Program je osmišljen tako da pruži sveobuhvatan osvrt na Markovićev bogati književni i umjetnički opus, sa posebnim fokusom na romane „Tito i ja“ (1992), zatim izuzetno hvaljeni „Beogradski trio“ (2018) koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te romane „Doktor D.“ (2022) i „Zavod“ (2024), koji su privukli ogromnu pažnju čitalačke publike i kritike. Sa autorom je razgovarao Miodrag Ćaki Lekić, a uzbudljiv i dinamičan dijalog dvojice savremenika i istaknutih intelektualaca opravdao je očekivanja publike i donio duboke uvide u Markovićevo stvaralaštvo, prelomne istorijske trenutke i lične životne izbore.

Dijeleći utiske nakon prva 24 sata provedena u Baru, u kom boravi prvi put, Marković nije krio oduševljenje ambijentom festivala:

„Ovo mjesto je za mene pravo otkriće. Dvorac kralja Nikole ima neku jako finu intimu i eleganciju koja se rijetko sreće, iako sam vidio milione dvorova. Takođe, promenada i riva su pitome i tihe. Velika mi je čast što sam razgovarao sa Miodragom Lekićem, koga izuzetno poštujem. Prijatelji iz Beograda koji su porijeklom iz ovih krajeva rekli su mi: ‘Bravo, to je pravo mesto gdje treba da odeš’. Veoma sam srećan što sam ovdje i sigurno ću doći ponovo, čak i kada nemam poslovnih obaveza“, ispričao je Marković uz osmijeh, dodajući u svom prepoznatljivom duhu da se u Trstu, gradu u kome trenutno živi, osjeća kao „domorodac koji se ne kupa“, ali da će u Baru sigurno iskoristiti priliku da skoči u more.

Osvrćući se na razloge preseljenja u Trst, Marković se otvoreno prisjetio teških trenutaka i pritisaka vlasti u Beogradu:

„Počeli su na mene da navaljuju teškim oružjem. Proganjale su me razne ministarke, jedna koja je endokrinolog rekla je da sam ‘stvaralački nemoćan’, iako me nije ni pregledala, a i kako endokrinolog to može znati? Druga me napadala da ‘nisam dovoljno Srbin’… Ponašali su se kao davljenici koji lupetaju oko sebe tražeći vazduh. Zato sam se izmakao u miran i lep grad koji ima duboku tradiciju sa nama. Glavni muzej u Trstu nosi ime Kotoranina Gopčevića (Palata Gopčević), Bokelji i Crnogorci su se tamo naseljavali i bogatili, a tu je i predivna crkva Svetog Spiridona. Tamo niste stranac, masa ljudi govori naš jezik i osjećate se prijatno.“

U razgovoru sa Lekićem tokom večeri, Marković je istakao da se osjeća kao da živi već tri vijeka. Kroz sjećanja na svoju baku koja ga je odgajala osjetio je duh 19. vijeka, dok je sam bio svjedok nekih od najvećih preobražaja 20. i 21. vijeka. Ipak, neki od najvažnijih događaja koji su odredili njegov umjetnički pravac i izraz vežu ga za mladost i šezdesete godine prošlog vijeka.

„Možda će se neko nasmijati, ali najznačajniji događaj u mom životu bila je seksualna revolucija šezdesetih godina, pojava rokenrola, hipika i djece cvijeća. Tada su prestali tabui i ljudi su odjednom počeli da dišu punim plućima. To je potpuno promijenilo svijet, baš kao što ga danas mijenja digitalna revolucija, u kojoj možemo da uplovimo u vijek laži i falsifikata jer nam je sve omogućeno.“

Kao jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih sineasta, režirao je petnaest igranih filmova i oko pedeset dokumenataraca, potpisujući uglavnom i sopstvene scenarije (među kojima su kultni naslovi „Nacionalna klasa“, „Variola vera“, „Tito i ja“, „Sabirni centar“, „Turneja“). Marković je ostavio neizbrisiv trag i u pozorištu kao dramski pisac i reditelj, dobitnik je Sterijine nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja za životno djelo i kinematografsku hrabrost, dok ga je Francuska odlikovala ordenom oficira reda umjetnosti i književnosti. Bez obzira na to da li stvara na filmu, u pozorištu ili književnosti, Marković naglašava da je suština svega u pričaju priča:

