Moje sjećanje seže negdje od moje četvrte, pete, godine i ono čega se najdalje sjećam je stanovanje na mjestu gdje počinje današnji lukobran. Tu je bio mali gat koji se protezao u pravcu prema Ratcu, a lijevo se nalazila plaža paralelno sa brdom Volujica. Na uglu gdje se spaja plaža i gat nalazila se baraka u kojoj smo mi stanovali. Sjećam se vike, galame, dozivanja, trke ljudi, i majke, koja nas, djecu, nosi i vuče za ruke što dalje od barake koja je gorjela. Bila je noć i sve napolju je bilo obasjano od plamena.

Pristan

Sjećam se Pristana u koji se ulazilo preko mosta koji je bio pola kolski a pola željeznički. Kad se pređe most, sa lijeve strane je bila zgrada zatvora na malom uzvišenju, a ispred gradska česma. Desno je bila centrala. Tu se put račvao. Jedan krak je išao pravo, a na desnoj strani ulice su se nalazile zgrade za stanovanje. Drugi krak ulice koji je išao desno, u dužini otprilike pedeset metara se račvao. Jedan krak pravo, paralelno sa šinama, protezao se do trga, a krak desno do pijace.

Neću opisivati raspored kuća, prodavnica i drugih objekata kojih se dobro sjećam. Kao da danas prolazim pored njih. Samo ću pomenuti najveće zgrade koje su bile u to vrijeme: Dvorac kralja Nikole, hotel ,,Rumija”, zgrada Monopola, zgrada Opštine na Volujici, malo dalje zgrada Bolnice, Pošta izviše autobuske stanice, restoran-kafana ,,Obala”, Biskupada, Kompanijske zgrade, Poljoprivredna škola, kasnije i zgrada Prvoborca…

Svoje školovanje započeo sam u školi koja je bila kuća porodice Jovović. Prvi učitelj mi je bio Marko Kaluđerović, a kasnije učiteljica Rosa Pekić, koje se i danas rado sjećam.

U prvom razredu, prvo polugodište, umjesto svesaka imali smo tablice koje su na jednoj strani imale uske i široke linije za pisanje, a sa druge strane kvadratiće za matematiku. Problem su bile pisaljke koje su bile veoma krte i često su se lomile. Obavezno smo morali imati i vlažne sunđere za brisanje tablica.

Tokom školovanja čistili smo zgrade u kojima smo učili. Kao što sam pomenuo, školovanje sam započeo u kući Jovovića, zatim u dječjem vrtiću preko puta, potom na raskrsnici zvanoj Krstiputeva, a onda u prostorijama Poljoprivredne škole, pa na Pristanu u dječjem domu (vrtiću) i na kraju ponovo u kući Jovovića, gdje sam završio školovanje za automehaničara. 

Moram pomenuti i neke od mojih učitelja i nastavnika koji su mi ostali u lijepom sjećanju, a to su: Marko Kaluđerović, Rosa Pekić, Milutin Kovačević, Gaja Kovačević, Petar Mažić, Petar Vukčević, Peko Šoć… Pamtim i mnoge druge koji su se trudili da na učenike prenesu što više znanja.

Sjećam se ušća rijeke Rikavac koje se nalazilo sa lijeve strane hotela ,,Rumija”. Bilo je široko oko pedeset metara, a mi kao djeca, vezivali smo viljuške na tršljake i lovili ribu list. Malo se ko sjeća kuće nasred puta, prema željezničkoj stanici. Kuća se nalazila na mjestu gdje je danas ugostiteljski objekat Sloba Kneževića. Put je bio asfaltiran do kuće nasred puta, prema željezničkoj stanici. Kad se išlo prema stanici, kuća se zaobilazila sa desne strane a od stanice sa lijeve.

