savremene društvene tokove ovog grada. Upravo njen slobodan stil, koji od nekog istorijskog osvrta često prelazi u anegdotsku interpretaciju, daje širinu predmetnoj tematici, gdje autori članaka posjeduju neke svoje intimne markere identiteta ovog grada koje su podijelili sa širim auditorijumom. Sadržina ove knjige eksplicitno pokazuje svu slojevitost identiteta Bara, što možemo objasniti činjenicom da je za vijek i po Bar četiri puta mijenjao svoju urbanu fizionomiju, što je prouzrokovalo i promjenu demografske strukture stanovništva, sa svim onim društveno-istorijskim refleksijama koje su u minulom vremenu oblikovale karakter Bara, učinivši ga pogodnim mjestom za život, kako ljudima čiji preci na ovim podnebljima žive vjekovima, tako i onima kojima je Bar tek nedavno postao mjesto prebivališta”, kazao je Jovović dodajući da je to, vjerovatno, i najveća vrijednost publikacije, da su između korica knjige zastupljeni autori kolumni čije bi impresije i percepcije, kada bi se komparativno sagledavala struktura teksta, djelovale tako udaljene, ali sve u konačnom imaju jedan, zajednički imenitelj – Bar”, istakao je Jovović.

Jovović smatra da je bez obzira na demonstrirani stepen erudicije, svaki od autora pokazao emociju prema gradu, predstavljajući fragmente nekog ličnog iskustva čime se dobila koloritna slika Bara koja bi mogla da bude polazna osnova  za sagledavanje i tumačenje sociološkog i kulturoločkog konteksta Bara, to jest njegovog savremenog iskaza.

Po riječima njegovog direktora, Radio Bar je ovom knjigom pokazao otvorenost u radu što su prepoznali autori kolumni, ali i čitaoci portala, s obzirom da su mnogi tekstovi izazvali veliku pažnju, odnosno, čitanost. Izrazio je zahvalnost i zadovoljstvo što je promocija knjige “Bar u hodnicima sjećanja” uvrštena u program jubilarne proslave Dana oslobođenja i Dana opštine.

Osvrnuvši se na oba izdanja “Hodnika…”, od kojih je jedan započeo u martu 2022,  a drugi u oktobru 2023, Milan Vujović je podsjetio da je među 106 autora trideset šest žena, te da je vodio računa i da u knjigama budu zastupljeni Barani sve tri vjere. Duguje, kazao je, zahvalnost Željku Miloviću koji ih je opremao fotografijama i Vesni Šoškić koja je, kao i njen nasljednik Ivan Jovović, podržala ideju o hodnicima sjećanja. Naročitu zahvalnost, kazao je, duguje predsjedniku Opštine, zbog njegove bespogovorne spremnosti da Opština finansira štampanje obje knjige.

Prema riječima Vujovića, više od 95 posto onih koje je pozvao, napisali su tekst.

“Većina rado, a tamo gdje je bilo dvoumljenja, bio sam uporan, pa i dosadan. Naravno, kad sam smatrao da je autor bitan i da ima o čemu da se glasne. Ostali su imali valjane argumente zbog kojih ne mogu da pišu”, kazao je Vujović dodajući da bi u trećem serijalu mogli da se nađu tekstovi onih Barana koji su aktivni, ali i onih koji su nekad stvarali u svom gradu. To bi, po njegovim riječima, mogla da bude zaokružena cjelina.

Predsjednika Opštine i pokrovitelja izdanja raduje činjenica što je Opština bila u mogućnosti da podrži sjajan projekat pod nazivom “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Kroz rad sam naučio da se Bar može okarakterisati sa dva ‘S’. Prvo su selidbe, konstantne selidbe grada sa jedne na drugu lokaciju i uvijek uz te selidbe – sjećanja koja su pratila mnoge moje sugrađane – i one koji su iz Starog Bara odlazili do Pristana i one koji su, odlazeći sa Pristana, prelazili na neke nove lokacije u dijelu novog Bara. Imam osjećaj da je ta kultura sjećanja, toliko snažno prisutna u našem gradu, temelj na kojem počiva i današnje društvo. U trenucima kada su reviziji skloni svi ljudski postulati i sve one vrijednosti koje baštinimo, ovdje,  u Baru, ali i u Crnoj Gori, jedino što ne može biti sklono toj reviziji jesu naša sjećanja”, istakao je Raičević i objasnio zašto je bilo izazovno odgovoriti zadatku koji je Milan Vujović stavio pred njega.

