Kako najavljuju iz NVO Ženski centar Nijesi sama, panel je dio projekta “Nikad nije kasno 55 plus”, a biće rijeći o temama važnim za kvalitet života žena, njihovim pravima, podršci i mogućnostima za aktivnije uključivanje u zajednicu. Panelistkinje su novinarka i pravnica Jelica Pantović, prethodna liderka Udruženja za zaštitu žrtava Stokhol Elena Grgić, psihološkinja Radmila Bajković i predsjednica NVO Ženski centar Nijesi sama, Ljiljana Grgić.

Održavanje panela podržale su Opština Bar i Evropska kuća Bar.

The post Za bolji i kvalitetniji život žena u našoj zajednici – panel u organizaciji NVO Nijesi sama first appeared on BARinfo.

Stanovništvo koje je preživjelo pad utvrđenog grada, širilo je predanje da grad možda nije morao biti uništen. Ali, trebalo je imati malo strpljenja, što vojska ili njeni zapovjednici nijesu imali. Priča kaže – da su još malo pričekali, grad bi se bez hrane i vode morao predati, kod onih koji su njime upravljali nestala bi iluzija da će turska vojska koja je branila grad i pet brodova usidrenih u barskom zalivu dobiti traženu i očekivanu pomoć… Tako se Crna Gora vjenčala sa morem.

Po osvajanju grada, knjaz Nikola je postavio, kao kapetane, ugledne ljude iz lokalnog stanovništva. A narodu su ostale samo priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, o tome kako se u Baru živjelo i vladalo.

U samom gradu su živjeli uglavnom muhamedanci. Najuticajnije porodice bile su Omerbašići i Mustafagići. Iz njihovih redova se, kažu, svake četiri godine biralo ko će upravljati gradom, pošto su i jedni i drugi imali brojne pristalice. Sam čin odluke donosio se tako što bi se ispalio top i na čiju stranu ode dim, ta porodica vlada gradom u narednom periodu.

Kada i kako su te turske porodice stigle na ovaj prostor? Odmah poslije pada grada Bara u turske ruke 1571. godine, na ovaj prostor dolazi iz pravca Drača, Omer-baša sa pet sinova. Od njih potiču svi Omerbašići u Baru i Skadru. Bio je imućan čovjek pa je odmah kupio dvije kuće u gradu, od kojih se u jednoj stanovalo, a druga se izdavala (zanimljivo je da se obnavljanjem starog grada već obnovila i jedna od tih kuća).

Vremenom se porodica uvećala, pa su počeli graditi kuće i van tvrđave, u Krdjelju naspram starog grada. Tu su ih povremeno napadali uskoci od kojih su se sklanjali u tvrđavu. Tada su im kuće bile pljačkane i paljene. U to vrijeme, van zidina nije bilo džamija, pa su na molitvu ulazili u grad. Jednom prilikom, kada su zakasnili na molitvu našli su se pred zaključanim vratima jer je i vratar otišao da se moli. Tada su odlučili da grade svoju džamiju u Krdjelju. Prvo su naručili nadvratnike i nadprozornike. Te klesane kamene djelove prenosili su na konjima i magarcima. U tom prenosu, jednom prilikom, pukne praća od kanapa (gurtna – popruk od samara) i nadvratnik padne pored puta, naspram glavnog ulaza u Stari Bar. Narod koji se tu zatekao tražio je od Omerbašića da upravo na tom mjestu gdje je pao kamen podignu džamiju. Jer kako se tada vjerovalo, sudbina je umiješala prste i odredila mjesto izgradnje. I tako je bilo i učinjeno. Izgrađena je džamija Omerbašića, najstarija izvan gradskih zidina, koja nije samo vjerski objekat nego i zaštićen kulturni spomenik.