U Baru je živjelo nekoliko stranaca koji su tu bili za stalno nastanjeni, a najbrojniji su bili Italijani: Amadeo Salvio, Dalmacija Gabrijeli, Leonardo Barnaba. Nekoliko Barana koji su bili u italijanskim logorima, po oslobođenju su se vratili i sa sobom doveli žene koje su tamo upoznali, zaljubili se i vjenčali. To su bili: Veliša Leković i supruga Anđela, Nikola Petranović i supruga Maurina, Dušan Stojanović i supruga Serafina (Fafina), to jest moja majka. Pored Italijana, u Baru su živjeli i drugi stranci: Njemica Marija sa suprugom Žarkom Ivanovićem, Indijka Rita sa suprugom Ljubišom Savićem, Kubanka Nilda sa suprugom Nikolom Pukićem, Poljak Zigmund Hupka sa suprugom Radmilom, Poljak Andrija Lekavski, Albanac Kolja Dedaj… Ovo je još jedan od dokaza da je Bar grad velikog srca i da su u njemu svi dobrodošli.

Ovo su neka od mojih sjećanja iz rane mladosti i posmatranje razvoja i širenja grada Bara. Svi se sjećamo katastrofalnog zemljotresa 1979. godine i od tada počinje ubrzani razvoj grada. Posmatrao sam kako nastaju nove zgrade i svakoj se radovao, jer je Bar postajao pravi urbani grad sa širokim bulevarima i ulicama, uređenim šetalištem, sportskim terenima i lijepim zgradama. Danas se dosta užurbano gradi i ne bih volio da se to pretvori u neku šumu zgrada, već da se ostavi prostor za dječja igrališta, parkove, zelene površine, da to bude prijatan ambijent za življenje.

Sport

I pored mnogih najava i obećanja, Bar kao primorski grad još uvijek nema bazen za plivanje. Kad se povede razgovor o sportu, uvijek se sjetim da nemamo bazen gdje bi se omladina bavila plivanjem i vaterpolom, a ostali građani imali prostor za rekreaciju, naročito zimi.

Ipak, Bar je poznat kao sportski grad jer ima dosta klubova i pojedinaca u raznim sportovima. Može se pohvaliti prvoligašima, drugoligašima, evropskim i svjetskim šampionima. 

Od malena sam zavolio sport i moji prvi susreti sa sportom su bili vrlo rano. Prolazeći pored sale “Partizan” koja se nalazila na dijelu današnje luke, gledao sam neke gimnastičare iz Titograda kako izvode vježbe i to me je oduševilo, pa sam i ja poželio da treniram. Svake godine, za vrijeme državnih praznika, na primjer 1. maja, na Pristanu su se održavale sportske igre. Na malom trgu se igrao mali fudbal, rukomet, odbojka i drugo. Roditelji su dovodili djecu, dolazila je omladina i građanstvo da prisustvuju tim događajima. Gledajući te sportiste, zavolio sam sport, i od prvih školskih dana, preko fizičkog vaspitanja, počeo sam da se bavim sportom, a ta ljubav me ne napušta do današnjih dana. U to vrijeme je bilo mnogo školskih ekskurzija i mi, sa Raskrsnice, uvijek smo se organizovali da neko od nas dežura, pa kad se pojavi neka škola brzo se obavještavalo društvo koje bi se odmah okupilo i zakazivala bi se utakmica sa tom školom, na igralištu škole koja se nalazila na mjestu današnjeg “Okova”. Tako sam počeo da se bavim raznim sportovima.

Postojao je i atletski klub koji je vodio Vojo Lalević, pa sam trenirao atletiku i učestvovao na republičkim takmičenjima. Dosta Barana se bavilo i podvodnim ribolovom. U taj sport uveo me je komšija dr Vojo Deretić, sa kojim sam često išao u ribolov i tako ga zavolio i dugo se bavio njime. Bio sam član i ronilačkog kluba na čijem je čelu bio inženjer Miodrag Miković. Postojalo je i streljačko društvo koje je vodio profesor Momo Popović i kroz vježbanje u tom društvu sam učestvovao i na Prvenstvu Crne Gore. Kad je obnovljen fudbalski klub “Sloga” iz Starog Bara, pristupio sam i odigrao nekoliko sezona kao golman.

