RB/BI: Kilimandžaro je i izazov i želja mnogih Barana. Znate li ko je od Barana bio na Kilimandžaru?

Mihailović: Kilimandžaro je vrh koji je bio zanimljiv Baranima. Znam za Ivana Perčobića, bio sam u kontaktu sa njim. Bila je i jedna djevojka iz Bara, a sigurno je bio i neko od starije garde. Uhuru pik, najviši vrh Kilimandžara je inspirativan za nas, Barane.

RB/BI: Zašto baš Kilimandžaro?

Mihailović: Mi smo aktivni rekreativni planinari preko dvije decenije. Vremenom, javila se želja da se popnemo na neki značajan vrh, u ovom slučaju afričkog kontinenta. Ta ideja rodila se tokom ljeta, pomalo smo istraživali i shvatili da to možemo da ostvarimo, ako se dobro pripremimo i fizički i u svakom drugom smislu.

RB/BI: Koliko su trajale pripreme?

Mihailović: Sa pripremama smo krenuli u avgustu. Iako to djeluje kao duži vremenski period, ima mnogo stvari koje treba uraditi – prije svega, potrebno je bilo da se spremimo fizički, a onda i u svakom drugom smislu: nismo imali opremu za zimske uspone, trebalo je završiti papirologiju… Ide se skroz na drugi kontinent, sve treba iskoordinisati. Mi smo registrovani kao Društvo nevjerovatnih planinara. Naziv nije stvar arogancije, riječ je o našoj internoj šali. Spremali smo se aktivno sigurno tri mjeseca jer je riječ o jako specifičnoj planini. Ogromna je promjena nadmorske visine od polazne tačke do samog vrha. Na svijetu ne postoji veći raspon, tako da je izuzetno zahtjevna, pogotovo zbog aklimatizacije, odnosno prilagođavanja na visinsku razliku.

RB/BI: Što znači da ste tamo otišli apsolutno zdravi, inače to ne bi mogli podnijeti.

Mihailović: Pošli smo zdravi i fizički spremni. Bilo je izazovno, svakog dana smo prelazili 15 do 17 kilometara, pod teretom, uz uspon. Visinska razlika koja se prelazi u pet do sedam dana, najveća na svijetu, zna da pravi probleme – javljaju se vrtoglavice, bolovi u glavi, stomaku… Sve je to prilično zahtjevno i mora se biti psihofizički spreman. Svaki dan uspona, a kreće se poslije ponoći i penje se šest do sedam sati, vrlo je zahtjevan.

RB/BI: U ekipi su bili vaš brat, kum i prijatelj. Bili ste tu jedan za drugoga. Što je bio najveći izazov?

Mihailović: Sve što sam nabrojao bili su izazovi. Ali bili smo zajedno, bodrili jedni druge i sve smo to prilično dobro podnijeli. Ne mogu reći lako, jer nije bilo, ali na primjer, naša tura je trebalo da traje sedam dana, a mi smo je odradili za šest. Završili smo dan ranije. Aklimatizacija je bila odlična kod nas, imali smo odlične rezultate. Naravno, ide se sa vodičima, koji svakog jutra i večeri mjere saturaciju i puls. Pošto smo se izuzetno dobro aklimatizovali, oni su nam predložili da probamo da odradimo to za dan manje. Mi smo bili saglasni i bez nekih prevelikih problema uspjeli smo da se popnemo na vrh Uhuru. Odnosno, za šest dana smo uspjeli da se popnemo na vrh i da se spustimo do gejta odakle se kreće na uspon.

RB/BI: Kakav je osjećaj razviti crnogorsku zastavu na vrhu?

Mihailović: Nema boljeg osjećaja nego biti na krovu kontinenta. Mi smo lokal patriote i sa sobom smo nosili zastavu Bara. Ponosni smo da pronosimo slavu i grada i države. Poseban je osjećaj, pogotovu što je tura koju smo mi izabrali podrazumijevala spavanje pod šatorima. Krenuli smo iz džungle, prešli u savanu, pa u pustinju i na kraju u ledene uslove, bilo je baš zahtjevno. Pogotovo što smo mi birali najdužu, Alemoš rutu. Na Kilimandžaru ima više ruta, mi smo izabrali najdužu. Jeste bilo jako izazovno, ali bili smo presrećni, jave se posebne emocije. Ja nisam previše emotivan, ali iznenadio sam se kakve su me emocije preplavile kad sam se ispeo na vrh.

RB/BI: Pobjeda nad samim sobom sigurno donese euforiju.

