Jovan S. Plamenac rođen je u crmničkom selu Boljevići 1879. godine, a ubijen je 1944. Jedna je od najznačajnijih političkih ličnosti u prvim decenijama XX vijeka. U vrijeme kralja Nikole obavljao je visoke državničke funkcije – bio je poslanik u Crnogorskoj narodnoj skupštini, ministar prosvjete i crkvenih djela, član Državnog savjeta i predsjednik Crnogorske narodne skupštine 1911. godine. Organizator je i inspirator oružanog ustanka – Božićne pobune, protiv odluka Podgoričke skupštine 1918. godine, kada je Crna Gora prisajedinjena Srbiji. Na poziv kralja Nikole, napustio je Crnu Goru i preko Italije stigao u Francusku. Kralj Nikola ga je imenovao za predsjednika Crnogorske vlade u egzilu, 17. februara 1919. godine i na toj funkciji bio je do 1921. kada je podnio ostavku. Ubijen je 1944. godine, bez suđenja i prava na odbranu,  i do danas njegova porodica nije uspjela, uprkos stalnim pokušajima, da dođe do njegovih zemnih ostataka i dostojanstveno ga sahrani.

RB/BI: Draga gospodjo Ksenija, nedavno su Vam vaše prijateljice, naše sugradjanke advokatice Vesna i Sonja Čejović, putem talasa Radio Bara poželjele srećan rodjendan. One su nam mnogo govorile o Vama, Vašem porijeklu i o tome  koliko ste  vezani za naš grad Bar. Rodila se ideja da Vas zamolimo za razgovor, a rekla bih da ima puno razloga i povoda za to. Vi ste unuka čuvene istorijske ličnosti Jovana Simonova Plamenca, koji je obavljao visoke državne funkcije u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, i bio politički vođa Božićnog ustanka. Dvije decenije od obnove nezavisnosti su dodatni impuls za ovaj intervju, koji ste rado prihvatili, kazali ste nam sa posebnom emocijom. Zbog čega, i kakva su Vaša sjećanja na slavnog đeda? 

Ksenija P. Vidinić: Prije svega  želim da se zahvalim Vama, kako za ovu priliku, tako i  na divnom izboru francuske šansone, za šta ste, kako sam obaviještena, zaslužni Vi i Vaše kolege, kojom je propraćena rodjendanska čestitka upućena meni od strane mojih dragih prijateljica Vesne i Sonje Čejović, kao i njihove majke Radmile. Vaš poziv za ovaj razgovor koji je bio potpuno neočekivan, prijatno me iznenadio, a istovremeno izuzetno emotivno uzbudio. U ovim mojim godinama, razumjećete, ja nemam potrebu za bilo kakvom javnom promocijom i nastupima, ali mi je drago što se po prvi put neko sjetio da me pozove i pružio priliku da se obratim gradjanima mog grada Bara, grada u čijem je  malom selu Boljevići  prije 147 godina, 10. marta, nedugo nakon što je Crna Gora na Berlinskom kongresu 1878. godine stekla nezavisnost, rodjen moj đedo Jovan Simonov Plamenac. Posebnu emociju imam i zbog toga što je Vaš poziv uslijedio u godini  kada se obilježava dvije decenije od obnove nezavisnosti Crne Gore.

Tačno ste rekli, moj đed je bio nosilac visokih funkcija, organizator i politički vodja „Božićnog ustanka“, što mu pojedini i danas zamjeraju. Mislim da je njegov život bio veoma ispunjen i dinamičan, kao u nekom filmu. Možete zamisliti – i danas bi bio veliki uspjeh, a kamoli prije  više od 100 godina, da jedan mladić iz malog crnogorskog sela, kapetanije Crmničke, Barskog sreza, ode da studira na njemačkom Univerzitetu u Jeni, stekne visoko obrazovanje i diplomira apstraktnu filozofiju, nauči više stranih jezika – njemački, italijanski, engleski, francuski i ruski, a potom se vrati u svoju domovinu i čitav svoj život posveti da joj služi koliko je mogao i kako je smatrao da treba u tom društveno političkom, istorijskom kontekstu koji je bio vrlo komplikovan i dinamičan, kakav je, rekla bih, uvijek na ovim našim prostorima.

RB/BI: Živite u Strazburu, u Francuskoj. Kako ste primili vijest da je Crna Gora povratila svoju nezavisnost na referendumu u maju 2006 godine?

