Naš sagovornik je gospodin Ljubo Jakić, čovjek porijeklom sa ovih prostora, koji je u svojoj karijeri četiri puta mijenjao zanimanje i uspješno radio u velikim svjetskim brendovima. Nedavno je otvorio firmu za promet investicionom zlatom u Podgorici.

RB/BI: Zašto bi trebalo investirati u zlato?

Jakić: Zato što se pokazalo da je vjekovima sačuvalo vrijednost, imanentno je svim epohama, religijama i rasama. PrIJe sto godina u Americi se kupovao „Ford“- ov auto za 370 dolara, danas za 27 000 dolara, a onda i sada je to bilo vrijedno oko pola kilograma zlata.

RB/BI: Da li je koronavirus izazvao, ili ubrzao finansijske i ekonomske probleme koji su sve očigledniji?

Jakić: Pandemija je izvjesno uzrokovala recesiju kao veliki poremećaj u svJetskoj ekonomiji usljed povećanog štampanja novca radi podsticanja potošnje više nego ikad i to se osjeća u cijelom svijetu.  Potom je uslijedio i rat u Ukrajini. Cijena zlata je eksplodirala, jer je porasla potražnja za zlatom za preko 1000 %, a u isto vrijeme je bila obustavljena proizvodnja u mnogim livnicama.

RB/BI: Šta biste poručili našim čitaocima koji su bankama povjerili svoju ušteđevinu?

Jakić: PORUČIO BIH DA LJUDI SVOJE UŠTEĐEVINE ZAMIJENE U ZLATO I ČUVAJU GA U ZLATU I NIKAKO NITI U JEDNOJ DRUGOJ VALUTI, jer će prinos zbog promjene cijene zlata kroz vrijeme, biti veći od bilo kakve bankarske kamate. Od kada smo mi krenuli sa ovim poslom u Srbiji 2013. godine, cijena zlata je porasla za preko 96 %, ili 12 % prosječno godišnje. Prava recesija tek dolazi i ima prognoza da će cijena rasti i dalje na preko 200% u narednih nekoliko godina.

RB/BI: Šta poručujete  potencijalnim klijentima?

Jakić: Da posjete www.insignitus.me i jave nam se u Tržnom centru “Kruševac”, preko puta RTCG, na adresi “Rimski trg” 70, pored prodavnice “Sava”, ili na mobilni telefon 068/826-218, dok još uvijek postoji mogućnost da sačuvaju svoj kapital. Tražnja raste iz dana u dan u cijelom svijetu i već je došlo do velikog rasta potražnje od preko 1000 %, ali i do usporenog snabdijevanja. I nisu nikako zakasnili, jer će se taj rast nastaviti. Bitno je da ne oklijevaju sa odlukom, jer to ide na njihovu štetu. Uvjereni smo da će naši proizvodi biti svakako interesantni moreplovcima, Rusima i Ukrajincima, Turcima kojih kao rezidenata ima sve više u Crnoj Gori.

The post Investiciono zlato – od sada i u Crnoj Gori first appeared on BARinfo.

RB/BI: U dilemi sam kako da Vas predstavim… Građevinski inženjer, stručnjak za marketing u IT sektoru, potom ste se oprobali u sistemskoj gastronomiji velikih svjetskih brendova, a posljednjih godina u fokusu Vam je prodaja investicionog zlata… Iako ste proživjeli decenije u Srbiji, gdje ste i odrasli, za ovo podneblje i, prvenstveno, Bar snažno ste vezani. Da krenemo redom. Prvo ste upoznali durmitorske vrleti, a u momačkim godinama i Bar. Zamoliću Vas da u glavi i srcu uključite vremeplov. Vi i Vaša braća odrastali ste u Srbiji, ali ste ljeta provodili na Durmitoru…

Jakić: Volim Crnu Goru! U njoj sam prohodao na đedovoj livadi na Durmitoru, davne 1954. Nas trojica braće smo odrasli u Srbiji, ali smo sva ljeta provodili na toj livadi, uz đeda, baku i tetku. Jako smo bili srećni. Do sada sam, tako sakupio četiri godine života u Crnoj Gori. Sve dok smo se zamomčili odlazili smo na Durmitor. Onda smo napravili pauzu i „prebacili“ se na more, u Bar. More volim iz dva razloga – ono je vječno, kad sjedim uz more i slušam talase, imam osjećaj da sam se sreo sa vječnošću, a zbog te ljubavi sam i odlučio da vojni rok u Titovoj Jugoslaviji služim u 55. Mornaričkoj klasi u Puli, a potom u Splitu i Boki.

