Nakon minuta ćutanja, predsjednik Skupštine Opštine Bar, Branislav Nenezić, podsjetio je na njegov bogat i ostvaren životni put.

“Jusuf Kalamperović je bio predsjednik Opštine Bar, član predsjedništva Crne Gore, delegat u Skupštini Crne Gore, poslanik Savezne Republike Jugoslavije, ministar pomorstva i saobraćaja Crne Gore, potpredsjednik Vlade Crne Gore, ministar unutrašnjih poslova i javne uprave Crne Gore, a obavljao je i funkciju direktora Prekookeanske plovidbe Bar. Bio je sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista, jedan od osnivača Saveza reformskih snaga Crne Gore, kao i Socijademokratske partije Crne Gore, dugogodišnji poslanik i funkcioner, počasni konzul Republike Slovenije u Crnoj Gori. Jedan je od osnivača Matice crnogorske i utemeljivač Barskog ljetopisa. Kao dugogodišnji sportski radnik, bio je predsjednik Vazduhoplovnog saveza Crne Gore, član Crnogorskog olimpijskog komiteta, takmičar i predsjednik Šahovskog kluba Mornar i predsjednik Šahovskog saveza Crne Gore”, kazao je Nenezić.

Predsjednik Opštine Dušan Raičević istakao je da se okupljenima obraća sa osjećajem tuge i ponosa, zbog smrti čovjeka od kojeg smo svi mnogo naučili i koji je bio potpora da se sačuva duh slobode, sloge i mira i da Bar bude bolje mjesto za život.

“Jusuf je bio mikrokosmos našeg Bara. Svojim je životom osvjedočio njegove najbolje i najuzvišenije vrijednosti čovjekoljublja, bratstva u različitostima, antifašizma i čojstva. Utkao je sebe, ne samo u razvoj grada nego i države Crne Gore za čiju nezavisnost i slobodu je dao ogroman doprinos u najtežim vremenima. Sa ponosom je nosio titulu svjetionika slobode, mira i ljubavi u bezumlju i mraku ratnih godina. Gradio je naš Bar sa njegovim velikim neimarima nakon razornog zemljotresa i bio svjedok rađanja novog Bara, te trasirao put njegovog razvoja kojim i mi danas koračamo. Krenuo je davno iz Dobre Vode i stigao daleko, ali nikada nije zaboravio svoje korijene i uvijek se vraćao Baru i Dobroj Vodi, gdje se juče upisao u vječnost…

Pored svih značajnih funkcija koje je obnašao, najviše mu je pristajala ona najvrijednija – titula dobrog čovjeka, privrženog svom rodnom kraju, porodici i domu. Pamtićemo ga kao odmjerenog, mudrog i dostojanstvenog čovjeka, simbola jednog vremena, kojeg su uvažavali i poštovali i oni koji se sa njim nisu slagali, jer pored drugačijih uvjerenja uvijek su vidjeli u njemu plamen ljudskog i plemenitog. Bez obzira na naciju, vjeru, politiku…

Uvažena porodico Kalamperović, znajte da imate zašto biti ponosni dozvolite i nama da danas taj ponos podijelimo sa vama, jer Jusuf je pripadao svima nama, pripadao je Baru. I zato mu neizmjerno i mnogostruko hvala u ime svih nas”, naveo je Raičević.

U ime porodice, emotivnim govorom obratila se Jusufova kćer, Emira Kalamperović Pelinković. Ona je zahvalila  prijateljima i sugrađanima što su njihovom ocu posvetili ovo jutro.

“Tata, hvala ti na tome što si nas učio da budemo ljudi, da budemo skromni i ponosni, da budemo snažni… Hvala ti što si nas učio ljubavi prema našem gradu, našim sugrađanima, moru, zidinama Starog Bara, maslinama i mirisu agruma. Hvala ti na podsjećanju da snaga čovjeka leži u plemenitosti, dobroti i dobročinstvima. Uspomenu na tebe čuvaćemo ponosno, uz trud da sijamo tvojom svjetlošću širine, razumijevanja, blagorodnosti i mudrosti. Njegovaćemo uspomene na najdivnijeg supruga, oca, đeda, prađeda, brata, strica i prijatelja. Čuvaćemo uspomenu na najdivnijeg“, zaključila je.

Jusuf Kalamperović je sahranjen juče, na groblju u Dobroj Vodi.

The post VIDEO: Komemoracija povodom smrti Jusufa Kalamperovića first appeared on BARinfo.

Kalamperović se u prvom razgovoru dotakao djetinjstva i Dobre Vode sredinom XX vijeka, ali i toga kako je ušao u šahovske vode i upoznao ženu Anu, ljekarku. Ovoga puta bilo je riječi o osamdesetim godinama XX vijeka, vremenu procvata Bara koji je postao urbano središte ovog dijela Crne Gore, o ratnim devedesetim, zaključno sa referendumom iz 2006. godine.

Za prelomni događaj u istoriji Bara mnogi smatraju katastrofalni zemljotres iz 15. aprila 1979. Ni Kalamperović nije izuzetak.

“Tog dana bio sam sa suprugom, dvoje djece i ocem u Rijeci, na hrvatskom primorju, jer mi se udavala svastika. Negdje oko 8 ujutro otac je unezvijereno ušao u sobu i rekao da je bio veliki zemljotres u Crnoj Gori. Bio sam po funkciji komandant Štaba Civilne zaptite, pa sam dotrčao do riječke pošte i pozvao Seizmološki zavod, pošto su linije s a Barom bile prekinute. Oni su mi potvrdili da je bio strašan zemljotres, da se nekako javio novinar Boško Milošević i rekao da je pola Bara srušeno i da ima mnogo mrtvih. Istog časa smo krenuli – djecu smo ostavili u Splitu, supruga Ana je odmah raspoređena u bolnicu, a ja u Štab CZ pod šatore.

Vode nije bilo, ni struje, ni hleba, komunikacije u prekidu, putevi zatrpani, ali je moral bio nevjerovatan. Mjesec dana su bili polomljeni izlozi samoposluga i radnji, a mi ni jednu jedinu krađu nismo imali, nijedan incident. Prvih nekoliko noći sam spavao u kolima, suprugu nisam vidio nedjelju dana. Ali, pomoć je počela da stiže od svuda. Pričao mi je Ilija Popović, direktor Fonda obnove koji je ugašen tek 1993. godine, da se sve do tada ulagalo u obnovu Crne Gore, te da je pomoć iznosila tri milijarde i 200 miliona ondašnjih dolara”, sjećao se Kalamperović, uz kategoričku tvrdnju da je “bilo nevjerovatno teško, ali je vladao nevjerovatan entuzijazam”.

“Zemljotres je bio u aprilu, a u junu je došao u šator inženjer Malinovski iz Makedonije, rekao da imaju ogromnu operativu ostalu nakon zemljotresa u Skoplju, i ponudio da obnove Bar, da dovede sedam njihovih preduzeća sa projektima pripodobljenim zemljotresnom području koje su dobili iz Japana. Makedonska operativa je radila dan-noć, pa smo već u januaru 1980. imali prvo useljenje u naselje koje smo nazvali Makedonsko”.

Kako je istakao, ni u najtežim trenucima nije falilo našeg, barskog duha.

“Dođe pod šator kod mene jedan mladić i kaže da je dovezao kamion goveđeg mesa. Hladnjača u Luci Bar prepuna, nema se đe, pa mu ja kažem da vozi za Ulcinj. Međutim, stiže Jovan Pavićević i veli da mu dam to meso da podijeli ljudima ispod starobarskog bedema. Našao je mesara sa satarom i pošao u Stari Bar. Uveče u 9 izvještaj, on referiše: ‘Dijelim meso koliko ih je u kući, ljudi uzimaju, drže ga u rukama, sunce zalazi, ali ne idu. Jedan pita: Možemo li da pjevamo? Može, more. Tako me zadesila nevjerovatna scena: meso u rukama ljudi, sunce koje zalazi i pjesma što se ori’.

A jednom je pod šator predsjednika Opštine Blaža Orlandića dolazio admiral flote Branko Mamula. Blažo ga kao dobar domaćin odmah ponudi crmničkom lozom, Branko ne odbija. Blažo izvadi iz jednog malog frižidera bocu, natoči svima, prvi trgnu Mamula iz one čaše i raširi oči: ‘Ovo je voda, nije loza’. Neko je tokom noći ušao u šator, popio Blažu rakiju, i umjesto nje natočio vodu da se ne primijeti”.

Januara 1981. Jusuf Kalamperović je postao sekretar Komiteta, što je bila jedna od najodgovornijih funkcija u Opštini.

“Imali smo jednopartijski sistem, i tokom decenija izmijenilo se puno predsjednika Opština, a sekretara Komiteta malo. Jeste, Skupština je formalno sve izglasavala, ali se sve odlučivalo u stvari u Komitetu. Tu smo razgovarali o infrastrukturi, o kadrovskim problemima, u Komitetu su bili ugledni Barani… Bio sam sekretar pet godina i ponosan sam što za to vrijeme nikoga nismo isključili iz partije. Tada je isključenje iz partije bilo maltene pola smrtne kazne, figurativno rečeno. Kad bih pravio rezime rada, rekao bih da sam tu funkciju obavljao najuspješnije”.