Ksenija P. Vidinić: Ja sam pratila taj proces i dešavanja u Crnoj Gori. Saznala sam o ishodu referenduma na vijestima Euronews-a, i od moje drugarice iz EU čija je sestra bila u Crnoj Gori na licu mjesta. Briznula sam u plač, to je bila moja prva reakcija, a onda su uslijedili brojni telefonski pozivi prijatelja iz raznih zemalja u kojima sam živjela i putovala, koji su mi čestitali. Svi moji poznanici i prijatelji zvali su me znajući da sam Crnogorka i da nosim ime po crnogorskoj princezi Kseniji, sa kojom je moj đed dijelio prijateljstvo i veliko medjusobno poštovanje. To je bilo zaprepašćujuće. A onda, sjećam se da sam došla u Crnu Goru ubrzo poslije referenduma, u septembru 2006 godine sa mojim suprugom Blagojem Banetom Vidinić, proslavljenim jugoslovenskim golmanom i uspješnim trenerom fudbalskih klubova u svijetu.  Kada smo sletjeli na tivatski aerodrom, kunem se u sve što imam, ta ljubav koju sam cijelog života osjećala prema Crnoj Gori, a koja je ugradjena u moj DNK, napunila mi je žile i svaki djelić moga tijela. Osjetila sam potrebu da se od sreće bacim na koljena, na tlo moje zemlje. Moj muž me pogledao i vidjela sam suze u njegovim očima. Na šalteru  sam predala pasoš, a policajac koji ga je otvorio i pogledao, obratio mi se riječima: “Dobro došla Ksenija u Crnu Goru“!

Sa suprugom sam ostala nekoliko dana, jer smo morali da se vratimo u Španiju, gdje smo tada živjeli. Obišli smo Cetinje, otišli do Državnog arhiva gdje su se ljudi više oduševili dolaskom mog supruga, kao velike sportske zvijezde, a mene nisu ni poznavali.  Svojevremeno, moj otac Vlado, novinar, koji je rodjen na Cetinju, zamolio je mog supruga da pomogne lokalnom fudbalskom klubu „Lovćen“ i nabavi za momke opremu, lopte i drugo što im je bilo potrebno. Bane je to uradio na veliko zadovoljstvo mog oca i  uz ogromnu zahvalnost ljudi koji su došli iz Cetinja u Beograd da preuzmu  poklon.

Potom su nas predstavili gospodji Andji Kapičić koja nas je uvela u muzej na drugi ulaz, da ne čekamo red, jer je bila velika gužva.  Ja sam bila opčinjena. Andja mi je dala da kupim nekoliko knjiga i tom prilikom mi je rekla riječi koje mi odzvanjaju i danas u ušima: „A za Jovana…mnogo mi je žao za Jovana…“.

RB/BI : Politička uloga Vašeg đeda je još uvijek, i poslije toliko godina, predmet mnogih polemika. Jedni su skloni da ga hvale, a drugi oštro kritikuju. Kako Vi to komentarišete?

Ksenija P. Vidinić: Za mene je Jovan S. Plamenac jednostavno moj voljeni đedo i mislim da sam privilegovana što mi je on bio đed. Moja ljubav se ne odnosi na njegove funkcije, na njegova odlikovanja, na političko djelovanje. Ja jednostavno u svojoj glavi čuvam sjećanja koja imam iz najranijeg djetinjstva. To su neke sekvence koje su mi se trajno urezale u pamćenje kada me đedo držao u krilu, i divio se mojoj pameti i ljepoti, dozivao riječima „dođi da te đedo miši“ (pomiriše). Iako sam bila mala, upila sam tu njegovu nježnost, ljubav i pažnju koju mi je pružao i to mi je prijalo. Sa druge strane, veoma žalim što mi je oduzeto pravo da u toj ljubavi duže uživam zbog sudbine moga đeda kome je, kao što znate, život nasilno prekinut u 65. godini. Naravno da se jako uzbudim i da mi nije prijatno kada napadaju mog đeda, a posebno kada se služe neistinama. Ali, takvi su ljudi, uvijek imaju  neki interes.

RB/BI: Na zvaničnom sajtu Skupštine Crne Gore u biografskim podacima Vašeg đeda napisano je da mu je pripisivana vlastoljubivost, pretjerana ambicioznost, ali i lično poštenje, hrabrost, dosljednost i upornost. Kako bi, po Vašem mišljenju Jovan S. Plamenac, danas komentarisao praznik nezavisnosti.