„Sebe smatram onim što ljudi zovu ‘storyteller’, ja sam pripovjedač. Pričam priče, bilo filmske, pozorišne ili književne. Za roman ‘Beogradski trio’ potrošio sam 20 godina rada da bih na 120 strana ispričao tu priču. Priče su najvažnija stvar u mom i u svačijem životu. Kao što Hrist u Jevanđelju po Luki kaže apostolima: ‘Govorim vam u pričama, jer drugačije ne razumijete.’ Neke se istine ne mogu reći direktno, treba vam priča o Golom otoku da bi ljudi zaista shvatili koliko je on bio grozna stvar. Zato vjerujem u moć priče.“

Dugogodišnji je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, penzionisan u zvanju profesora emeritusa. Govoreći o višedecenijskom profesorskom radu na FDU, Marković je iznio iskren i nesvakidašnji stav o umjetničkom obrazovanju:

„Iako sam cio život proveo kao profesor, još uvek imam sumnju da sam tamo ‘krao Bogu dane’ i da je naučiti nekoga umjetnosti nemoguća misija. Niko ne može da vas nauči kako se prave umjetnička djela. Ali ono što jeste moguće i važno, to je razgovarati sa ljudima, živjeti u dobroj stvaralačkoj atmosferi, pronaći generacijske saradnike i zajedno gurati umjetničke pokrete.“

Sinoćnje veče ispred Dvorca kralja Nikole proteklo je u atmosferi dubokog poštovanja, inspirativnog dijaloga i velikog interesovanja publike, čime je 39. „Barski ljetopis“ još jednom potvrdio status jedne od najvažnijih kulturnih manifestacija u regionu.

The post Goran Marković na 39. Barskom ljetopisu: Priče su najvažnija stvar u mom životu, ja sam u osnovi pripovjedač first appeared on BARinfo.

Goran Marković (Beograd, 1946) studirao je, diplomirao i magistrirao filmsku režiju na čuvenom Filmskom fakultetu u Pragu (FAMU). Kao jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih sineasta, režirao je petnaest igranih filmova i oko pedeset dokumentaraca, potpisujući uglavnom i sopstvene scenarije (među kojima su kultni naslovi „Nacionalna klasa“, „Variola vera“, „Tito i ja“, „Sabirni centar“, „Turneja“). Dugogodišnji je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, penzionisan u zvanju profesora emeritusa. Marković je ostavio neizbrisiv trag i u pozorištu kao dramski pisac i reditelj, dobitnik je Sterijine nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja za životno djelo i kinematografsku hrabrost, dok ga je Francuska odlikovala ordenom oficira reda umjetnosti i književnosti.

U svom plodnom književnom radu objavio je deset knjiga. Posebno se izdvajaju njegovi romani „Tito i ja“ (1992), zatim izuzetno hvaljeni „Beogradski trio“ (2018) koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te romani „Doktor D.“ (2022) i „Zavod“ (2024). Dobitnik je više od 30 domaćih i inostranih nagrada za rad na filmu, kako za režiju tako i za scenarije, kao i za rad u pozorištu.

The post Beogradski trio i druga djela večeras na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Prvobitno najavljeni program doživio je konceptualnu izmjenu, jer je pisac Semezdin Mehmedinović iz zdravstvenih razloga bio spriječen da lično doputuje u Bar. Iz te okolnosti izrastao je nov, dinamičan format koji spaja video-sadržaj i razgovor uživo, stavljajući u fokus njihov stvaralački i urednički odnos.

Publika u Baru imaće priliku da isprati promociju dva nova izdanja Semezdina Mehmedinovića, „Mali roman o tišini“ i „Kuća za pisanje“, i to putem ekskluzivnog video-zapisa razgovora koji je sa autorom vodio Nikola Nikolić, a koji će tokom večeri biti prikazan na video-bimu.

U drugom dijelu programa biće upriličena prva crnogorska promocija novog romana Nikole Nikolića pod nazivom „Crnogorsko ljeto“, objavljenog u izdanju sarajevsko-zagrebačke izdavačke kuće Buybook, čiji je urednik upravo Mehmedinović.

O književnoj i uredničkoj saradnji sa Mehmedinovićem, novom romanu „Crnogorsko ljeto“, kao i autorskim refleksijama, sa Nikolom Nikolićem na sceni će razgovarati Nađa Durković.