Osamdesetih, Bar je, zahvaljujući sredstvima solidarnosti i svojim čelnim ljudima, krenuo krupnim koracima naprijed.

“Kad se nakon zemljotresa broj ljudi u Baru umnogostručio, nastala je nestašica pitke vode, jer su kapaciteti pravljeni za manje stanovnika. Postojala su dva rješenja: ili da se uzme voda Zupcima i Dobroj Vodi, što su neki predlagali, ali smo znali da bi to bilo pogubno za ova sela, ili da se kaptira Velje Oko u Crmnici i voda dovede na primorje. Mi smo se odlučili za ovo drugo, međutim skupo rješenje je bilo da se ide preko planine, preostalo je jedino da se cijevi provuku kroz željeznički tunel Sozina. Željeznica nije htjela ni da čuje za to. Onda sam u pomoć zvao stalnog barskog ‘džokera’ Marka Orlandića, predsjednika Centralnog komiteta, i pitao ga možemo li direktoru Željeznice Dragu Vučiniću da damo Trinaestojulsku nagradu ako nam dozvoli prolaz. A htio je Drago, no je imao u firmi odličnog inženjera Bulajića koji je rezonovao logično: voda tunelu ne treba ništa, a samo mu veliku štetu može donijeti. Marko je pristao, Drago je pristao, ali pod uslovom da projekat izradi poznata beogradska projektantska kuća CIP, na čijem čelu je bio Milutin Mrkonjić. Oni to urade, voda dođe iz Crmnice u Bar, a Drago dobije nagradu.

Osamdesetih smo bili u situaciji da po tri dana za 13. jul i 24. novembar otvaramo objekte. Onda smo vršili raspored ko će đe da ide. Ja sam otvorio hotel ‘Topolicu’, Milivoje Barjamović novu auto bazu ‘Rumijatransa’, Čedo Ratković Robnu kuću ‘Izbor’… Prostor između magistrale i mora bio je predmet borbe koncepcija. Jedni su htjeli da tu niknu neboderi, a mi mlađi komunisti smo mislili da taj prostor treba ostaviti narodu. Predsjednik Opštine je bio Čedo, pa je neke važne zvaničnike popeo na vrh hotela i ubijedio ih u našu opciju. Čitav posao oko Vodovoda iz Crmnice je vodio Miloš Šušter, a oko korza pored mora Miki Raičević, zajedno sa Božom Ulićevićem. Dolazio je Miki uveče po mene da idemo i obiđemo šta se toga dana uradilo, bio je neumoran.

Onda smo sagradili stadion na Madžarici, konsultant je bio Miljan Miljanić, a radove izvodilo preduzeće ‘Stadion Koševo’ iz Sarajeva. Kad je bila prva utakmica na stadionu, avgust, između ‘Mornara’ i beogradskog ‘Partizana’ kojeg je vodio Fahrudin Jusufi, bila je velika zapara. Kad se završilo prvo poluvrijeme, dunula je tramontana i krenula trka da se spašavaju čamci na moru. To je trajalo nekih 15 minuta, onda se sve smirilo i utakmica je najnormalnije nastavljena”, sjećao se Kalamperović.

Osamdesete pamti i po velikom broju susreta sa poznatim jugoslovenskim ličnostima.

“Predsjednik Opštine je bio Sveto Vuletić, i u posjetu mu je došao reis Sulejman Kemura. Ručak je bio u hotelu ‘Agava’. Sa strane Opštine, pored Vuletića, bili smo Nikola Masoničić, predsjednik opštinske Komisije za vjerska pitanja i ja, kao musliman i čovjek koji je zamjenjivao predsjednika Opštine u odsustvu. Vuletić se obraća: ‘Cijenjeni reise, ja sam komunista i potpuni ateista i o vjeri ne znam mnogo, ali sam se pripremio. Sa moje lijeve strane je Nikola Masoničić, učenik cetinjske Bogoslovije, a s moje desne Jusuf Kalamperović, koji je završio Medresu, dakle, potpuno smo spremni za razgovore i o svjetskim i o vjerskim pitanjima’.

Nekoliko godina kasnije, predsjednik je bio Blažo Orlandić, u posjeti je bio već ostarjeli cijenjeni vladika Danilo Dajković. Jedan od sudionika skupa nije govorio lijepim riječima, uvrijedio je vladiku, što se nikome nije dopalo, ali nekako se prešlo preko toga. Mi smo vladici predstavili dr Ljuba Živkovića, rekli da smo ponosni na njega jer je ljekar i prvi barski intermajstor u šahu, na šta mu je Vladika rekao: ‘Šta ćeš, sine moj, svaki čovjek ima neku manu’. Ljubo je zaprepašten uzvratio: ‘Zar je šah mana, uvaženi Vladiko?’. ‘Svaka danguba je mana, sine moj’, replicirao je Vladika. Potom se okrenuo onom mladiću koji nije govorio biranim riječima i rekao mu: ‘Upamti, sine, sila Boga ne moli’, pa zastao… ‘Ali ni Bog silu ne voli’.

Slovenac Milan Kučan, kasnije dugogodišnji predsjednik Slovenije, bio je član Predsjedništva Centralnog komiteta Jugoslavije, zadužen za CG. Svaki član je bio zadužen za jednu republiku, ne svoju. Te 1982, kad je prvi put došao u Bar, postali smo prijatelji, i ostali do dana današnjeg, pa nisam slučajno počasni konzul Slovenije. Zove me on tako jednog ljeta početkom osamdesetih i kaže da će stići vozom Stane Dolanc sa suprugom jer ide na Korčulu u tazbinu, i mogu li mu organizovati prevoz. Stane je bio siva eminencija velike zemlje, nedodirljiv, uvijek ozbiljan, namrgođen. On dođe, odvezemo ga na Korčulu, kad poslije 10 dana opet zove Kučan i kaže da dolaze obojica da me posjete u Baru. Tako i bi, oni sa suprugama u Baru, šetamo ispred Dvorca kralja Nikole, pored mora, i ja Milanu kažem da sam im kupio na poklon knjige i po baksu ‘Vranca’ jer znam da Slovenci vole ‘Vranac’, ali se bojim da se drug Stane ne naljuti zbog alkohola, iovako je vazda namršten. A Milan Kučan mi ispod glasa kaže: ‘Nije Jusufe problem u tome što si mu kupio vino, no što će poteći i ovo što si meni poklonio’”.      

Posebno mjesto u njegovim memoarima, kaže, ima prvi “Barski ljetopis”.

“Zakazana je premijera predstave ‘Vladimir i Kosara’ u režiji čuvenog dramaturga Ace Popovića, na ruševinama Prečiste krajinske kod Ostrosa, u večernjim satima. Tog subotnjeg popodneva radio sam na imanju u Dobroj Vodi, kosio. Sav u znoju, samo u šortsu, vidim tri crne limuzine kako ulaze na moj mali parking, i niz njih izlaze rukovodioci: Stipe Šuvar, Marko Orlandić i Anđelko Kovačević. Kažu, došli su kod mene da idemo na predstavu. Moja Ana se odlično snašla da ih počasti, onako najednom. Gleda Stipe moje mandarine i kaže: ‘Ovu da mi pokloniš i da je nazoveš po mom imenu, možda ću nekad doći da je uberem’. Htjeli su da prije predstave obiđemo neku porodicu u Ostrosu, odmah sam se odlučio za Aručeviće, ali nisam imao način da im javim, nije bilo telefona u Dobroj Vodi, a ne mobilnih. Sjetim se da jedan od onih u pratnji ima toki-voki, pa sam zvao policiju u Ostrosu da javi Aručevićima da stižemo kod njih u Bobovište. Oni pripremili večeru, zasjeli mi, pa je predstava umjesto u 8 sati počela u 9:30 kad smo mi došli”.

Prvi “Barski ljetopis” ostaće upamćen i po pokretanju suđenja Bori Đorđeviću iz “Riblje čorbe” zbog “vrijeđanja patriotskih osjećanja građana”. U svojoj odbrani, Đorđević je pomenuo upravo Kalamperovića, kao predsjednika Opštine koji je bio u publici kad je recitovao spornu pjesmu “Crni mercedes” i da mu to nije smetalo.

“Ja sam tada bio predsjednik Opštine, i pokrenula se inicijativa u barskom Komitetu da se podnese prijava protiv Bore Đorđevića zbog pjesama koje je pjevao ispred kafane ‘Tri bora’ i stihova koje je govorio na večeri ‘Ljetopisa’. Bora kao Bora, pjevao je i recitovao to isto pedeset puta do tada na raznim mjestima, ali tvrdokornim komunistima u Baru se nije dopalo. I ja onda dobijem pismo od Ace Popoovića, u kome me moli da se angažujem oko tog slučaja. Ja mu napišem u odgovoru da nimalo nisam ponosan što sam predsjednik u gradu u kome se sudi pjesnicima, te da Sud za prekršaje nije u nadležnosti Opštine već Republike, uglavnom jedno vrlo civilizovano pismo. Nakon tri dana, u ‘Politici’ kurzivom Aco objavljuje baš to moje pismo. I danas, veoma sam ponosan što sam ga napisao, bez obzira na velike ljutnje u Baru, jer mnogi nisu razumjeli promjene koje dolaze”.

