RB/BI: Posebno mi je drago što u Radio Baru možemo da ugostimo predsjednicu NVO “Izvor života” Ninu Vojinović sa kojom sarađujemo dugo, ali prvi put smo u prilici da uživo razgovaramo sa njom.

Kako najbolje, najkraće i sveobuhvatno predstaviti Ninu Vojinović, ženu heroja, ženu borca, ženu humanistu, ženu – čovjeka? Mislim da je dovoljno početi od onoga što je, sasvim sigurno, označilo prekretnicu u misiji humanizma u savremenoj Crnoj Gori. Nina je, podsjetimo, prije više godina donirala bubreg nepoznatom sugrađaninu, i nije se na tome zaustavila. Jednostavno, stavila svoj život u službu humanizma.

Vi ste, draga Nina, 2018. godine zadivili sve građane, ne samo Crne Gore, kada ste odlučili da pomognete bolesnom sugrađaninu i donirate bubreg, čin istinske, rekla bih najviše humanosti, altruizma, filantropije, plemenitosti. Kako ste došli na tu ideju i kako ste se odlučili na taj veliki, nesebičan korak, ne razmišljajući o svom zdravlju i eventualnim posljedicama?

Vojinović: Godinama se priča o tome, a ja ne mislim da sam uradila neko veliko djelo, iako je naš veliki humanista Hajriz Brčvak rekao da se radi o djelu koje se ne može mjeriti ni sa jednim drugim. Stanovišta sam da postoje još veća djela, pa čak i ona koja on čini u našoj zemlji. Ja sam htjela da doniram jednom  drugom sugrađaninu kojem je to uradila na kraju komšinica, moja sugrađanka Tatjana Vukićević, a onda se pojavio Ilija za koga su me pitali da mu pomognem, da se sakupe sredstva za njegovo liječenje, jer sam se već tada, odnosno od 2015, bavila humanitarnim radom. Ilija ima tešku životnu priču, majka mu je rano umrla, i sestra, takođe,  sa 17 godina, ostao je sam sa babom. Ne kajem se nijednog trenutka, posebno kada znam da je on danas zdrav momak, da će ove godine ispuniti jedini uslov koji sam mu postavila, a to je da se oženi. Nadam se da ću biti na svadbi, da zajedno obilježimo taj važni trenutak.

RB/BI: Možda budete i kuma?

Vojinović: On je moj brat, to je istinska i prava veza.

RB/BI: To je i više od kumstva, i više od prijateljstva, svakako. I,  kako je sve proteklo i da li je ostavilo nekog traga na Vas, Vaš zdravstveni sistem i normalno funkcionisanje?

Vojinović: Mnogi su me to pitali, i ne samo to, već su mi skretali pažnju da se radi o velikoj odluci, da postoji mogućnost da, ne daj Bože, mom djetetu ili nekom drugom bliskom rođaku zatreba bubreg, a da ja neću moći da pomognem. Nisam o tome razmišljala, ja se nadam da sam kod Boga zaslužila da moje dijete bude zdravo. Što se tiče mog zdravlja, ima, ponekad, nekih problema, ali čuvam se prehlada, infekcija, i nadam se da će sve biti dobro. Počela sam i da treniram, zdrava sam, vesela i idemo dalje.

RB/BI: Da li je to odredilo i Vaš dalji životni put, put humanosti i dobročinstva, jer znamo da ste nakon toga osnovali u Nikšiću i prvu Narodnu kuhinju?