Majka i otac, porijeklom Crnogorci, bili su uzorni građani tog vremena, potpuno posvećeni porodici sa željom da mi zdravo i ispravno odrastamo, da završimo studije, što smo i učinili. Otac nas je “čeličio” kroz disciplinu” i “konferencije”, stalno nam je govorio da je život borba. Dok sam bio mali to me je ljutilo i nerviralo. Međutim, kasnije se pokazalo da je strahovito bio u pravu. On je insistirao na  odgovornosti. Majka je više brinula o našoj “finoći” prenoseći nam priče o znamenitim, ponositim precima. Djetinjstvo je bilo skromo i mirno, sigurnost izvjesna, o budućnosti i planovima niko nije posebno razmišljao. Poslije diplomiranja čekao nas je posao. Bila je drugačija, mirnija situacija. Ovih dana sam gledao reportažu o poseti kraljice Elizabete i princa Filipa Jugoslaviji i njenom lideru Titu. Nevjerovatna je razlika između ondašnjih i današnjih vremena.

RB/BI: Koji događaji su najviše uticali na Vaše odrastanje i formiranje, kako karakternih crta ličnosti, tako i poslovnih interesovanja i opredjeljenja?

Jakić: Definitivno basket ili košarka. Pored mnogih uspjeha u to vrijeme, reprezentacija Jugoslavije je u Ljubljani 1970. godine u hali “Tivoli” osvojila Svetovno prvenstvo u košarci i to je momenat kada se naši mladi životi mijenjaju. Još uvijek mi odzvanjaju riječi Staneta Dolanca, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, koji je rekao: “Momci, pokazali ste kako se brane boje Jugoslavije”. Sveopštoj radosti, onoj do suza, nije bilo kraja. Poslije toga, u svim gradovima Jugoslavije na mjesto da se odigra „basket“ čekalo se ponekad satima, a igrao je jednostavno svako. To je bila stvar prestiža i „društvenog statusa“, nešto kao i odličan uspjeh u školi koji se podrazumijevao u našoj generaciji i bio imperativ. Tih godina je formiran i KK “Mornar” čijih se prvih treninga na nekom terenu uz more i kod škole, kroz maglu sjećam. Tada sam upoznao Mihaila Pavićevića i Duška Pavlovića i svidjelo mi se sa koliko entuzijazma su prišli ovom sportu. Znao sam da će napraviti ovo što danas imaju. Kada vidim sa koliko žara se igraju utakmice u SD „Topolica“, oduševljen sam. Imao sam čast i sreću da igram protiv Kićanovića, Dalipagića, Slavnića i Simonovića. U školskoj ekipi Druge beogradske gimnazije koja se ubrajala među bolje u Srbiji, bili su i Dragan Đuričin, Dragan Šakota, Boža Maljković, Srećko Jarić, Rajko Toroman, Zoran Latifić… Vreme je prolazilo lijepo, država je bila i dalje u usponu, otvarale su se svake godine nove škole, fabrike, putevi, mostovi i, zaista niko nije naslućivao šta će nam se kasnije desiti. Nismo imali novca, često ni „žutu banku“ u džepu. O kolima, mobilnim telefonima, lap topovima,  nabudženim  satovima  nije bilo ni govora. Bilo nam je dovoljno da se poslije škole sa djevojkama odšetamo preko Brankovog mosta do Ušća i da legnemo u travu koja je pod nama “gorela“ dok smo zurili u nebo posuto zvijezdama. Goranova majka Zora, Dalmatinka, govorila je: „Nije bogat koji jema, nego koji je sritan“. Tek posle mnogo godina shvatio sam koliko je bila u pravu.