U toku ustalasale 1989. godine, nakon Antibirokratske revolucije, Kalamperović je postao član Predsjedništva Crne Gore i predsjednik republičke Komisije za pomilovanja, samim tim i konstituent Savezne komisije.

“U Crnoj Gori se rijetko davalo to pomilovanje, međutim, s proljeća 1990. organizacija Amnesty International je tražila od Jugoslavije pomilovanje političkih zatvorenika. Tada ih je bilo 325, od čega blizu 300 s Kosova. Bilo je međutim i pet njih iz Bara, svi iz Ostrosa, svi seljaci, neobrazovani, osuđeni na po 10-12 godina zatvora jer su omogućili iredentima s Kosova da se preko Krajine prebace u Albaniju. Mi smo na Predsjedništvu CG zauzeli stav da prihvatimo mišljenje da treba pomilovati sve političke zatvorenike. Bilo je 7 članova u Predsjedništvu Komisije, ali smo mi, drugačijeg mišljenja u odnosu na zvaničnu politiku ‘mladih, lijepih i pametnih’ – Ljubiša Stanković, Behudin Alibegović, Mlađo Škobalj i ja – bili u većini 4:3.

U Beogradu, u Izvršnom vijeću, bila je sjednica Savezne komisije koju su činili predsjednik i potpredsjednik Predsjedništva Jugoslavije, predsjednici Republičkih i Pokrajinskih komisija, predstavnik JNA i Veterana, inače Mijuško Šibalić sa Žabljaka. Stipe Šuvar je presjedavao sjednicom, i stvar je išla ka skupnom pomilovanju, međutim Mihalj Kertes, čvrsta linija Miloševića, nije dozvolio tako nešto. Onda smo počeli da pretresamo pojedinačne slučajeve. Postojala je debela knjiga u kojoj je svaki zatvorenik imao bar jednu stranicu. Mi smo je čitavu pregledali, što znači da je za svakog čovjeka bilo po pet ili deset sekundi. Sudbina života se rješavala za pet sekundi: ovome daj još tri godine, ovome pet, ovoga pusti…

Kad smo došli do ljudi iz Ostrosa, uspio sam da trojicu oslobodim, a dvojici su ostavili još tri godine. Stigao sam nakon toga u Bar, i poslije nekoliko dana traže me dva momka i kažu da se samo njihovi očevi nisu vratili. Ja im kažem što je bilo na sjednici, ali da ću se založiti da ih puste. Pred njima okrenem Stipu Šuvara, i on kaže da će za 15 dana ponovo zakazati Komisiju, da imaju većinu i da će sve osloboditi. Tako je i bilo”.

Jusuf Kalamperović je bio član prve višestranačke Vlade u Crnoj Gori, koju su sačinjavali članovi DPS, te po dva liberala i narodnjaka i jedan predstavnik SDP, 1993. godine. Bila je to Vlada sačinjena od nekadašnjih protivnika, različitih političkih i nacionalnih koncepcija.

“Konkretno, tada je bila borba da se spasu brodovi naših kompanija, vezani po svjetskim lukama. Morao se nabaviti novac za plate, ležarinu, za sve. Sa Milom Đukanovićem smo kod predsjednika Savezne vlade Raja Kontića tražili pare i dobili 30 miliona. Sve je nošeno u tašnama, u rukama, sjećam se da sam jedan milion u kolima sa vozačem dovezao iz Narodne banke u ‘Prekookeansku plovidbu’. Tog dana u Beogradu, dobijemo slobodno popodne, ja odem kod prijatelja, a Milo kaže da ga čekamo u 6 na aerodromu Surčin. Kaže on nama da je bio u avionu kod Slobodana Miloševića. Pitam ga kakav je čovjek. Milo odgovara da ima tri utiska o njemu. Prvi – kad sjedneš da razgovaraš s njim, misliš da boljeg čovjeka na svijetu nema; Drugi – da on ne zna što će biti popodne i da nema nikakve strategije; Treće – kad osjeti opasnost, opasan je kao kobra”.

Kalamperović je 1996. bio i dio Savezne skupštine SR Jugoslavije, kao jedini član SDP-a u obje skupštine, republičkoj i državnoj.

“Zaustavlja me na ulazu Vojislav Šešelj: ‘Kolega, vi ste iz SDP, da se upoznamo. Možete govoriti šta god hoćete, mi oponirati nećemo, vi ste iz poštene partije, a sa ovima (DPS) ćemo pričati’. Usvajao se Budžet i u njemu stavka od 100.000 USA dolara kao dotacija za prugu Podgorica – Skadar, jer je saveznim zakonom predviđeno deset godina dotiranje te pruge dok ne postane rentabilna. Na Skupštini ustaje mladi Aleksandar Vučić koji sjedi do Šešelja i kaže da Budžet predviđa finansiranje pruge ka neprijateljskoj državi i da se te pare ne mogu dati Željeznici Crne Gore, bude vrlo oštar. Ja ustanem i kažem da je taj savezni zakon još na snazi pa je obaveza da se daju te pare, drugo – da Albanija izvozi znatne količine rude hroma prema Evropi preko teritorije SRJ što je značajan prihod, a treće – da je to naš politički adut, jer je uvijek možemo zatvoriti. Šešelj se na to okreće ka Vučiću i kaže mu: ‘Idi, izvini se Jusufu’. Vučić, naravno, nije to uradio, ali je rekao kako nije znao za ove argumente i odustaje od primjedbe”.

Kalamperović navodi da mu je najodgovorniji posao bio onaj ministra unutrašnjih poslova za vrijeme Referenduma o nezavisnosti.

“Ljeto 1995, zove me Ranko Krivokapić da se vidimo u Miločeru i kaže kako Milo traži da budem ministar unutrašnjih poslova jer im treba neko sa iskustvom. Rekoh, đe mene nađoste, kad nikad metak iz pištolja nisam opalio. Uglavnom, prihvatim ja, i mogu reći da nosim samo pozitivne uspomene, a o toj noći Referenduma mogao bih knjige ispričati. Vjerujte, u toku te noći, dok sam dobijao te izvještaje o procentima koji su se lomili – 55%, 56%, pa 55,1% – meni je u jednom trenutku postalo svejedno što će biti ishod, samo da neko ne opali neki metak u nekoga, jer bi to bio kraj priče i ne bi nam trebala ni zavisnost, ni nezavisnost, gotovo bi sve bilo… Srećom, sve se dobro završilo, nije bilo incidenata”.

Jusuf Kalamperović se 2009. povukao iz javnog života, iako mu je u tom trenutku nuđeno mjesto ambasadora u Turskoj.

“Predugo sam trajao u politici, to pojede čovjeka. A primijetio sam da dolaze mlade snage i osjećao da je dosta, jer ne valja pretjerivati. Mnogi su me pitali, naročito moji vršnjaci, zašto idem sa 63 godine u penziju – predstavljao sam im loš primjer, ako mogu ja – mogu i njih poslati… Međutim, ja sam želio da se posvetim unucima i maslinama, mandarinama, šipkovima, da idem sa kumom na pecanje i uživam u ostatku života. Nijednog trena se nisam pokajao zbog te odluke”, zaključio je gostovanje u 40. emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Jusuf Kalamperović.

The post In memoriam: Jusuf Kalamperović (1945 – 2025), drugi dio first appeared on BARinfo.

Jusuf Kalamperović bio je predsjednik Opštine Bar, član Predsjedništva Crne Gore, delegat u Skupštini Crne Gore, poslanik Savezne Republike Jugoslavije, ministar pomorstva i saobraćaja Crne Gore, potpredsjednik Vlade Crne Gore, ministar unutrašnjih poslova i javne uprave Crne Gore. Obavljao je i funkciju direktora Prekookeanske plovidbe Bar.

Bio je sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista Bara, jedan je od osnivača Saveza reformskih snaga Crne Gore, kao i Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP), čiji je bio dugogodišnji poslanik i funkcioner.

Bio je počasni konzul Republike Slovenije u Crnoj Gori. Jedan je od osnivača Matice crnogorske i utemeljivača Barskog ljetopisa. Bio je dugogodišnji sportski radnik, predsjednik Vazduhoplovnog saveza Crne Gore, član COK-a, takmičar i predsjednik Šahovskog kluba Mornar i Šahovskog saveza Crne Gore.​

The post Komemorativna sjednica povodom smrti Jusufa Kalamperovića u petak first appeared on BARinfo.

* * *

Preminuo je ugledni Mrkojević, iz Dobre Vode, cijenjeni i zaslužni Baranin, veliki humanista, filantrop, mudri i stameni rodoljub Crne Gore, nekadašnji istaknuti političar, ubijeđeni i afirmisani socijaldemokrata, pravnik, privrednik, antiratni aktivista, ministar, narodni poslanik, istinski i dosljedni mirotvorac građanske orijentacije i suverenista, osnivač i visoki funkcioner Socijaldemokratske partije, znamenita ličnost moderne i evropske Crne Gore Jusuf Kalamperović. 

