Bio je veliki umjetnik, korak naprijed od svih u svom domenu stvaranja, oko toga se svi slažu.

Jozo Ćetković rođen je 1940. godine u Starom Baru, gdje je otac Jakob otvorio fotografsku radnju, jednu od prvih u gradu, nakon što se konačno preselio iz rodnih Zubaca. Tu je završio osnovnu školu i Nižu gimnaziju.

Zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, odsjek fotografija, započeo je 1956. a dovršio 1961. godine. Prvu samostalnu izložbu imao je u Baru 1957, a njegovu umjetničku snagu i talenat su uočili profesor Milan Fizi i veliki fotograf Tešo Dabac. I prve fotografske etide poslate sa kolekcijom Foto kluba “Zagreb”, u koji se učlanio 1958. godine, širom Jugoslavije su izazivale poštovanje.

Samostalno je izlagao u Zagrebu i Titogradu 1962. godine, Njujorku 1963, Zagrebu 1964, Bjelovaru 1966, Beogradu i Nišu 1967, pa opet u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt 1970, nekoliko mjeseci kasnije i u Karlovcu, zatim u Kelnu 1972, u zagrebačkoj Galeriji umjetničke fotografije “Croatia concerta” 1973, Dubrovniku i Torinu 1975, Doboju 1976, Novom Sadu 1977, Krapini 1978, pa dvije godine zaredom u zagrebačkoj galeriji “Karas” (1979, 1980), i 1981. u Baru i Zagrebu (Galerija Zagreb). Na izložbama u zemlji i inostranstvu osvojio je pedesetak različitih nagrada, od čega osam na međunarodnim izložbama (Alikante, Berlin, Hamburg…). U okviru tzv. poetsko-meditativne struje, naročito tehnikom “fotografike”, čiji je jedan od rodonačelnika, stekao je evropsko ime.

Na Ćetkovićevo ustrajavanje na mekoj granici između fotografije, grafike i slikarstva, odnosno međusobno povezivanje medija, uticala su avangardna strijemljenja pedesetih i šezdesetih. U dijelu stavova likovne skupine “Exat 51” o izjednačavanju “čiste” i “primijenjene” umjetnosti pronalazio je potvrdu za sopstveno slobodno stvaralaštvo.

Profesionalno je radio modnu i propagandnu fotografiju. Njegove fotografije krasile su šezdesetih i sedamdesetih omote singl ploča Miša Kovača, Duška Lokina, Zehre Deović, Jovice Petkovića, Nikole Badeva, trubača Marijana Domića, Esme Redžepove, Alenke Pintarič, Mira Ungara, Bojana Kodriča, Vere Svobode…

Svakako najpoznatiji Ćetkovićev primijenjeni rad bio je onaj na omotu kultnog albuma YU-rocka “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac (1973), a rame uz rame sa ovim jesu i omoti LP ploča Josipa Lisac – “Najveći uspjesi 68/73” iz 1974. i Gabi Novak i Arsena Dedića “Gabi & Arsen” (1980).

Serijom od devet fotografija ilustrovao je 1970. zbirku pjesama i šansona “Kao stotinu ruža” Zvonimira Goloba. Tu je napravio određeni iskorak od svog rada, jer, dok su u dotadašnjim aktovima bili zastupljeni prikazi ženskog tijela, ovdje je snimao goli par, ženu i muškarca. Potpisuje i fotografije na koricama “Antologije hrvatskog likovnog humora – Ples smrti” (izbor Dubravko Horvatić) iz 1975, zatim fotografije za katalog barske izložbe Veliše Lekovića iz 1981. godine.

Fotografski opus Joza Ćetkovića artikulisan je kroz četiri tematska ciklusa – “Zdanja”, “Porteti”, “Aktovi” i “Pejzaž”, koji su nastajali uporedo, kroz nešto više od dvije decenije, od početka šezdesetih do sredine osamdesetih.

Fotografije iz ciklusa “Zdanja” Ćetković je snimao u Starom Baru i u Zagrebu. U Stari Bar se vraćao povremeno, najčešće na odmor, u posjetu majci i ocu. “Siluete kuća, kula, neprepoznatljivih crkava, nevidljivih stanovnika, naznačenih brda i stabala, čini se bez lišća, stopit će se u nepravilnom, crno-bijelom grafičkom rasteru, optimalnom okruženju za otkrivanje sjećanja i prikrivanje zaborava”, stoji u katalogu izložbe.