Postoji i druga verzija kako je određena lokacija za džamiju. Revoltiran što nijesu mogli ući u grad na molitvu, jedan od Omerbašića je rekao da će baciti kamen i gdje on padne, tu će biti mjesto za džamiju. Tako je i uradio. Ostala je urbana legenda da je džamija napravljena iz inata. A ono što je činjenica, to je da je džamija Omerbašića podignuta daleke 1662. godiie kao zadužbina ove ugledne porodice.

U razgovorima o prošlosti, kakve svi u Crnoj Gori nerijetko vode, Barani će ponekad ustvrditi da na ovom prostoru postoje samo tri izvorno turske porodice koje su se održale kroz vjekove i sve istorijske bure i oluje. Uz Mustafagiće i Karađuzoviće, Omerbašići su jedna od njih. Potomak ove porodice, Omer Bato Omerbašić posjeduje veliki broj dokumenata koji su sačuvani iz turskog perioda. Među raznim ugovorima, dozvolama, rješenjima i drugim službenim zapisima, našla su se i ova predanja.

The post Jelica Pantović: Iz Starog Bara first appeared on BARinfo.

Ali, da počnemo od toga da grad ne čine zgrade, nego atmosfera koja u njemu vlada i ljudi.

Pa kakvi su Barani ljudi?

Rekla bih, uzdržani.

Zanimljivo je da je Bar grad na moru, koji nije primorski. Stanovništvo je uglavnom kontinentalno, pa ima i takve navike.

Barani najčešće piju žestoka, kratka pića, umjesto vina koje preferiraju primorci. Bar ima svoju vinsku Toskanu, Crmnicu, uz obalu Skadarskog jezera, gdje se piju teška i opora vina, ali nikada bevanda. I hrana koja se jede je jaka i masna, uz orijentalne primjese; rijetko primorska, mediteranska.

Iako ima značajne turističke kapacitete, u Baru se nikad ne osjeća turistička groznica. Grad je živ cijele godine, jer uvijek cirkuliše stanovništvo, bez onih velikih plima i osjeka u broju turista. Ako turisti dođu – ,,Dobro su došli!”; ako izostanu, jezikom Barana rečeno – ,,Nikom ništa!”. Slika iz drugih turističkih mjesta, gdje se i lokalni uglednici otimaju za turiste, u Baru je nezamisliva.

Barani ljeta provode za plažnim šankovima, žustro raspravljajući o čistoći i temperaturi morske vode. Slušajući ih, zaključili biste da su u pitanju pasionirani kupači. Ali to nije tačno, jer Barani odlaze na plažu samo dok su djeca, i ukoliko su primorani da vode sopstvene mališane. Sve drugo vrijeme oni drže more na oku, sa distance, preko čašice.

Ono što došljake iznenadi jeste gradska navika da se pričama i prepričavanjima uglavnom bave muškarci, a ne žene. Tu je i Baranima prirođena i inertnost, koja ih čini sklonim da se opiru svakom ko smogne snage da iskorači iz njihovog ustaljenog životnog ritma. Postoje, istina, i prilike kada vas opasne opaske ne taknu, jer vas muško društvo poznaje i prihvata vaše izbore.

Ima Bar i neki svoj diskretni šarm kojim osvaja namjernike. Jer, gdje drugo možete vidjeti, nakon šahovskog turnira, tri svjetska šahovska velemajstora kako u prigradskoj kafani sjede na gajbama, piju iz flaša, grickaju girice i smiju se lokalnim šalama?

Međutim, barski mentalitet nosi u sebi kontrast. Zna da iznenadi i ispolji snažan karakter.

Bar je grad koji umije da se inati, kao na primjer kada se u vrijeme čvrstog socijalističkog sistema usprotivio izgradnji fabrike otrovnog sinter-magnezita na obali mora.

To je grad koji je devedesetih godina između komunista i reformista izabrao ove druge, i postao opozicioni.

To je grad koji je pokrenuo međunarodni TV festival bez podrške republičke vlasti.