Vraćajući se sa fudbalskog treninga i prolazeći pored škole na Staroj raskrsnici, vidio sam neke od svojih drugova. Kad sam ih pitao za razlog okupljanja, kazali su mi da su počeli da treniraju džudo, u to vrijeme malo poznat sport. Sačekao sam da se trening završi (a meni se džudo kao sport odmah svidio), prišao treneru i kazao da bih volio da treniram. On me ljubazno saslušao i rekao da dođem na sljedeći trening. Tako je počelo moje bavljenje ovim fantastičnim sportom i ta ljubav me nije napustila do današnjeg dana.

U mojim pedesetim godinama, upoznajem Gavrila Vukojevića, dugogodišnjeg reprezentativca Jugoslavije u biciklizmu i on me podučava tajnama biciklizma. Brzo sam zavolio i ovaj sport i počeo njime aktivno da se bavim i to, takođe, traje do današnjih dana.

Džudo

Septembra 1966. godine u Bar dolazi član džudo kluba “Titograd” Marko Trifunović, koji je održao seminar u prostorijama Gimnazije “Niko Rolović” i tada je osnovana džudo sekcija “Sidro” koja je radila oko pola godine. Poslije tog vremena, trener više nije bio u mogućnosti da redovno dolazi zbog obaveza u klubu i svakodnevnog putovanja na relaciji Bar – Titograd. Da ne bismo prestali sa radom, sami takmičari su odlučili da treninge vodi naš najstariji član Milo Đokvučić. Poslije kraćeg vremena Đokvučić odlazi na plovidbu, a ja preuzimam obavezu da vodim treninge. Iako bez iskustva, ali složni, nekako smo se snalazili i svi zajedno učili. U tom periodu u Osnovnoj školi “Meksiko” održava se džudo revija u cilju popularisanja ovog sporta. Na reviji su učestvovali Omladinski džudo klub “Titograd” i džudo sekcija “Sidro”. Po završetku revije, a zbog loših uslova, sekcija prestaje sa radom.

Po mom povratku iz vojske, oktobra 1970. godine, upoznajem Nikolu Maljevića koji je bio majstorski kandidat i pokrećemo osnivanje džudo sekcije “Pomorac”, pri društvu poljoprivrednog Školskog centra. U julu 1971. godine u Bar dolazi Milorad Vujović, donosilac prve zlatne medalje u Crnu Goru sa državnog prvenstva. Dolaskom Maljevića i Vujovića unapređuje se rad sa omladinom i učestvuje se na prvim republičkim i državnim takmičenjima.

U tom periodu klub mijenja ime i umjesto “Pomorac” naziva se Džudo klub “Mornar” (koje i danas nosi) i postaje rasadnik mladih sportista. U to vrijeme mnogo je omladine uključeno u njegov rad, a u Baru su održavane sportske manifestacije na kojima je, radi popularizacije ovog sporta, učestvovao i Džudo klub “Mornar”. Na Dan republike, 29. novembra, u našem gradu je održano ekipno otvoreno takmičenje na kojem su učestvovali: džudo klubovi “Titograd”, “Lovćen”sa Cetinja, “Akademik” iz Nikšića i domaćin, “Mornar”. Od tada džudisti “Mornara” nastupaju na svim republičkim i državnim takmičenjima i postižu zapažene rezultate:

Na Prvenstvu Jugoslavije Nikola Maljević je osvojio treće mjesto i bio višestruki prvak Crne Gore. Miodrag Dabanović je višestruki prvak Crne Gore za juniore i seniore. Miodrag Pejanović višestruki prvak Crne Gore, Vlatko Orlandić je prvi osvajač zlatne medalje iz Bara, Srđan Stojanović osvajač srebrne medalje na Prvenstvu Jugoslavije…