“Nije to bilo zbog činjenice da treba da dam doprinos, već zbog sumnje da li ću ispuniti očekivanja čovjeka koji nas je okupio, motivisao da provedemo nekoliko trenutaka sami sa sobom, revidiramo sve ono što su naša sjećanja i krenemo da pišemo. Na samom početku sjetio sam se onog prvog pravila moje profesorice književnosti na fakultetu u Dubrovniku, Tane Dušilo Kević, koja je govorila: ‘Pišite srcem, pa tek onda koristite glavu da ispravljate’. I upravo sam nastojao da pišem srcem, da se prisjetim svih onih dragih ljudi koji su obilježili moje djetinjstvo, ali i da spomenem sve one sa kojima svakodnevno radim, nastojim da stvaram i da idem onim pravcem koji su naši prethodnici, u konkretnom slučaju roditelji, trasirali. Privilegija je danas raditi sa Igorom Miloševićem, sinom Danila i Race Milošević, ili sa Milicom Ulićević Nikočević, kao što je bila privilegija raditi u jednom periodu, a nadam se da ćemo ponovo sarađivati, sa Markom Popovićem, sinom Mika Popovića i mnogih drugih ljudi koji su dio sebe ugradili u temelje ovoga grada. Mi smo tu da nastavimo njihovu misiju i da ispunimo očekivanja svih vas. Upravo ćete vi, čitaoci ovog, sad već mogu reći, zaista sjajnog djela, presuditi.  Naš put ovdje nije završen, ovo je samo početak novih edicija, jer sam siguran da u Baru ima još hodnika sjećanja koje moramo da osvijetlimo i da ostavimo u amanet generacijama koje dolaze”, poručio je Raičević.

Jedan od autora koji je sinoć sa publikom podijelio utiske o knjizi je Miodrag Ćaki Lekić koji je, prije nego što se otisnuo u diplomatske i političke vode, pored ostalog, bio i direktor Radio Bara. Kazao je da je dok je pisao imao tremu jer se radilo o jednoj ozbiljnoj, emotivnoj temi, odnosno zadatku. Lekić posebno ističe dvije dominantne tačke – Stari Bar i Pristan.

“Meni je zaista bilo jedno od većih uzbuđenja u životu putovanje iz Starog u  novi Bar, do Pristana, uz nezaboravne vozače Alja Beharovića i druge. Mislio sam da ću cijeli život ostati na toj liniji i smatrao da će moj život biti vrlo uzbudljiv i bogat ako tako ostane. Život me odveo dalje, šire, tamo sam se snalazio kako sam znao, a  ako mi je polazilo za rukom, to je bilo upravo zbog te dvije tačke, jer sam poslije Pristana i Starog Bara bio spreman i za zapad i za istok, imajući u vidu da je Pristan bio dominantno mediteranski u humoru, odnosima, more pored, plivači, dok je Stari Bar bio orijentalan, ali u sve tri vjere, jednako pravoslavni, muslimanski,  katolički. Dodinuo sam i tu temu, radujući se da je Stari Bar ne samo opstao za razliku od Pristana, nego je i revitalizovan. Mislim da ove tri boje moraju ostati u nekoj ravnopravnoj liniji, jer ako jedna bude predominantna, onda to neće biti Stari Bar”, smatra Lekić zaključujući da su to dvije tačke koje su bile dominantne, ali da se sa jednakim respektom odnosi prema Spiču, Crmnici,  Dobroj Vodi, Ostrosu… “jer sve te komponente čine Bar neponovljivim”.

Lekić apostrofira da je dežurna riječ sinoć bila “sjećanje”.

“Andrić je govorio da je sjećanje istinitije od istine i vjerovatno je u pravu, jer sjećanja su komponente emotivnosti. U tom smislu, ova knjiga je u svom sadržaju  izvaredna, što  je vrlo značajno  i za buduće čitaoce, pa i istraživače. Niko od nas autora nije imao pretenziju da piše istoriju u prvom licu jednine, niti da pretendujemo na književne domašaje, još manje. Ali jedni i drugi će čitati ove dvije i neke njima slične knjige, i otkrivati duh vremena. Milan ima ogromne zasluge kao i svi koji su knjigu prepoznali kao vrijedan projekat koji treba da se nastavi. Radujemo se novim ljudima koji dolaze u Bar, ali biće važno da shvate da ovo nije grad kao jedan atraktivan prostor, nego grad koji ima korijene i koji treba na neki način poznavati, pa i kroz njegovu prošlost”, istakao je Lekić.

