Prisutne je pozdravila voditeljka i moderatorka Ana Čakalović, napravivši kratak osvrt na kulturni kalendar 2019. godine i ukratko predstavivši autora, koji je istakao da je suština pisanja monografija „činjenica da želiš nešto da zabilježiš za one koji će doći iza tebe“.

„Za sve te generacije koje dolaze, da imaju odakle da pročitaju ko su i što su bili njihovi, odnosno čime su se bavili i čime se mogu ponositi. Tako je nastala i ova knjiga“, rekao je Milović.

On je objasnio i zašto se turneja završava upravo u restoranu “Izvor”.

„Moj otac i ljudi iz ove porodice su bili veliki prijatelji, naročito sa pokojnim Mikicom, imali su specifičan i drugarski odnos. Na žalost, on je jedina osoba koja je preminula tokom rada na ovoj knjizi, jedini koji mi je pomagao i nije dočekao izdanje ove knjige. Zato smo namjerno ostavili da ‘Izvor’ bude posljednja stanica ove turneje iz pijeteta i poštovanja prema njemu i prema svemu onome kako se on ponašao prema meni, ali i ovoj knjizi, jer priča o  Milošu Petroviću nikada ne bi bila ispričana kako treba da nije Mikica otvorio srce i rekao šta se stvarno dešavalo“, istakao je Milović.

Nijedna promocija knjige, kada je riječ o Sutomoru, ne može da prođe bez stručnog mišljenja publiciste Vlada Lukšića, koji je obogatio veče nizom kazivanja i spičanskih anegdota. Lukšić je kazao da je ova knjiga do sada jedna od najznačajnijih u Baru.

„Da bi zaštitili brojne ljude i događaje od zaborava, talentovani i vrijedni stvaraoci urade spomen obilježja ili napišu knjige. Budu to trajne vrijednosti koje nas podsjete i upozoravaju da su nekada sa nama živjeli i ovi ljudi i da su se desili ti događaji. Brojne ličnosti, njihov rad i dostignuća, doprinijeli su da imamo onu uzrečicu ‘Nema Bara do cara’, nije to samo klima, prostor, plaža… To su prvenstveno ljudi, o tim ljudima je Željko ovdje pričao“, istakao je Lukšić i zamolio Milovića da ovo izdanje dopuni bar još jednom ovakvom knjigom.

Jasmina Vuksanović Rabrenović je kazala da je Milović „napisao knjigu o ljudima o kojima sigurno ne bi pisao ni neki književni kritičar, ni sociolog i istoričar, o ljudima malim, ali za nas velikim jer su obilježili naše djetinjstvo i odrastanje i dali pečat ovom gradu“. Ona je podsjetila prisutne na lik i djelo svog đeda Matije i oca dr Petra Vuksanovića.

„Đed Matija je bio na 60 svadbi u Spiču, od kojih je na 20 bio domaćin. Osmjelio se da opiše sve običaje, dao je komentare, zapisao 45 pjesama, bio je rado viđen gost na svadbama, pozivan jer je jako lijepo pričao i kao rezultat svega toga, 1938. godine  nastala je ‘Spičanska svadba’. Otac je, nakon osnivanja higijenske službe i završene specijalizacije epidemiologije, učestvovao u mnogim akcijama u Crnoj Gori, a jedna od njih je i epidemija velikih boginja. Interesantno, on o tome nikad nije pričao do pojavljivanja filma beogradskog reditelja Gorana Markovića. Tek kada smo zajedno odgledali film, ispričao nam je da je on jedini ulazio kod pacijenta na sjeveru Crne Gore koji je obolio. Dolazio je kući da brine o nama, ne znajući da li se i on zarazio“, kazala je Vuksanović Rabrenović, i podsjetila prisutne kako je dr Vuksanović u jeku sezone sedamdesetih godina, ušao u more i probao vodu kako bi dokazao da nije zagađena.

O sajdžiji Filipu govorila je njegova ćerka Margarita Kovač Freni. Ona je kazala da je njen otac u Beogradu upisao Zanatsku školu koja je trajala tri godine i nije je nimalo lako bilo završiti.