Mihailović: Vjerovatno. Nije to prvi vrh na koji smo se peli, ali je stvarno poseban osjećaj. Još smo pod utiskom. Hvala što ste to medijski ispratili, suština je promocija zdravih stilova života. Ima mnogo lijepih stvari u našem gradu i aktivnosti kojima se možemo baviti, a nadam se da im i naša priča može biti podsticaj.

RB/BI: Imate li još sličnih planova?

Mihailović: Imamo. Tek smo se raspakovali a već se javljaju nove ideje. Vidjećemo da li će to biti najviši vrh Evrope, koji je izuzetno zahtjevan, Elbrus u Rusiji. Treba dosta stvari da se poklopi, u svakom smislu je zahtjevno, i fizički i, na kraju krajeva, finansijski.

RB/BI: Kad smo kod finansija, i za Kilimandžaro je trebalo obezbijediti sredstva. Kako ste uspjeli?

Mihailović: Mi smo grupa entuzijasta, sve smo sami finansirali. Zato smo i nevjerovatni planinari, jer je nevjerovatno da se pored svih naših obaveza bavimo i time. Svi smo zaljubljenici u prirodu i planine, sami smo zatvorili finansijsku konstrukciju, nismo nikome dosađivali. Ako se u narednom periodu nađe neko da prepozna ovu priču, otvoreni smo za saradnju.

The post Zastava Bara na vrhu Kilimandžara first appeared on BARinfo.

Od početne tačke- Zanzibara do krajnje- vrha Uhuru, bilo mu je potrebno punih šest dana. Na ovaj poduhvat Ivan se odlučio prije dva mjeseca u dogovoru sa koleginicom Dijanom iz Doboja (BiH) i uz podršku agencije “Globetracker” za koju rade.

“Taj isti Kilimandžaro posmatram već skoro šest godina, od kada i radim za agenciju ‘Globetracker’, jer je jedno od naših putovanja safari Kenija-Maasai Mara NP, a onda Tanzanija- posjeta Kilimandžaru (Base Kamp-Početni kamp). Inače, najviši vrh Afrike je Uhuru peak (vrh Slobode na Svahili jeziku, 5895 m) i na kraju Zanzibar- plaže i odmor”, objašnjava Ivan.

Perčobić je ove godine već mnogo puta vodio ovu turu i svaki put kada bi vidio tu planinu, nanovo se, kako kaže, oduševljavao njenom ljepotom.

“Još prvog puta kada sam je ugledao, zamišljao sam da se popnem na taj vrh Slobode i budem na krovu Afrike. A Afriku kada jednom posjetite, uđe vam vrlo lako pod kožu”, ističe naš sagovornik.

Do vrha Afrike postoji sedam različitih staza, koje traju od pet do 11 dana.

“Mi smo se odlučili za jednu od dvije najljepše staze, kako kazu lokalci- ‘Lemosho’ i da je osvojimo za šest dana”, prisjeća se Ivan.

Od početnog kampa do vrha im je trebalo skoro pet dana, a osjećaj je, sa oduševljenjem priča, nevjerovatan i potrebna je nadljudska snaga.

“Kreće se u ponoć, a prije toga samo par sati odmora od prošlog dana. Sa 4600 m na 5895 m, strmih pet kilometara, gdje kiseonik biva sve rjeđi i rjeđi, a kiseonik u krvi je na 83% prije pokreta. Hladno, oko -10 kažu, subjektivni osjećaj -20, jer sjever neprestano duva, koračaš sa lampicom, vidiš samo svoje noge i krećeš se kao kornjača. Vjerujte, i bolje je tako, jer da vidiš gdje ideš, ne bi ni išao. Nemaš vazduha, staneš, uhvatiš nekoliko puta dah i ideš dalje, nos curi ne staje, bol u leđima postaje sve jača, jer se pluća muče da dođu do kiseonika, a kiseonika nigdje, zapitkuješ samog sebe, što mi je ovo trebalo? Što ako ostanem bez palca jer ne osjećam stopala? I još 1000 crnih misli… A ko me zna, zna da sam preoptimističan i da mi volje ne fali. Onda se dereš na planinu, bodriš druge, ustvari sebe, prebacuješ na šalu…”, prisjeća se Ivan.

Za osvajanje ovako zahtjevne rute najbitnije je spremiti se psihički, ali sam osjećaj kada se stigne do cilja je zadivljujuć.