Ksenija P. Vidinić: Imajući u vidu ono što ja znam, vjerujem da bi bio medju onima koji bi slavili ovaj praznik. Citiraću riječi moga đeda koji je rekao:  “U svom javnom radu rukovodila me osobita ljubav koju sam gajio od prvih dana  moje mladosti prema Crnoj Gori i mojoj naciji“. Dakle, mislim da je u ovoj rečenici kazano dosta i da ni najžešći protivnici političkog djelovanja moga đeda ne mogu dovesti u pitanje njegovu posvećenost i ljubav prema Crnoj Gori. Medjutim, osjećam potrebu da kažem ono što pouzdano znam, da nisu istiniti navodi i manipulacije koje se mogu pročitati ili čuti, da je mrzio Srbiju i narod Srbije. Naprotiv, poslednje decenije svog života proveo je u Beogradu i živio skromno, od penzije. Moj otac Vladimir, oženio je Zagorku, moju lijepu majku, Srpkinju iz Vranja, iz porodice Mihaila Veljkovića, srpskog oficira prve klase. Cijela porodica po liniji moje majke je iz Srbije, moja omiljena baba Draginja, rodjena Jovanović, moj đed Mihailo Veljković, prababa Taska, tetka Savka, tetka Ljubica, teča Pera….Svi oni su obožavali mog đeda. To nije bilo slučajno. Moja majka Zagorka nosila mu je hranu u zatvoru kada je bio uhapšen od strane Gestapoa. Dakle, mojim venama teče krv crnogorska, Plamenačka, koja čini mi se, preteže, ljudi kažu da i fizički ličim na svog đeda, ali sasvim sigurno pomiješana sa krvlju mojih drugih predaka, kako se pretpostavlja čak i Sokolovića, i tako dalje, da ne idemo više u prošlost. Ja sam rodjena u Beogradu, moj brat, pokojni Ratislav Ratko,  takodje. I danas imam moje drage drugove, prijatelje i rodjake u Beogradu sa kojima sam u kontaktu, koji me pozivaju, brinu za mene…Nikada u svom životu nisam doživjela neku neprijatnost u bišoj Jugoslaviji  i u Srbiji, zbog toga što sam unuka Jovana S. Plamenca i što sam se nacionalno izjašnjavala kao Crnogorka. To stoji u mojim svjedočanstvima i indeksu sa Filološkog fakulteta u Beogradu, gdje sam završila romansku grupu jezika. Uostalom, to što jesmo po rodjenju i po nacionalnosti ili drugim identitetskim karakteristikama, ne obilježava nas nužno kao dobre, časne i poštene ljude. Mislim da mladim generacijama treba da pošaljemo poruku da je važno poštovati i voljeti svoju porodicu, svoju državu, biti joj privržen, ali takodje, poštovati druge, družiti se, razmjenjivati iskustva, putovati, saznavati, otkrivati, davati i širiti pozitivnu energiju.

RB/BI: Što mislite, da li bi Jovan Plamenac bio sklon kritici današnje nezavisne Crne Gore?

Ksenija P. Vidinić: Vjerujem da bi moj đed jednako kako bi bio ponosan na nezavisnost svoje Crne Gore, bio oštar kritičar svega što smatra da nije dobro. On je bio po tome poznat. Nije se dodvoravao pretpostvljenima i imao je svoje stavove koje je bez straha iznosio i beskompromisno branio. Tako se u svom političkom djelovanju kritički osvrtao na crnogorsku političku stvarnost i izlagao svoje shvatanje parlamentarne demokratije, i o tome pisao. Podnosio je tokom svog političkog djelovanja ostavku na funkcije zbog neslaganja sa politikom kralja Nikole, a desilo se da je čak bio i otpušten 1914. iz službe kako se navodi „zbog bezobzirnog protivljenja vladi i kralju Nikoli“. Kritičan je bio i prema političarima i vlastodršcima u Srbiji, u Kraljevini Jugoslavije. Smatrao je da onaj koji se politički bori protiv unutrašnjeg režima ne može biti izdajnik u državno pravnom smislu, već da oličava jednog pravog političkog i narodnog borca. Dakle, bilo je tokom njegovog burnog života i bavljenja politikom raznih situcija, ali stalna konstanta je bila bezuslovna ljubav prema Crnoj Gori, a rekla bih i ljubav prema srpskom narodu. Mnogi smatraju da je u veličanju i onome što je želio za Crnu Goru znao i da pretjeruje.