O autorima:

Semezdin Mehmedinović (1960) studirao je komparativnu književnost u Sarajevu. Autor je kultne knjige zapisa i pjesama „Sarajevo Blues“, zbirki „Modrac“ i „Emigrant“, te proznih ostvarenja „Autoportret s torbom“, „Knjiga prozorâ“, „Ovo vrijeme sada“ i „Me’med, crvena bandana i pahuljica“, za koji je nagrađen prestižnim priznanjima „Meša Selimović“ i „Mirko Kovač“. Nakon više od dvije decenije provedene u SAD, danas živi i stvara u Sarajevu.

Nikola Nikolić (1989, Podgorica) završio je Fakultet političkih nauka u Podgorici. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirke priča „Atakama“ (2016) i „Posijecite visoko drveće“ (2023). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Lana Bastašić, Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).

The post Dvostruki portret Semezdina Mehmedinovića i Nikole Nikolića večeras ispred Dvorca kralja Nikole first appeared on BARinfo.

O nastanku knjige, njenom višeznačnom naslovu, iskustvima, ali i značaju putopisne literature sa autorom su razgovaral novinar RTCG Vanja Kovačević i lektor Samir Adžović.

„Knjiga je satkana od ljubavi i mnogo je više od pukog putopisa“, kazao je Kovačević, pozivajući se na riječi znamenitog književnika Antona Pavloviča Čehova da su sve velike priče zapravo priče o malim ljudima.

„U ovoj knjizi nema priča o velikim gradovima i velelepnim zdanjima, niti o naizgled velikim i značajnim materijalnim stvarima koje fasciniraju turiste, već o malim ljudima, njihovoj hrani, običajima i svakodnevnom životu“, kazao je Kovačević, dodajući da je najvažniji razlog nastanka knjige neko ko više nije fizički prisutan, ali će zauvijek ostati razlog za život i ponos Edina Krnića. Smatra da je knjiga pisana srcem i nosi veoma snažan pečat subjektivne interpretacije, ali i da se njen naslov može tumačiti na više načina. „Za mene je to ‘oko’ kao čulo vida, jer nam omogućava da putujemo zajedno sa autorom i na neposredan način upoznamo predjele u kojima je boravio“, rekao je Kovačević.

Iako Kovačević smatra da se riječ „oko“ u naslovu odnosi na čulo vida, Krniću je bliže značenje koje upućuje na putovanje oko svijeta.

„I ova i naredna knjiga nosiće isti naslov, jer sam se od početka time vodio. Odlučio sam da neke destinacije izostavim kako bi bile zastupljene priče sa svih kontinenata, makar po jedna država. Tako je iz Okeanije u knjizi samo Papua Nova Gvineja, dok su sa drugih kontinenata zastupljene brojne zemlje, jer mi je poenta bila da to zaista bude putovanje oko svijeta. Kao što je Vanja rekao, trudim se da čitalac ima osjećaj kao da ga bukvalno uzmem za ruku i odvedem na tu destinaciju. Tačno opisujem ljude i njihov život onakvima kakvi jesu. Mnogo manje pažnje posvećujem kulturno-istorijskim znamenitostima i svjetskim čudima koja sam obišao. To jeste lijepo, ali kada pređete taj turistički nivo, počinjete da radite nešto mnogo ljepše, da se družite sa ljudima, ulazite u njihove domove i iz svake zemlje izvučete ono najvrednije. Da toga nema, ne bih se vraćao u Iran, Vijetnam, Indoneziju, Tajland, Meksiko, Peru, Kolumbiju, Ekvador, Sudan, Alžir, Maroko, Japan, Koreju, Rusiju, Mongoliju, Uzbekistan, Siriju… U Turskoj sam bio više od pedeset puta i mislim da gotovo nema grada koji nisam obišao. Tu su i Gruzija, Jermenija, Azerbejdžan, Pakistan, Indija… Mogao bih napraviti spisak od četrdeset ili pedeset zemalja u koje bih se uvijek vraćao. Naravno, postoje i zemlje poput Haitija, Džibutija ili Hondurasa u kojima nisam imao loša iskustva, ali se u njima osjeća velika negativna energija, siromaštvo i kriminal, pa jednostavno ne želim da budem dio toga niti da sebi stvaram probleme.“

Krnić je istakao da je obišao oko 95 odsto „must see“ destinacija na svijetu, dok su među onima koje još nije posjetio djelovi Afrike i Uskršnje ostrvo. Kazao je da, uglavnom, putuje sam, sa dvije torbe i opremom za snimanje, te da je tokom putovanja doživio i lijepe i teške trenutke. „Uzalud putujete ako to ne dokumentujete“, kazao je autor, objašnjavajući kako je knjiga nastala.