Književnica za djecu, advokatkinja, nekadašnja manekenka Jelena Vukić, nije rođena u Baru, a voli ga, naglasila je, kao da jeste. Postojalo je nekoliko momenata  u kojima je osjetila da pripada ovdje, da se prilagodila, pustila korjenje i da se  između nje i Bara rodila velika, iskrena i ozbiljna ljubav. Jedan od tih momenata je i onaj kada ju je Milan pozvao da piše za “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Jedno je kada se negdje osjećaš kao kod svoje kuće, a drugo kada shvatiš da te i tvoji sugrađani doživljavaju kao nekog svog. ‘Bar u hodnicima sjećanja’ nas šeta kroz različite periode ovog grada, za neke poznate, za neke zaboravljene. Autori tekstova su ljudi različitih generacija, pa se dobija mnogo različitih perspektiva i doživljaja Bara, opet za neke nepoznatih, a za neke neobičnih. Ja sam, recimo, saznala da nije samo meni najvažnija sporedna stvar u životu košarka, da među mojim sugrađanima ima ozbiljnih pisaca i filmofila. Upoznajemo se sa njegovim prirodnim ljepotama, skrivenim mjestima, saznajemo dobro čuvane tajne. Sve ove priče imaju višestruki, kulturni, geografski, pa čak i istorijski značaj. Međutim, za mene najveći utisak ostaje to da je ‘Bar u hodnicima sjećanja’ priča o nama, za nas, kroz koju se međusobno upoznajemo i više vezujemo i razumijemo. Svaka priča oživjela je mnoga sjećanja, dotakla je mnoga srca i svako će u njima naći ponešto što će ga nasmijati ili rastužiti, nečemu naučiti, donijeti mu u dušu malo sjete ili mu ugrijati srce. Tako se, barem, ja osjećam kada čitam, svaki put”, otkrila je Jelena Vukić uputivši zahvalnost Milanu Vujoviću “koji je omogućio da čitamo jedni o drugima, kako bismo se više razumjeli i cijenili, te tako zajedno unaprjeđivali naš voljeni grad”, zaključila je Vukić.

Autorka jednog od tekstova, apotekarka Dženeta Kalamperović, obraćanje je započela svojom pjesmom o Baru: “U kamenu, kad uho prisloniš, odjekuju koraci dobrih ljudi što ga usidriše i vezaše se za njega. U korijenju, masline duboko su sakrile sve tajne barskih prošlih vjekova. Svako zrno pjeska nosi dašak ljubavi iskrene…”.

Inspiraciju da piše svoju priču o Baru dao joj je doktor Ljubo Živković, kazala je Kalamperović, podsjećajući da je u Baru “već dva puta punoljetna”.

“Svoj radni staž sam, prije bolnice, počela u ‘Montefarmu’, a posle u barskoj Bolnici. Prvi susret sa dr Živkovićem bio je: ‘Mala, mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne naučiš ovaj starobarski’. Živim ovdje 36 godina, ne računajući ono vrijeme kad sam prvi put zakoračila u ovaj grad, a to je punih 40 godina. I svoje korijenje sam pustila ovdje, i moji su pustili korijenje, moja djeca i moj brat, tako da nas mnogo toga veže za ovaj grad. Kad sjedim sama u ‘Martini’ i posmatram brodove kako odlaze, kako odlaze ljudi na neke nove destinacije, ja im samo mahnem i kažem ‘ovo je moj grad, meni je ovde najljepše i ne odlazim iz njega’. Ljudi u ovom gradu vas prihvate objeručke i svi misle vi ste taj koji je najbolji došao u ovaj grad i prime vas kao svoga u svoju kuću. Barani svakoga prime i dignu do neba, ali ako oni imaju nešto protiv Barana, koji su toliko široki, toliko duboki kao more, onda ih puste da sami padnu”, smatra Kalamperović koristeći priliku da pozove sve dobronamjerne ljude da dođu u Bar i da ga zavole kao što je to ona učinila.

Na kraju je navela stihove pjesme “Ako voliš” poznatog persijskog filozofa i pjesnika Dželaludina Rumija:

“Ako voliš, pusti

nek ljubav preuzme vlast,

nek preotme srce,

nek pomuti razum,

nek ukalja čast.

Trezan bi brinuo

da stvari ne krenu po zlu,

ako voliš samo dođi,

dođi i ostani tu.”

The post VIDEO-Jovović: Bar u hodnicima sjećanja I i II možemo nazvati bibliografskom referencom našeg grada. first appeared on BARinfo.

Na zanimljivoj promociji interaktivnog karaktera, učestvovala su djeca koja, pod mentorstvom profesorice Maje Simović, pohađaju radionicu kreativnog pisanja.