RB/BI: Rekli ste mi da smatrate da istorijska uloga Jovana S. Plamenca još uvijek nije dovoljno i korektno proučena i prezentirana. U stručnim radovima prof. dr Šerba Rastodera , našeg Baranina, ukazano je na odredjene falsifikate dokumenata Vašeg đeda. Kakav je Vaš stav u odnosu na to?

Ksenija P. Vidinić: Da, ja smatram da istoričarima i drugima koji žele da se posvete onome što je bilo djelovanje mog đeda i njegov učinak, ono što je bilo pozitivno i što nije bilo dobro, predstoji još mnogo posla. Sam moj đed ostavio je u našoj porodičnoj arhivi dosta dokaza o falsifikovaju njegovih izjava i njegovih pismenih obraćanja na razne adrese. Tako, na primjer, prilikom povratka u Kraljevinu Jugoslaviju on je uputio pismo kralju Aleksandru koje je prepravljeno bez njegove saglasnosti i predato kralju. Tadašnji predsjednik Vlade Nikola Pašić napisao je mom đedu da je njegovo pismo bilo „Suviše oštro za kralja “, jer kako je Pašić napisao: „Vi ne molite, Vi napadate“, i zaključio da je pismo moralo biti promijenjeno, jer nije bilo vremena da se od njega traži da ublaži sadržinu, što on, sigurna sam, ne bi ni uradio. Eto, to je samo jedan mali primjer, kako se falsifikuju činjenice i dokazi, a time i istorija. Zahvaljujući visokoj profesionalnosti akademika Rastodera, taj važan detalj sa kojim se dugi niz decenija manipulisalo, da bi se on prikazao kao nekarakteran čovjek, je razobličen.

RB/BI: Koje osobine Crnogoraca je Vaš đed posebno potencirao?

Ksenija P. Vidinić: Ima mnogo toga što je on pisao o Crnoj Gori i Crnogorcima, ali za ovu priliku spomenula bih nešto što se meni dopalo  iz jednog dokumenta u kome se đed obraća kralju Aleksandru i kaže: „Nije li Crnogorac i spiritualni stvaralac čitavog našeg nacionalnog kulta. On je u isto vrijeme i filozof, i pjesnik, i nenadmašni vojnik-čovjek djela. Nisu li se, na primjer, izjasnili svi veliki industrijski magnati Sjeverne Amerike, na čelu sa Henri Fordom, da Crnogorac, kao manuelni radnik, nadmašuje svojom fizičkom snagom, svojom izdržljivošću, svojom prilježnošću, svojom vjernošću i svojom savjesnošću, sve ostale radnike koji su se pojavljivali na zemljištu Amerike….Sve srpske dinastije bile su crnogorskog porijekla, počev od Vojislavljevića”… Govorio je: „Nema nijednog bojišta crnogorskog u ovih nekoliko vjekova, da isto nije zastrto i sa leševima mojih predaka, čak i onda kada nije postojala vojna obaveza do Balkanskih ratova, ali je postojala obaveza morala, čojstva, viteštva i patriotizma“. Polazeći od toga da je dosta “crnogorske krvi, čojstva i viteštva ugradjeno“ kako bi se stvorile države i Crna Gora i Srbija , zalagao se da odnosi izmedju Srbije i Crne Gore počivaju na medjusobnom poštovanju i ravnopravnosti.

RB/BI: Pokušavate da dođete do zemnih ostataka i ostvarite pravo na grob Vašeg đeda u Crnoj Gori. Kako je prihvaćena ta Vaša inicijativa, i ima li pomaka u njenoj eventualnoj realizaciji?

Ksenija P. Vidinić: Ja dugo nisam bila svjesna porodičnog nasledja koje mi je ostavio moj đed. O tome se nije mnogo govorilo u mojoj porodici i otac nas time nije mnogo opterećivao. Malo po malo, toga sam bivala svjesna, ali sam najviše primila k srcu riječi mog oca Vlada kojima mi se obratio na samrti – „Dijete moje, znaš, ja umirem, i nije mi žao. Dosta sam živio. Ali moram nešto da ti kažem – umirem sa ogromnim grijehom zato što nisam mogao da pronadjem kosti mog oca“. Nije od mene tražio da ja to uradim, ali je počelo da me proganja da otkrijem gdje počivaju kosti mog đeda, kako je ubijen, zašto tako svirepo, kako ne bi zasluživalo ni neko pašče.