„Nastala je zahvaljujući mojim prijateljima koji su me prije dvanaest ili trinaest godina natjerali da pišem. Kada bih se vraćao sa putovanja, pričao sam im svoje doživljaje, kako sam upoznao ljude i šta sam sve vidio u tim zemljama. Iskreno, nikada prije nisam pisao, osim onoga što sam morao tokom školovanja. Ipak, na nagovor dragih ljudi počeo sam da zapisujem svoja iskustva i moram priznati da sam napravio sjajnu stvar. Da nisam počeo da pišem, do danas bih vjerovatno obišao svih 195 međunarodno priznatih država i fokusirao se samo na broj posjećenih zemalja, a ne bih se vraćao u neke od njih kako bih ih bolje upoznao, dokumentovao i o njima pisao. Mislim da je mnogo ljepše pisati, dokumentovati i sačuvati ono što ste vidjeli nego praviti statistiku i govoriti da ste bili u svim zemljama svijeta. Blizu sam i te brojke i nadam se da ću je jednog dana dostići, ali sigurno nisam sebe uskratio time što sam pisao, dokumentovao i snimao emisije koje su prikazivane na Javnom servisu“, smatra Krnić ističući svoju fasciniranost Iranom, Peruom i Meksikom kojih u njegovoj prvoj knjizi nema.

„To je zato što o tim zemljama treba mnogo više reći i napisati. Da sam ih predstavio kao Papua Novu Gvineju, Indoneziju ili Siriju, bilo bi to premalo teksta za tako velike civilizacije. U staroj Persiji, odnosno današnjem Iranu, žive najbolji ljudi na svijetu, hrana je najukusnija, a gostoprimstvo se ne može uporediti ni sa jednim drugim mjestom. Zapadni mediji, međutim, šire potpuno drugačiju sliku o Iranu i položaju žena. Bio sam tamo više puta, posljednji put sam se vratio u novembru prošle godine, prije rata, i planiram da ponovo odem. Objavljujući svoje snimke na društvenim mrežama i na RTCG pokušao sam da dokažem da situacija nije baš onakva kakvom se predstavlja. Barem četrdeset odsto žena bez ikakve marame ili hidžaba slobodno se kreće i niko im ne pravi probleme. U pravoslavnim zemljama poput Jermenije, Gruzije i Etiopije gotovo sve žene su pokrivene i to nikome ne smeta. Kada je riječ o Iranu, to odjednom postaje problem. Smatram da se često traže razlozi za pritisak na državu koja ima velika prirodna bogatstva. Imam mnogo prijatelja u Iranu, rado bih se tamo vratio, pa čak i živio.“

Iz Bara će, kaže, ponijeti posebne uspomene.

„Utisci su divni. Publika je bila brojna i vjerujem da ću biti pozvan i na jubilarni, četrdeseti ’Barski ljetopis’. Imao sam mnogo promocija, ali mi je ova posebna, prije svega zbog izuzetne komunikacije sa direktorkom Kulturnog centra, njenim saradnicima i predsjednikom Opštine. Dobra komunikacija mi je uvijek najvažnija.“

Lektor Samir Adžović je ocijenio da je iskrenost najveća vrijednost Krnićeve knjige.

„Ova knjiga je kvalitetna zato što je iskrena. Edin mi je povjerio svoje tekstove i iz njih sam mnogo naučio. Kroz razgovore sa njim shvatio sam šta je svijet zapravo, kako izgleda i zato mu mnogo dugujem“, kazao je Adžović. Osvrnuvši se na značaj putopisne literature, Adžović je kazao da je veoma dragocjena iako nije naročito popularna među čitaocima.

„Putopisi su kao vino. Njihova vrijednost je u tome što fotografski bilježe jedan trenutak ljudske istorije i civilizacije i čuvaju ga onakvim kakav jeste“, navodi Adžović zaključujući da je krajnji cilj knjige „Oko svijeta“ da izazove katarzu kod čitaoca, da ga podstakne na promjenu i da shvati koliko je onoga što svakodnevno gledamo na društvenim mrežama zapravo čista iluzija.

The post Promovisan putopis Oko svijeta – putovanja koja mijenjaju pogled na svijet first appeared on BARinfo.

