Dobila je naziv “Volujica”, po brdu na kome je bila smještena stanična zgrada sa opremom, i antenski sistem od dva rešetkasta stuba visine pedesetak metara i žičane antene između njih, a bila je u vezi sa radiotelegrafskom stanicom u Bariju (Italija) koja je imala ime “San Kataldo”.

Instaliranju radio-telegrafske stranice prethodio je dogovor Uprave pošta i telegrafa Crne Gore, Uprave pošta i telegrafa Italije i italijanskog naučnika, Guglielma Marconija, koji su petog maja te godine sklopili u Londonu “Ugovor o instalaciji i eksploataciji jedne radiotelegrafske stanice za javnu upotrebu u Baru”. Od strane Marconijeve “Wireless Telegraph S Signal Co” ugovor je potpisao lično italijanski naučnik koji je pet godina kasnije dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Predstavnik italijanskih pošta i telegrafa bio je ministar Scalla Stelluti, a za knjaževsku Vladu Crne Gore Ugovor je potpisao Upravnik pošta i telegrafa Jovo Popović.

Svečanosti puštanja u rad radio-stanice prisustvovao je knjaz Nikola Petrović uz ministre, a od predstavnika kompanije tu je bio i sam Marconi, kao i markiz Cusani. Proslava je upriličena i sa druge strane Jadrana, u Bariju.        

O otvaranju stanice na Volujici je “Glas Crnogorca” opširno pisao: “Nj.Kr.V Gospodar u pratnji ministra vojnog g.vojvode Plamenca, ministra inostranih djela g. vojvode Gavra Vukovića, ministra finansija g. Lazara Mijuškovića, italijanskog poslanika g. markiza Kuzanija, austro-ugarskog ministra g. barona od Kun i više druge gospode krenuo je 19 o. m. (stari kalendar – prim. aut.) u Bar i istoga dana stigao tamo. Sjutradan blagovolio je nj. kr. vis. Gospodar primiti g. Markonija u naročitu audijenciju u dvorcu nj. kr. vis. knjaza Nasljednika, Topolici.

Već u ranu zoru okupilo se na Volujici, na kojoj je štacija podignuta, hiljadama naroda, kako iz mjesta i okoline mu, tako i iz susjednih pograničnih krajeva. U 9 sati iz jutra stigao je tamo nj. kr. v. Gospodar s pratnjom i dočekan je od okupljenog naroda najburnijim ovacijama“.

Nakon izvršenog crkvenog obreda vojvoda Gavro Vuković održao je govor na koji mu je odgovorio markiz Cusani, a sam Marconi zahvalio se knjazu Nikoli na lijepom dočeku i ukazanim počastima. Nakon ovoga, slijedio je pregled radiotelegrafske stanice i na kraju se prišlo zakuski u paviljonu naročito podignutom za tu priliku. Prilikom zakuske, knjaz Nikola je nazdravio kralju Italije i poželio sreću i napredak italijanskom narodu, a Marconi, uzvraćajući zdravicu, to isto je poželio knjazu Nikoli i crnogorskom narodu. Drugu zdravicu knjaz je podigao u zdravlje Franca Josifa, vladara susjedne austro-ugarske monarhije. Na kraju su pročitane depeše koje je knjaz Nikola tom prilikom uputio italijanskom kralju, austrijskom caru, ruskom caru i kralju Srbije Petru I.

Crnogorskom suverenu su istog dana na depeše stigli odgovori.

U podne je priređen svečani ručak u Dvorcu u čast Guglielma Marconija. Ručku su prisustvovali, osim naših i italijanskih ministara, i austro-ugarski vice-konzul u Baru, turski konzul iz Ulcinja i viši pomorski oficiri s italijanskog ratnog broda i austrijske topovnjače “Lissa” koja je bila na raspolaganju knjazu. Poslije ručka, knjaz Nikola je s pratnjom otišao na ovu topovnjaču, i sa austro-ugarskim ministrom baronom de Kunom odvezao se na izlet do Ulcinja. Uveče je priređena večera u Dvorcu, na kojoj je knjaz Nikola odlikovao Guglielma Marconija i poslanika Cusanija velikim krstom Danilovog ordena, italijanskog generalnog konzula u Skadru Leonija II st. Danilovog ordena, i markiza Solarija, Marconijevog pomoćnika, III st. istog reda.