Jusuf Kalamperović, od oca Sulja i majke Ate (rođene Rašketić). Rođen 10.01.1945. godine u Dobroj Vodi, opština Bar. Pet razreda osnovne škole završio u Dobroj Vodi, a šesti razred u barskoj gimnaziji. 1957. godine upisao se u srednju teološku školu „Gazi Husref-begova medresa” – Sarajevo, koju je završio 1963. godine. Studirao pravne nauke u Ljubljani i Beogradu, gdje je diplomirao 1967. godine. Od oktobra 1967. godine do oktobra 1968. godine radio u Opštini Bar. Od novembra 1968. godine do novembra 1969. godine služio vojni rok u Rijeci.

Krajem decembra, 1969. godine stupio u brak sa dr. Anom Wagner. Od januara 1970. godine do marta 1973. godine radio u Koksno-hemijskom kombinatu u Lukavcu kod Tuzle u Bosni i Hercegovini. Od aprila 1973. godine do aprila 1978. godine radio je u pomorskom preduzeću “Prekookeanska plovidba Bar” kao šef kadrovske i pravne službe. 1978. godine biran je za delegata Skupštine Crne Gore i potpredsjednika Izvršnog odbora Opštine Bar.

Od januara 1981. godine do aprila 1986. godine bio je sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista Bar (SK Bar). Od aprila 1986. godine do aprila 1989. godine bio je predsjednik Opštine Bar (SO Bar). Od aprila 1989. godine do kraja 1990. godine bio je član Predsjedništva Crne Gore. 1993. godine izabran je za ministra pomorstva i saobraćaja u prvoj višestranačkoj Vladi Crne Gore.

1996. godine biran je za poslanika Savezne skupštine Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). 1998. godine ponovo je izabran za ministra pomorstva i saobraćaja u Vladi Crne Gore. 2003. godine postao je potpredsjednik Vlade Crne Gore. Od oktobra 2005. godine do juna 2009. godine bio je ministar unutrašnjih poslova u Vladi Crne Gore, kada je završio radnu karijeru. Jedan je od osnivača Socijaldemokratske partije Crne Gore. Jedan je od osnivača Matice Crnogorske. Bio je predsjednik šahovskog kluba “Mornar” i jedan od organizatora dva velemajstorska turnira u Baru. U više navrata bio je član (i danas je) i potpredsjednik predsjedništva Šahovskog saveza Crne Gore.

Četiri godine bio je predsjednik Vazduhoplovnog saveza Crne Gore. Osnivač je i dugogodišnji predsjednik Društva maslinara u Baru. Bio je počasni konzul Republike Slovenije u Crnoj Gori od 2012. godine. Nosilac je nagrade “24 Novembar” Opštine Bar i drugih odlikovanja i priznanja. Živio je sa suprugom Anom u Dobroj Vodi i bavio se se poljoprivredom. Najveći uspjeh i zadovoljstvo bile su mu četiri obrazovane i uspješne kćerke, jedanaest unučadi i jedno praunuče.

Naš dragi Jusuf Kalamperović je bio svestrana ličnost, čovjek koji je zračio vedrinom, staloženošću, političkom racionalnošću i odmjerenošću. Njega je krasilo dobročiniteljstvo prema ljudima, solidarnost i spremnost da pomogne onima kojima je pomoć i podrška bila od potrebe. On je bio narodni čovjek, posvećen i odan svom zavičaju, svojim Mrkojevićima, svom Baru, svojoj Crnoj Gori i njihovom napretku. Jusuf je bio čovjek blage naravi. U svom radu, iako je to mogao sa pozicija ličnog i funkcionalnog autoriteta, koji je imao, nije se trudio da nameće svoje mišljenje, učio je sagovornike, posebno mlade, da razmišljaju. Iako su nekad postojale razlike u mišljenjima, vrijeme je, skoro uvijek, nepogriješivo davalo značaj njegovim savjetima.

Njegov život i rad ostavili su neizbrisiv trag u svima koji su ga poznavali, ali i u zajednici kojoj je, na našu veliku radost, posvetio svaki svoj dan. U nemirnim vremenima on je bio miran, u vremenu kolebljivih on je bio odlučan.

Jusuf je bio i ostao primjer kako se mudrošću, dostojanstvom i iskrenom vjerom u čovjeka gradi bolje društvo.

U zahvalnosti za sve što je bio i što je nesebično dijelio sa drugima, čuvaćemo uspomenu na njega kao trajni podsjetnik da se veličina čovjeka mjeri dobrotom i poštovanjem koje ostavi iza sebe. Neka mu je vječna slava i hvala za sve što je uradio za Crnu Goru, njenu slobodu, multietnički sklad i viševjersku toleranciju i suživot u Baru i Crnoj Gori.

The post Rašketić: Jusuf je bio i ostao primjer kako se mudrošću, dostojanstvom i iskrenom vjerom u čovjeka gradi bolje društvo first appeared on BARinfo.

Jusuf je nosio u sebi toplu i blagorodnu dušu mrkovskog kraja, iskonsku mudrost i čovječnost, i tim vrijednostima i svom zavičaju, ostao je duboko odan i vjeran do kraja života. I onda, kada je već u mladalačkim danima postao istaknuti društveno – politički radnik, i kasnije kada je obavljao najviše opštinske i državne funkcije – od čelnog čovjeka barske lokalne uprave, do člana Predsjedništva Crne Gore, poslanika SRJ, ministra pomorstva i saobraćaja, potpredsjednika Vlade, ministra unutrašnjih poslova i javne uprave, počasnog konzula Slovenije u našoj zemlji, Jusuf je uvijek bio i ostao isti – nisu ga promijenila zvanja i moć. A, njegovu dosljednost i častan put koji je gradio, potvrđuje, između ostalog, i činjenica da je jedan od rijetkih, a možda i jedini političar, koji je počev od SFRJ, svih turbulentnih političkih dešavanja devedesetih, uvođenja višepartizma, do prvih decenija XXI vijeka, kada je penzionisan, ne samo formalno obavljao visoke dužnosti i funkcije, već bio čovjek do čije se riječi držalo, poštovan i uvažavan i od onih koji su politički i ideološki drugačije mislili. Zato što je njegova riječ uvijek bila promišljena, umjerena i mudra, Jusuf će nam u vremenima kada olako sudimo, mrzimo i isto tako lako se odričemo jedni drugih, još više nedostajati. Znao je Jusuf težinu i posljedicu riječi, da može, kako reče i pjesnik „ubi me prejaka riječ“, da razori i ubije gore od metka. Zato ih je brižljivo birao, ali imao i razumijevanja za one koji to nisu činili, blago im govoreći „ne kaže se sve što se misli, nego se misli što će da se kaže”. Nije volio da bilo ko u njegovom prisustvu priča loše o bilo kome. Negodovao je i savjetovao „nemoj, ako nemaš što lijepo reći o čovjeku, ćuti, a uvijek ima nešto lijepo u svakome”. Istina koje se danas odričemo i gradimo svijet na drugačijim postulatima, nestabilnim i razarajućim.

Jusuf je bio riznica događaja, svjedok mnogih istorijskih momenata, poznavalac društvene i političke elite, sa scene, ali i iza kulisa, poznavao ljude sa svim njihovim vrlinama i slabostima, bio čuvar brojnih anegdota i dragocjenih sjećanja. Često smo mu mi, novinari, koji smo imali zadovoljstvo da ga slušamo, govorili da bi bogati životni i profesionalni put, saznanja I iskustva, trebalo da pretoči u knjigu. Odbijao je to, možda upravo zbog toga da sačuva mnoge ljude, po onoj staroj maksimi Marka Miljanova „junaštvo je kada sebe branim od drugoga, a čojstvo kada drugog branim od sebe“.

Podjednako smo uživali, kada je sa posebnom toplinom i ljubavlju, pričao o svojoj supruzi Ani i kćerkama, isto tako toplom i plemenitom bratu Minu i njegovim sinovima, ostaloj porodici, jer za Jusufa je, kao za svakog velikog i čestitog čovjeka, porodica bila svetinja, a sveti su mu i Mrkojevići, rodni kraj i zavičaj, kojem se na kraju vratio, u stvari, nikada nije ni otišao – vratio se maslinjacima i imanju koje je obrađivao i u kojem je, sa posebnim zadovoljstvom, radio do poslednjih dana života.

Tu, u svojim Mrkojevićima, u Dobroj Vodi, će i vječno počivati, kao i u našim sjećanjima, a Bar ostaje ponosan što ga je imao i što je grad pod Rumijom, grad multikulturalizma, prijateljstva, razumijevanja, široke duše i srca, upravo zbog toga što ima ljude kakav je bio Jusuf Kalamperović.

The post Jusuf Kalamperović – čovjek blage i mudre riječi first appeared on BARinfo.

Kalamperović se u razgovoru dotakao djetinjstva i Dobre Vode sredinom XX vijeka, učenja medrese u Sarajevu šezdesetih, kosmopolitskog Beograda tokom studija, ali i toga kako je ušao u šahovske vode i upoznao ženu Anu, ljekarku.