Stručni konsultant književne selekcije ovogodišnjeg„Barskog ljetopisa“ Milan Vujović kazao je da su ove godine željeli da o književnosti razgovaraju autori koji iza sebe imaju bogat stvaralački opus.

„Odlučili smo da o književnosti i knjigama razgovaraju pisci i intelektualci koji nisu ‘od jedne knjige’, i bukvalno i metaforički. Veliki (Borislav Mihajlović) Mihiz je govorio da je najveći grijeh književnosti grijeh dosade. Književni program ovogodišnjeg ’Barskog ljetopisa’ neće biti dosadan”, poručio je Vujović, najavljujući, kako je rekao, „dva istinska književna asa“.

Razgovor Halilovića i Tomića obuhvatio je širok spektar tema vezanih za književnost, novinarstvo, istoriju i društvo. Govorili su o tome kako stvarni događaji, dokumenti, porodične priče i književne reference postaju građa za romane, ali i o ulozi ljubavi kao pokretačke snage u književnom stvaranju. Dotakli su se i odgovornosti pisaca i novinara da svjedoče istini, opasnosti od zaborava istorijskih događaja, odnosu prema prošlosti i načinu na koji društva oblikuju kolektivno pamćenje. 

Hrvatski romanopisac, kolumnista, komediograf i filmski scenarista Ante Tomić nije krio zadovoljstvo prvim susretom sa Enesom Halilovićem, književnikom koji je osnovao književni pravac kvantumizam.

„Bilo mi je vrlo ugodno. Povremeno sam Enesova djela čitao na internetu, ali ne previše. Večeras sam upoznao njegovu erudiciju i humor i bilo je veoma veselo. Ne znam kakav je utisak imala publika, ali ja sam zaista uživao“, rekao je Tomić, naglasivši da ga posebno fascinirao način na koji Halilović pripovijeda.

„Dobar sam prijatelj sa Sinanom Gudževićem i primijetio sam da obojica imaju tu radost pripovijedanja koja dolazi iz tih planinskih krajeva. Rječiti su i na papiru i usmeno. To je poseban dar i veoma mi se dopada“, kazao je Tomić.

Govoreći o ljubavi kao neizostavnom motivu u književnosti, istakao je da nijedna njegova priča ne može bez ljubavne priče.

„Ja volim pisati ljubavne priče. Ako nema tog sastojka, priča mi nema smisla. Osim toga, shvatio sam da su žene najvjernija književna publika. Ako želite da knjiga pronađe put do čitaoca, najčešće će doći do žene. Važno je da joj pružite priču koja će je nasmijati, rastužiti ili utješiti“, istakao je Tomić, osvrnuvši se i na svoj prvi boravak u Baru i učešće na „Barskom ljetopisu“. 

„Prvi put sam ovdje. Nikada ranije nisam bio južnije od Budve i veoma mi je drago što sam došao. Nadam se da ovo neće biti moj posljednji dolazak. Posebno me obradovalo što je publika već upoznata sa mojim djelima. Vidim da ljudi ovdje imaju moje knjige i da su željeli da me upoznaju, a ja uvijek volim da vidim svoje čitaoce, što mi je učešće na ‘Ljetopisu’ i omogućilo“, poručio je Tomić.

Razgovor sa Tomićem je za Enesa Halilovića bio prilika da bolje upozna njegov književni postupak.

„Znao sam da je riječ o iskrenom čovjeku, ali mi je bilo veoma zanimljivo da iz prve ruke čujem kako gradi svoje romane i kako u pozadini gotovo svake priče postoji ljubavna linija. Posebno mi je bilo zanimljivo njegovo objašnjenje da uvijek postoji plan A i plan B u pisanju, kao i njegova snažna povezanost sa novinarstvom, koje doživljava gotovo kao životnu potrebu“, kazao je Halilović.

Govoreći o ljubavi kao pokretaču u umjetnosti, naglasio je da je ona univerzalna ljudska potreba.

„Ljubav je veliko gorivo za sve ljude. Ne daj Bože da ostanemo bez ljubavi. Sama potreba za umjetničkim stvaranjem često počinje željom da privučemo nečiju pažnju, da kažemo ’Obratite pažnju na mene, ja postojim’. U tom smislu, umjetnost i ljubav neraskidivo su povezane”, rekao je Halilović.

Govoreći o značaju „Barskog ljetopisa“, podsjetio da je riječ o manifestaciji sa tradicijom dugom skoro četiri decenije i velikim ugledom.