Vojinović: Da, prvu u Nikšiću, a na nivou Crne Gore, prva Narodna kuhinja osnovana je u Vašem gradu. Započela sam tu priču, pa su mi neki ljudi zamjerili da “suviše sebe reklamiram”, ali moj cilj, niti Tatjanin, niti Ratka Draškovića, koji su kasnije donirali bubreg, nije bio da ističemo i reklamiramo sebe, već da podstaknemo ljude da urade nešto slično, u čemu sam i uspjela. Dva moja volontera, volontera naše nevladine organizacije – Milan Bojičić donirao je bubreg Jasmini Međedović iz Berana, Dalibor Bajić, volonter iz Srbije, oboljelom iz Mojkovca, a Anđela Lukačević donirala je kožu pacijentu iz Bijelog Polja. Narodna kuhinja traje najviše zahvaljujući podršci crnogorske porodice iz Berlina i privrednika iz Nikšića, Podgorice, Bara i Herceg Novog koji doniraju namirnice za sam rad kuhinje. Nerijetko se uključe i građani.

RB/BI: Dakle, pošli su Vašim primjerom?

Vojinović: Pa, ne bih baš tako rekla, već smo se mi dogovorili, odnosno razgovarali o tome, da li bi još neko bio spreman da na taj način pomaže bolesnima i, na sreću, i mladi ljudi su zainteresovani za taj vid humanosti. Upravo se jedna mlada djevojka sprema da donira bubreg u Turskoj. Ekskluzivno za Radio Bar, reći ću da se ja sada pripremam da doniram dio jetre bolesnom djetetu. Kontaktirala sam Vladimira Šćekića (koji je dio jetre donirao svom prijatelju, ocu četvoro maloljetne djece i spasio mu život), kako bih čula njegova iskustva, nakon čega sam u potpunosti spremna, ukoliko se potvrdi da sam odgovarajući donor, za taj medicinski zahvat. Sve je u Božijim rukama i Božija volja – straha nemam, jetra se regeneriše i život nastavlja normalno. Ako pak ne budem mogla biti donor ovom divnom malom biću, nastavljam dalje sa velikom tugom zbog toga. Kako god da bude, nakon ovoga posvećujem se porodici i svaki slobodan trenutak pokloniću Ivi i suprugu, jer ipak oni najviše trpe zbog mojih odluka i ciljeva i bezrezervna su mi podrška u svakoj odluci, pa i onoj najtežoj.

RB/BI: Još jedan veliki čin humanosti. Mislim da ste Vi među prvima nosilac donorske kartice, je li tako?

Vojinović: Jeste, i tim putem ću nastaviti uprkos tome što neko želi da nas sabotira i obezvrijedi rad naše humanitarne organizacije.

RB/BI: Uporedo sa Narodnom kuhinjom i doniranjem organa, pomažete bolesnima, ne samo u Nikšiću, Baru, već i u drugim gradovima. Prije nego što čujemo taj dio humane priče, moram naglasiti Vašu vezu sa Barom, odnosno Bar i Nikšić su Vaši gradovi. Kako?

Vojinović: U Nikšiću sam rođena, u Baru udata, tako da volim oba ova grada veoma mnogo.

RB/BI : Ne samo da organizujete humanitarne akcije, već ste stalno sa bolesnima, putujete sa njima na liječenje, nerijetko i u inostranstvo, Tursku ili neke druge zemlje, pomažete im u nabavci ljekova, bodrite ih, pružate i važnu psihološku pomoć i podršku. Koliko je teško gledati i preživljavati užasnu patnju, i kako zadržati optimizam, radost, vjeru i nadu, jer u najvećem broju slučajeva radi se o najtežim bolestima, a često i o djeci?

Vojinović: Veoma je teško, posebno kada se radi o djeci. Dodatno otežava situaciju to što su roditelji, razumljivo, u panici, brinu o svemu, hoćemo li pokupiti novac za liječenje, da li će dijete stati na noge, kakav će biti ishod operacije, liječenja… Tužno i puno stresno, ali rukovodimo se velikim ciljem – da vratimo bolesnima i njihovim porodicama osmijeh na lice i to nas tjera da idemo dalje.

RB/BI: Koje su priče za Vas bile najteže, koje su ostavile najviše traga, ali i najsrećnije, sa pozitivnim ishodom, kada ste, zajedno sa Vašim kolegama iz NVO, malim i velikim pacijentima i porodicama bolesnih, došli do tog najvišeg cilja – ozdravljenja?