Džudisti “Mornara” su učestvovali na raznim kampovima i seminarima radi napredovanja i usavršavanja u ovom sportu. Zapaženi su bili seminari kod legendarnog džudiste Vuka Rašovića kod koga su sticali znanje i polagali za više pojaseve. Nabrojaću sve trenere koji su vodili sekcije i klub u tom razdoblju. Prvi trener i osnivač Marko Trifunović, zatim Miko Đokvučić, Jovan Stojanović, Vladimir Orlandić, Emro Karađuzović i Petar Brakočević. Barskom džudo sportu su mnogo pomogli i Drago Prelević, uspješni sportski radnik, Maksim Lutovac, direktor Gimnazije “Niko Rolović”, Jovan Pavićević, predsjednik SSRN. Bez njihove pomoći teško bismo opstali. Kao i ostali crnogorski džudo klubovi, suočeni sa problemima finansijske prirode, zbog nedostatka sredstava, i naš prestaje sa radom uz nadu da će neko mlađi doći i nastaviti gdje smo mi stali i da će “Mornar” nastaviti da živi.

Februara 2016. godine u Bar dolaze Momo Markuš i Stefan Pejović i pokreću reosnivanje Džudo kluba “Mornar”. Okupljaju djecu i omladinu i počinju sa radom. Ubrzo se ispostavilo da su to talentovana djeca i uz vrlo stručan rad počeli su brzo da napreduju. Poslije dvije godine Markuš se povlači zbog obaveza u svom klubu u Podgorici, tako da Pejović preuzima svu obavezu na sebe i to veoma uspješno radi. Danas takmičari “Mornara” igraju vrlo važnu ulogu u crnogorskom džudou. Pod rukovodstvom Pejovića nastala je jedna kvalitetna i uspješna generacija takmičara. Najuspješniji takmičari kluba su: Andrija Golić, Balša Đurišić, Balša Garčević, Petar Mardunović, Lazar Knežević, Kristina Radosavović, Katarina Garčević, Elena Stojanović i drugi. Pored starijih, nastaje mlađa generacija koja u budućnosti treba da bude nosilac kluba.

Ovo je otprilike bilo moje viđenje razvoja džudo sporta u Baru, uz nadu da će se još više razvijati i Bar postati centar džudo sporta u Crnoj Gori.

Džiju-džicu

Juna 2006. godine Saša Boltić, istaknuti barski karatista i osvajač mnogih medalja na državnim takmičenjima, osniva Džiju-džicu klub “Mornar” koji počinje sa radom u Osnovnoj školi “Blažo Jokov Orlandić”. Klub odmah okuplja znatan broj takmičara i uz stručni rad Boltića počinju treninzi i pripreme za nastupajuća takmičenja. U to vrijeme upoznajem Boltića i u razgovoru saznajem da nemaju trenera za džudo, pa im se pridružujem i ta saradnja traje do danas. Otprilike, nakon dvije godine treninga i priprema, klub počinje da nastupa na raznim takmičenjima i postiže zapažene rezultate. Kako je vrijeme odmicalo, u klub je dolazilo sve više vježbača, tako da se klub omasovio. Pošto je džiju-džicu sastavljena od karatea, džudoa i elemenata aikida, potreban je za svaki segment drugi trener. Dolaskom za trenera karatea Rafeta Šahmana, višestrukog prvaka Jugoslavije, moje malenkosti kao džudo trenera i Saše Boltića koji sve to koordinira, formiran je stručni štab kluba.

Stasava mlada generacija sportista koji učestvuju na mnogim takmičenjima u regionu i inostranstvu i postižu zapažene rezultate. Kako vrijeme odmiče, naši članovi na svakom takmičenju osvajaju pregršt medalja i proglašavaju ih za najbolje takmičare turnira. Redovni su osvajači državnih, balkanskih, evropskih i svjetskih medalja. Navešću nekoliko najuspješnijih takmičara sa velikih takmičenja. 

