Gost „Promenade četvrtkom“ Radio Bara danas je bio tumač glavne uloge, poznati zagrebački glumac Siniša Popović.

RB/BI: Kakav je utisak na Vas ostavila knjiga Šandora Maraia, po kojoj je napravljena predstava?

Popović: Šandor Marai je moj omiljeni pisac, pogotovo ovaj njegov roman koji sam davno pročitao. Kad me prije godinu i po moja producentkinja Lidija Ivanda pitala, a prije toga me dugo vrbovala, jer sam morao da završim neke projekte, da li želim da igram u ovoj predstavi, odmah sam pristao. Ali nisam poznavao Hemptonovu dramatizaciju tog romana koja je, zaista, izuzetna. Maraiev roman je i opsežan i deskriptivan i teško ga je zamisliti na sceni, u dramskoj obradi, ali Hempton, višestruki oskarovac za dramatizacije romana, napravio je britak, pravi britanski tekst, sa kratkim ali jezgrovitim rečenicama. U ovih tridesetak izvođenja nikad nam nije izostala pažnja publike.

RB/BI: A koliko ste zadovoljni prevodom na hrvatski? I od toga dosta zavisi.

Popović: Naravno da zavisi, zadovoljni smo prevodom Veronike Kordić.

RB/BI: Pretpostavljam da ste uživali i dok ste pripremali predstavu, dok ste uranjali u tekst i ulogu?

Popović: Jesam. Henrika, kojeg tumačim, a on je glavno lice romana, nije jednostavno tumačiti i usvojiti. To je osoba koju proganjaju demoni. Iz rakursa današnje publike on je relikt jednog minulog vremena. Uostalom, on je penzionisani oficir Austrougarske vojske koji je preživio Prvi svjetski rat, koji živi izolovan na svom imanju u šumi i 33 godine opsesivno čeka prijatelja da se vrati s kraja svijeta kako bi s njim raspravio jednu situaciju iz prošlosti. Priča je možda relikt minulog vremena ali tema kojom se bavi Marai je svevremena. A bavi se pitanjem časti, prijateljstva, izdaje… Moralni kodeks je upravo danas, kao nikad, upitan… Osnovna Hemptonova namjera bila je da razbije tu neku monološku formu djela i da ubaci i Konradove replike. Uostalom, da ne otkrivam, vidjećete večeras sve u Starom Baru, u predstavi koja traje sat i 20 minuta.

RB/BI: Iznenadio sam se kad sam vidio da ste igrali u 23 TV serije i 27 filmova. Mislio sam da je najmanje obrnuto?

Popović: I ja se iznenadim ponekad kad to vidim, kad mi treba neki podatak. Uvijek sam sebe smatrao prvenstveno pozorišnim glumcem.

RB/BI: Piše i da ste posuđivali glas u nekim animiranim filmovima. Pravo da vam kažem čim dođem kući, pohvaliću se da sam razgovarao s glumcem koji je bio Skar u „Kralju lavova“…

Popović: Tako je, Skar u „Kralju lavova“ i još u nizu animiranih filmova. Nekad se iznenadim koliko me neki ljudi prepoznaju, ne kao lice, nego kao glas. Imao sam situacije da su me kasno noću, prilikom povratka s nekih gostovanja, u ne baš  sasvim regularnim uslovima, zaustavili policajci, pa kad bi prepoznali moj glas, onda bi mi otpozdravili i pustili bez da previše ispituju.

RB/BI: Gdje se najbolje osjećate dok glumite: na pozornici, pred TV ili filmskom kamerom?

Popović: Osjećam se svuda podjednako dobro ili podjednako loše zavisno od uslova rada i od ekipe sa kojom radim, da li mi paše ili ne. Čovjek nije baš uvijek u prilici da bira, ali kad se dogodi da imate odlične saradnike, sa kojima ste na istoj talasnoj dužini, onda mi je svejedno da li se radi o pozorištu, filmu ili televiziji. U ovim zrelim godinama, poslije dosta nagrada i priznanja, postalo mi je važnije s kim radim i u kakvoj atmosferi, nego šta je produkt tog rada. Naravno, to ne znači da neću dati sve od sebe da budem što bolji.

RB/BI: U moje i vaše vrijeme, bile su tri prestižne akademije glume: u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Sada im se ne zna broj na ovim prostorima. Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Popović: Više nisam siguran da li ih ima pet ili šest. Svake godine se proizvodi višak radne snage koju pozorišta ne mogu primiti u angažman. Prošle godine sve te silne akademije upisale su 54 brucoša glume. A pod znakom pitanja je da li će njih četiri dobiti stalni angažman ili će biti primljeni na dvije godine u svim hrvatskim pozorištima. To je veliki problem.

RB/BI: Vi ste rođeni Splićanin. Dolazite li u rodni grad i da li ste pomišljali da Zagreb promijenite za Split?

Popović: Naravno da sam pomišljao. Što bivam stariji, more me sve više zove, što je i logično, s obzirom da sam prvih 25 godina proveo uz more. Bilo je i ponuda da se vratim. I radio sam u Splitu neke predstave. Iskreno sam mislio da ću posljednje godine pred penziju više provesti u Splitu ali moj rodni grad je postao nepodnošljiv ljeti. Ne razumijem ovu vrsta zabave koja je danas na snazi, to opijanje, od šanka do šanka do zore, tu galamu do pet sati, bez ikakve svijesti da tamo postoji neko lokalno stanovništvo koje ujutro rano mora na posao. U posljednje vrijeme u Split uglavnom dolazim u junu i septembru. 

The post Siniša Popović: Najvažniji su uslovi i ekipa s kojom radim first appeared on BARinfo.

Režiju za ovaj komad, nastao prema čuvenom romanu Sándora Máraija i u adaptaciji Christophera Hamptona, potpisuje hrvatski reditelj Branko Ivanda.

Dok se masovna zaraza i strah od korone širi zemaljskom kuglom, Márai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontradiktornih moralnih stavova. Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću  svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću, dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirenja. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai i drama Branka Ivande daju konkretan odgovor.

U komadu igraju: Siniša Popović, Goran Grgić i Zrinka Cvitešić/Iva Mihalić.

Branko Ivanda rođen je 1941. godine u Splitu, a komparativnu književnost i filozofiju apsolvirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te diplomirao filmsku i pozorišnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Profesionalnu filmsku karijeru započeo je 1967. kao scenarista filma Iluzija,  a od tada je kao scenarista i/ili reditelj učestvovao u tridesetak filmskih projekata. Prvi rediteljski radio bio je film Gravitacija ili fantastična Mladost činovnika Borisa Horvata  iz 1968. Snimio je nekoliko televizijskih serija i filmova, režirao dokumentarne i reklamne filmove, direktne televizijske prenose operskih i dramskih predstava, koncerata klasične i jazz muzike i učestvovao kao autor stručnih filmskih priloga u specijalnim televizijskim emisijama o filmu. Od 1980. bio je redovni profesor filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od 1985. do 1990. predavao je režiju na University of California u Los Anđelesu. Dobitnik je nekoliko domaćih i inostranih nagrada na filmskim festivalima.

Cijena ulaznice iznosi 5 eura i one se mogu kupiti na dan igranja predstave na biletarnici Starog grada, od 19h. Karte je moguće i rezervisati putem broja telefona 068/278-760 i putem društvenih mreža.

The post Predstava Kad svijeće dogore zatvara pozorišnu selekciju ovogodišnjeg Ljetopisa first appeared on BARinfo.