Boravaka u Starom Baru veoma živo se sjeća Jozov sin, nastavljač porodične tradicije, umjetnički fotograf Saša Ćetković: “Jedva sam čekao školske praznike da sa tatom odem u Crnu Goru, u barske maslinike. On bi uzeo svoju foto-opremu na rame i cijele dane smo provodili među maslinama. Tata je stalno fotografirao, a ja sam ga ponosno pratio i uletao u kadrove. Nije se ljutio sve dok nije došao u Zagreb i počeo razvijati filmove. Skoro u svakom kadru je bila moja glava. Znao je stavljati foto-aparat na samookidanje u duplju od maslinovog drveta, a ja bih stalno znatiželjno provirio. Trebale su proći godine da se nasmije na spomen tog događaja”.

Dominantna tema Ćetkovićevog rada uvijek je bio ženski akt. Vraćao mu se u raznim životnim dobima, i obrađivao u različitim stilovima. Rane aktove, uglavnom nastale u prvoj polovini šezdesetih godina, kao i kod onovremenih portreta, karakterisala je kompozicijska jednostavnost temeljena na ritmičkim odnosima crno-bijelih ploha.

Ćetkovićevo zanimanje za aktove donosilo je, sjeća se njegov sin Saša, mnogo radosti i zabave njemu i veselim klincima iz kvarta u kome su živjeli.

“Sjećam se kad se tata vratio iz Kelna. Bio je na foto-kinu i ponosno mi je poklonio poster neke gole mulatkinje u prirodnoj veličini. Dok su druga djeca moje dobi u dječjoj sobi imala Bambija i Petra Pana, ja sam imao umjetničku fotografiju lijepe gole tete. Kada sam imao tri, četiri godine zgrabio me u umjetničkom zanosu, dok sam se igrao sa autićem u vrtu, i stavio u bračni krevet gdje je ležala gola teta, manekenka. Skinuo me i rekao da se igram autićem po teti. Napravio je seriju fotografija.

Najzabavnije snimanje u kući je bilo za kalendar Privredne banke, kad je tata skinuo lijepu susjedu da glumi kako doji dijete. Možete zamisliti koji je to bio doživljaj za nas klince koji smo virili na snimanju. Bilo je uvijek veselo. U našem dvorištu je tata ljeti fotografirao reklamu za sladoled ‘Ledo’. Opet sa zgodnim polugolim tetama koje ližu sladoled. Za reklamu motornih ulja ‘Optima Modriča’ motorna ulja, ispred dvorišta na autu su plazile zgodne tete i provjeravale ulje u motoru dok ih je tata snimao. Uglavnom, uvijek je bilo puno kandidata za držat’ rasvjetu”, objašnjava Saša.

Inspirisanost vajarskim oblicima prisutna je i u kasnijim Ćetkovićevim radovima, pa je tako snimio i seriju realističkih aktova u pejzažu, uz obalu mora, na kamenim plažama. U spoju formi oblih djelova ženskog tijela, često svedenog na torzo, s profinjenim formama oblutaka, naglašavao je, kako je govorio, “jedinstvo čovjeka i prirode”. Aktovi koje će Ćetković objelodaniti tek početkom osamdesetih, a snimio ih je znatno ranije, kritika je povezivala s ostvarenjima Davida Hamiltona i njegovim snimkama nagih tijela mladih djevojaka. Čitavu seriju je snimio s istim modelom, mladom djevojkom u čipkastom negližeu.

Izuzetni rezultati koje je postigao donijeli su mu 1963. status “Majstora fotografije” (Foto savez Jugoslavije), a zbog svog izuzetnog rada, FIAP (Međunarodna federacija za fotografsku umjetnost) dodijelila mu je 1967. počasno zvanje AFIAP (Artist Fédération Internationale de l’Art Photographique), a zatim 1971. i EFIAP (Excellence Fédération Internationale de l’Art Photographique), što znači da je ispunio visoke kriterijume sudjelovanjem na trideset međunarodnih izložbi pod visokim pokroviteljstvom FIAP-a, te imao 250 prihvaćenih radova na salonima fotografije širom svijeta. Laureat je i Nagrade grada Zagreba za životno djelo.