RB/BI: Kakav je bio Vaš prvi susret sa Barom? Otkrili ste mi, pred ulazak u studio, da na početku niste bili oduševljeni… Ipak, jedan slučajni susret je odredio puno toga…

Jakić: Otac je kupio plac u Bjelišima od Osmana Peročevića, oca čuvenog arheologa Omera Peročevića. Počeli smo izgradnju porodične kuće. Moj dolazak u Bar uslijedio je posle romanse sa jednom prelijepom Francuskinjom u tek novootvorenom hotelu „Astarea“ u Mlinima kod Cavtata. Došao sam u Bar koji je bio prašnjava ledina sa džadom od Toplice do Bjeliša. Na livadama današenjeg Makedonskog naselja, tada poljoprivrednog dobra, pasle su i mukale krave. Bio sam užasno razočaran izborom mojih roditelja mjesta za život. Međutim, danas sam im zahvalan. Dugo sam izbjegavao Bar, ali kako je vrijeme činilo svoje, tako su se dešavale pozitivne promjene koje su me sve više vukle Baru.

Elem, radilo se udarnički „na lopatu“, a uveče smo u hotelu „Agava“ probali da se održimo u akcijaškoj snazi i motivaciji za izgradnju kuće, uz Šabana Šaulića u bašti hotela i lomljenje poneke čaše uz pjesmu „Uvenuće narcis beli“. Odlazili smo i u Sutomore da se kupamo i u disko-klub hotela „Južno more“… Danas u toj kući žive djeca već pete generacije.

Bar je simbolički bio sudbonosan za mene i 1972. godine, kada sam poslije maturiranja u Drugoj beogradskoj gimnaziji, ovdje provodio ljeto. Stopirajući za Sutomore jednog dana stao mi je „Audi 80“ sa simpatičnim sredovječnim vozačem. Bio je to gospodin Đuro Rajačić, generalni direktor Preduzeća sa plovne puteve „Ivan Milutinović“, PIM, inače građevinski inženjer. Firma je gradila lukobran u Baru. U kratkom prelijepom razgovoru odlučio sam da upišem građevinu i, naravno, postao sam stipendista te firme, otišao na hidro-smjer i diplomirao na predmetu Plovni putevi i pristaništa. Doduše, radio sam na kanalu Dunav-Tisa-Dunav. Životni putevi su nam se ponovo ukrstili u Londonu 1985. godine, gdje je Rajačić bio predstavnik Privredne komore Jugoslavije. Bio je srećan što me je sreo kao diplomiranog inženjera koji je u to vrijeme bio u Bagdadu. Kasnije smo se sreli i 1987, u avionu na relaciji New York – San Francisco. Međusobnom oduševljenju nije bilo kraja. Otišli smo na večeru, ostali u dugom razgovoru i obilazili San Francisco, a uživao sam i u meču Golden State-a protiv Lakers-a. Tada su igrali čuveni Magic Johnson i Kareem Abdul-Jabbar.

RB/BI: Muzika Vas takođe pokreće i značajna je za Vaš razvojni put.

Jakić: Jeste. Moje društvo i ja smo bili oduševljeni hipi pokretom, ideja vodilja nbila nam je „make love, not war“, osnivali smo bendove po uzoru na „Beatles“-e i „Stones“-e. Družili smo se, uživali. I sada slušam evergreen.

RB/BI: Kuriozitet je da je firma „Energodata“ u kojoj ste radili 1988. godine prodala prvu kompjutersku opremu Opštini Bar u vrijeme kada  je sekretar Sekretarijata za urbanizam bio čuveni arhitekta Dragan Dedić. Kako je došlo do te saradnje?

Jakić: Firma u kojoj sam tada radio, „Energodata“ prodala je prvu kompjutersku opremu Opštini Bar, u kojoj je glavni stručnjak za urbanizam bio arhitekta Dragan Dedić. Sa njim i saradnicima Vaskom Popovićem i Stevom Kalinićem ostao sam prijatelj za sva vremena. Bili su pravi pioniri razvoja.

RB/BI: Kako je dalje tekao Vaš poslovni put?