Jelena Vukić je naglasila da je “Zelena krava” pobjednica konkursa Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, kao najbolja knjiga vanučeničke literature prošle godine.

“Knjiga mi je izuzetno draga, mnogo volim ove pjesme. Piscu je svakako najvažnije da ima publiku i da ta publika nije primorana da nešto radi, nego da zaista uživa u tome. Ja sam noćas dobila kritike, zvjezdice i usmjerenja kako da pišem. Toliko sam srećna i srce mi je puno”, iskrena je Vukić.

Autorka je istakla da su joj djeca motivacija kada reaguju dobro na ono šta stvara i radi.

“Da je djeci dosadno i da su bezvoljni ovdje, onda bih morala da se zapitam da li sam na dobrom putu. Motivacija mi je da kroz poeziju i prozu svoje iskustvo prepričam, na način koji njima može da bude prijemčiviji i najljepši i da kroz to prime neke važne životne poruke.  U ‘Zelenoj kravi’ je to da treba prihvatiti sebe, u ‘Pužu’ da treba prihvatiti druge, u ‘Društvenoj mreži’ da ne sudimo o ljudima na prvi pogled… Ima raznih poruka koje mislim da su njima u ovom periodu izuzetno važne”, kazala je Vukić, dodajući da je na Beogradskom sajmu knjiga mjesto našlo njeno novo ostvarenje – nastavak romana “Milan, Vesna i jedna kuća tesna”.

The post Zelena krava na Susretima pod Starom maslinom first appeared on BARinfo.

Prethodnog dana u Gradskoj biblioteci održana je interaktivna dramska radionica koju je vodio Štukan. Pred tridesetak srednjoškolaca govorio je o odluci da upiše glumu, o ulogama koje su ga proslavile, kao i o svojoj holivudskoj karijeri.

A na tribini se, uglavnom, govorilo o njegovom romanu „Blank“, regionalnom hitu. Šarmantne medijatorke koje su znalački usmjeravale razgovor bile su profesorica Marija Šušter i spisateljica Jelena Vukić. U publici su pretežno bile srednjoškolci koji su pomno pratili ono što je govorio Štukan.

Najviše pažnje privukla je njegova priča o zlu koje se zove droga. Govorio je iz ličnog iskustva i kako je nekoliko puta bio na ivici smrti. Spasilo ga je rođenje sestrične. Držeći u svojim, izbodenim od špriceva, rukama tek rođenu djevojčicu zarekao se da je neće obrukati i da se ona, kad poraste, neće stidjeti svog ujaka. Uspio je da se otrgne od droge kao jedini iz te ekipe, jer je većina umrla, a neki su živi, „a kao da nisu“.

„Nedostatak samopouzdanja vodi u poroke. A prvi na tom putu je alkohol. Da se u današnje vrijeme prvi put pojavio alkohol, bio bi zabranjen kao droga. Nema prihvatljive količine alkohola, ni čaša vina, ni čašice rakije. Samopouzdanje se stiče na drugi način, prije svega obrazovanjem“, kazao je Štukan.

Pisac je govorio i o svom učešću u ratu.

„Uzeo sam pušku kao patriota, a pobjegao sam od rata kada sam shvatio da tu nema ni ‘p’ od patriotizma, i da je, u stvari, cilj da mala grupa ljudi, na vrhu, napuni svoje džepove. U Armiji BiH prvo su bili pripadnici sve tri vjere, pa su pravoslavci i katolici otišli na svoju stranu, a mi smo polako prihvatili neke tuđe običaje, na koje nisam htio da se naviknem. I postali smo kao i drugi“, kazao je, pored ostalog, Štukan.

Poslije razgovora sa voditeljkama koji je trajao oko sat i 15 minuta, Štukan je, gotovo još jedan školski čas, odgovarao na pitanja iz publike, a aktivno je učestvovala i potpredsjednica Opštine Bar Tanja Spičanović.

Inače, on je na ovu tribinu došao iz Splita gdje je promovisao „Blank“ sa moderatorom Borisom Dežulovićem. Osim u regionu, njegov roman je promovisan i u Londonu, Pragu i Beču, a nedavno je u Srbiji doživio 60. izdanje.

The post Feđa Štukan: Nedostatak samopouzdanja vodi u poroke first appeared on BARinfo.

Gost tribine bio je Marko Šelić Marčelo, muzičar, pisac, društveni aktivista i koautor emisije “Perspektiva”, a omladina je imala priliku da razgovara sa njim o temama koje ih zanimaju.

Moderatorke su bile članice NVU “Mravinjak”, spisateljica Jelena Vukić i profesorica književnosti Marija Šušter.