Vojinović: Najteža priča u kojoj, nažalost, nijesmo uspjeli, jeste Kristijan Radulović, prvo dijete pod pokroviteljstvom Fondacije “Budi human”. Veoma sam vezana za njega, to je moje drugo dijete, iako ga nisam rodila. Mnogo mi je žao što Kristijan ne može da hoda, mislim da će morati ponovo na operaciju, i neizmjerno sam tužna što ništa što smo uradili kada je on u pitanju nije urodilo plodom. Uvijek kada sam nervozna, kada se tresem od stresa, pođem kod Kristijana, trudim se da mu priredimo često neko lijepo iznenađenje, kao što je bio susret sa igračima Partizana, pripadnicima Vojske… ali i sve druge želje se trudimo da mu ispunimo. On je moja snaga i često on mene bodri kada mi je teško da nastavim dalje. Najsrećniji trenutak je bio kada sam Iliji donirala bubreg. Ilija je izašao iz operacione sale u 14,30, ja u 13,30, a već u 15 sati bila sam pored njega na krevetu. Kada je otvorio oči i kada se nasmijao, to je najljepši osjećaj koji čovjek može da doživi, kada znate da ste nekome vratili život, jer ljekari su mi rekli da je sve uspješno završeno i da je on od tada zdrav čovjek. To je nešto što se ne može opisati i to je nešto za šta vrijedi živjeti. Ja živim za takve momente, a vjerujem i svi drugi donori, za momenat kada neko otvori oči svjestan da će moći da živi, bude zdrav, i kaže ti “hvala”.

RB/BI: Puno je bilo oboljelih i iz Bara kojima ste pomagali. Što je trenutno Vaša preokupacija i kakve su reakcije institucija, pojedinaca, privrednika na Vaše apele za pomoć”?

Vojinović: Trenutno smo angažovani oko Denisa Krdžovića, koji nikako da ode na liječenje zbog prehlade i infekcija. Nadam se da će se stabilizovati do proljeća i toplijih dana, a Rejhan Uković je počeo da priča, sklapa rečenice, to je, takođe dijete koje mnogo volim. Njegovo liječenje je pomogla porodica iz Berlina, a Denisu “Kalamper” doo i Đoko Pavićević. Bar odiše humanošću, tu su i Žene Bara, Cerovo, Jadroagent, Hemias i mnogi drugi. Često me ljudi zovu iz Bara kada je potrebna pomoć, ali to je zbog toga što smo rodbinski, kumovski ili prijateljski vezani i imam potrebu da to objasnim. Ne bih imala ništa protiv da neko iz Nikšića pozove humanitarce iz Bara da pomognu.

RB/BI: Bili ste podrška i Ani Beharović iz Bara?

Vojinović: Jeste, i još uvijek pomažemo Ani. Ona ima veliku muku, ali je isto tako veliki borac. Nadam se da će vrlo brzo izaći iz krize, ona ima djecu i zaista bi bila velika sreća da u toj borbi uspije. Vidjela sam da su mališani svirali za nju na Šetalištu, da će se uskoro snimati “Dnevnica”, mislim da će pomoći i dijaspora. Bilo je i mnogo drugih oboljelih iz Bara, pa i onih koji nijesu željeli da za njih javno sakupljamo pomoć. Nažalost nijesmo uspjeli ni kod Ivane Savić. Dakle, reaguju pojedinci, institucije, privrednici, ali i kada nam fali novac ne žalimo se, već se borimo.

RB/BI: Prošle godine, Vaša NVO “Izvor života” obilježila je pet godina postojanja. Iza Vas je na desetine humanitarnih akcija, pomoć u liječenju bolesnih, gradili ste kuće onima koji nemaju krov nad glavom, pomagali i u nabavci garderobe i drugih potrepština siromašnima. Kako, ukratko, izgleda rezime Vaših petogodišnjih aktivnosti?