Ćetković se nakratko bavio i grafikom, slikarstvom i vajarstvom.

Živio je u Zagrebu sa suprugom Brankom i djecom Sandrom i Sašom. Signatura “Jozo Ćetković, 41000 Zagreb, Anke Butorac 9”, nanesena rukom ili u formi žiga, sačuvana je na fotografijama. Njegov atelje bio je mjesto okupljanja fotografa, književnika, novinara, mjesto druženja, razmjene iskustava s kolegama…

Iznenada je umro u Zagrebu 24. avgusta 1986.

Jedina Ćetkovićeva izložba u rodnom gradu, od smrti do danas, upriličena je avgusta 2002. godine u crkvi Svete Venerande u Starom gradu Baru. Postavku “Maslina, kamen, žena” otvorio je don Branko Sbutega.

The post Jozo Ćetković: Od Zubaca i Starog Bara do Zagreba i Njujorka first appeared on BARinfo.

RB/BI: RB/BI : Vlado, drago mi je da si naš gost i da ćemo najaviti jednu lijepu priču i umjetnički događaj. Kako je nastao ovaj atraktivni program, asocijativnog naziva?

Marvučić: Moj prijatelj Ilija Vukotić iz „Zupci production“  i ja, došli smo do te ideje, jer se u februaru ove godine navršilo pet decenija od izdavanja tog fenomenalnog albuma Josipe Lisac, koji je ostao u analima hrvatske i jugoslovenske muzike kao jedan od najboljih, i često se pominje kao primjer konceptualnog muzičkog projekta. Ilija je imao i privilegiju da sarađuje sa pokojnim Jozom Ćetkovićem, sa dvije strane objektiva – Jozo kao majstor umjetničke fotografije, a Ilija kao model u to vrijeme. Tako je sve krenulo od Zubaca do Zagreba, jer Ćetkovići su porijeklom iz Bara, zubačka porodica, a ostalo je (ne zaboravljeno, ali nekako po strani), činjenica da je Jozo autor izvanredne crno bijele fotografije, pravog malog remek djela, svima dobro poznate na omotu Josipinog albuma iz 1973. godine.

RB/BI: Josipa Lisac je cijelu ovu godinu, turnejom koju je započela u Zagrebu, a nastavila i u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, posvetila svom najznačajnijem profesionalnom projektu, ali i lično obojenoj priči o ljubavi sa pokojnim Karlom Metikošem, takođe, velikim muzičarom, suprugom i saradnikom na albumu. Podršku za realizaciju projekta dobili ste i od barskog Kulturnog centra, je li tako?

Marvučić: Prije svega, moram naglasiti da smo sredstva za ovaj projekat dobili od Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan republike Hrvatske, u Zagrebu, na osnovu takmičenja na koji se prijavila naša NVO i konkurisala za dobijanje finansijske podrške. Ideja im se dopala kao veoma originalna i sa radošću su, kako su nam kazali, podržali njenu realizaciju. Znali smo da bez KC Bar, kao eminentne institucije kulture, to ne možemo sprovesti u djelo, a na sreću menadžment ustanove je imao razumijevanja, pa se oni ovdje pojavljuju kao organizatori, a mi kao suorganizatori večeri. Prva zamisao je bila da se program održi u Dvorcu, ali zbog renoviranja objekta, sve će se dešavati u Galeriji. Koristim ovu priliku da se zahvalim direktorici Kulturnog centra, Aleksandri Grabež, upravniku Galerije, dr Milunu Lutovcu, dr Anastaziji Miranović, Branu Miliću, koji su nam mnogo pomogli u realizaciji postavke.

RB/BI: Da se vratimo autorima izložbe, Baranima, ocu i sinu Jozu i Saši Ćetkoviću, čiji se profesionalni put preplitao, što je činjenica koja dovodi do toga da i sa tog aspekta projekat ima značaj za naš grad. Interesantno je da su obojica sarađivali sa Josipom Lisac. Što nam možete reći o ova dva vrhunska umjetnička fotografa?

