Ivanović: Osnovnu školu sam završila u Baru – OŠ “Jugoslavija”, nakon toga upisala sam Gimnaziju, ali ne može umjetnički duh da izdrži u sistemu koji ne podržava apsolutnu kreativnost, pa sam nakon drugog razreda prešla u Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju, koju sam završila kao đak generacije. Odmah sam upisala Likovnu akademiju na Cetinju, gdje sam studirala prvo u klasi profesora Baneta Sekulića, potom kod sjajne profesorice Milenr Jovićević, kod koje sam, eto baš u februaru ove godine, i napokon diplomirala specijalističke studije.

RB/BI: Kada ste prvi put osjetili poriv da uđete u svijet likovnosti?

Ivanović: To se desilo jako, jako rano. Eto, možda je to ta sloboda koju je moja generacija imala u djetinstvu, to odsustvo tehnologije, pa nam je malo bilo dosadno i uvijek smo morali da nađemo neki način da se zanimamo, a da nas niko drugi ne animira. Uvijek sam tražila način kako sebi da napravim neku razonodu, uvijek je tu bila neka bojica, hemijska olovka, kamenčić neki na plaži, ljeti su se pravile kule od pijeska i svakakvi neki oblici. Kada je dijete slobodno i kad sačuvamo to dijete u sebi, kreativnost je jedini jezik koji neko može da poznaje.

RB/BI: Koliko su porodica, škola i okruženje uticali na razvoj vašeg umjetničkog senzibiliteta i na odluku da uđete u svijet likovne umjetnosti?

Ivanović: Ja sam neko ko uvijek voli da se postavi u ulogu posmatrača,  to mi je nekako ostalo još iz djetinjstva, to je ono što djeca i rade kroz posmatranje, pokušavaju da nađu sebe u svijetu u kojem borave. Imala sam izuzetnu sreću da me odgaja majka koja je izuzetno kreativna, iako  nije iz bilo kakvih sfera umjetnosti, ali, to je žena koju sam ja uvijek gledala da nešto šije, plete, hekla… Sjećam se, imala sam neku ćelavu lutku, veliku, i željela sam da ta lutka ima kosu, a onda me ona naučila kako od vunice da joj napravimo dugu kosu i da joj pletemo pletenice, tako da – mama, hvala puno!

RB/BI: Nakon tih prvih lekcija u umjetničkom obrazovanju, uslijedile su i one zvanične, prvo u srednjoj školi “Petar Lubarda”, a potom i na Akademiji. Što je ono najvažnije što ste ponijeli iz ovih ustanova?

Ivanović: Najvažnija lekcija, i zahvalna sam svim svojim nastavnicima i profesorima na tome, jeste da, koliko god se neko trudio da vas usmjeri kao određenom likovnom izrazu, nikad ne gubite svoj autentični izraz, jer, onog momenta kad počnete da radite nešto što nije autentično vaše, da bi ste zadovoljili nekog drugog, onda više nema vajde. Ono čemu svaki umjetnik, svaki čovjek u suštini treba da teži, jeste da zadovolji sebe. U ovom slučaju, ja kao umjetnik prvo moram zadovoljiti svoj kreativni izraz i ono što treba iz mene da izađe, a tek kasnije to se prenosi gledaocu.

RB/BI: Kroz studentsku razmjenu dobili ste priliku da učite i na čuvenoj Academia di belle arti u Firenzi, kakva iskustva nosite iz kolijevke renesanse?

Ivanović: To je bio fantastičan borovak u, bukvalno, utrobi renesanse, gdje mislim da bi svako trebao da vidi kako se nekad živjelo sa umjetnošću. Jer ljudi su ranije, to je ono što me je taj grad sam naučio, živjeli umjetnost. Sama arhitektura, svaka brava, svaka pločica, svaki kamen, skulptura, sačinjavali su prostor u kojem mi živimo. A to se danas već, ako mogu da uporedim, sve nekako vodi na ravne, svedene, čiste linije. Mislim da nam je potrebno da se malo vratimo, da uljepšavamo ponovo prostor na taj neki način, da ga oplemenjujemo.

RB/BI: Da li biste istakli nekog profesora koji je na Vas ostavio poseban utisak, od koga ste najviše naučili tokom školovanja?

Ivanović: Pomenula sam i profesora Baneta i profesorku Milenu, ali, bez obzira što nisam bila u njegovoj klasi, jako sam voljela da razgovaram sa profesorom Draganom Karadžićem. To je čovjek koji je uvijek nalazio vrijeme za studenta,  i za one kao što sam ja – mimo njegove klase. To su bili jako lijepi, opušteni razgovori o nekim jako dubokim temama, to je čovjek koji je znao da nam odštampa knjige, ako nismo kao studenti imali novaca da ih nabavimo u knjižarama i da nam ih donese onako, samo da bi prenio znanje. A to je suština jednog profesora.

RB/BI: Predstavite nam svoj umjetnički izraz, koje teme vas najviše interesuju?