Vojinović: Ukupno 149  akcija, preko tri miliona eura pomoći, novac koji nije došao u našu nevladinu organizaciju nego je usmjeren na račune djece za liječenje, za izgradnju kuća, mnogo rada i truda je uloženo. U našoj Narodnoj kuhinji rade tri žene koje su socijalni slučajevi. Niko nikada od nas nije otvorio nijednu firmu, agenciju, niti kupio stambenu jedinicu. Zato je veoma ružno kada se pojave manipulativne priče, možda zato što vide da smo uredni, sređeni, da vodimo računa o sebi, svom izgledu i kada se zlonamjerno postavlja pitanje i licitira time kako i odakle nam novac. Ja sam udata i muž me izdržava, a naš rad u nevladinoj, humanitarnoj organizaciji, prvenstveno se bazira na volonterizmu, jer humanitarni rad to i jeste.

RB/BI: Zahvaljujući Vama mnoge porodice dobile su i krov nad glavom. Kako ste u tome uspjeli, jer nije jednostavno sagraditi toliko kuća i stanova?

Vojinović: Uz podršku HELP-a i Opštine Nikšić, sagradili smo 12 stambenih jedinica za socijalne slučajeve, među kojima je i moja majka sa 36 godina radnog staža. Izgradili smo kuće za porodice Markišić, Pejović i Radulović u Nikšiću, kao i četiri garsonjere koje je finansirao poznati humanitarac Hajriz Brčvak. Ne mogu Vam opisati kolika je sreća tih porodica, a i naša, kada su konačno dobili topli dom.

RB/BI: Među volonterima NVO je i Vaša kćerka. Vi ste najbolji primjer Vašem djetetu kako izgleda smislen, ispravan, i rukovođen najvišim etičkim principima, život. Kako je Vaša kćerka reagovala na sve to i koliko Vam je i ona danas podrška?

Vojinović: Ne samo kćerka, već i moja majka koja je glavni kuvar u Narodnoj kuhinji. Moja kćerka Iva je od četvrte godine volonter, dobila je nagradu za najmlađeg volontera u Crnoj Gori, a već u ovoj godini odradila je dvije akcije – poklonila je 40 novogodišnjih paketića mališanima romske populacije, od svojih 48, takođe i svoju garderobu. Članica je i “IPO Montenegro”, kod naših prijatelja Moke i Ivane i takmičiće se za najljepšu djevojčicu svijeta ukoliko uspijemo da dobijemo saglasnost njenog oca. Iva je članica “TOP 3 Models” agencije koju vodi Ivana Šćekić, supruga Moke Šćekića, koji nam takođe sa IPO Montenegro pruža veliku podršku.

RB/BI: Pred Vama su nove aktivnosti. Pokrećete u Nikšiću akciju za izgradnju dječjih igrališta. Na koji način? I kakvi su planovi za naredni period?

Vojinović: Čekamo odgovor od Elektroprivrede koja bi trebalo da nam ustupi zemljište za tu svrhu, jedno će biti adaptirano, a za neka igrališta, Odluku o tome gdje će se graditi, donijeće Opština Nikšić. Nakon toga, gradićemo dva igrališta u Baru, a zatim u zapostavljenom dijelu naše države, na sjeveru. To će, najvjerovatnije, prvo, biti rodno mjesto mog supruga, Rožaje. Imamo još puno planova i aktivnosti, neka će biti veliko iznenađenje, očekuje nas i jedan veliki televizijski projekat, nadam se da ćemo uspjeti da ga realizujemo, ali konkretnije o tome govorićemo nekom drugom prilikom.

RB/BI: Koja je Vaša poruka na kraju razgovora?

Vojinović: Najvažnije je da svi mi koji se bavimo humanitarnim radom budemo usredsređeni na to, da ne zavidimo jedni drugima, ne analiziramo ljude i ličnosti koje su se posvetile takvim aktivnostima, već da se složimo i zajednički radimo samo na jednom cilju – da pomognemo svima koji su u nevolji. 