Poštansko-telegrafsko odjeljenje uputilo je Saveznoj telegrafskoj kancelariji u Bernu izvještaj da je 3. avgusta 1904. između crnogorske obale kod Bara i italijanske kod Barija “uspostavljen telegrafski saobraćaj Markonijevim sistemom bez žice”.

U istom izvještaju dalje se kaže: “Radiotelegrafska štacija ’Volujica’ u Baru i ’San. Kataldo’ u Bariju ovlašćene su da vrše razmjenu međunarodne telegrafske korespondence, prema odredbama londonskog telegrafskog pravilnika. Telegrafska štacija ’Volujica’ i ’San. Kataldo’ vršiće ograničenu dnevnu službu od 8 sati izjutra do 9 sati uveče po srednjeevropskom vremenu. Telegrami razmjenjeni ovim pravcem nositi će naznačenje – Via Bari”.

Marconi, međutim, nije bio zadovoljan finansijskom stranom radiotelegrafskog prometa, te je Ministarski savjet 8. januara 1908. godine odobrio Poštansko-telegrafskom odjeljenju da preuzme od njega pod najam za tri godine radiotelegrafsku stanicu na Volujici, uz godišnju zakupninu od 2.500 franaka. Isto tijelo je 9. februara 1909. godine dalo dozvolu “Barskom društvu” da otkupi “Volujicu”, s tim da se na stanicama produži radno vrijeme od 7 sati izjutra do pola noći, bez prekida. Tako je isplata prihoda od radiotelegrafske službe stanice “Volujica” od 1. januara 1909. godine vršena, umjesto Markoniju, “Barskom društvu”, sve do njenog uništenja.

Radio stanica je bila u funkciji sve do 8. avgusta 1914. godine, kada su je, u toku Prvog svjetskog rata, austro-ugarske krstarice “Szigetvar” i “Zenta”, razarači “Uskoke” i “Tb72” bombardovali i srušili. Od nje je ostala samo antena, i nikada nije obnavljana. Naredbom crnogorskih vojnih vlasti demontirana je krajem 1914. godine.

***

Iako se u našoj državi često može čuti da je radio signal krenuo sa Volujice, 3. avgusta 1904. godine, te se tim povodom često taj datum ističe kao jubilej, to ne odgovara sasvim istini. Naime, riječ je o radio-telegrafskom signalu.

“Stanica na Volujici je radila po principu bežične telegrafije Morzeovim kodom, pa je ovdje riječ o početku radio-telegrafije, a ne radio signala kao prenosioca zvuka. Bila je u vezi sa stanicom San Kataldo u Bariju, i služila je isključivo za prenos poruka, postojala je i taksa za riječi, a registrovana je kod Savezne telegrafske kancelarije u Bernu, u Švajcarskoj”, rekao je za Bar Info i Radio Bar Goran Dragović, jedan od pionira radio-telegrafije u Baru.

Zvanični međunarodni podaci:

Notifikacija radio-telegrafske stanice “Volujica” kod Savezne kancelarije za međunarodni telegrafski saobraćaj u Bernu imala je, juna 1912. godine, sljedeće podatke:

Radiotelegrafska stanica Bar

Naziv: Bar Volujica

Nacionalnost: Crnogorska

Geografski položaj: Sjeverna širina 42°08

Istočna dužina 19°07

Vazdušna orijentacija: Bar – Bari

Pozivni znak: Man

Normalni domet: km. 200

Sistem radiotelegrafa: Markoni

Vrsta prijemnika: pomoću Markonijeva detektora

Širina talasa do metara: 500

Vrsta službe: Javna služba sa brodovima

Radno vrijeme: od 08-12 i od 14-24 časa po Griniču.

The post Na današnji dan, prije 122 godine, na Volujici počela sa radom prva radio-telegrafska stanica na Balkanu first appeared on BARinfo.