RB/BI: Dosta se u Crnoj Gori, u poslednje vrijeme, govori o obavezi sjećanja i prava svih žrtava da budu dostojanstveno sahranjene. Kome ste se obraćali i da li ste uspjeli da saznate bar neki važan podatak?

Ksenija P. Vidinić: Sudbina je htjela da moj đed bude rodjen, ali i svirepo  ubijen u svojoj voljenoj Crnoj Gori. I to tako da mu se ni danas, poslije više od 80 godina, ne zna ni groba, ni mjesta gdje počivaju njegovi zemni ostaci. Dakle, ja ne mogu da podjem na grob da oplakujem mog đeda. Njemu je oduzeto pravo na život, a nama i on i pravo na njegov grob. Obraćala sam se više puta institucijama predsjednika države i predsjednika Vlade u raznim mandatima. Nikakav odgovor, uprkos više urgencija, nisam nikada dobila. To je moje veliko razočaranje i nešto zastrašujuće. Nasuprot tome, uz pomoć advokatica Čejović, obratila sam se prvom američkom ambasadoru u Crnoj Gori, gospodinu Muru. On je odgovorio bukvalno istog dana i dostavio mi čak i odredjena dokumenta o mom đedu i vrlo korektno iskazao spremnost za dalju komunikaciju. Čini mi se da je to pravi primjer jednog visoko profesionalnog i nadasve ljudskog postupanja. Kod nas je ovo pitanje obavijeno jednim neshvatljivim velom tajne i kao da postoji zavjera ćutanja. Nije mi jasno zašto. Moj đed nije proglašen ni za ratnog zločinca, nije mu sudjeno, niti je osudjen. Ja imam neka privatna svjedočanstva, ali želim odgovor institucija koje sigurno imaju o tome saznanja i moraju imati materijalne dokaze. Ubiti takvu ličnost kakav je bio moj đed, nije moglo da se desi, a da o tome nema nikakvog traga. Moja potreba nije za osvetom, samo jedno želim – da nam se predaju zemni ostaci, ako je moguće, a ako nije da znamo mjesto na kome je ubijen i da to bude obilježeno. Moram da kažem da me aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore, gospodin Mandić, kome se ja uopšte nisam obraćala, već su mu se obratili gradjanski aktivisti koji se zalažu za pravo na grob svih nastradalih, nezavisno od njihove političke opredijeljenosti, obavijestio da će se lično založiti da se pronadju zemni ostaci mog đeda. Nažalost, prošlo je dosta vremena od tog pisma iz maja 2025. ali osim tog lijepog gesta koji me, naravno, obradovao i dao mi neku nadu, ništa do danas nije učinjeno, tako da moje advokatice planiraju da se obrate odgovarajućem tijelu Ujedinjenih nacija. Po važećim medjunarodnim konvencijama, torturom ličnosti smatra se, ne samo arbitrarno pogubljenje bez sudjenja, već i prikrivanje zemnih ostataka i groba. Ja živim u gradu koji je sjedište Evropskog suda za ljudska prava, ali sve činim i čekam ovoliko godina, ne bi li se pitanja koja smo postavili riješila u okviru naše države, a ne pred evropskim i drugim institucijama. Mislim da bi to bilo normalno očekivati, i tome se nadam. Zahvalna sam mojim prijateljicama, advokaticama Vesni i Sonji Čejović, koje su u razgovoru sa mnom sačinile tekst objavljen u „Vijestima“ 5. maja 2024. godine zahvaljujući angažovanju poštovanog novinara Balše Brkovića, kome to neću zaboraviti. Ja sam u tom razgovoru rekla, čini mi se, to što je bilo potrebno, kako bi se i tim putem poslala poruka nadležnim institucijama i najširoj javnosti. I moje advokatice su poslale snažnu poruku ukazujući da, dok groblje palih njemačkih vojnika čuva crnogorska vojska, naša porodica godinama uzaludno traži od crnogorskih vlasti da nam omogući da saznamo gdje je bez sudjenja ubijen Jovan S. Plamenac, gdje su završili njegovi zemni ostaci, kao i da nam se isti predaju kako bi ga dostojanstveno sahranili. Ovo je sveta dužnost države Crne Gore prema mom đedu i nama kao njegovim potomcima. Tekst je imao ogroman broj pregleda i uglavnom pozitivne komentare, što mi je drago, pa sam to doživljela kao specifičan pomen mom đedu, jer drugo, i više od toga, ja nisam do sada mogla da uradim.

