Veče je moderirala nagrađena filmska kritičarka Maja Bogojević, koja je istakla da se radi o posebnoj prilici ne samo zbog nove knjige, već i zato što se o Hičkoku razgovara baš na njegov rođendan. Knjiga „Hitchcock i Marnie“ donosi kadar po kadar analizu istoimenog filma iz 1964. godine, jednog od najsloženijih u Hičkokovom opusu u kojem, na više od 250 ilustracija, Bečanović razlaže film i smješta ga u kontekst rediteljeve estetike i starog Holivuda.

Bogojević je podsjetila da je Bečanović autor pet zbirki poezije, zbirki kratkih priča i romana, među kojima se izdvaja „Arcueil“, nagrađen Evropskom nagradom za književnost. Pisao je i teorijske knjige o filmu te priredio obimni „Leksikon filmskih režisera“ od preko 900 stranica. Njegovi romani su prevođeni na više jezika, a roman „Arcueil“ naišao je na odličan prijem i kod francuske kritike i publike. Privilegovana je, kazala je, što sjedi pored Bečanovića, u njegovom gradu, povodom njegove nove knjige. „Mogu ga nazvati ’Lakanini’ što je, inače, naš neologizam, pošto je inspirisan Lakanom, francuskim psihoanalitičarem. Aleksandar Bečanović nije samo crnogorski Ramon Belor, već je i više od toga“, istakla je moderatorka.

Govoreći o svom dugogodišnjem bavljenju Hičkokom, Bečanović je rekao da je njegova opsesija Hičkokom proizvod režiserove magije da stvara tekstove koji traže da se iznova čitaju. „Možda je to iluzija, ali je produktivna iluzija. Svaki novi pogled može otkriti nešto što prije niste vidjeli. Nije važna priča, važan je način na koji je ispričana, metod kojim je oblikovan mizanscen“, naglasio je autor.

Tokom razgovora su se dotakli i kritičara novog talasa, Trifoa, Godara, Šabrola, Riveta i Rohmera, koji su afirmisali Hičkoka kao velikog autora. „Oni su pomjerili fokus sa kolektivne prirode filmskog stvaranja na centralnu ulogu reditelja, analogno slikarima ili piscima. Takav pristup omogućava dublja čitanja i otkriva poveznice među filmovima koje bi inače ostale neprimijećene. Interpretacija Hičkoka nije samo pitanje tumačenja već je i pitanje zadovoljstva“, pojasnio je Bečanović.

Poseban dio večeri bio je posvećen Hičkokovom shvatanju saspensa (posebne vrste filmske napetosti). „Saspens nije iznenađenje, nego produženo očekivanje onoga što će se dogoditi. Ako želite šokirati publiku, to traje nekoliko sekundi. Ali da bi film zaista djelovao, morate gledaoce držati emocionalno uključenima mnogo duže“, kazao je Bečanović dodajući da je distribucija informacija ključna za tu tehniku. „Hičkok je volio da publika zna više od likova, a ta napetost stvara želju da gledaoci junake na ekranu upozoravaju na opasnost“, ističe Aleksandar Bečanović.

Kad je riječ o Hičkokovom navodnom sadizmu prema publici, Bečanović smatra da upravo princip saspensa ima u sebi nešto sadističko, jer se publika potčinjava volji filma. „Ali, čuveni reditelj je imao i veliku empatiju, posebno prema svojim junakinjama. Zato se njegov odnos prema publici može vidjeti i kao mazohistički, slično kao kod velikih melodramatičara.“