Vojne akcije crnogorske vojske u cilju oslobođenja Bara, Sutomora i ostalih područja energično su i uspješno izvedene u trajanju od nekoliko mjeseci, od novembra 1877. godine, do januara 1878. godine. Bar je konačno oslobođen 9. januara 1878. godine, kada je osmanska (turska) odbrana grada na čelu sa Ibrahim begom i Selim begom bila primorana da kapitulira.

U Nadbiskupskom dvoru na Gretvi u Baru 9. januara 1878. godine izvršen je čin osmanske kapitulacije grada i potpisan akt predaje grada Crnogorcima, a sjutradan 10. januara, bataljoni crnogorske vojske ušli su u oslobođeni grad. Na gradskoj tvrđavi se zavijorio crnogorski krstaš-barjak, a suveren knjaz Nikola I Petrović Njegoš ušao je u grad, uz pobjedničku dugotrajnu salvu topova, dok je na Londži svirala crnogorska vojna muzika.

O akcijama za oslobođenje Bara detaljno u “Memoarima” piše i sam vrhovni komandant crnogorske vojske, knjaz Nikola. On, između ostalog, o ključnim završnim akcijama za oslobođenje grada piše sljedeće, s našom napomenom da on, kada se datuma tiče, koristi tada važeći u Crnoj Gori stari, julijanski kalendar:

“Prilika je, da je i Austrija mnogo prinijela, što se grad onoliko držao. Njoj je bilo preteško, što je vojska crnogorska uljegla u Primorje i pregla da ga s Barom zajedno osvoji. Ona nije manje od Turske iznenađena bila ovim knjaževim tajnim preduzećem, a teže no i samoj Turskoj bješe joj pomisliti, da Barsko primorje ostane Crnoj Gori. To raspoloženje pokazala je ona otvoreno svojim držanjem u tome pitanju docnije na Berlinskom kongresu. No sve to dalo se poznati i za vrijeme opsade po vladanju austrijskog konzula u Baru. On nikako nije htio da ostavi Bar. U konzulatu je držao otvorenu listu, da se Turci i rimokatolici upisuju u zaštitu austrijsku. Straže crnogorske hvatale su pisma konzulova, koja je šiljao zapovjedniku u grad i odgovore Ibrahim begove konzulu.

Vojvoda Mašo Vrbica nikakvim razlozima nije mogao skloniti konzula, da se ukloni iz varoši, a najposlije digao ga je ovijem načinom: naredio je da se ostave dva topa više samoga konzulata na jedno uzvišenje, te je tijem obrativši turske topove na ovi šanac doveo u opasnost samoga konzula i konzulat, koji je bio prepun novoskovanih podanika austrijskih iz Bara. Konzul se tužio i tražio da se uklone oni topovi, no je odbijen s odgovorom da je ono mjesto potrebno uspješnom bombardovanju. Tek tada iselio se konzul sa svijema svojim zaštitnicima u Korčulu. U to ime bilo je opet učinjeno primirje sa gradom za dva dana. Dva austrijska ratna broda došla su u pristanište barsko i prihvatile svijeh.

Najposlije Ibrahim begu otežavalo je predaju grada i to, što su u gradu bili još dva bega, koji su s njim skoro dijelili vlast. To je bio Selim beg barski, zabit primorski i Šaban beg iz Skadra, koji su sa po 300 druga dotrčali Baru u pomoć. Šaban beg je potomak negda silnijeh Bušatlija, koji potječu od Staniše Crnojevića Ivan begova, koji se u ovo vrijeme poturčio. Najviše se Šaban beg protivio predaji, ili zanesen junaštvom svojim, ili je, možda, mislio, da je u njemu istom u korist što duže držati Bar, jer što se više Crnogorci zadrže oko Bara, tijem će docnije poći na Skadar, a u toliko može se što dogoditi, pa i da ne pođu preko Bojane.