Marvučić: Jozo je, kao što smo kazali, daleke 1973. godine odradio tu sjajnu naslovnu fotografiju na njenom albumu, i mnoge druge, a Saša je 17 godina kasnije sarađivao sa njom na albumu „Život“, dakle sin je krenuo očevim stopama. Njihova karijera je zaista isprepletana, a ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da smo sa NVO „Zupci production“, „Udruženje Šestani“ i još nekoliko zavičajnih udruženja, prije 21 godinu (opet smo Ilija Vukotić i ja tu umiješali prste) priredili, u prekrasnom ambijentu crkve „Svete Venerande“ u Starom Baru izložbu Jozovih fotografija „Maslina, kamen, žena“. U tome nam je, naravno, puno pomogao Saša, a ostalo je upamćeno da je tu postavku otvorio don Branko Zbutega, jedan od najosobenijih intelektualaca na našim prostorima, koji je bio oduševljen idejom o ovakvom kulturnom događaju.

RB/BI : Da program ima širi kulturni kontekst i značaj i zasigurno će biti jedinstven ugođaj, kako zbog vrhunske umjetničke fotografije, podsjećanja na album koji je obilježio istoriju jugoslovenske muzičke scene u prošlom vijeku (pa će ova noć biti i nostalgično putovanje u jedno drugo vrijeme), tako i zbog činjenice da će autor kompletnu postavku, kao porodični legat, ostaviti Baru i barskoj galeriji. Koliko je to značajno za nas i kulturu našeg grada?

Marvučić: To je jedna lijepa i plemenita nakana, čime autor dokazuje i pokazuje da, itekako, osjeća ovaj kraj kao svoj, jer Jozo je rođen u Starom Baru, dugo je živio u Zagrebu (njegov otac Jakob se, takođe, bavio fotografijom), a Saša je rođeni Zagrepčanin. Međutim, vidimo, da osjeća, poštuje i voli svoje korijene i, naravno, sjutra će biti sa publikom na otvaranju izložbe.

RB/BI: Očekujete da sjutrašnjem programu prisustvuju mnoge značajne ličnosti iz kulturnog, javnog i političkog života grada i države, ali i brojni sugrađani. Kakav je odziv, kako je prihvaćen ovaj lijepo zamišljeni program?

Marvučić: Veoma dobro, za sada. Očekujemo prisustvo predsjednika naše Opštine, Dušana Raičevića i predsjednika Skupštine, Branislava Nenezića, predstavnika resornog sekretarijata, menadžerke naše opštine, „barskih“ ministara, savjetnika predsjednika države za ekonomiju, našeg Baranina Mladena Grgića, predsjednika HGI Adrijana Vuksanovića i poslanika, predstavnike HNV, Matice crnogorske, ambasadora Hrvatske u Crnoj Gori, Veselka Grubišića, direktoricu Kulturnog centra, Aleksandru Grabež, generalnu konzulicu Hrvatske i brojne druge drage goste.

Na kraju bih dodao da je Saša Ćetković, jer o njegovom ocu Jozu, znamo dosta toga, jedna izuzetna ličnost, mogao bih reći multidisciplinarna, aktivan je na brojnim poljima. Bio je učesnik humanitarnih projekata u Južnoj Africi, za pomoć tamošnjoj djeci i niz drugih u raznim zemljama, a meni je posebno upečatljiv njegov projekat „Svjetiljke“, za koji je snimao lampione na raznim mjestima. Te fotografije, zbog karakteristične igre svjetlosti i boja, crno-bijelih kontrasta, zaista djeluju impresivno. Uz fotografije, sjutra veče bićemo u prilici da uživamo i u interpretaciji naše Baranke, Andree Demirović,  najpoznatijih hitova pop rok dive Josipe Lisac.

NVO „ Sveti Jeronim“ osnovana je prije deset godina, ali su aktivnosti na organizaciji niza kulturnih događaja, u saradnji sa NVO „Zupci production“,  Udruženjem „Šestani“,  podružnicom HGD, Udruženjem  „Šušanj za Mediteran“, započeli znatno ranije. Pune dvije decenije organizovali su veoma posjećene Božićne koncerte (koje je prekinula epidemija koronavirusa), naučni skup povodom 100 godina od smrti nadbiskupa Milinovića, štampali su knjigu dr Lovorke Čoralić „Barani u Mlecima“, u saradnji sa TO Bar realizovali su 3D projekciju srednjovjekovnog Bara i brojne druge.

The post Jozo i Saša Ćetković – Dnevnik jedne ljubavi first appeared on BARinfo.