Jakić: Radio sam u „Energodati“, dijelu svjetskog „Energoprojekta“, koji se bavio informacionim tehnologijama. Razvijali smo softver u „Fortranu“ i na velikoj „Sperry Univac“ mašini, sa sjajnim dr Dušanom Obradovićem kao vođom te grupe, pa sam jedan svoj rad objavio na internacionalnom skupu na Sejšelskim ostrvima. Poslije pet godina rada na razvoju softvera, shvatio sam da, koliko god sam kao student bio dobar u matematici, za programiranje, interesantno, nisam imao dara. Druga je to filozofija, drugi način razmišljanja. Procijenio sam da ne bih bio potpuno zadovoljan. Nekoliko godina proveo sam u Iraku, u našem računarskom centru, koji je tamo bio podrška svim jugoslovenskim firmama ( a bilo ih je preko stotinu sa oko 38.000 ljudi). Po povratku u zemlju, nastavljam lijepu karijeru direktora marketinga u svojoj firmi, sa talentovanom ekipom u kojoj se nije znalo ko je bio bolji. Nažalost, raspadom Jugoslavije, firma gubi potencijal i fokus, jer ljudi odlaze u inostranstvo, tako da danas ona i ne postoji. U silnim promjenama  koje  su uslijedile u  SOOUR-u „Energoprojekt“, kao i u burnim političkim dešavanjima razgradnje Jugoslavije, firma je polako gubila tržišta, te ja donosim riskantnu odluku da stavim tačku na karijeru inžinjera i okušam se u nečem potpuno novom.

U tom traganju pojavljuje se „McDonalds“, koji je 1988. godine senzacionalno startovao sa prvim restoranom na Slaviji. Oni su tražili franšizere. Ja sam bio vrlo mlad, sa nešto vrlo malo kapitala stečenog u Iraku. Poslije konkursa na kome je bilo 680 ljudi, ostalo je samo nas nekoliko na daljem treningu. Bilo mi je šokantno što sam ja, doskorašnji  direktor operacija velikog „Energoprojekta“ u Aziji, morao da počnem od restorana, radeći sa ostalim radnicima, praveći pomfrit i hamburgere u prugastoj radničkoj zeleno-bijeloj košulji sa uskim prugama („Rudnik“, Gornji Milanovac) sa kapicom i keceljom. Bilo je jako naporno – u kuhinji i na servisu po osamdeset ljudi u smjeni, po deset hiljada gostiju dnevno, ali nisam odustao. To je bilo pitanje časti. Preporučujem da svako proba tako nešto, da vidi kako sistem funkcioniše, jer u biznisu je sistem bitan, bez obzira da li je proizvod hamburger, zlato ili nešto treće. Bilo je šokantno kada je tokom mog treninga na kasi, došao pokojni profesor Dragutin Muškatirović sa djecom, kome nikako nije bilo jasno otkud inženjer na toj poziciji. Onda su, nažalost, uslijedile sankcije. Od licence nije bilo ništa, pa sam riješio da odem u inostranstvo dok ne prođe kriza. Otišao sam u Beč i devet godina obavljao posao business konsultanta na razvoju u „McDonalds“-a u centralno- istočnoj Evropi. U Beograd sam se vratio 1996. godine sa željom da nastavimo razvoj. Za svega godinu otvorili smo desetak restorana. Uslijedila je nagrada za profitabilnost na Svjetskoj konvenciji „McDonald‘s“-a u Orlandu, na Floridi. Nova kriza, ovoga puta na Kosovu, ponovo je zaustavila razvoj. NATO bombardovanje 1999. godine je izazvalo bijes stanovništva. Vandali su, uništavajući  američke simbole u Srbiji, uništili sve McDonald‘s-ove restorane u zemlji. Polomili su opremu, uništili izloge. Napadnut sam i ja lično i teško povrijeđen. U to vrijeme sam se dva puta sreo sa premijerom Milom Đukanovićem, jer je i Crna Gora željela „McDonald’s“. Nažalost, to se ni do dan danas nije ostvarilo.