Ivanović: Teško mi je da se baziram samo na jednu temu, tako da ono od čega uvijek krećem kada krećem da radim novo djelo jeste taj neki embrionalni, kružni motiv iz kojeg onda gradim određenu formu i apsolutno dozvoljavam sebi da se to desi bez ikakvog nametanja poznatih termina uma. Prosto, kad ugasim misli, kad se oslobodim poznatog – kao da je četkica četkica, da je stolica stolica – onda mi je nekako lakše da u tom koloritu nađem ono što osjeća duh koji je u mom djelu. Tako nekako bi možda najprostije bilo.

RB/BI: A koliko tražite i pronalazite u vašem neposrednom okruženju u gradu Baru, njegovom kulturno-istorijskom nasljedu, i koliko se to reflektuje na vaša razmišljanja u umjetnosti i uopšte na vaše radove?

Ivanović: Činjenica je da niko od nas nije tabula raza, naravno da će sve sa čime dolazimo u dodir biti dio onoga što će nas oblikovati kao ljude, generalno. Ono što mene prije svega inspiriše, ako mogu tu priču iskoristiti, jeste naša fantastična priroda. U svakom momentu, kad god sam ili u šumi ili pored mora ili tu u gradu ispod nekog drveta-to je jedino što je dovoljno da me uzdigne i pokrene da stvaram.

RB/BI: Prošlog petka ste se prvi put samostalno predstavili likovnoj publici i to u atrijumu Kuće maslina u Starom Baru. Koliko je to vama bitan moment u životu?

Ivanović: Izuzetno mi je bilo važno prvo da nađem prostor u koji sam željela da stavim svoje slike. Standardne galerije su zatvorene forme, četiri zida, bijeli zidovi, sve je to već poznato, a ja sam željela da moji radovi budu u otvorenom prostoru i to mi je atrijum Kuće maslina u potpunosti dozvolio, sa onom embrionom kružnom formom iznad centralne masline koja gleda na nebo. Prosto sam osjetila da moji radovi trebaju prostor koji diše.

RB/BI: Vaša postavka se zove “Metanoia”. Kako je nastajala, i koju priču nosi sa sobom?

Ivanović: Metanoia u bukvalnom prevodu sa starogrčkog, bez kasnijih promjena te riječi gdje se koristi u hrišćanstvu i duhovnosti, znači iza uma, odnosno iza onoga što je čovjekovom umu poznato. Čovjek je misao koji uvijek u nečemu traži prepoznavanje, objašnjenje. S obzirom da živimo u svijetu koji izuzetno traži i brzinu i ekstremno objašnjavanje stvari, odlučila sam se za ovo ime da stanemo malo sami sa sobom, da razmislimo o stvarima iza onoga što je opšte poznato, odnosno da naučimo da mijenjamo perspektivu nad poznatim stvarima.

RB/BI: Koliko nove tehnologije utiču na stvaralački kreativni proces i da li one dovode do  dehumanizacije čak i umjetnosti?

Ivanović: Imamo grafički dizajn koji je prije pojave ove nove AI tehnologije, bio potpuno kreativna industrija, slobodna kreacija. Sada već kada nam se AI upliće u kreativnost, nekako to gubi smisao. Trenutno sam angažovana kao likovni pedagog u Budvi i zaista se trudim da djecu vratim u taj dio kreativnog procesa gdje oni moraju da koriste prste da bi pokrenuli maštu, a ne da im sve dođe ukucavano u Chat GPT i gotovo, jer, ti prsti su kroz nerve povezani sa mozgom i okom i jedino na taj način će kreativnost kod djece da se razvija. Ta kreativnost će im kasnije donijeti da se manje muče sa ostalim predmetima. Voljela bih da stavim do znanja i roditeljima i učenicima koliko je zaista važno da se djeca vrate prirodnim bavljenjem kreativnosti. 

RB/BI: Kakvi su vaši umjetnički planovi nakon ove izložbe?

Ivanović: Planovi su bez planova. Jedino što mogu da kažem jeste da ću sigurno nastaviti da radim na svojoj umjetnosti, a ostalo ćemo prepustiti da se dogodi tako da možemo malo češće da se gledamo.

RB/BI: Šta biste poručili mladim ljudima koji posjeduju umjetnički talent, ali nisu baš sigurni da li da krenu putem profesionalnog bavljenja umjetnošću?

Ivanović: Sjednite malo sa sobom, sami negdje u smislu neke, da kažem meditacije, bez upliva drugih mišljenja, bez obzira ko ima mišljenje o tome kojim putem trebate da krenete. Kada sjedite sami sa sobom u tišini, znaćete tačno gdje trebate da budete i zašto, a sve ostalo je na vama. Ako radite-to će se isplatiti, ako ne radite, Bogami neće, tako da to je to-.

The post Jovana Ivanović: Nikad ne gubite svoj autentični izraz first appeared on BARinfo.