Poslije onoga odgovora Ibrahim begova knjaz je ostavio vojvodi Vrbici, da produži opsadni rad po svojoj uviđavnosti. Jedino mu je zabranio juriš na grad, iako ga je sva vojska željela i tražila. Knjaz nije htio, da Crnogorci bez potrebe ginu, a pad grada je svakako izvjestan bio. Turska vojska, koja je jedino od Skadra mogla u pomoć doći, nije mogla grad osloboditi, a izložila bi se porazu, koji bi suviše olakšao i otvorio Crnogorcima put na sami Skadar.

Vojvoda Vrbica sada je malo stišao bombardovanje. Varoš gradska bila je već savršeno razorena. Nije ostalo ni jedne zdrave kuće. Čeljad, koja se ne mogaše skriti u lagume bedemske, načinjela su malo suhote od štica uz bedeme, a na stranu topova crnogorskijeh, kako ih ne bi mogli gađati. No vojvoda Vrbica opazivši to, naredi, da se odmah postave na protivnu stranu dva topa, te nesretnim zatvorenicima oduzme i taj zaklon.

U gradu je bilo dosta hrane i džebane izobilja. Da se čeka da im jedno ili drugo manjka, opsada bi još dugo potrajala. No grad je imao jednu slabu stranu, o kojoj su Crnogorci tek u potonje dane bili izviješteni. Vode nije imao druge do jedne u bedemu gradskom sa istočne strane. Do nje su se Turci iz grada spuštali. Bilo je Barana, koji su umjeli tačno pokazati na spoljašnjoj strani bedema mjesto, gdje je voda.

Vojvoda Vrbica pregao je, da ovu vodu Turcima oduzme ili uništi, i onda bi pad grada bio neizbježan. Posao je bio vrlo trudan. Na najstrmijoj strani grada bio je ozidan prelaz do vode, usječen u živoj stijeni. Građa, tvrda i jaka, potječe još od Mlečića. Topovi ga nijesu mogli probiti. Valjalo ga minavati. Pristup vojnicima bio je težak i opasan. Mjesta za rad bilo je samo nekolicini. Pošto se na ovaj rad odilo kao na izvjesnu smrt, objavljeno je u vojsci, ko hoće dobrovoljno da ide. I odmah se javilo dobrovoljaca više no je trebalo. Vojvoda Vrbica podijeli ih na desetine, pošto je trebalo više noći raditi. Da ih koliko-toliko zaštiti, stavio je jedno odjeljenje vojske izviše njih, da ih brani od Turaka iz grada više iste vode. U isto vrijeme svake noći činio je zadrage na drugim stranama grada, da bi otklonio pažnju Turaka na stranu vode. Četvrtu noć poslije velikoga truda i žestokih bojeva bio je lagum iskopan. Od onijeh dobrovoljaca pogiboše četvorica i raniše se 18 na tome radu. Turci su očajnički branili taj svod, jer su znali da im o njemu život visi. Sa bedema prosipali su najsilniju vatru i bacali kumpare na one junake pod bedemom. Petu noć zapale Crnogorci lagum, u koji su bili stavili četiri i po cente dinamita. Strahovit je potres bio. Svod je bio razvaljen, no voda je još bila ostala pod svodom. Stoga odmah naredi vojvoda Vrbica, da se prenese jedan veliki top na stranu prema svodu, s kojim će se već narušeni i potreseni svod sasvijem oboriti. Za ovaj rad trebalo je opet nekoliko dana, jer se šanac za onaj top mogao samo po noći raditi. Turcima je bio sasvijem ovladao strah, kad su vidjeli da Crnogorci saznaše za ovaj tajni vodovod i da ga razoriše. Branili su se očajnički svu noć. Niz bedeme bacali su bengalske ognjeve, bojeći se juriša uz bedeme. Čujao se lelek žena i djece, koji su do sada strpljivo sudbinu svoju podnosili.

Na Badnji dan a lagumisanje bilo je noć prije zazovu Turci s bedema Iva Jakovljeva Spičanina, koji se nahodio u crnogorskom stanu i vazda kao parlamentar služio. Ivo pođe i Ibrahim beg s grada poručio po njemu vojvodi Vrbici, da će mu pisati sjutra. Htjeli su Turci s ovijem da zadrže navalu Crnogoraca. Svakako bio je to znak, da se Turci premišljaju o predaji.