Projekat “Mladi – spoznaja kroz umjetnost” je za sada okupio četrdesetak ljudi u fokus grupama, a zamišljen je da bude organizovan poput istraživanja, koje će se baviti njihovim potrebama i statusom u Baru, kao i eventualnim idejama koje se tiču kulturnog života i okupljanja mladih u lokalnoj zajednici.

Profesor književnosti, Marija Šušter je, u razgovoru za Radio Bar i Bar info, kazala da je projekat počeo sa realizacijom tek prije nedelju dana.

“Sledeće sedmice imaćemo još dvije radionice, koje će držati poznati glumac i književnik Feđa Štukan. Jedna će biti inspirisana njegovim romanom ‘Blank’, koja će pokrenuti teme porasta nacionalizma kod mladih ljudi, teme narkomanije, ali i one koje se tiču društvenog aktivizma. Druga će biti posvećena glumi, gdje će Štukan imati priliku da mladim ljudima govori o glumi, svom glumačkom i iskustvu kao producenta. To će biti veoma zanimljivo, vidim da se tome posebno mladi ljudi raduju”, istakla je Šušter.

Marčelo nam je otkrio da je povod njegovog boravka u Baru snimanje televizijske emisije “Perspektiva” koju sa prijateljima vodi već čitavu deceniju. Ideja cjelokupne emisije je da se mladima obezbijedi javni prostor u kome mogu da kažu kako se osjećaju i kako žive u svojoj sredini, šta su njihovi problem, ali i šta smatraju da su moguća rešenja.

“Marija je imala ideju da veče pred snimanje glavne emisije (pošto je to ciklus od četiri epizode), napravimo i ovaj javni razgovor sa mnom gdje će oni moći da pitaju sve što ih zanima i, nadam se, čuju nešto zanimljivo. Moja očekivanja su oduvijek, odnosno otkad se bavim ovim poslom, ista kao i kada je riječ o muzici, a to je poziv na razgovor. Kad objaviš neko djelo, bilo koje vrste, ti si se obratio svijetu. Neko sam ko vjeruje da ljudi i dalje mogu da budu tu jedni za druge, da slušaju jedni druge i da promišljaju i sebe i svijet oko sebe”, zaključio je Šelić.

The post Mladi otvoreno razgovarali sa Marčelom first appeared on BARinfo.

Da sudbinu svoju sam sebi biraš

Ti budi hrabar da srećan bi bio,

Nek život igra kako ti sviraš!“

 „Lasta“, iz knjige „Zelena krava“

Znate ono kad kažu pazi šta želiš, možda ti se i ostvari? To je valjda rečenica koja  nam poručuje kako svoju energiju ne treba da trošimo na neke sitne, nebitne željice, i da dobro promislimo o tome šta zapravo želimo. Ja sam izgleda uvijek silno željela da živim na moru, čak i kada toga nisam bila svjesna.

Iako se devedesetih prilično teško živjelo, tata se uvijek trudio da brata i mene odvede na more. Gdje god da smo išli, znalo se: pakuju se sendviči uveče, ranije se ide na spavanje jer se već oko tri ustaje i prije svitanja kreće na put. Da se izbjegnu jake vrućine i uhvati malo i tog dana na moru. U kolima su se slušali The Shadows, što mi je veoma išlo na živce jer je to bend koji svira uglavnom samo instrumentale, uz rijetke izuzetke, a ja sam išla na hor i jako voljela da pjevam; zatim EKV, album „Par godina za nas“, koji je tata od nekoga dobio na poklon i slušao se samo na dugim putovanjima, onda hitovi ’60-ih uz obavezne Bitlse, Stonse, Moody blues i mnoge druge. E, kada sve to dosadi, na red je dolazila moja kaseta sa duplim albumom rok balada i moderan zvuk. Ređali su se Madona, Vitni Hjuston, Rokset, Duran Duran, Ričard Marks… i onda je nastajalo pravo uživanje. Gledaš krajolik i zelenu prirodu, slušaš svoju omiljenu muziku i čekaš da se tamo negdje iza nekog brda pojavi more. Da osjetiš miris borova i udahneš taj poseban vazduh o kojem maštaš tokom hladnih zima. Jedva čekaš da probaš sladoled na moru, jer sigurno nije isti kao kod kuće, da probaš morsku ribu, jer su ti kečige i somovi dosadili, da obučeš nove sandale, specijalno kupljene za morske večernje šetnje, da ležeš i budiš se sa zrikavcima i raduješ životu bez briga i škole makar tih nekoliko dana. Da obavezno izgoriš prvi dan, ako je sreće i staneš na ponekog ježa, čisto da tati ne bi bilo dosadno da leži i odmara na plaži po cio dan, a i da vidiš kakvi su domovi zdravlja u drugim gradovima, da upoznaš novo društvo i mijenjaš adrese i telefone uz obećanja da ćete se sigurno vrlo brzo čuti i naravno vidjeti već sljedeće godine, da se ponekad i zaljubiš i u kola puna kofera dodaš još jedan pun najljepših uspomena.