U razgovoru je posebno mjesto zauzela Hičkokova opsesija „idealizovanom plavušom“, koja je, prema Bečanoviću, i u filmu „Marnie“ ključna za razumijevanje režiserovog vizuelnog koda. „U romanu koji je adaptirao, glavna junakinja bila je švedska plavuša (‘marvellous hair, pale, very pale, yellow with gold lights’). Kada je producent Dejvid Selznik predložio brinetu Alidu Vali, Hičkok je odbio da je ofarba i izgubio interes za film“, prisjetio se autor, naglašavajući da plavuša kod Hičkoka nikada nije samo estetski izbor. „Postoji razlika između ’nedostižne’ plavuše, hladne, gotovo fetišističke projekcije i ’svakodnevne’ plavuše, dostupne i ukotvljene u realnost. U ’Marnie’ je upravo taj kontrast snažan narativni alat pri čemu idealizovani izgled junakinje stoji naspram njene duboko problematične psihologije“, pojašnjava Bečanović.

Ključni period Hičkokove kinematografije, prema riječima autora, počinje filmom čiji je naziv „Rebeka“, a završava filmom koji se zove „Marnie“. „Žensko ime, ženski označitelj i ženske figure su nešto što opsjeda Hičkoka i u tom smislu možemo reći da on nije samo najveći majstor saspensa i trilera već je i najveći režiser melodrama“, ustvrdio je Bečanović uz zaključak moderatorke Bogojević da je Hičkok kao Bog, „božanska figura iza kamere“.

The post Bečanović: Interpretacija Hičkoka nije samo pitanje tumačenja nego i zadovoljstva first appeared on BARinfo.

Moderatorka večeri, književna kritičarka i selektorka književnog segmenta „Ljetopisa“ Dragana Erjavšek ističe da je nova Šehićeva knjiga hibridni roman, roman lavirint, kako ga je nazvao književni kritičar Denis Derk.

„Ovo je književni vrtlog u kojem se snalazi kako ko umije, u koji ulazimo nespremni, izlazimo još nespremniji, ali bogatiji za tuđa iskustva koja se poklapaju sa našim, za gomilu omaža, nešto muzike koju smo, možda, donekle, i zaboravili i za gorčinu koju smo prepoznali kao svoju, iako joj je autor obukao svečano ruho. Prije svega, ovo je roman o ruševinama, bukvalno i metaforički, o novom rađanju koje u ovom slučaju nije isključivo iz pepela nego i iz vode; roman o obnavljanjima, o nastavljanju i pomalo o ljubavi“, navela je Erjavšek.

Šehić je naglasio da je zadovoljan svojom novom knjigom, ali da često razmišlja kako će djelovati pojedinačno na čitatelje. Puno ima stvari u toj knjizi – puno tema, motiva zaključaka, pitanja, likova, toponima.

„Problem sa pisanjem romana je u tome što se može beskrajno pisati. Ali jednom moraš stati, a bitno je imati osjećaj kad treba stati. Sa poezijom je drugačije. To je mala forma, izbrusiš dijamant i ne možeš dalje, dok je proza ogromno bojno polje“, kazao je.

Iako je u priči koristio svoja i ratna iskustva drugih ljudi, sve je umotano u naučnu fantastiku.

„Problem sa ratom i sa tragedijom je u tome što se oni ulivaju čak i u one koji smatraju da ih to ne zanima. Negativne stvari devedesetih su nastale kao posljedica nesuočavanja s prošlošću nakon Drugog svjetskog rata i kao posljedica nerazjašnjavanja mnogih tragedija. Bitno je suočavati se sa prošlošću, bez obzira na to koliko ona bila teška“, smatra Šehić osvrnuvši se i na činjenicu da u svom djelu ne imenuje grad koji spominje, želeći da dobije „univerzalni šmek“, već ga samo piše velikim slovom.

„To je plod fikcije. Taj grad nije nikad postojao, već sam ga ja sastavio od Sarajeva, Mostara, Gornjeg Vakufa, Bosanske Krupe… mjesta u kojima sam bio, ali i nekih drugih koje sam vidio kroz filmove ili neku drugu umjetnost i koji su se ulili u mene. Taj grad moja junakinja Sinemon zove Orvel, po mom omiljenom književniku, jer je to pisac vizionar čija djela dan-danas čitamo. Taj Grad je ni mrtvo ni živo biće, kao što je i rat biće, ali ga ne gledam iz ljudske perspektive“, pojašnjava Šehić.

