Katarina (Katina, Keti) Kondaxi, rođena je 1907. godine u Grčkoj, na ostrvu tik uz Aziju, od oca Kristifora i majke Morfije. Osnovna porodična djelatnost bila je ribolov, a kad joj je majka umrla 1914, a otac 1916. od španske groznice, starateljstvo nad njom i bratom, kao i vlasništvo nad kućom, preuzela je tetka, očeva sestra. Ponašala se maćehinski prema djeci, tjerala ih da rade i više no što su objektivno trebali, bila neopravdano stroga, pa se Katarina hrabro odlučila na buntovnički korak – napustila je dom i 1920. godine u Atini našla posao u kuhinji kod brodovlasnika Zarifija sa samo 13 godina.

Visprena i oštroumna, završila je obuku za čuvanje najmlađih, i od šesnaeste počela da vodi brigu o brojnoj djeci velike porodice Zarifi. Starala se o njihovom opštem vaspitanju, manirima… Kako je govorila, “sve je bilo po satu: ustajanje, higijena, ishrana, igra, učenje…”.

Negdje 1923. godine, kod Zarifija se, kao pomoćni radnik zaposlio i naočiti Đorđije Brnjada (rođen 1903. u Carigradu). Brzo je napredovao, jer je imenovan u neku vrstu brodovlasnikovog savjetnika, iako se do danas u matičnom selu sačuvala priča da je presudnu ulogu odigrala gazdina supruga.

Katina i Đorđije 1926. godine započinju romansu, živjeći više nego solidno zahvaljujući dobrim primanjima u kući Zarifija. Obilazili su atinske restorane, Katina je kupovala lijepu garderobu, naručivala bunde, haljine, cipele iz Pariza, koje je sve do smrti čuvala u starim škrinjama. Kraj slatkog života uslijedio je 1929, kada su se vjenčali u Atini i došli u rodni kraj Đorđija Brnjade – Spič.

Iz Grčke su preko Krfa došli brodom do Bara, a onda od lučice pod Volujicom do Bjelila u Spiču makadamskim putem, autom. Katarina je, zapamćeno je, stigla u bijeloj čipkanoj haljini, sa bijelim kišobranom za sunce, zelenim cipelama na štikle i istom takvom tašnom, kao iz pariskih modnih žurnala. Na Bjelilima su je, međutim, sačekali samo sa tri magareta svekrva Anđuša, jetrva Stana (žena Marka Brnjade, Đorđijevog brata od strica) i đeveričići Stanko, Milo i Petar. Uputili su se tako put Papana, zaseok Brnjade, nekih 800 m od džade ka Sozini.

“Đed Đorđije, koji je živio sa Katinom raskošnim gradskim životom u Atini, nije baš detaljno opisao svojoj nevjesti đe dolazi, ali je početnu nelagodu, opori utisak očekivanja sasvim drugačijeg svijeta i zbunjenost babinu, pobijedila srdačnost i spičanska gostoljubivost. Đed je ostao kratko, koliko je trajao godišnji odmor, pa se vratio u Atinu, a baba ostala trudna i privikavala se seljačkom načinu funkcionisanja. Tokom 1931. rodio se prvi sin Marko, a nakon još jednog đedovog odmora i drugi sin, Ilija”, objašnjava Katarinin unuk, Milorad Mišo Brnjada. 

Katarina nije znala gotovo ni riječi našeg jezika kad je došla, pa su je, uz niz anegdota, tome “usput” učili đeveričići. 

Đorđije nije dugo dolazio, vezan za poslove u Atini, ali je posebnim kanalima slao zlatne “napoleone” kući, svojoj ženi, djeci i majci. Katina je za to vrijeme sa svekrvom Anđušom vodila domaćinstvo. Imale su dovoljno novca da plaćaju radnike za fizičke poslove, nabavljaju stoku i bave se zemljoradnjom. Održavale su i vinograd sa oko 450 čokota loza, te lozu ispred kuće, donijetu iz Aleksandrije još 1905.

Katinina životna priča od Grčke do Jugoslavije jeste bila specifična, ali joj posebnu notu daju događaji iz jula 1941. godine. Tada je, naime, na Virpazaru i u Mišićima podignut ustanak protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu, prvi u porobljenoj Evropi. Upravo u kući Đorđija Brnjade, njegov brat od tetke Ljubo Ilijin Popović, dobio je od Katarine pištolj i dvije lovačke puške, pomoću kojih su, uz pomoć popa, uspjeli da uđu u objekat i likvidiraju italijansku posadu u Mišićima. Tako je baba Katina posredno uticala na istoriju Drugog svetskog rata.

Nakon odmazde Italijana, Ljubo Popović se krio u planini Sozina, a Katarina je u sami cik zore nosila hranu partizanima, sve do njihovog odlaska za Bosnu.

Lijepa Grkinja nije vidjela svog muža punih 16 godina, od 1932. do 1948, kada je konačno došao iz Atine. Dobili su 1949. bliznakinje Anicu i Vjeru, kojima su se izuzetno posvetili, iako za ono vrijeme u poodmaklom životnom dobu. Spašena je tokom teškog porođaja zahvaljujući intervenciji Titovih ljekara u Beogradu (tada joj se Ljubo “revanširao” za pomoć u ratu), jer su joj morali biti amputirani mnogi unutrašnji organi. Bliznakinjama su Katarina i Đorđije nadoknadili svu roditeljsku ljubav koju nijesu skupa mogli dati Marku i Iliji (oženili se 1954. i 1955. i otišli svojim putem – Ilija je postao šef vinograda Spičansko polje, a Marko inspektor u policiji u Baru).

“Voljela je jako more, plivanje i ribolov, što joj je ostalo iz postojbine. Bila je izvanredna kuvarica, posebno grčkih specijaliteta, spremala ribu fantastično, a kako se Ilija bavio lovom, divljač je čitavu noć držala u plehu prelivenu s bijelim vinom i travama, i tome učila mlađe žene. Znala je i sve oko sjemena za sadnju, sama ga je odabirala i proizvodila. Preboljela je trbušni tifus, i od toga su joj se ponekad javljali košmari. A stalna žal joj je bio brat, koga nije vidjela od trinaeste godine. Nije znala za njegovu sudbinu. Đed Đorđije je dugo od nje krio kako je saznao da je poginuo u grčkoj mornarici tokom Drugog svjetskog rata, 1942. godine”, kaže unuk Mišo Brnjada.

On ističe da je baba Katarina “zaslužila da ima boračku penziju, ali zbog rodbinskih odnosa Ljubo to nije dozvolio, bio je pravi komunista”.

“Za njene zasluge u toku rata đed se ‘okitio perjem’, iako nije bio član partije. Po povratku iz Grčke postavljen je za šefa Spičanske zadruge, a kasnije, izbornom voljom Spičana, i za predsjednika Spičanske opštine. Za životno djelo je odlikovan Ordenom rada sa zlatnom zvijezdom, a Katarina nije dobila ništa, osim njega. Ali je u đeda bila doživotno zaljubljena i bilo joj je dosta”, zaključuje Mišo Brnjada.

Umrla je 1985. godine, i sahranjena u porodičnoj grobnici kod dvooltarne crkve Svete Tekle u Spiču. Sahranjena je uz vojnu ceremoniju i govor predsjednika SUBNOR-a, pozdravljena sa tri počasna plotuna. Danas tri ženska potomka Katarine Brnjade nose njeno ime.

The post Katarinu Kondaxi ljubav dovela u Spič first appeared on BARinfo.