Mom tati je posebno bila simpatična moja promjena raspoloženja uz omiljenu pomenutu kasetu, uz čije sam se hitove u dolasku smijala i radovala svakom danu koji dolazi, a u povratku na istu tu muziku lila suze i proklinjala kraj ljeta, početak škole i taj glupi Beograd koji nije na moru. Uvijek sam mrzjela da se rastajem od mora.

E, tako se valjda rodi ta želja. Ona koju želimo iz petnih žila cijelim svojim bićem i iskrenim dječijim srcem. Ona za koju nismo ni svjesni da može da se ostvari. Čak ni tamo, nekada, možda, jednog dana. Jer, kako da se ostvari? I kako tvoj put da bude drugačiji od puta tvojih roditelja i njihovih roditelja. Pa zna se valjda neki red. Kako kada ideš u školu, tu i tu, pa te čeka srednja ta i ta, pa fakultet taj i taj, pa posao u struci i, božezdravlja, stalno zaposlenje, i onda opet možda, ako bude sreće i para, odlasci na to isto more.

Ali želja čuči u srcu, strpljivo i, ako je dovoljno jaka, bira polako samoj sebi put. Čeka pravo vrijeme, da se sve namjesti, da se škole završe, da se sazri i odraste da bi bila sigurna da je izabrala pravi trenutak da se ostvari. Tako je i meni prije 16 godina pokazala put ka moru, ka ljubavi i sreći. Riješila je da se ostvari baš ovdje u Baru i da mi kaže: evo, sada si spremna. To je to.

Ono na šta nisam bila spremna jeste da i pored ogromne ljubavi, svaka promjena čovjeku može teško da padne, pa je i meni ta tranzicija iz slobodne djevojke, u ženu, majku, domaćicu, u novom gradu, teško pala. Sve je bilo novo i lijepo, ali strano i čudno. I lijep je taj luc, ali meni sad fali som. I kakav je to pljevaljski sir i zašto nema sremskog? I svi pričaju tvoj jezik i sve ih razumiješ, ali su ti stranci isti oni kao u Londonu ili Beču, i niko ti nije rekao da je roditeljstvo toliko zastrašujuće i lijepo i naporno, i teško ti je što mamu možeš da pozoveš tek ponekad, jer nema kompjuter ni skajp, a pametni telefoni još nisu izmišljeni, i  teško ti je i usamljen si i samo ogromna ljubav prema voljenom mužu i djetetu ti daje nadu da će sjutra biti bolje.

A sjutra nikad nije brzo ni lako. Pogotovo bolje sjutra, kako su nas uvijek učili. Obično sjutra dolazi svima, a to bolje samo onima koji se jako trude. E, pa ja sam se trudila da moje bolje bude najbolje. Da „ja ću za nas sve učiniti“ ne bude samo još jedna romantična rečenica, pa to svi govore. Ja ću i se preseliti, zaposliti, prilagoditi. Da na svako „nikad se nećeš navići“, ja kažem da baš hoću. Imaću svoje omiljene kasirke sa kojima ću se šaliti, tetu na pijaci koja me uvijek časti jabukom, mesara koji mi namigne kada meso nije svježe, trafiku u kojoj mi četvrtkom čuvaju „Pobjedu“ zbog „Objektiva“, da mi ne prođe. Da u svim preprekama i teškim trenucima shvatim zašto nekima zaista ljubav nije dovoljna. I da razumijem zašto je to tako. Zato što zbog ljubavi moraš da budeš hrabar da savladaš sve svoje strahove, da imaš širinu da prihvatiš da postoji drugačije, da se na njega navikneš, da toliko porasteš i sazriš i shvatiš da to što si došao iz jednog svijeta ne znači da ne možeš da napraviš još jedan, možda čak ljepši i bolji. A kada je srce otvoreno i želja da ti bude lijepo velika, ona, ta ljubav, privlači u tvoj život ljude koji ti svaki dan čine manje strašnim, i više lijepim, koji te svakoga dana podsjećaju na to da se život korak po korak gradi i da se tamo neki gradovi i životi vole i za njih se slijepo drži samo zato što se nema hrabrosti za nešto novo.