“Rođen sam 10. januara 1945 i, kako su mi pričali, u kući su tada bili đed, baba i majka. Otac i stric su bili mobilisani u partizane nakon oslobođenja, 24. novembra, pa mi baba veljaše da sam joj ja ‘pamet spasio’. Otac je stigao do Zidanog mosta i čuo za moje rođenje tek kad sam ja imao šest mjeseci, vratio se u ljeto 1945, stric još kasnije. Dobra Voda je tada bila selo. Živjelo se prilično dobro, nije bilo gladnih, to je bilo najbitnije. Sjećam se ljudi koji su dolazili da kupuju žito, da se prehrane. To područje ima velike izvore, puno maslina, moji su držali po 100 ovaca, ljeti se izlazilo u Mikuliće na katun, zimi nije bilo snijega, njive su dobro rađale, lovilo se ribe, u avgustu se kupila so iz rupa u stijenama. Koliko se sjećam, u mom djetinjstvu su samo dvojica-trojica iz Dobre Vode radili u državnoj ili opštinskoj firmi, ostali su bili u poljoprivredi”, sjećao se Kalamperović, i dodao da je kao dijete skupljao masline, išao za ovcama u planinu, “moralo se živjeti u zajednici, otac i stric su se oženili sa dvije sestre i dobili osmoro djece”.

Sa 6,5 godina upisan je u prvi razred – stara škola, Dobra Voda.

“Učitelj je bio Rako Čarapić, a nakon njega su došle dvije učiteljice, Baranke. Jednoj je muž odstupio sa kraljevom vojskom, a ona je ostala sa đetetom, i kako je bila bez išta, dali su joj da živi u jednom od dva stana koji su bili iznad učionica, i da predaje. To dijete je moj vršnjak, Srđa Jovetić. Drugoj učiteljici muž je bio na Golom otoku, ostala je sama sa troje male đece. I nju je vlast dovela u Dobru Vodu i dala joj drugi stan, a jedan od sinova je bio moj drug, Rajko Nikezić. Sva smo trojica ostali prijatelji do današnjih dana.

Nakon osnovne škole sam prešao u Nižu gimnaziju u Starom Baru, i tamo bio samo pola godine. Sjećam se čuvenih profesora Andrije Miranovića, Koste Popovića, pa Meta Divanovića – profesora fizičkog, od koga je traženo da skine Đilasovu sliku sa zida kad je on ‘pao’, a Meto odbio, uz obrazloženje da ima đecu a nema imanje (‘Vrati se Đilas i pita: Ko me skinuo – Meto Divanović – osta Meto bez posla”)… Bila je ogromna distanca između nastavnika i učenika, ali i velika disciplina, za nas je pravi strah i trepet bio nastavnik Milo Vukčević. Kad sam završio drugi razred Niže gimnazije, na odluku đeda, upisan sam u medresu u Sarajevu”.

Kako kaže, medresu je učio šest godina, a trebalo je osam, priznali su mu dva razreda Gimnazije.

“Sarajevo je meni, đetetu iz Dobre Vode, izgledalo kao fantazija. Doveo me jedan Seferović, bivši učenik medrese, živio sam u internatu. Jedan vižljasti momak je nama svako jutro donosio hljeb triciklom. Mene su zvali Crnogorac, i on me zaustavi da pita odakle sam. Ja kažem. Iznenadi se i reče da je i on iz Bara. Kad rekoh prezime, pitao je znam li Tefika Kalamperovića obućara, odgovorih da mi je to stric. Na to mi reče da se zove Ljubo Martinović i da ću svaki dan od njega imati kiflu dokle god sam u internatu. Tako je i bilo.  

Imali smo u medresi i pravoslavnih profesora, srpski je predavao čuveni Simo Topolovac. Učili smo duhovne i svjetovne predmete, pa i danas znam da čitam i pišem arapski, a znam i bosančicu, arapsko pismo prilagođeno našem jeziku. U medresi se igrao i šah. Jednog dana, dok sam šetao Sarajevom, vidio sam tablu sa nazivom: Šahovski klub slijepih ‘August Cesarec’. Pitao sam kad je klub otvoren, rekoše naveče, pa sam počeo da bježim iz internata kako bih igrao šah. Tu počinje moja šahovska karijera, dogurao sam do omladinskog prvaka BiH.

Kad se završi medresa, ko stekne čvrsta vjerska uvjerenja – ide za hodžu, a ko ne – ide dalje. Ja sam upisao Pravni fakultet u Beogradu, nisam bio talenat za vjersku službu”.

Na Pravni fakultet, u Beograd, Kalamperović dolazi 1963. godine.

“Nevjerovatan kosmopolitski grad, evropski centar u vrijeme Tita, čovjeka sa nevjerovatnom harizmom. Nas je šestoro iz medrese upisalo Pravni fakultet, zahvaljujući profesoru koji je imao prijatelja tamo. U Beogradu sam se našao sa Rajkom Nikezićem, koji je jednog dana došao na moja predavanja sa nekim momkom, zove da ga upoznam. Naočit, plav, pita me znam li ko je. Odgovaram da ne. On kaže – to ti je naš Srđa Jovetić, studira Mašinstvo. Tako su se našli skupa drugovi iz osnovne škole u Dobroj Vodi. Sa studija nosim najljepše uspomene.

Međutim, posebna sjećanja za Beograd su vezana za šah. Na jednom času sociologije ušao je asistent i rekao da izađem. Začuđen, krenuo sam da vidim šta hoće, a on pita jesam li ja Kalamperović koji je igrao šah u Sarajevu – obnavljaju klub ‘Crvena zvezda’ i treba im neko da igra na tzv. omladinskoj ploči za tim.

U Šahovskom klubu ‘Crvena zvezda’ je bio doktor Pavlović, profesor na stomatologiji, zaljubljenik u ovu igru, a usput i veliki prijatelj Ace Obradovića, koji je bio sve za Sportsko društvo ‘Crvena zvezda’. Doveli su dr Petra Trifunovića, Boru Ivkova, a omladinske table smo od onda držali budući velemajstor Srđa Cvetković i ja. Tako sam igrao turnire po Jugoslaviji i sjećao se da sam kao mali pravio šahovske figure od gline u Dobroj Vodi, tamo sam naučio prve poteze”.

U Baru je osamdesetih obnovljen Šahovski klub, a nakon Čeda Ratkovića, predsjednik je bio Jusuf Kalamperović. U to su vrijeme organizovana dva velika šahovska turnira, na kojima su učestvovali i bivši svjetski prvaci.

“Pokušali smo i uspjeli da angažujemo poznate ruske velemajstore zahvaljujući Marku Orlandiću, ambasadoru u Moskvi. Teško su dobijali dozvolu da igraju. Tigran Petrosjan je igrao na turniru u Sarajevu i stigao u Bar, a za njim i Vasja Smislov, dva bivša svjetska prvaka. Uspio sam da im obezbijedim ekstra honorar od po 1500 USA dolara, od naših iseljenika iz Mrkojevića sam otkupio dolare za dinare. Smješteni su bili u ‘Koralima’, tamo sam ih dočekao. Pođem kod Vasje, plav, visok, pravi gospodin, kažem mu za ekstra novac, on ustaje, poklanja se i kaže: ‘Znate li koje su to pare za mene?’. Turnir se igrao u amfiteatru škole ‘BJO’, uz mnogo gledalaca, bio je to spektakl za Bar i Crnu Goru”, govori Kalamperović, uz opasku da je “Ljubo Živković bio najveći talenat, da je živio u drugoj sredini bio bi jedan od jačih jugovelemajstora, ali se posvetio medicini, a tu su bili i Momo Vuković, Maksim Lutovac, Bato Zečević… igrali smo u Drugoj jugoslovenskoj ligi”.

Nakon fakulteta, vratio se u Bar kao stipendista Opštine, i potom radio godinu dana u Službi pravne pomoći, nakon čega je otišao u vojsku.  

“Ali, prije vojske, tog ljeta u Starom Baru upoznam djevojku koja je vodila francusku djecu u kamp. Dopadnemo se jedno drugom. I pođem u vojsku u Rijeku, a slučajnost – i ona iz Rijeke. ‘Slučajnost’ kojoj je pomogao i Rajko Rajković iz Vojnog odsjeka. Tu Ana i ja nastavimo romansu, izađem iz vojske, vjenčam se da ne znaju moji, i pođem s njom u Lukavac kod Tuzle da radim u Koksno-hemijskom kombinatu. Tamo su mi bile neke kolege iz škole. Došli doktorica i pravnik u Lukavac, odmah dobijemo dvosobni stan. I ostanemo tri i po godine. Moji nisu znali da sam oženjen jedno pet-šest mjeseci. Njeni su bili svjetski ljudi, nisu pravili nikakve probleme, ali moji… Kad je otac došao i pitao za mene, rekli su mu: ‘Je li to onaj što je oženjen doktorkom?’. Tek tada je saznao”.

Nakon povratka u Bar, zaposlio se u “Prekookeanskoj plovidbi”, a potom u Opštini koja je najprije bila u hotelu “Marina”, a potom u barakama kod budućeg hotela “Agava”.