„Drago mi je što je moje ime već treći put upisano u istoriju ’Barskog ljetopisa’. Ovaj festival je mnogo cjenjeniji nego što, možda, sami Barani misle. Poznat je u regionu i šire i predstavlja jednu od najvažnijih kulturnih manifestacija”, smatra Halilović stavljajući poseban akcenat na atmosferu i publiku.

„Bar je prelijep grad, ali prije svega grad dobrih ljudi i dobrih domaćina. Ovdje imam mnogo prijatelja i uvijek se osjećam kao kod kuće. Publika je izvanredna, a upravo su ljudi najveće bogatstvo jednog festivala. Najvažnije je da postoje oni koji žele da slušaju, razgovaraju i dijele književnost sa autorima“, zaključio je Halilović.

The post Ante Tomić i Enes Halilović otvorili književni program Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.

Ante Tomić (Split, 1970) istaknuti je hrvatski književnik i novinar. Autor je kultnih i višestruko nagrađivanih romana poput „Što je muškarac bez brkova“ i „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koji su doživjeli izuzetan uspjeh kako kod čitalaca, tako i kroz pozorišne i filmske adaptacije. Poznat po svom oštrom, duhovitom i pronicljivom stilu, Tomić je dobitnik brojnih novinarskih i književnih priznanja, a regionalnoj publici je prepoznatljiv i po britkim kolumnama u kojima secira društvenu i političku stvarnost naših prostora. Dobitnik je prestižne nagrade Kiklop za hit godine, kao i nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolju reportažu i kolumnu. Njegov filmski rad takođe je visoko vrednovan, pa je kao koautor scenarija za film „Ustav Republike Hrvatske“ osvojio prestižnu Zlatnu arenu za scenario na Pulskom filmskom festivalu.

Enes Halilović (Novi Pazar, 1977) je renomirani pisac, pjesnik, dramski autor i novinar, čija su djela prevedena na više od trideset svjetskih jezika. Osnivač je uticajnih književnih časopisa „Sent“ i „Eckermann“, a njegove drame i romani, poput uspješnica „Ako dugo gledaš u ponor“ i „Zidovi“, uspješno su adaptirani za pozorišnu scenu i film. Halilović je redovni član Slovenske akademije nauka i umetnosti u Bugarskoj i važi za jednog od najautentičnijih i najnagrađivanijih glasova savremene balkanske književnosti.

The post Razgovor budućih prijatelja prvi književni program na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Sve tri knjige poezije obrađuju društvene teme, feminizam, kritikuju nepravdu, a autorke su, “uspjele da čemernu stvarnost upakuju u pitke stihove pred kojima ne fali samo riječi, već ponekad i vazduha“. Medijatorka je bila poznata crnogorska pjesnikinja Jelena Božović.

Pojašnjavajući simboliku naziva događaja, Jelena Božović je kazala da je poezija slovo koje podsjeća na slobodu misli, izraza i osjećanja. „Danas kad su mnogi glasovi utišani, poezija nam daje priliku da govorimo, da sanjamo i da volimo bez ograničenja. Večeras su, svaki stih, svaka riječ, prozor ka svijetu gdje je sloboda više od ideje, gdje je ona stvarnost u kojoj živimo i dišemo“, naglasila je Božović.

Sinoć je posebno bilo riječi o ženskoj feminističko-angažovanoj poeziji, a žena koja je inspirisala Rebeku Čilović, pjesnikinju i diplomiranu pravnicu, bila je iz njenog kraja, iz njene porodice, iz njene niše, u smislu kružoka koji stvara, koji je ispunjava.

„To su žene koje sa mnom stalno vrše razmjenu ideja i svojih nadahnuća. Nekad zajedno stvaramo, nekad je to poezija, a nekad ručni radovi. Stalno sam u ženskoj energiji i vjerovatno su te žene koje su me oblikovale kroz literaturu i praktičan rad stvorile ovu „Živu vodu“ zajedno sa mnom. Sve poruke koje se tu nalaze teže da izgrade neki bolji svijet, što je utopija svakog pjesnika i pjesnikinje koji u taj bolji svijet vjeruju“, istakla je Čilović.

Knjiga „Po mliječnom putu zajedno“ pjesnikinje i novinarke Tijane Radulović, sastavljena je iz tri cjeline – prva je poetska, druga ima socijalnu notu, a treću čine kratke pjesme bez naslova, a u vezi su s mislima koje je imala potrebu da u tom momentu smjesti u knjigu.