Nakon toga na red dolazi nova priča. Imao sam priliku da budem Opening manager i drugog svjetskog gastronomskog lanca brze usluge Kentucky Fried Chicken (KFC) u Austriji 2005. i Srbiji 2007. Ponudili su mi da napišem Plan razvoja KFC-a za cijelu bivšu Jugoslaviju. Uradio sam to i napravio prezentaciju u Londonu. Dobio sam licencu za cijeli region. Ali, zamislite, oni nisu htjeli da daju svoj kapital. Dali su mi priliku da nađem investitora. Obezbijedio sam dvije grupacije – na čelu jedne je bio prijatelj iz Beča, a druga su američki „AmRest“ restorani, gdje je lider jedan sjajni Amerikanac, koji je u Poljskoj razvio biznis sa „Pizza Hut“-om, „Burger King“-om, „KFC“-om,  „Starbucks“-om…

RB/BI: Nakon James-a Brown-a u pauzi smo čuli i Percy-ja Sledge-a i pjesmu „When a man loves a woman“. Zašto toliko volite tu pjesmu?

Jakić: To je pjesma iz ’68-me godine. Imao sam priliku da gledam reportažu o besmislenom ratu u Vijetnamu. Prikazivali su rov američke vojske. U jednom momentu, u grupi američkih vojnika, jedan crnac je pjevao ovu pjesmu uz gitaru… Poslije dan-dva borbi, granatiranja, kamera se „vraća“ u taj rov, gdje je ostala samo slomljena gitara. Ta slika mi je duboko, za sva vremena, ostala u sjećanju. Veliki sam protivnik ratova, a ta slika me već 50 godina prati.

RB/BI: Koji je Vaš recept za uspjeh? Vjerujem da našim slušaocima nećete servirati floskule kojima obiluje literatura na temu „liderstvo“?

Jakić: Sjećam se, na posljednjem času istorije u prvom gimnazije, profesor Smiljković tumači Heraklita iz Efesa i citira njegovu čuvenu „Panta rei“- „Sve se mijenja i sve teče“. Ipak, pitao je, ima li nečega što je stalno? Nismo mogli da se sjetimo, a on je uporno ćutao i čekao. Kada je zazvonilo, uzeo je dnevnik i krenuo iz učionice: “Promjena je stalna, gospodo“! Bila je to moja prva prava filozofska lekcija o životu.

O saznanjima, istinama, zabludama i nepravdama velikih svjetskih brendova, mogao bih da napišem knjigu. Postavljaju se ciljevi, ispunjavaju se ili ne. Ljudi se žrtvuju bez obzira na okolnosti. U mnogim liderskim knjigama piše da sve možete da postignete ukoliko pravilno postavite ciljeve i na njima fokusirano istrajno radite. Netačno! Niko od njih ne pominje okolnosti. Problemi su ono što možete rješavati, a okolnosti ono što ne možete promijeniti. Sa tim se morate pomiriti i živjeti.

RB/BI: Više puta ste, kada smo dogovarali ovaj razgovor, pomenuli „kraj karijere“. Da budem iskrena, nekako ne vjerujem da je kraj na pomolu. Ponovo se vraćate Baru. Šta je u planu? 

Jakić: Baš tako. Sada, kada je proteklo toliko puno vremena i igrajući uveliko četvrtu četvrtinu u utakmici života, “bacio sam sidro u barsku luku”. Pred kraj svog života, majka me je savetovala da je bilo svega dosta i da mi je sada potreban mir. Rekla je „imaš đe“. Tako sam obnovio naš stan u Bjelišima u kome dugo niko nije boravio i sve više vremena provodim ovdje. Ponekad isplovim sa kumom Jovicom Mašanovićem u ribolov. Vazda ulovimo makar “za ručak ribe”, a on ima običaj da, kada je more mirno “ka’ ulje”, kaže: “Kume, samo sam ođen u vinklu”. I stvarno je tako. Odlazak u Stari Bar nam je poslastica, ćevapi kod Dina, razgovor sa starosjediocima… Ali, nije da samo gledam u more, talase i nebo. Povremeno ponešto novo i atraktivno i uradim. Kreativnost održava čovjeka u pogonu. Jednu firmu smo registrovali u Podgorici, a biznis koji ću razviti na ovim prostorima je investiciono zlato, atraktivna priča.

The post Jakić: Odlučio sam da bacim sidro u Bar first appeared on BARinfo.