“Na Topolici nije bilo ničeg osim Željezničkih zgrada, ispod magistrale ništa. Trebala je za 29. novembar da se otvori Ulica maršala Tita, napravljena nizom radnih akcija. Đoko Đikanović, sekretar Opštine, kaže meni pripravniku da idem šinobusom u Titograd, da nađem firmopisca i da mi napiše dvije table sa tim nazivom. Ja tako i učinim, zorom za Titograd, nađem čovjeka i uveče se vratim s tablama. Već sjutradan su nakačene na zgradu ‘Vračara’ i dolje kod buduće Ulice Vladimira Rolovića, a Ulicu maršala Tita je otvorio narodni heroj Petar Vojvodić”, zaključio je prvo od dva gostovanja u emisiji “Priče s Baranima” Jusuf Kalamperović.

The post In memoriam: Jusuf Kalamperović (1945 – 2025), prvi dio first appeared on BARinfo.

O knjizi su govorili Vlado Lukšić, Jusuf Kalamperović, Čedo Ratković i urednik djela i moderator večeri, Željko Milović.

Publika je imala priliku da sazna više o bogatoj zanatskoj tradiciji barskog kraja, promjenama koje su se dešavale kroz različite istorijske periode, kao i o ljudima koji su svojim zanatskim radom ostavili neizbrisiv trag. Knjiga donosi podatke o strukturi zanatstva, lokacijama zanatskih radnji, udruživanju zanatlija u esnafe, ali i o procesu nestajanja pojedinih zanata i nastajanja novih. Posebnu vrijednost čini i impozantan arhivski materijal – gotovo 1000 pomenutih ličnosti i nekoliko stotina fotografija, od kojih su mnoge prvi put objavljene.

Vlado Lukšić je kroz smijeh prokomentarisao kako ova knjiga „ima jednu manu, a to je mali tiraž“ i izrazio nadu da će biti objavljena u više primjeraka, jer treba da je posjeduje što više Barana.

Jusuf Kalamperović priznao je da ovo djelo za njega mnogo više od priče o barskim zanatlijama.

„Ovo djelo ustvari opisuje način života Bara i Barana u zadnjih 1000 godina. Opisuje sliku Bara kroz suživot u Baru. Ko bude pročitao knjigu vidjeće da su tri vjere naroda, neko majstor, neko kalfa, neko šegrt, potpuno izmiješane. Dakle, to je ta odlika Bara koju mi Barani moramo da čuvamo koliko možemo i da pokušamo one koji nam dolaze, violentne, iz violentnih krajeva, pitomimo koliko možemo“, istakao je Kalamperović.

Čedo Ratković je naglasio kako je „Barski zanati i zanatlije“ prvi rad ove vrste koji je obradio više od hiljadu imena zanatlija u Baru od perioda srednjeg vijeka do kraja sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.

„Ovaj veliki istraživački rad Gano je radio više godina. Naravno, kako je on to lijepo u knjizi zapisao, ostaje na drugim istraživačima da nastave tamo gdje je on stao. Čitajući pažljivo knjigu, možemo nazreti kako se živjelo u Baru u to vrijeme. Imao sam prilike da ranije čitam separate knjige koje mi je Gano slao. Prirodno je da je Gano, sin zanatlije Mustafe šnajdera, Starobaranin iz Brbota, koji je od malena spoznao starobarske zanatlije, napisao ovu knjigu. Sada, kada pred nama imamo ovako lijepu urađenu knjigu, sa dosta fotografija, ostaje nam da je sa pažnjom čitamo”, ukazao je Ratković.

Autor Sead Gano Šlaković podijelio je sa publikom motive i izazove s kojima se susretao prilikom istraživanja i pisanja ove knjige.

„U radu na knjizi korišćeni su podaci iz dokumenata arhiva Crne Gore, lokalnog arhiva i brojne publikacije o Baru. Njen nastanak su pomogli, ustupanjem odredjenih stihova zanatlija, fotografija, savjetima, Čedo Ratković, Vlado Lukšić, Željko Milović i Dado Salagić sa Cetinja, na čemu im najiskrenije zahvaljujem. Podatke o životu i radu zanatlija, doprinos nastanku knjige dali su i oni koji su početkom 60-ih godina započinjali posao, a najviše potomci, bliski rodjaci i prijatelji koji su se vrlo rado odazvali pozivu u prikupljanju podataka. Posebno zahvaljujem predsjedniku Opštine, Dušanu Raičeviću koji je finansijski podržao izdavanje ove knjige”, zaključio je Šlaković.

Urednik djela i izdavačke kuće koja je objavila knjigu, a ujedno i moderator večeri, Željko Milović, objasnio je da je ovo još jedno u nizu vrijednih djela zavičajne istorije koje prati ovu, za Bar nesumnjivo važnu granu privrede kroz različite periode razvoja grada, sa posebnim isticanjem XX vijeka, kada zanatstvo ima posebno mjesto u životima Barana.

„Kao urednik knjige, mogu reći da ona nije onakva kakvom ju je autor zamislio na početku jer je, u interakciji sa mnom kao urednikom, dobila potpuno drugačiju formu. Moram odati priznanje autoru, jer sam svjestan da kao urednik nisam previše nježan, ni taktičan, jer biti nježan znači ne biti urednik kakav treba, ali je Gano Šlaković sve stoički izdržao. Mislim da na kraju možemo biti zadovoljni, a ono što je najvažnije grad u cjelini može biti zadovoljan što ima još jednu knjigu o sebi”, kazao je Milović.

Veče je proteklo u srdačnoj atmosferi, uz prisjećanja na stare barske zanatlije i njihovu ulogu u razvoju grada.

Knjiga “Barski zanati i zanatlije” ostavlja ne samo istorijski trag, već je i vrijedan podsjetnik na ljude i zanate koji su oblikovali identitet Bara kroz vjekove.

The post Knjiga Barski zanati i zanatlije Seada Gana Šlakovića promovisana u Kući maslina first appeared on BARinfo.

U ovom tekstu prenosimo dio onoga što su na ovu temu, u prvom satu emisije, kazali Jusuf Kalamperović, dr Ljubo Živković i Čedo Ratković. Privilegija je bila ugostiti predstavnike najstarije generacije uglednih ljudi Bara, koje je uvijek zadovoljstvo slušati. Bili smo u prilici da čujemo kredibilnu i mudru riječ, poruke i pouke, ne samo ljudi koji su bili zaduženi i odgovorni za živote građana i funkcionisanje u tragičnom momentu naše novije istorije, već su bili direktni sudionici i stvaraoci vremena i vrijednosnog sistema u kojem novac i interes nijesu bili apsolutni čovjekovi gospodari, nego, prije svega, etičnost, solidarnost, empatija. Pričali smo o zemljotresu, ali i o tom, veoma važnom aspektu života…

Jusuf Kalamperović je bio u Hrvatskoj kada se desio zemljotres, ali čim je dobio informaciju o stradanju Bara i njegovih žitelja, krenuo je u Crnu Goru. Kazao je da je danas teško objasniti kakva je katastrofa to bila i u kakvim uslovima se živjelo.

“Nije bilo mobilnih telefona, Interneta, a fiksna telefonija je bila u prekidu. Djelovi Bara bili su srušeni, a posebno sela. Imali smo skoro pedeset poginulih i više desetina povrijeđenih. Saobraćajne veze su, takođe, bile u prekidu, nestala je električna energija,  a voda nije bila upotrebljiva za piće”, prisjeća se Kalamperović.

Na putu prema Baru, njegovo prvo suočavanje sa posljedicama zemljotresa dogodilo se u Kamenarima, gdje je naišao na razorenu magistralu, čiji je jedan dio, zajedno sa kućom, koja je bila tik uz magistralni put, odnesen u more, iz kojeg je virio bor.

“Bila je zora, pojavljivali su se prvi zraci sunca iznad Lovćena, a ja sam odjednom ugledao sugrađanina iz Mrkojevića koji je izašao iz kola i počeo da igra. Bila je to ‘felinijevska’ slika. Objasnio mi je da je bio u Splitu za vrijeme zemljotresa, ali da je tog trenutka saznao da mu je porodica preživjela, a da je kuća srušena. Igrao je i pjevao od sreće. Kada sam stigao u Bar, zatekao sam, takođe, filmske scene – zgrada Suda je bila sravnjena sa zemljom, hotel ‘Agava’ polusrušen, sve prodavnice otvorene, sa polomljanim staklima. Međutim, bilo je i nekoliko srećnih okolnosti, prije svega, što je bio neradni dan i što je tada Bar bio jedan drugi i drugačiji grad. U prvim mjesecima nakon zemljotresa nijesmo imali niti jedan prekršaj ili krađu, nije bilo kriminala, iako su sve prodavnice, stanovi i kuće bili otvoreni. Sreća je bila i to što smo bili složni, što je postojala velika Jugoslavija i svjedočili smo neviđenoj slidarnosti svih naroda. Dodatno povoljna okolnost je bila i što je u Herceg Novom bio na liječenju i oporavku Josip Broz Tito, koji je tada, star i bolestan, izašao u srušeno brodogradilište i kazao: ‘Sve će ovo naši narodi i narodnosti obnoviti’. I obnovili su. Kao član Vlade, kada smo usvajali završni izvještaj Fonda za obnovu, konstatovano je da je ukupna pomoć koja je tada bila upućena Crnoj Gori, iznosila tri milijarde i 200 miliona američkih dolara, što je danas vrijednost više od deset milijardi”, istakao je Kalamperović, koji je objasnio da su prve aktivnosti Štaba civilne zaštite kojim je rukovodio, bile usmjerene na primanje pomoći i organizaciju života.