“Borba sa samim sobom. Hoćeš da padneš na koljena, da se predaš, ali ti taj vrh ne da mira. Nakon šest sati, konačno vidiš kraj, stižemo! Sviće! Hoćeš da plačeš, skačeš, vrištiš, sve odjednom! Ekstaza! Shvatiš da si jak, ili da si postao jači, više psihički nego fizički, prevazišao si samog sebe… eto taj osjećaj”, sa posebnim emocijama priča Perčobić.

Za ovaj nesvakidašnji poduhvat Ivan se pripremao tako što je gledao više snimaka sa Youtube-a sa ovog putovanja, ali i razgovarao sa ljudima koji su već bili na krovu Afrike.

„Naša sugrađanka Karolina Ilić se prije nekoliko godina popela na taj vrh, i od svih savjeta mi je ostalo da je ta mentalna priprema najbitnija. Takođe, silom slučaja, jedna od naših gostiju na Zanzibaru je bila i Hristina Popović, poznata srpska glumica. Imali smo sreće da nam i ona lično ispriča svoje iskustvo. Pored jako korisnih savjeta, ostala je opet ta činjenica koju nam je i ona naglasila- glava je najbitnija. Na kraju se stvarno ispostavi za taj najvažniji uspon da je glava najbitnija, koliko god da je sve ostalo teško”, ističe on.

Na Ivanovu sreću, nije morao previše da brine o onome što će se naći u njegovoj putnoj torbi, jer se, kaže, koleginica pripremila za oboje, a tu su bili i neizostavni nosači.

“Oprema je standardna kojeg god da pitate planinara – jakna za vjetar, kabanica, rezervna majica… dva- tri litra vode, proteinske čokaladice… Uglavnom, sama ekspedicija nije naivna, pošto je bilo nas dvoje, sa vama idu dva vodiča, šest ‘porter-a’-nosača i kuvar. Tako je određeno pravilima parka. Vi nosite vaš ruksak sa nekim osnovnim stvarima koje morate da imate uvijek uz sebe. A, takođe, pripremate još jednu veću torbu koja teži nekih 11-12 kg. U njoj se nalazi deblja jakna i ostala oprema (najviše zbog kiše koja može da naiđe, morate da budete dobro opremljeni), različiti suplementi, vitamini su obavezni da bi izdržali sav taj tempo ili da vas ne uhvati upala. I tu torbu nosi vam neki od nosača. Ti ljudi su stvarno nevjerovatni, njima je dozvoljeno do 20 kg da nose od jednog do drugog kampa. Uglavnom, mi napustimo šator, oni sve spreme, izmjere, preteknu nas usput i mi dok dođemo u naredni kamp, sve je opet spremno, sačekaju vas i svježe iskokane kokice, nakon sat-dva i večera je spremna. Iskustvo je nevjerovatno, oni su nevjerovatni, ali kako naš vodič to kaže, sve je stvar navike, kada se popneš drugi put, tijelo se naviklo na vazduh i na teret”, do detalja je objasnio Ivan.

Perčobić je u planinarenju amater, a kroz smijeh kaže da voli da se popne do vrha, ali da se mnogo ne muči. On ističe da, posmatrajući ovu planinu, nije očekivao da će ga ispuniti toliko puno osjećanja.

„Spolja ona izgleda kao jako pitoma planina, ali kako kažu vodiči, na njenom ispitu su čak pali i ljudi koji su se popeli na Mont Everest. Potcijenili su je”, sa poštovanjem priča Ivan.

Ivan Perčobić je inače diplomirani profesor njemačkog (završio je Njemački jezik i književnost u Nikšiću), ali se profesionalno bavi turizmom i licencirani je vodič za njemački i engleski jezik za Crnu Goru.

Prije šest godina, kao gost na Tajlandu i Kambodži, upoznao se sa jednim od osnivača “Globetracker”-a i tu počinje njegova avantura, tačnije posao iz snova.

“Tada sam se upoznao sa Vladimirom Poposilovim, zvanim Ljubče i iste godine postajem dio familije i počinjem da radim kao vodič – pratilac za Zanzibar, a kasnije i za sve ostale naše destinacije. Počinjem da širim priču sa ostalim kolegama o dalekim putovanjima i egzotičnim destinacijama i to je jedna od najboljih odluka u životu. Naravno, kao i svaki posao ima svojih mana i prednosti, ali svakako mnogo više prednosti”, zadovoljno ističe Perčobić.

The post Ivan Perčobić mentalnom snagom i strašću prema planini osvojio najviši vrh Afrike first appeared on BARinfo.