Srećna sam što su mi u Beogradu Bojana, Adriana, Toda, Jelena, ali sam srećna što su mi ovdje Marija, Anja, Ivana, Petar, Arnela, Marko, Griselda, Irena, Mira i još mnogo, mnogo njih. Bude mi krivo ako sam razočarala tatu i dede i brata i nisam nastavila advokatsku tradiciju, ali sam srećna što sam otkrila da umijem da pišem pa sad imam „Milana i Vesnu“ i „Zelenu kravu“ i ko zna koga još sve budem izmislila. Ne žalim što sam propustila ponude za TV emisije i jako dobrog urednika, kad ovdje imam Milana Vujovića i radio emisiju „Mravinjak“, ionako nikad nisam voljela da se slikam. Ne fali mi pogled na moje dvorište jer se svakog jutra budim uz moju Rumiju, ne fali mi „Knez“ i ulični svirači jer tu je šetalište i palme, a često poneko i zasvira; ne fali mi ni paradajz sa „Kalenića“ jer imam ulcinjski. O lubenicama bolje da ne počinjem. Ne fali mi čak ni mama jer je i ona došla ovdje da živi. Fali mi brat, ali i njega ću dovući. Tata je odavno tu, on je svoju želju ostvario mnogo prije mene. Mene je zarazio istom ljubavlju.

Bude mi neobično kada me poslije ovoliko godina i dalje čudno gledaju kada kažem da mi je preseljenje u Bar proširilo vidike, jer valjda samo veliki gradovi šire vidike? Kada se stvarno slave dva Božića i Uskrsa i kada to nije samo vijest na televiziji. Kada idem kod prijatelja na Bajram i znam koliko umije da bude teško kada Ramazan pada za vrijeme ljeta. Kada mi je drago što mi djeca idu u školu u koju mi je išao muž, što tradicija koja se nastavlja ne mora da bude samo moja, i da svako od nas ima istorijsku ličnost ili narodnog heroja o čijem životu zna sve i na šta je posebno ponosan, samo zato što mu se škola tako zvala.

Što mi djeca imaju drugare ispred „Spuških“, što su srećna i što grade svoje uspomene. Jer one će biti iste kao i moje iz dvorišta Avalske 5 u kojoj sam odrasla. Iste kao i mamine iz Vojvode Dobrnjca 7 ili tatine iz Save Tekelije 6 iako mi je trebalo dosta vremena da to shvatim.

Što sam ovdje otkrila da volim vino i da je o geografskoj širini i porijeklu razumno govoriti kada govoriš o vinu i procjenjuješ njegov kvalitet, a nepristojno kada govoriš o ljudima jer niko od nas nije birao gdje će da se rodi.

Što se radujem ćevapima „Kod Dina“ ili u „Bedemu“, isto kao nekad u „Oraču“ ili „Trandafiloviću“. Što sve može da bude lijepo, ma kako drugačije djelovalo, samo ako mu damo šansu.

Srećna sam što sam naučila da promjena donosi rast iako taj put nije uvijek prijatan, ali da se u životu isplati biti hrabar, jer da nisam bila hrabra ja sada ne bih pisala ovaj tekst i žurila da pravim kokice, pošto počinje košarka i moji momci me čekaju!

The post Jelena Vukić: U životu se isplati biti hrabar first appeared on BARinfo.

Ilustratorka izdanja Marijana Simonović pričala je o svom iskustvu rada na ovoj knjizi namijenjenoj djeci i mladima.

„Ovo je za mene posebna prilika i veliko zadovoljstvo da se upravo u Zavodu, a time i na velikoj sceni, predstavim ovako lijepom i vrijednom knjigom za djecu. Rijetka je čast i privilegija sarađivati sa tako divnom autorkom kakva je Jelena Vukić. Nije bilo teško oživjeti sve te likove, pošto su oni u samom tekstu već bili odlično okarakterisani. Čim sam dobila materijal, znala sam na koji ću ga način pretočiti u ilustracije“, naglasila je ona.

Pjesnikinja i književna kritičarka Jovanka Vukanović istakla je kako joj je bila čast biti članica žirija koji je donio odluku o nagrađivanju „Zelene krave“.