“Metar najlona je bilo pravo bogatstvo, kako bi se se građanima  obezbijedila bilo kakva nadstrešnica pod vedrim nebom, a nakon prvih lijepih i sunčanih dana, uslijedila je kiša, što je dodatno otežavalo funkcionisanje. Nije tada, nažalost, bilo automobila kao danas, a niko se nije usuđivao da spava u kući ili stanu. Otvorili smo feribot kako bi dio građana mogao tamo da boravi i prespava. Privatni auto-prevoznici su odlučili da tri mjeseca voze besplatno, a kada su došli prvi šatori, u Štab civilne zaštite je došao komandant italijanskog ratnog broda (mnogo godina kasnije posmrtni ostaci kralja Nikole i njegovih kćeri, dovezeni su tim brodom). Na brodu je bilo 600 vojnika, a u Bar su donijeli pomoć, posteljinu, krevete i brojne druge potrepštine, a što je najvažnije, stiglo je 800 šatora, svaki sa četiri kreveta. Ko je dobio šator, bilo je kao da je dobio kuću. Podijelili smo ravnopravno pomoć po svim barskim mjesnim zajednicama, a nakon nekoliko dana pozvao me komandant Štaba civilne zaštite Crne Gore, general Slavko Marićević i pitao za italijanski brod sa pomoći. Kada je čuo da smo sve podijelili u Baru, bio je veoma ljut i nije štedio grube riječi na naš račun. Kasnije smo postali veliki prijatelji. Brod je bio namijenjen cijeloj Crnoj Gori, a mi to nijesmo znali. Samo dva dana poslije zemljotresa u Bar je iz Sarajeva stigao i kombi sa radio stanicom i dva poznata novinara, Ante Strelovim i sportskim reporterom, Nikolom Bilićem. Tako je počeo Radio Bar, u tom kombiju, na mjestu današnje Pošte. Dali smo im neke dublje cipele, jer je padala velika kiša i nijesu mogli prići kombiju, međutim i te cipele im je odnijela voda, tako da smo svakodnevno, uz velike obaveze i tugu zbog izgubljenih života, imali i niz zanimljivih i šaljivih situacija, naročito u mjesecima koji su dolazili”, pričao je sa sjetom, ali i ponosom evocirajući uspomene, Jusuf Kalamperović.

Posebno teško suočavanje sa posljedicama katastrofalnog zemljotresa, bilo je za zaposlene u Barskoj bolnici, kojom je tada rukovodio sjajni barski intelektualac i doktor, iz plejade najstarijih i najuglednijih Barana, Ljubo Živković.

Njega je zemljotres, sa poznatim barskim šahistima, Batom Zečevićem, Maksimom Lutovcem i Momom Vukovićem, zatekao na benzinskoj pumpi, pred put na takmičenje u Danilovgrad.

“Zemlja je snažno podrhtavala, a okolne planine bile su obavijene prašinom, nečim što je ličilo na oblake dima. Vratili smo se odmah, prošli pored klonulog hotela ‘Agava’. Bio je to stravičan prizor, i čim sam se uvjerio da mi je porodica živa, uputio sam se prema bolnici. Tamo sam, na ulazu, ugledao dr Anta Martinovića. On je prvi stigao. Upravna zgrada, žargonski rečeno, bila je u komadima. Nova bolnica koja je rekonstruisana samo nekoliko godina ranije, bila je značajno oštećena. Znali smo da nas čeka težak i odgovoran posao. Svi naši zaposleni, i medicinsko i nemedicinsko osoblje, došli su bez poziva. Vrlo brzo smo donijeli odluku – svi pokretni bolesnici, koji su bili u boljem stanju, otpušteni su, a teže i nepokretne pacijente, kao i djecu, evakuisali smo na obližnju zaravan. Bilo je 100 kreveta i 100 bolesnika pod vedrim nebom. Sreća da je bio sunčan dan i ne tako hladna noć, ali vrlo traumatično iskustvo, jer su u velikom broju pristizali teško ranjeni i povrijeđeni u zemljotresu. Uslijedile su hirurške intervencije na otvorenom. Za šefa Prijemno – trijažnog odjeljenja odredili smo čuvenog hirurga dr Danila Malića, koji je obilježio hirurgiju Bara i Ulcinja u drugoj polovini XX vijeka. Glavni operater bio je dr Toro Božović, koji je, na sreću, imao dvije specijalizacije, opšte hirurgije i ortopedije. Njemu su pomagali svi ostali ljekari, i na tom prostoru, prvog dana zemljotresa i noći, obavljeno je na stotine intervencija kod pacijenata sa  prelomima, iščašenjima, kontuzijama, potresom mozga… Bio je uspostavljen vazdušni most sa Titogradom, pa smo kolima prevozili teže pacijente do heliodroma na Žukotrlici, odakle su helikopterima odvoženi do Kliničkog centra u Podgorici. Bilo je teško sve to gledati, a svakog časa stizale su i vijesti da se broj poginulih povećava. Nedostajala je krv, uprkos rezervama. Maturanti Kragujevačke gimnazije, koji su bili na ekskurziji u Čanju, odmah su reagovali i došli da daju krv, a pridružili su im se i naši davaoci. Nijesmo imali niti jednog šatora, već su naši radnici uspjeli da ‘sklepaju’ ritu koja je ličila na šator, a montirali smo je ispod jedne masline i napisali ‘Štab’. Taj štab su činili dr Žarko Ivanović, dr Anto Martinović i ja, a za stolom u šatoru pisar, moj brat, koji je bilježio sve što se dešavalo na dnevnom nivou, kao i naredbe i obavještenja koja smo dobijali od opštinskog štaba”, kazao je dr Živković, koji je istakao da je to bila neprospavana noć za sve, pacijente i osoblje. Sa suzama u očima ispričao je da je sjutradan ujutro ispred bolnice stigao kombi sa konzervama, hlebom i crvenkastim sirom, koji je poslao tadašnji istaknuti funkcioner i direktor ‘Primorke’ Veljko Vlahović, a zaposlene djevojke su skuvale čaj.

“Bio je to prvi obrok poslije zemljotresa i nešto najslađe što pamtim da sam pojeo u svom životu, jer taj, ‘veličanstveni’ doručak imao je ukus dobrote i ljubavi. Već popodne stigli su Slovenci koji su nam pomogli da montiramo poljsku bolnicu. Došli su kompletno opremljeni, nijesmo imali nikakvu obavezu prema njima, naučili su nas kako se ide u ugroženo područje, dakle, o njima nijesmo, kao nekakvi domaćini, imali nikakvih obaveza. Pomagali su nam vojnici JNA, a uz podršku Crvenog krsta iz Njemačke, vrlo brzo je montirana montažna bolnica i već početkom maja svi bolesnici su se našli u njoj. Tada smo već mogli da radimo u humanijim uslovima, a pridružila nam se i fantastična ekipa ljekara iz Šapca, koji su preuzeli sav posao i pružili nam priliku da se malo odmorimo. Doktor Anto Martinović me vedrim duhom, praktično, održavao u životu. Primali smo u goste najveće rukovodioce ondašnje Jugoslavije, generale JNA, brojne novinarske ekipe, predstavnike Međunarodnog Crvenog krsta i polumjeseca, Karitasa, Malteškog reda… Prvih dana nakon zemljotresa u posjeti nam je bila i delegacija Svjetske organizacije iz Ženeve. Ja sam bio obučen u jedan džemper, sa nekom kapom gurnutom na glavi, a dr Žarko Ivanović, uvijek gizdavo i lijepo, još je znao i njemački jezik. Svi su se za informaciju obraćali njemu, a i ja sam malo razumio njemački, i shvatio da im Žarko daje tačne podatke, ali i ne naročito precizno, pa sam prevodioce zamolio da predstavnicima iz Ženeve, kažu da je dr Žarko ‘zadužen’ za sliku, a ja za ton. Kada su to preveli, nastao je opšti smijeh, grljenje i ljubljenje, a naši gosti su nam narednih dana obezbijedili sve što nam je bilo potrebno”, ispričao je dr Ljubo Živković, potvrđujući, da vedar duh nije napuštao Barane, uprkos brojnim nedaćama sa kojima su bili suočeni.

Čedo Ratković je bio predsjednik Opštine Bar od 1984. godine, obavljao je kroz cijeli profesionalni, radni vijek, važne društveno – političke funkcije, a u vrijeme katastrofalnog zemljotresa bio je na čelu poznatog trgovinskog preduzeća “Izbor”, tadašnjeg najznačajnijeg, jedinog  trgovačkog lanca.