28. decembra opet zazove Ibrahim beg Iva i spusti mu s grada pismo za vojvodu Vrbicu. Tražio je primirje od tri dana. Odgovor mu je bio kratak, ne prima se primirje, no do sjutra da se preda ili neka se drži, pa što mu Bog da. Ibrahim beg poruči, da će mu sjutra odgovoriti.

Vovoda Vrbica ostavi Turke na miru cijeli dan, da se mogu lakše dogovarati. Kad sjutradan do devet sati ne bi odgovora zapucaju topovi crnogorski sa sviju strana. U taj čas stigne knjaz pod Bar, na bateriju s južne strane. Četvrt sata docnije – među jeke topovske – začuje se jedan glas sa bedema. Ivo se primače bedemu. Sam Ibrahim beg vikne s grada: „Javi, da ću sada izaći iz grada”.

Poslije jednoga sata otvoriše se gradska vrata toliko su Turci imali posla, dokle su odbacili kamenje, što su na vrata navaljali i izide Ibrahim beg, zapovjednik grada, Šaban beg i Selim beg i za njima više oficira i glavara bašibozučkijeh. Knjaz ih je očekivao u kući arhiepiskopa barskoga, okružen zapovjednikom opsadne vojske vojvodom Vrbicom i drugim vojničkim starješinama.

Na ulasku u dvor odala je straža turskim glavarima počast vojničku. Izveden pred knjaza Ibrahim beg u velikom uzbuđenju izjavi, da predaje grad i otpaše sablju. Knjaz je brzo prihvati i povrati je junačkom braniocu grada sa ovijem riječima: „Zadržite je i nosite ponosno, jer ako grad nijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali”. Ibrahim beg primi i pripaše sablju, blagodareći velikodušnosti knjaževoj, pa se malaksalo spusti na stolicu, spusti glavu u obje šake i zaplaka se. Svi prisutni bjehu jako potreseni ovijem plemenitijem osjećanjem ovoga poštenoga, hrabroga junaka. Knjaz ga je tješio laskavijem riječima o njegovom junaštvu i izjavio svoje poštovanje prema junačkom otporu njegovom i njegove vojske. U Crnogorskom stanu bio je Ibrahim beg i njegova pratnja predusretan načinom, koji je izražavao puno srdačnosti i poštovanja.

Poslije jedne ure bila je kapitulacija potpisana. Na četiri sata po podne uljegli su dva bataljona crnogorska u grad. Na grad se razvi crnogorski krstaš barjak, na bedemima se ukazaše Crnogorci i sa svake strane zaori se: „Živio Knjaz!” Sa svijeh pozicija pozdrave topovi ovaj sretni događaj. 28. decembra povratiše hrabri Crnogorci svoje lijepo primorje i oslobodiše slavni grad Bar, koji jača sila oduze knjazu Ivanu Crnojeviću prije 398 godina. Knjaz Nikola svečano je uljegao uz neprekidnu jeku topova – u grad Bar. Pred kapijom, nad kojom još stoji urezan gordi lav mletački, ustavio se i tronut prekrstio, blagodareći Bogu na velikoj milosti, kojom je nagradio pregnuće njegovo i hrabre vojske njegove.

U gradu Baru našli su Crnogorci osim starijeh, 15 dobrijeh novijeh topova, 800 cenata praha, preko milion fišeka od ostraguša, 4.000 novijeh pušaka, mnoštvo svakojakog starog, lijepog oružja; šlemova i buzdovana od davnijeh vremena. U barskom primorju uzeli su Crnogorci svega 40 topova.

Nizami iz grada zadržani su kao zarobljenici, a Turke iz Skadra i Ulcinja pustio je knjaz, da se slobodno vrate u svoja mjesta. Izišavši iz grada stajali su svi na jednom polju okupljeni. Bili su u žalosnom stanju. Velike patnje u gradu udavile su ih, te izgledahu kao da su se digli iz duge i teške bolesti…”

(Kralj Nikola, Izabrana djela, Memoari, Cetinje, 1997, str. 286-288)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (31) first appeared on BARinfo.