RB/BI: Od vašeg đeda naslijedili ste  imovinu u Boljevićima, u Crmnici. Niste, medjutim, do danas ostvarili pravo na povraćaj tj. restituciju imovine koju je vaš đed imao u Štoju. Zašto do toga nije došlo? Jeste li i u tome, možda, diskriminisani u odnosu na neke druge?

Ksenija P. Vidinić: Meni je važno da se razumije da je cijela naša porodica materijalno obezbijedjena i svi živimo dobro u raznim gradovima Evrope i Amerike. Svi smo visoko obrazovani, poštovani. Pitanje imovine, koja bi trebalo da nam bude vraćena, jer je pripadala  našem đedu, za nas je važno jer je to nešto što nas povezuje sa našom domovinom i našim precima i što je naše osnovno ljudsko pravo. Mi svih ovih stotinu i više godina živimo potpuno normalno i bez te zemlje, ali nas vrijedja činjenica da nam je oduzeto nešto što nam pripada, i što ima i emotivnu i sentimentalnu vrijednost. Ta zemlja je, kako ste rekli, u Štoju, u Ulcinju. Ja vjerujem da možemo imati jednaka prava kao i potomci drugih vlasnika kojima je zemlja vraćena, uključujući onima u Štoju, Valdanosu i sl. Mi smo dali predlog Vladi, u skladu sa Zakonom o restituciji, da se postigne sporazum u vezi sa ovim pitanjem. Vidjevši kako su riješeni mnogi drugi slučajevi, nadam se da će, konačno, poslije 20 godina, i ovo naše pitanje doći na red. Mi nismo do sada prodali ni jedan jedini santimetar zemlje koju smo  naslijedili od našeg Jovana S. Plamenca. Ja, kao najstariji potomak, željela bih da mladje generacije – moja djeca i djeca mog brata i njihovi potomci, tako dalje nastave, i da uvijek imaju mogućnost da se vrate na svoje parče crnogorske zemlje.

RB/BI: Planirate li da dodjete u Bar u skorije vrijeme?

Ksenija P. Vidinić: Vrlo rado i jedva čekam tu priliku. Trenutno mi odredjene zdravstvene smetnje to ne dozvoljavaju, ali nadam se da će se sve brzo riješiti i svakako bih došla do Bara. Mogli bismo tada nastaviti razgovor, a mislim da grad Bar može i treba da se ponosi što je odatle potekla jedna ovakva ličnost koja predstavlja dio istorije Crne Gore, ali i istorije Bara. Rado bih sa Baranima podijelila sve informacije i ono što predstavlja zaostavštinu mog đeda, ako za to bude postojalo interesovanje poput Vašeg. Na kraju želim da uputim čestitke onima koji slave Dan nezavisnosti, da pozdravim i one koji ga ne slave, i poželim svima puno zdravlja i sve najljepše u životu i radu.

Ksenija Plamenac Vidinić, rodjena je u Beogradu. Unuka je Jovana S. Plamenca, kćerka Vladimira J. Plamenca, novinara, i supruga proslavljenog jugoslovenskog golmana i trenera mnogih svjetskih fudbalskih reprezentacija, Blagoja Baneta Vidinića, sa kojim ima dvije kćerke: Zoranu, koja je završila Diplomatsku školu na prestižnom američkom Georgetown University – School of Foreign Services, živi i radi u Americi, i Jovanu, uspješnu doktoricu koja sa porodicom živi u Strazburu. Ksenija je završila Filološki fakultet – romansku grupu jezika u Beogradu, a prije toga stekla je diplomu na Institutu za strane jezike. Tokom života u Bogoti stekla je i diplomu profesora španskog jezika za strance. U Maroku je radila kao profesor srpskog jezika. U Njujorku je diplomirala na prestižnoj Internacionalnoj školi za unutrašnji dizajn u okviru Univerziteta u Njujorku. Ima četvoro unučadi (Marko i Dimitri od kćerke Jovane i Stefani i Aleksandar od kćerke Zorane). Svi su uspješni , obrazovani mladi ljudi. Iako živi u Strazburu, Ksenija naglašava da redovno prati sva dešavanja u Crnoj Gori i Srbiji.

The post Unuka Jovana Plamenca: Bar treba da bude ponosan na mog đeda first appeared on BARinfo.