Jovan Milić je takmičar koji je donio prvu bronzanu medalju sa Svjetskog prvenstva u Atini 2013. godine. Na Svjetskom prvenstvu u Atini 2018. godine Kristina Radosavović je zlatna, Elena Stojanović bronzana, a Andrija Golić petoplasirani. Bukurešt, 2019. godine: Elena Stojanović srebro, Andrija Golić srebro, Kristina Radosavović bronza, Balša Đurišić peto mjesto. Abu Dabi, 2021. godine Elena Stojanović srebro, Kristina Radosavović srebro, pa su te godine proglašene za najbolje sportiste grada Bara. Abu Dabi, 2022. godine: Andrija Golić zlato, Milica Mihaljević bronza, Kristina Radosavović bronza, Balša Đurišić peto mjesto i Elena Stojanović sedmo mjesto. Kazahstan, 2023. godine: Andrija Golić zlato, Balša Đurišić zlato, Milica Mihaljević srebro, Kristina Radosavović bronza, Elena Stojanović bronza. Evropsko prvenstvo Krit, Grčka, 2022. godine: Balša Đurišić bronza, Kristina Radosavović bronza. Evropsko prvenstvo, Lion, Francuska, 2023. godine: Andrija Golić zlato, Elena Stojanović, Balša Đurišić i Kristina Radosavović bronze, a Milica Mihaljević peto mjesto.

To su najbolji rezultati Džiju-džicu kluba Mornar.

Bar je poznat kao sportski grad i u njemu su ponikli dobri sportisti iz raznih klubova. Po sjećanju navešću klubove i sekcije koje je Bar imao: fudbal, atletika, košarka, rukomet, odbojka, streljaštvo, boks, karate, džiju-džica, džudo, aikido, mačevanje, ragbi, tenis, stoni tenis, plivanje, vaterpolo, skijanje, planinarenje, gimnastika, ronjenje, podvodni ribolov, sportski ribolov, bodibilding…

Bar je imao i izvanredne šahiste koji su učestvovali na republičkim, državnim i međunarodnim turnirima. U Baru su se održavali međunarodni šahovski turniri na kojima je učestvovalo i nekoliko svjetskih prvaka kao što su Vasilij Smislov i Tigran Petrosjan.

Ovdje sam opisao po sjećanju klubove za koje sam se takmičio ili bio trener. Takmičari i iz drugih klubova u Bar su donosili medalje sa velikih takmičenja kao što su karatisti, košarkaši, atletičari i još dosta drugih, ali ostavljam drugima da pišu o tome, koji su bliži tim sportovima.

Prilikom gostovanja u sportskoj emisiji kod Milana Vujovića zamolio me je (a više naredio), da opišem moje viđenje razvoja našeg grada i sporta u njemu, a mislim da njegovu molbu niko ne može da odbije, pa iako nisam vičan pisanju, prihvatio sam.

Pošto sam pročitao prvu knjigu “Bar u hodnicima sjećanja” i vidio da su autori obuhvatili skoro sve segmente nastanka i razvoja grada, ja sam pokušao da se osvrnem na manje poznate događaje, da se otrgnu od zaborava. Najviše sam se osvrnuo na sport, jer sam u njemu proveo najveći dio svog života.

Ovo je bilo moje viđenje razvoja grada i sporta u njemu. Koliko sam u tome uspio neka prosude čitaoci.

The post Jovo Stojanović: Razvoj Bara i barskog sporta first appeared on BARinfo.

RB/BI: Veliko mi je zadovoljstvo da najavim svoje goste: legendarnog Jova Stojanovića, doajena džudoa u Baru i Crnoj Gori i Sašu Boltića, predsjednika i trenera Džiju-džicu kluba Mornar. Neposredan povod za ovo gostovanje jeste Balkansko povrenstvo koje je završeno prije desetak dana u Podgorici, na kojem je vaš klub osvojio sedam medalja, ali i svjetsko prvenstvo u Kazahstanu gdje ste se okitili sa pet medalja. Dodajmo da je početkom godine bilo evropsko prvenstvo u Lilu u Francuskoj, odakle se Džiju-džicu klub Mornar vratio sa četiri medalje. Što se tiče medalja, Mornar je najtrofejniji klub u Crnoj Gori za 2023. godinu. Sale, što sam pobrkao, ili nisam ništa?