Otvarajući izložbu, Katarina Gazdić Ilić, istoričarka umjetnosti, rekla je, pored ostalog, da umjetnica “promišlja dualnosti koje oblikuju ljudsko iskustvo, svjetlost i sijenku, ženski i muški princip, intuiciju i razum, prisustvo i odsustvo, ne postavljajući ih kao nepomirljive suprotnosti, već kao komplementarne sile čiji dijalog vodi ka unutrašnjoj cjelovitosti”.

“Polazeći od duboko introspektivnog iskustva, autorka gradi likovni svijet koji ne poseže za mimetičkim tumačenjem stvarnosti, već predstavlja unutrašnje pejzaže svesti i duhovnog iskustva. Odbacujući strogo definisane granice medija i tradicionalne metode štafelajnog slikarstva, u svojoj umjetnosti Jovana traga za slobodnijim odnosom prema slici. Njena djela nastaju kao rezultat intuitivnog procesa u kom se misao, emocija i gest pretvaraju u impuls neprekidnog procesa samospoznaje i transformacije. Slika tako postaje entitet za sebe, živo tkivo emocije, iskustva i prisustva.

Centralno mjesto u njenoj poetici zauzima intenzivan kolorit. Uzajamnim odnosom boja, preplitanjem krivudavih linija i organskih formi, umjetnica gradi kompozicije koje posjeduju snažnu energetsku strukturu i stvaraju utisak neprekidne metamorfoze slike, u kojoj površina platna funkcioniše kao pulsirajuće vizuelno polje. Linija na njenim slikama postaje tok i vizuelni trag unutrašnjih procesa, a boja prerasta svoju estetsku dimenziju i postaje nosilac emocionalnog i duhovnog naboja. Figuracija se pojavljuje tek povremeno, u obliku nagovještaja ili fragmenta”, istakla je Gazdić Ilić, dodajući da “poput svjedočanstva o procesu lične metanoje, dubinske unutrašnje promjene i preobražaja bića kroz umjetnost, ova izložba ne predstavlja samo naš susret sa slikom, već poziv na povratak prostoru kosmičke tišine iz koje sve nastaje”.

Jovana Ivanović je rođena 1991. godine u Baru. Školovanje je započela u Gimnaziji “Niko Rolović”, a nakon toga odlazi na Cetinje i kao đak generacije završava Srednju likovnu školu “Petar Lubarda”. Tu završava i osnovne studije slikarstva 2014. godine u klasi mr prof. Baneta Sekulića. Tokom studija pruža joj se prilika za studentsku razmjenu na Accademia di Belle Arti u Firenci, gdje boravi u neposrednom dodiru sa nasljeđem renesansne umjetnosti koja snažno utiče na formiranje njenog umjetničkog izraza i senzibiliteta. Specijalističke studije nastavlja u klasi prof. dr um. Milene Jovićević, na smjeru intermedijalno slikarstvo, a studije privodi kraju ciklusom slika i video performansom koji potvrđuju njenu posvećenost istraživanju savremenog likovnog jezika.

Učestvovala je na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu, dok izložba “Metanoia” predstavlja njen prvi samostalni umjetnički iskorak i svojevrsni povratak kreativnim procesima kroz autentičan slikarski pristup. 

The post U Kući maslina izložba Jovane Ivanović first appeared on BARinfo.

Jovana Ivanović je rođena 1991. godine u Baru. Školovanje je započela u Gimnaziji “Niko Rolović”, a nakon toga odlazi na Cetinje i kao đak generacije završava Srednju likovnu školu “Petar Lubarda”. Tu završava i osnovne studije slikarstva 2014. godine u klasi mr prof. Baneta Sekulića. Tokom studija pruža joj se prilika za studentsku razmjenu na Accademia di Belle Arti u Firenci, gdje boravi u neposrednom dodiru sa nasljeđem renesansne umjetnosti koja snažno utiče na formiranje njenog umjetničkog izraza i senzibiliteta. Specijalističke studije nastavlja u klasi prof. dr um. Milene Jovićević, na smjeru intermedijalno slikarstvo, a studije privodi kraju ciklusom slika i video performansom koji potvrđuju njenu posvećenost istraživanju savremenog likovnog jezika.

Učestvovala je na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu, dok izložba “Metanoia” predstavlja njen prvi samostalni umjetnički iskorak i svojevrsni povratak kreativnim procesima kroz autentičan slikarski pristup. Naziv izložbe simbolično upućuje na unutrašnju transformaciju, preispitivanje i lični razvoj, a publika će imati priliku da kroz radove osjeti intiman i emotivan tok autorkinog stvaralaštva. Kroz spoj ekspresije i kolorističkog senzibiliteta, umjetnica otvara prostor za dijalog između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta, ostavljajući posmatraču slobodu da u djelima pronađe sopstvena značenja i emocije.

Izložbu će otvoriti istoričarka umjetnosti Katarina Gazdić Ilić.

The post U Kući maslina prva samostalna izložba akademske slikarke iz Bara Jovane Ivanović first appeared on BARinfo.