Šehić objašnjava i zbog čega romantizuje i glorifikuje ruševine. On govori o ruševinama u BiH ali i šire, o ljudima koji preživljavaju na tim ruševinama, koji su saživljeni sa srušenim svijetom. „Naišao sam na roman ruske teoretičarke Svetlane Boym ‘Ruinophilia: Appreciation for Ruins’ , momentalno sam se zaljubio u taj esej i uvidio da je to nešto što postoji u meni ali što još nisam artikulisao. Boym smatra da je ruinofilija (ljubav prema ruševinama) nostalgija za vremenima i prostorima koji nisu postojali. Zvuči čudno ali sam shvatio da ja to volim. Prazni, napušteni gradovi, ispražnjeni od ljudi, imaju u sebi neku draž. Ko želi da razvije svoju intimu, mora biti sam“, smatra Šehić dodajući da je kao učesnik rata u Bosni volio da šeta gradom nezavisno od toga da li padaju granate ili ne, osjećajući veliku bliskost sa kućama koje su napuštene, razgolićene, a prije rata su bile nedodirljive.

„To su bili postapokaliptični pejzaži i zato je i ova knjiga postapokaliptična. S obzirom na to da se rat stalno obnavljao, ona je uvijek u nekom grču, u svijetu koji se rastvara, u ruševinama. A taj Grad o kojem sam pričao, u potpunosti se obnovio fizički, ali nikad neće biti onakav kakav je bio prije rata, jer nema ljudi koji su tu živjeli, a nemoguće je vratiti ih“, istakao je Faruk Šehić.

Pisanje romana „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“ započeto je na Cetinju. „

Dobar dio knjige napisan je u kući gazde Peja, gdje sam bio na rezidenciji, išlo mi je veoma dobro uz kafu i šampitu u ‘Gradskoj kafani’ i tačno se sjećam koje sam djelove tamo pisao“, kazao je Šehić uz podsjećanje da knjiga ima jedanaest krajeva te da se čitaocu ostavlja mogućnost da bira svoj kraj.

„Mnogi od tih krajeva, u stvari, nisu krajevi. S obzirom na to da se radi o kompleksnom romanu, želja mi je bila da se dobije osjećaj epskog trajanja“, pojasnio je zaključujući da ga ne čini srećnim činjenica da se, i pored toga što ima veoma uspješne romane, niko nije sjetio da napravi pozorišnu predstavu na osnovu nekog od njih. „Upravo ova najnovija knjiga mogla bi biti prenešena na scenu“, smatra Faruk Šehić.

Odlomke iz romana je veoma nadahnuto čitala Nikoleta Dabanović.

Književnik i novinar Faruk Šehić rođen je 1970. godine u Bihaću, a odrastao u Bosanskoj Krupi. Studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu do izbijanja rata u BiH u kojem je bio aktivni borac Petog korpusa Armije Republike BiH 1992-1995. kada je teško ranjen. Posle rata se okrenuo književnosti. Njegova zbirka kratkih priča „Pod pritiskom“ osvojila je nagradu „Zoro Verlag“. Dobitnik je nagrade Evropske unije za literaturu za „Knjigu o Uni“, kao i nagrade „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen u bivšoj Jugoslaviji. Takođe, dobitnik je XXXI Premio Letterario Camaiore Francesco Belluomini (Premio Internazionale 2019) za odabrane pjesme „Ritorno alla natura“ kao najmlađi laureat do sada. Njegova najnovija knjiga poezije je zbirka „Moje rijeke“, za koju je dobio nagradu „Risto Ratković“ i godišnju nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

The post Erjavšek: Šehićeva knjiga je roman o obnavljanjima, o nastavljanju i pomalo o ljubavi first appeared on BARinfo.