Boltić: Sve je tako kako ti kažeš, tačno je da smo prije desetak dana bili u Podgorici na prvenstvu Balkana, to je bilo otvoreno prvenstvo, nastupile su 24 države sa čak 1300 takmičara. Ekipa iz Bara je bila izuzetno uspješna, sa sedam medalja. Andrija Golić, novi stari prvak Balkana, osvojio je zlato, kao i Elena Bošković. Srebrne medalje osvojile su Elena Stojanović i Kristina Radosavljević, a bronzane Milica Mihaljević, Ena Leković i Mia Jokić. Na svjetskom prvenstvu, u Kazahstanu, prije skoro dva mjeseca, nastupili smo u sastavu reprezentacije iz Crne Gore, i ekipa iz Bara sa pet takmičara je osvojila pet medalja i postigla izuzetno veliki uspjeh, podvig. Dvije zlatne medalje su stigle u Bar, dva šampiona svijeta su Balša Đurišić i Andrija Golić, u kadetskom uzrastu, u kategoriji borbe. Milica Mihaljević, takođe kadetkinja, postala je vicešampionka svijeta, dok su bronzane bile Elena Stojanović i Kristina Radosavović. Reprezentaciju Crne Gore ukupno je osvojila 12 medalja na prvenstvu svijeta.

RB/BI: Evropsko prvenstvo u Lilu je bilo početkom godine?

Boltić: Jeste, u martu. Na tom prvenstvu je takođe nastupala ekipa iz Bara, jedna zlatna, tri bronzane, opet smo napravili veliki uspjeh i potvrdili kvalitet naših takmičara, oni su jednostavno postali prepoznatljivi širom svijeta i Evrope, tako da od njih se uvijek očekuje visok plasman i dobri rezultati.

RB/BI: Koliko je ukupno Džiju-džicu klub Mornar osvojio medalja od početka godine, računajući i regionalna takmičenja?

Boltić: Nastupili smo na devet takmičenja zajedno sa državnim prvenstvom Crne Gore, balkanskim, evropskim, svjetskim i drugim kupovima u regionu. Ukupno smo osvojili 107 medalja, od toga 65 zlatnih.

RB/BI: Jovo što kažeš ti na ovaj uspjeh Mornara? Kaže Saša da si prije neku noć bio na treningu. I dalje si aktivan?

Boltić: Konkretno pokazuje svojim primjerom kako treba da se radi. Evo, i dan danas savjetuje naše mlade članove i takmičare, kako u određenim momentima da zauzmu koje stavove i koje tehnike da naprave na najbolji način.

Stojanović: Samo da ispravim, nisam prije neku noć bio, svaku noć sam tamo. To je rezultat velikog rada, zalaganja, trenera, posebno trenera Rafeta Šahmana koji se baš trudi svake noći, tu je i trener džudoa Stefan Pejović koji nosi veliku zaslugu za ovo takmičenje. A to sve Saša ukomponuje i onda dobijemo džiju-džicu. Oni su cijelo ljeto, dok su se drugi kupali, tri  puta dnevno trenirali: plaža Sutomore, Šumice, teretana, sala, tako da su bili bez odmora.

RB/BI: Je li se što promijenilo u Džiju-džicu klubu Mornar u posljednje vrijeme ili to i dalje ide utabanim stazama: dobri ljudi, dobri stručnjaci, vaspitani i dragi mladići i djevojke?

Stojanović: Mi to ne računamo kao klub, mi smo jedna velika porodica koji radi zajedno i sarađuje sa džudo klubom. Mislim da u Crnoj Gori ne postoje dva kluba koji bolje sarađuju od Džudo kluba Mornar i Džiju-džicu kluba Mornar. Svi ovi šampioni koji su u džiju-džicu, šampioni su i u džudou. Svi rade zajedno, jedan dan džudo, jedan dan džiju-džicu. Sve je to jedan veliki uspjeh, trud i rad.