RB/BI:  Hvala Nina na gostovanju, bilo mi je zadovoljstvo. Želim Vam dobro zdravlje i istrajnost na vrijednom i uzvišenom životnom putu, čiji je osnovni moto humanost.

Vojinović: Bilo mi je zadovoljstvo, uvijek sam otvorena za vas, želim, na kraju, da se zahvalim Radio Baru i Bar Infu na velikoj, nesebičnoj podršci.

The post Konstantina Nina Vojinović, žena heroj, doniraće i dio jetre first appeared on BARinfo.

Takve su i poslednje, ovjekovječene prijateljstvima i ljubavlju, na “Večeri zahvalnosti” u “Staroj čaršiji”.

Teško je izmjeritu humanost i humana djela, jer je svaka pružena ruka u nevolji nesagledivo velika, a zahvalnost isto tolika. Ipak, čini se da je spremnost dati dio sebe, svog zdravlja i života drugome, pritom nepoznatom, bolesnom sugrađaninu, čin dostojan najvećeg divljenja. Upravo je to uradila Nikšićanka Konstantina Nina Vojinović, kada je prije nekoliko godina donirala bubreg. Tu nije završena humana misija ove svojevrsne heroine – ređala su se i druga dobra djela i humanitarne akcije, a osnovala je i NVO  simboličnog naziva “Izvor života”, koja kontinuirano pomaže unesrećene i vraća im osmjeh na lice.

Ninina sreća i životno zadovoljstvo kada pomogne je ogromno, i kako nam je kazala, to joj je dovoljna satisfakcija, jer nikada ne čini nešto zbog riječi “hvala”, ali priznaje da joj iznova neopisivu sreću prirede gestovima i pažnjom svi kojima je pomagala i sa kojima je povezana na poseban način.

“Tako je bilo i sinoć u restoranu ‘Stara čaršija’, predivno iznenađenje i trenuci koje ću pamtiti cijeli život, a koji vrijede cijelog jednog života. U poslednje vrijeme je, u stvari, puno divnih stvari vezano za Bar- grad koji mnogo volim, a posebno me dirnulo sinoćnje veče. Iskreno druženje, ljubav, prijateljstvo, vrijednosti su koje čine život i daju mu smisao”, ponavlja Nina, kojoj su prijatelji, uz balone, cvjetne aranžmane, poklone, željeli da pokažu koliko im znači ona i to što radi.

“Sve je poteklo na inicijativu mladića kojem je nedavno mnogo pomogla i još uvijek pomaže u teškim životnim trenucima. On, nažalost nije mogao da bude tu,  ali učinili smo to mi, nekoliko zajedničkih prijatelja. To je mali gest pažnje za Ninino veliko srce”, ispričala je za Radio Bar i Bar info, Maida Jovanović, jedna od prijateljica.

Sabina, djevojka iz Bara, koju je takođe život povezao sa ovom humanitarkom, nedavno je Ninu pozvala da joj bude kuma na vjenčanju, a isto je učinila i Anđela Lukačević iz Podgorice, koja je donirala kožu povrijeđenom prijatelju. I ona će kumstvom sa Ninom potvrditi prijateljstvo za cijeli život, ali i staru krilaticu da se “dobro  kada se pruža, višestruko umnožava”.

Dobra djela, ljubav, prijateljstva i kumstva, neprekidno obogaćuju život Konstantine- Nine Vojinović, kao i svih drugih koji su se opredijelili za takav put. Među njima je i Hajriz Brčvak, čiji je restoran “Stara čaršija” bio, kao uvijek, dobar domaćin. Podršku je originalnim i atraktivnim cvjetnim aranžmanima pružila i cvjećara “Kaktus”.

The post Dobrota se udvostručuje- za heroinu, Konstantinu- Ninu Vojinović, Barani priredili niz lijepih iznenanadenja first appeared on BARinfo.