„Pjesnici i pjesnikinje imaju slobodu unutar onoga što stvaraju“, mišljenja je Radulović. Ona smatra da se previše stvari vezuje za spoljašnje okove, ali ako se suštinski stvara onda ti okovi ne smetaju, odnosno, ne postoje. Poezija je, kazala je, neki vid bijega od tih okova i čini je srećnom što je poezija dio njenog života. Sebe, ipak, ne doživljava kao pjesnikinju, ni nakon svoje druge zbirke koju je objavila. Iako se u slobodno vrijeme bavi slikarstvom, dizajn korica je djelo njenog brata koji je u tom dijelu uspješniji. „Svaki dio umjetnosti koji vam daje slobodu i način da se izrazite, prava je stvar“, zaključuje Radulović.

Poezija je po riječima Jovane Bojović, pjesnikinje i dramaturškinje, način mišljenja, način života i nije se trudila da pjesme koje piše budu, po svaku cijenu, filozofske, već da to budu pjesme koje reflektuju stvarnost koja je okružuje.

„Zato se tu vrlo često može naći svakodnevica, slobodan stih, slobodan izraz, neopterećen bilo kakvom formom, što i jeste sloboda. Poezija je prostor i polje slobode ali savremena poezija bi trebalo da bude društveno angažovana, što znači da današnji pjesnici i pjesnikinje, kojih ima sve više, nose svijetlo koje može da ukaže na društvene anomalije, mada ne po svaku cijenu.“

Jovana bi voljela da savremeni ljudi čitaju njenu, i poeziju, generalno, u pauzama za ručak, u autobusima, na plaži, bilo gdje. „Danas, u savremenom dobu, nemamo rezervisano vrijeme za čitanje knjiga, a kao što se mijenja stil pisanja poezije, tako se mijenja i način čitanja. Čitanje“, po njenim riječima, „treba da postane navika.“

Pojašnjavajući neobičan naslov „Novobran“, kaže da je to riječ koja u našem jeziku nema značenje, te da joj se javila u snu, a istraživanje njenog značenja je nametnulo nastanak pjesme.

Sve tri autorke je obradovao poziv za prvo učešće na „Barskom ljetopisu“, jednoj od najvećih smotri kulture i umjetnosti u Crnoj Gori, koja traje 37 godina i ima veliki značaj za našu kulturnu scenu. Razlog za radost vide u činjenici da se književnost i poezija, pogotovo kad su pjesnikinje u pitanju, predstavlja publici u primorskim gradovima, u kojima u jeku ljetnje sezone prevlast imaju neke druge kulture. Kad maštaju o potpunoj afirmaciji, tu, svakako, vide„Barski ljetopis“, kao jednu od prelomnih tačaka. Jedinstvene su u stavu da ovakvi festivali, osim što doprinose prohodnosti poezije, spajaju pjesnike. Zadovoljne su odzivom publike koja je „sudjelovala u književnoj večeri, razumjela pjesme, dijelila mišljenja sa njima“…

Na početku večeri, selektorka književnog segmenta „Barskog ljetopisa“ Dragana Erjavšek, podsjetila je na inspiraciju koju je dobijala od, kako je kazala; „organizatorke, čarobnice, vizionarke i profesionalke“  Mile Čordašević, nekadašnje upravnice Narodne biblioteke i čitaonice „Ivo Vučković“.

Erjavšek je istakla da joj je od svih časti koje su joj učinjene u životu, ova, da zakorači tamo gdje je Mila Čordašević stala kad se penzionisala, najmilija, jer je to jednom bio i zajednički plan njih dvije. „Hvala joj što nas je bodrila da čitamo, posjećujemo književne događaje, pišemo. Ona je bila naš sigurni čitalac, a ja sam sigurni čitalac današnjih crnogorskih književnika“, zaključila je Erjavšek najavljujući prvo književno veče na „Ljetopisu“ kao promociju nečeg novog, dobrog, nesvakidašnjeg i drugačijeg.

Uz poeziju svojih gošći, moderatorka večeri Jelena Božović,  govorila je i sopstvenu pjesmu „Ima li đe?“ koja je, po njenim riječima, „već pronašla svoje nebo“.

Veče je virtuoznim muziciranjem na harmonici oplemenio profesor Safet Drljan.

The post Otpočeo književni program Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.