RB/BI: A ko su ljudi iz Džudo kluba Mornar?

Stojanović: Dok sam bio mlađi, ja sam vodio taj džudo klub. Od prvih dana, od 1966. godine sam u klubu, od kad se osnovao. Poslije je došao Pejo, Stefan Pejović. Ja mu sad samo pomažem, ne vodim trening ali sam prisutan…

RB/BI: Prelijepo je to što je takva saradnja između dva kluba. Znači od ’66. godine si u klubu? Dobio si knjigu „Bar u hodnicima sjećanja“ i sad te pred slušaocima Radio Bara i čitaocima portala Bar Info obavezujem da napišeš jednu priču o počecima džudoa u ovom našem lijepom gradu, upravo za „Hodnike“.

Dakle, pričali smo o uspjesima mladih barskih takmičara koji su podijeljeni, ako se ne varam, u tri kategorije: kadeti do 16 godina, juniori od 16 do 18 godina i ne znam da li imate mlađe seniore, a to su oni od 18 do 21 godine. Ovo je uvod za pitanje koje glasi: koliko ima članova Džiju-džicu klub Mornar i koliko takmičara?

Boltić: Članova u klubu ima oko 70, s tim što možda njih desetak dođe i pođe, ali, otprilike, tu se vrti oko 60 članova, aktivnih takmičara. Sad ima tu jedna mlađa uzrasna grupa koja je ove godine nastupala na Balkanskom prvenstvu, ali tridesetak članova se takmiče i nastupaju. Evo npr. curica Elena Leković, nastupa otprilike godinu dana, a uzela je bronzanu medalju na Balkanskom prvenstvu.

RB/BI: I ovaj sport je sve skuplji. Kako se finansira Džiju-džicu klub Mornar?

Boltić: Teško, da vam odmah kažem. Sredstva koja dobijamo od Opštine Bar su mala, nekih par hiljada, a najviše se finansiramo uz pomoć i zahvalnost roditelja, njihovih prijatelja i sponzora koji ih pomažu da njihova djeca otputuju na takmičenja. Jedan dio sredstava snosi i Džiju-džicu savez Crne Gore, uglavnom takmičarima koji prave rezultate kao što su sad napravili ove rezultate o kojima smo govorili. Ali, nastupamo uglavnom zahvaljujući roditeljima. Nešto i klub pomaže u sportskoj opremi. U zadnja dva mjeseca smo dosta opreme podijelili: majica, trenerki, ruksaka… Evo, naručili smo i zimske jakne do kraja godine.

I što reče Jovo, mi smo jedna velika porodica, prijatelji među sobom, pomažemo se i na razne načine dovijavamo da doskočimo troškovima.  Recimo, desi se da Savez hoće da snosi troškove ali nema sredstava u tom momentu na računu i onda roditelji moraju da uskoče sa svojim novcem, da pozajme faktički svojoj djeci novac, pa onda Savez refundira. Džiju-džicu klub Mornar je trenutno, po pitanju svjetskih medalja, najtrofejniji klub u državi, jer je jedini sa svjetskog prvenstva donio pet medalja.

RB/BI: I svaka čast za to i svaka čast roditeljima, a ko će uz svoju djecu da stane ako ne roditelji. Jovo, Saša mi je rekao da ponekad i nisi baš tako mek kao što izgledaš, nego znaš i da podvikneš. Ali isključivo na zabušante.

Stojanović: Ako nema reda i discipline, onda nema ni napretka. Mora da se sluša. Zamisli da svi progovore po jednu riječ, nema treninga više.

Trener ne može sve da vidi, ali ja ih kontrolišem, i oni to znaju.. Sad dolazi jedna mlada generacija koja je dobra, baš dobra.