„Izborom ove knjige u kategoriji literature za djecu, te zbirke poezije ‘Podzemne vode’ Radomana Čečovića u kategoriji za odrasle, pokazali smo da smo se opredijelili za zaista kvalitetne rukopise. A izabrali smo ih upravo jer smo i te kako imali šta izabrati. Ovim konkursom Zavod za udžbenike jača svoj status nukleusa ovdašnje izdavačke djelatnosti, i kada je u pitanju književnost za djecu, ali i za odrasle. Kad je riječ o ‘Zelenoj kravi’, imamo djelo veoma sofisticiranog izraza. Bez napadne pedagogije i unaprijed fiksiranih etičkih pravila, ovi stihovi nude vedre slike raznoraznih životnih situacija. Prizvuk naravoučenija na kraju svake poeme samo je prirodni podsjetnik na sve te situacije u kojima se možemo naći, a koje će, zavisno od našeg ponašanja, u neku ruku biti opredjeljujuće za naše stavove prema drugima“, kazala je ona.

Prisutnima se obratila i univerzitetska profesorica i pjesnikinja Svetlana Kalezić-Radonjić, autorka predgovora za knjigu „Zelena krava“.

„Ovo nije samo knjiga za djecu, nego i za odrasle. Posebna je prije svega po tome što ćete u ovim pjesmama uvijek pronaći i neki događaj, pa će držati pažnju i najmlađima, iako je u poetskoj formi. Ovdje imamo spoj različitih književnih rodova, što podsjeća na život sam, jer svi mi nekako u svojim životima imamo dramu, imamo razne događaje, a imamo i osjećanja povodom svega toga“, navela je ona, dodajući: „Poseban kvalitet ove knjige jeste vedrina, što je i poseban kvalitet dječjeg svijeta. Vedrina, koju najčešće ispoljavaju djeca, predstavlja protivtežu onom osjećanju tragizma na koji smo mi odrasli navikli u svakodnevnom životu. Još jedan od kvaliteta ove izuzetne knjige ogleda se u odustajanju od nekih tradicionalnih pouka na koje smo navikli u književnosti. Pouke koje se ovdje pojavljuju izuzetno su atipične, zato što vas uče da posmatrate život šire od onoga čemu su vas dosad možda učile pjesme, priče i dramski tekstovi.“

Profesorica Svetlana Jovetić-Koprivica, takođe članica konkursnog žirija, kazala je da se od svake pjesme iz „Zelene krave“ može napraviti vrhunski crtani film.

„U tome je njena magija. Ova knjiga je svojevrsni poziv u svijet magije: ‘Uzmi me i hajde da idemo zajedno u avanturu.’ Jelena umije da svojim stihovima i motivima zadrži pažnju djeteta, jer su izuzetno dinamični, sve vrca od razigranosti. Vjerujem da se svako od nas rađa s nekom vrstom lirskog identiteta, te je to još jedan razlog zbog kojeg će ritam ovih pjesama i te kako odgovarati svim čitalačkim uzrastima“, istakla je ona.

Na kraju večeri obratila se i autorka, koja je izrazila oduševljenje zbog činjenice da su „Zelenu kravu“ za kratko vrijeme zavoljeli mnogi čitaoci.

„Nadam se da će ova knjiga, prije svega, izazvati osmijeh na licu svima koji je budu čitali. Inspiraciju za knjigu tražila sam u najobičnijim, svakodnevnim stvarima. Time želim da djeci približim stvaralački proces, da ga donekle demistifikujem. Time što je krava zelena, željela sam da poručim da smo svi mi međusobno drugačiji, ali da se svaka vrsta razlikovanja može ublažiti kada imaš prijatelja, ili bilo koju vrstu ljubavi. Nadam se da će svi u ovoj knjizi naći ponešto za sebe, uprkos različitom doživljaju svijeta“, zaključila je ona.

Književno veče uveličale su učenice OŠ „Oktoih“ Hristina i Nikolina Čelebić, koje su recitovale stihove iz „Zelene krave“, te mlada flautistkinja Jelena Jovanović iz muzičke škole „Vasa Pavić“.

The post Promovisana knjiga Zelena Krava Jelene Vukić first appeared on BARinfo.

Riječ je o naslovu koji je odabran kao pobjednički na prošlogodišnjem literarnom konkursu Zavoda za udžbenike, a koji iz štampe izašao u decembru prošle godine.

Na promociji će, pored autorke, govoriti i književnica i književna kritičarka Jovanka Vukanović, prof. dr Svetlana Kalezić–Radonjić, prof. Svetlana Jovetić–Koprivica, dizajnerka izdanja Marijana Simonović, dok je moderatorka večeri urednica u Zavodu Jadranka Đerković.

Stihove iz knjige govoriće učenice Nikolina i Hristina Čelebić.

The post Večeras u Podgorici promocija nove knjige Jelene Vukić first appeared on BARinfo.