“Poslije civilne zaštite, bolnice, gdje su zbrinjavani bolesni i ranjeni, treći važan segment je snabdijevanje stanovništva hranom. ‘Izbor’ je bio moćno preduzeće, sa preko 500 zaposlenih, dvadesetak samoposlugai i četrdeset prodavnica. Obišli smo sve objekte, koji su bili u veoma lošem stanju, sa slomljenim izlozima, sva roba je bila na podu, mnoge prodavnice su bile van funkcije i bilo je rizično boraviti u njima. Ali, na sreću, bilo je puno ljudi spremnih da pomognu, a entuzijazam kojem sam svjedočio bio je nevjerovatan. Mogu ga uporediti samo sa ambijentom i elanom koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata kada je obnavljana zemlja. Odmah smo uspostavili snabdijevanje i Bar je bio sa te strane zbrinut, što je bilo veoma važno. Pojedine prodavnice su, zbog sigurnosti prodavaca i kupaca, bile zatvorene i bio im je zabranjen rad. Tada nijesam toliko vodio računa o tome, bio sam mlad i smatrao sam da i po cijenu rizika, treba da radimo, pa smo neke prodavnice otvorili. Shvatio sam kasnije, kada nam se ponovo dogodio jači zemljotres, u maju, da su oni koji su donijeli takvu odluku bili u pravu. Ali, radili smo neprekidno, imali smo veliko skladište u Sokolani u kojem se prodavala roba koja je dolazila kamionima, što je bilo značajno, jer domaćinstva nijesu imala velike zalihe u hrani”, kazao je Čedo Ratković.

Jusuf Kalamperović je naveo nekoliko primjera koji potvrđuju ogromnu solidarnost i humanist ljudi širom Jugoslavije. Zbog toga smo, svi mi koji smo doživjeli to razdoblje i svjedočili tome, istakao je, veliki jugonostalgičari.

“Nakon samo tri ili četiri dana od zemljotresa, čim je profunkcionisao saobraćaj, u Bar su  stigla dva ogromna šlepera sa ciglama, i pismo, jer su telefonske linije bile u prekidu. Poslao ih je pokojni Ilija Vojvodić iz Kikinde, čiji su roditelji sa ovih prostora, i napisao: ‘Drugovi, nemam što u ovom trenutku da vam pošaljem, možda će vam valjati ove cigle’.  Drugog dana u šator Štaba dolazi čovjek koji je kazao da je iz Županje. ‘Na televiziji vas je video moj direktor Stjepan Sekur (moj kolega sa fakulteta) i poslao vam je traktor’. Taj traktor smo odmah uputili u ‘Primorku’. Veliki problem je bila i voda za piće. Prva pijaća voda nakon zemljotresa u Bar je stigla brodom iz Dubrovnika. Izvanredan gest solidarnosti i pomoći, a znamo kako smo im, nažalost, uzvratili petnaestak godina kasnije. Kamioni sa raznovrsnom pomoći konstantno su stizali, između ostalih, i sa goveđim mesom, a mi nijesmo imali gdje da ga smjestimo jer je ‘Centrokop’-ova hladnjača bila puna. Dobrodušni čovjek, a uspješni privrednik, tadašnji direktor Zavoda za izgradnju Bara, Jovan Pavićević, tražio nam je da tu hladnjaču sa mesom poveze u Stari Bar i podijeli kovačima. Bila je to još jedna filmska scena, ovoga puta u Starom Baru – ljudi se okupili na ulici, Sunce zalazi, svi drže komade mesa u rukama i pjevaju”, sjeća se Kalamperović, koji je ispričao i anegdotu, kada je poznati barski inženjer uznemiren “uletio” u štab, gdje je bio i predsjednik Opštine, Blažo Orlandić (koji je bio izuzetan rukovodilac u tim vanrednim okolnostia) i saopštio da Lisinj gori i da je vjerovatno proradio vulkan. Mi svi, unezvjereni istrčavamo iz šatora i vidimo da na Lisinju zaista gori vatra. Međutim, ja koji potičem iz stare stočarske i poljoprivredne porodice, odmah sam shvatio da su čobani, koji to čine obično u aprilu, zapalili staru, kako bi nikla nova trava. Narod se na selu, iako je tamo bilo najviše žrtava, najbolje snalazio i prilagođavao. Vrlo brzo su počeli da rade i žive uobičajenim životom. Neću zaboraviti ni uspaničenog  načelnika Službe bezbjednosti koji nam je referisao da će morati da uhapsi hodžu, jer na propovijedi petkom širi paniku govoreći da nas očekuju novi zemljotresi. Sjutradan, 20. maja, desio se još jedan veći zemljotres, a u štabu se prolomio smijeh i čulo se ‘nemojte dirati hodžu’. Zaboravili smo sve to, ali i humanost i dobrotu koja je vladala. Žao mi je što tog Bara i takvih Barana više nema”, sa tugom konstatuje Kalamperović, koji je upozorio da se plaši da će u slučaju sličnih podrhtavanja tla izostati takav duh i zajedništvo, a da bi novi jak zemljotres (što se  realno može očekivati i na što upozoravaju stručnjaci) mogao, zbog neprilagođene gradnje, da izazove nesreće nesagledivih razmjera.

Dr Ljubo Živković je podsjetio da je u zbrinjavanju djece u tom periodu učestvovao, kako je naglasio, dobri, poznati doktor Vrška, a epidemiološku situaciju je pratio i kontrolisao HES Doma zdravlja, na čelu sa dr Petrom Vuksanovićem.

“Nijesmo imali značajnijih epidemioloških prijetnji, niti rizika, upravo zahvaljujući požrtvovanom radu, jer je na površinu isplivalo i izdominiralo ono najbolje u ljudima. Završili smo objekat Doma zdravlja, a kao investitor se proslavio moj školski drug Danilo Lekić, koji je bio direktor SIZ-a za zdravstvo, izgrađene su zdravstvene stanice u Virpazaru, Ostrosu, Đuravcima i Pečuricama. Krajem osamdesetih godina, kada je konačno završena obnova, u funkciju je stavljen novi Dijagnostički centar, gdje su danas smještene sve specijalističke službe, Laboratorija i Odjeljenje za fizikalnu terapiju”, istakao je dr Ljubo Živković.

“Sve to ne bismo postigli bez te neviđene solidarnosti, humanosti i odgovornosti. Ne smijem ni da pomislim što bi se desilo danas da nam se ponovi neki slični zemljotres, a desiće se, jer živimo na trusnom području, na kojem su se ovakve prirodne katastrofe dešavale u prosjeku svakih sedamdeset godina, počev od XIII i XIV vijeka. Gradovima su bile potrebne decenije da budu obnovljeni poslije takvih razaranja, a mi smo izgradili Bar vrlo brzo, upravo zbog te solidarnosti koje ne bi bilo bez Tita i ondašnje Jugoslavije. Sve ove važne objekte danas ne bismo imali, a mnogi od njih više, nažalost, nijesu u rukama naroda, već kod onih kojima ne pripadaju. Zaboravili smo na to vrijeme i nijesmo zahvalni za ono što smo dobili i što smo imali. Bojim se da u savremenom trenutku ne bi imali od koga da zatražimo podršku, a i nijesmo je dostojni, nakon svega što smo uradili. Stalno treba podsjećati i govoriti mladima o duhu zajedništva i solidarnosti koji su vladali, jer je to kruna svega, i napretka i razvoja, a zemljotresa je bilo i biće”, zaključuje Čedo Ratković.

The post Zemljotres 1979. – Solidarnost i etika obnovili Bar (I dio) first appeared on BARinfo.

Od 10 do 11 sati, na najteži momenat u novijoj istoriji Bara, sjećanja će evocirati, ali i svjedočiti o jednom drugačijem vremenu, vrijednostima i međuljudskim odnosima,  Jusuf Kalamperović, tadašnji komandat Štaba civilne zaštite i potpredsjednik Izvršnog odbora, dr Ljubo Živković, direktor Opšte bolnice i Čedo Ratković, direktor Trgovinskog preduzeća “Izbor”, koje je bilo zaduženo za snabdijevanje stanovništva.

Od 11 do 12 sati u studiju Radio Bara biće predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević , Miloš Šušter, koji je 27. aprila 1979. godine imenovan na funkciju potpredsjednika Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, kao i Vojo Banović,  predsjednik Omladinske organizacije Bara i komandant Omladinskog naselja stacioniranog u školi “ Meksiko”, kojeg su činile omladinske brigade iz cijele Jugoslavije.

Otvoreni studio Radio Bara, subota, 23 .marta, od 10 do 12 sati, emisija posvećena 45. godišnjici katastrofalnog zemljotresa sa uglednim i referentnim gostima. Urednica i voditeljka je Vesna Šoškić.

Emisiju možete gledati i na you tube kanalu Bar infa i Radio Bara, kao i na FB i Instagram stranici naših medija.

The post Otvoreni studio Radio Bara biće posvećen godišnjici katastrofalnog zemljotresa first appeared on BARinfo.

Članovi žirija su bili dr Zoran Srzentić (predsjednik žirija), Jusuf Kalamperović, Osman Subašić, Branka Ćetković, Vlado Lukšić, Ćazim Nikezić i Srđan Lekić.

Nagrada “24. novembar“ biće dodijeljena na svečanoj sjednici Skupštine opštine Bar, koja će se održati u petak, 24. novembra 2023. godine, u svečanoj sali Doma kulture, sa početkom u 12 časova.

The post Poznati dobitnici nagrade 24. novembar first appeared on BARinfo.