RB/BI: Ja znam da se ti prema svima ophodiš isto, nikakvu privilegiju nema tvoja unuka Elena, ali imam utisak da ćete morati svi da se naviknete da Elena u narednoj godini neće osvajati baš medalje kako nas je navikla, jer prelazi u grupu mlađih seniora od 18 do 21 godine, što znači da će biti najmlađa.

Stojanović: Ja mislim suprotno, mislim da će osvajati medalje i dalje.

RB/BI: U šahu je, recimo, problem kad si najmlađi, kad se sudariš sa starijim i iskusnijim…

Stojanović: Ne mislim samo na nju, nego mislim na sve ove koji su osvojili medalje, jer su to sve dobri radnici i dobri sportisti, vrijedni, marljivi, ispunjavaju zadatke sve što im se kaže. Ona je možda imala 10 godina kad je osvajala medalje. Imao sam neki intervju i pita me novinar „što mislite o njihovom dometu?“ Odgovorim: „Svjetsko prvenstvo“, a on „da nije malo to premnogo“? Ali, evo, ostvarilo se.

RB/BI: Možda će im to biti i veći izazov?

Boltić: Veći izazov, i veće obaveze, jer su jaki takmičari, izuzetno spremni i ne možemo da potcijenimo naše takmičare, oni su u samom svjetskom vrhu, lagano se podižu na te veće uzrasne kategorije i lako ulaze u tu priču. Oni su, moram da kažem prije svega, izuzetno dobri đaci. Kristina Radosavović je đak generacije, Golić odličan, Elena odlična, Milica super đak… Ta djeca su izuzetno vaspitana i odlični su đaci i sportisti. Oni su izuzetno zagrizli u taj sport, osjećaju ga i vole i njihovi dometi su veliki. Hoću da kažem, za nekih par godina, potvrdiće se moja i Jovova priča da će ovi naši takmičari da budu seniorski izuzetno dobro pozicionirani i biće osvajači svjetskih medalja. 

Samo da, na kraju, iskoristim priliku da pozdravim još jednog trenera – Miladina Tripkovića koji nesebično pomaže kada je god na treninzima.

Stojanović: Ja bih se zahvalio Radio Baru na promovisanju ovog sporta, ovo nije prvi put da smo gosti ovdje i da pričamo o džiju-džicu, hvala vam puno.

The post Stojanović i Boltić: Mi smo jedna velika porodica first appeared on BARinfo.

Takmičari kluba su, u sastavu reprezentacije Crne Gore, učestvovali na Svjetskom prvenstvu u Džiju Džicu, koje se održalo u Abu Dabiju, a na kojem su ostvarili zapažene rezultate.

On je primio takmičarke Elenu Stojanović i Kristinu Radosavović, te njihove trenere Sašu Boltića, Jova Stojanovića i Rafeta Šahmana.

Takmičarke „Mornara“ Elena Stojanović i Kristina Radosavović postigle su veliki uspjeh u borbama osvojivši srebrne medalje za uzrast kadeti- 16 godina.

One su ostvarile ovaj rezultat u veoma teškim borbama među gotovo 2000 takmičara iz 64 države cijelog svijeta, što govori o kvalitetu njihovog rada i o naporima koje klub „Mornar“ ulaže u ovaj sport.

Predsjednik Raičević poručio je kako je vjerovao da će se sa takmičenja vratiti sa medaljama i da su opravdali sva očekivanja i učinili ponosnim i sebe i klub i Opštinu Bar. On je kazao da lokalna uprava prepoznaje značaj razvoja ovog sporta u Baru, te da u kontinuitetu podržava ovaj klub, ali i da će sa takvom podrškom nastaviti i u narednom periodu. Raičević je poručio i da će Opština posebno nagraditi veliki uspjeh ove dvije mlade takmičarke.

Oni su razgovarali i o budućim takmičenjima u džiju džici, ali i o mogućnosti da se Balkansko prvenstvo 2022. godine održi baš u Baru na čemu će zajednički raditi i Opština i klub „Mornar“.

The post Raičević primio šampionke Džiju Džica kluba „Mornar“ first appeared on BARinfo.