To je grad koji se borio i za svoje stoljetne čemprese…

Ali, umio je ovaj grad da potone i u političke vode, da dopusti da mu se čuvena fabrika ,,Primorka” zbriše sa lica mjesta; da izgubi svoju sjajnu trgovinsku mrežu ,,Izbor”, na kojoj su zavidjeli i veliki gradovi bivše države; dozvolio je da mu se ukine feribot linija, i da mu se omiljeni brod ,,Sv.Stefan” isiječe u staro gvožđe, umjesto da bude brod-restoran, kao simbol jednog vremena u kom je postojala veza sa svijetom.

Dopuštao je Bar dosta toga. Ali, ovo je grad koji pamti. On vam ne dopušta da zaboravite šta su činili i kako su se ponašali vaši preci. Ovaj grad vas nauči da ne morate ljude voljeti, ali ih morate poštovati.

U vremenu kada su multikulturalnost i multikonfesionalnost postale jeftine političke floskule, za Bar one uistinu predstavljaju okvire svakodnevnog suživota različitih grupacija. Da citiram sina Milana: ,,Mi nismo rasli jedni pored drugih. Mi smo se podizali zajedno.” Ovaj stav o otvorenosti, međutim, odnosi se samo na Barane. Baranin se ne može postati; Barani su samo oni koji su rođeni ovdje. Kako me ćerka Ana često podsjeća, ostali su samo više ili manje uklopljene pridošlice.

Zato ja i danas, nakon četrdeset godina života u ovom gradu, predstavljam posmatrača a ne učesnika u događanju. Čak nisam bila ni dio novinarskog esnafa kom profesionalno pripadam. Razlog je bio mir u kući, jer mi je suprug Idžo davno rekao: ,,Živim ovdje cio život; neću da me svađaš s ljudima”. To je značilo – ne pisati o Baru!

Mnogo godina kasnije jedan ugledni turistički radnik Bara, procjenjujući šta sam radila u drugim crnogorskim sredinama, rekao mi je: ,,Bolje bi bilo da si i o Baru više pisala. Možda bi se nešto brže mijenjalo”.

Moje kućne Barane pominjem zato što su predstavljali najneposrednije ogledalo barskog mentaliteta. Danas, nakon toliko godina, uviđam da je ovaj grad mene, kao ,,pridošlicu”, pustio da živim po sopstvenom damaru između porodice i posla koji volim.

A šta je to što u ovom gradu fascinira ljude?

To su široki bulevari, kakve nemaju ostala primorska mjesta. To je otvorenost prema moru i svijetu. To su zelene površine nenarušene sumornim građevinama koje, pod nazivom condo-hotela, predstavljaju stanove za izdavanje koji čine mrtve gradove. Zelene površine u ovom trenutku predstavljaju reper po kom bi se Bar, kao jedini u ovom dijelu Evrope, mogao uhvatiti u koštac sa Kopenhagenom, Helsinkijem, i još nekim metropolama, koje u svjetskim razmjerama predstavljaju najbolja mjesta za život.

Bar je grad koji ima još neke neiskorišćene adute, kao na primjer trasu stare željeznice, za koju postoji plan – takva predstavlja turistički hit u Japanu, gdje se voz kreće 10 km na sat; pa onda čuvenu maslinadu, koju nije dovoljno hvaliti, nego je treba učiniti prohodnom sve do albanske granice.

Ima Bar još tih turističkih džokera koje bi valjalo izvući iz rukava. I sve je to bliže onome što se događa u svijetu nego lokalnim primorskim pričama. Ostaje zamjerka što ovaj grad nije uspio da realizuje šetalište od ,,Staze kralja Nikole” do Sutomora. Ali, i tu ne treba imati dilemu. Jedinstvenu promenadu istočnog Jadrana, grad koji ima karakter, ostvariće, kad – tad.

The post Jelica Pantović: Grad koji umije da se inati i ima karakter first appeared on BARinfo.