„Praktični dio je završio kod Jevreja Proke, što je on sa zadovoljstvom naglašavao, jer su u vrijeme između dva svjetska rata oni slovili za najkvalitetnije zlatare i časovničare. Otvorio je prvu časovničarsku radnju na Pristanu i bio poznat kao jako precizan u svom radu. On je jedini zanatlija u barskoj opštini koji je radio jednokratno od sedam do jedan i na njegovom radnom stolu na jednom kraju je bila Titova slika, a na drugom Papina, tako da je zadovoljio i jednu i drugu stranu. Kad je bio Božić zatvarao bi radnju, nikad nije imao problema zbog toga, već je bio izabran za delegata u Opštini. Otkupio je sat kralja Nikole koji je bio u vlasništvu Muzeja, popravio ga i radio je sve dok tata nije umro – kad je umro Filip, umro je i sat”, kazala je Kovač Freni, kratko se osvrnuvši i na tetku Marinu Kovač, poznatu šnajderku.

Posebnu osjećaj kod prisutnih izazvala je priča o Milošu Petroviću, uglednom domaćinu i najboljem poljoprivredniku koga je barska opština imala u XX vijeku. Aleksandar Ćaki Petrović, vlasnik „Izvora“, često prekidajući govor naletima emocija, rekao je kako je na njegovom mjestu trebao da bude Mikica, njegov pokojni otac.

„Dvije stvari su se u našoj porodici najviše poštovale i cijenile, i dan danas pokušavamo da tako bude, a to su ljubav prema porodici i ljubav prema radu i stvaranju. Mogu slobodno reći da je jedan od najvećih stvaraoca u poljoprivredi u Crnoj Gori bio moj đed Miloš Petrović. Bio je i u velikoj Jugoslaviji rekorder u proizvodnji južnog voća, bio je jako napredan i usvajao je sve nove tehnologije koje su dolazile, zato je uz veliki rad mogao da proizvede sve te količine voća i povrća i bio je u narodu jako cijenjen zbog toga. Kada je Tito dolazio u Bar, povrće se uzimalo iz naše porodice. I kad je Ivo Andrić posjetio Crnu Goru, izrazio je želju da se sretne sa mojim đedom Milošem. Ako je iko jeo hleb natopljen svojim znojem, to je onda moja porodica. Bio je cijenjen od svih i on je cijenio sve vjere i nacije, pa je na samrti od sinova tražio da održe vjerske službe i paroh i katolički nadbiskup i imam barski, što je tako i urađeno. Oni su bili jako zahvalni na tome i bila im je čast što su mogli Milošu Petroviću to da odrade“, objasnio je Petrović.

Govorio je i o događaju od 31. marta 1945. godine kada je njegov đed spasao sigurne smrti dvadeset ljudi sakrivši ih u stajama, rizikujući tako sopstveni život. „U tome se ogleda velika čestitost i hrabrost mog đeda Miloša. Znalo se u porodici jako dobro o ovom događaju, ali nije se mnogo pričalo“, kazao je Petrović.

Milović je podsjetio da je porodica Petrović otvorila vrata svog doma izbjeglicama sa Kosova 1999. godine i istakao da je malo porodica u Baru koje su bile tako otvorene i predusretljive građanima svih vjera i nacija.

Na samom finišu, autor je podsjetio na to kako je nastala ova knjiga, kako je tekla turneja, ali i objasnio zašto je zbog ovog djela postao dobitnik plakete “Zaslužni fudbalski radnik Opštine Bar”, a na često postavljano pitanje tokom večeri da li će knjiga dobiti nastavak kazao je: “Što se tiče trećeg i četvrtog nastavka ove knjige 450 puta sam rekao da neću, ali moje ‘neću’ obično ne znači nešto mnogo kad je upornost Gine Masoničić i Vlada Lukšića u pitanju, tako da je pravi odgovor – ne znam”, kazao je u svom stilu Milović i dodao da je sigurno jedino to da će dovršiti knjigu o medijima u Baru koju je dogovorio sa Maticom crnogorskom.

Nakon završetka promocije, kao i uvijek kako to biva kada je domaćin porodica Petrović, uslijedila je bogata zakuska.

The post Suze i smijeh u Sutomoru na posljednjoj promociji knjige Ljudi iz grada bez vrati first appeared on BARinfo.

Gotovo sat vremena stotinjak đaka je upijalo svaku autorovu riječ i postavljalo pitanja iz lokalne, ali i lične istorije pisca, slušalo anegdote iz života znamenitih Barana, ali i to kako su izgledali grad i opština tokom XX vijeka, i kakav način života i ponašanja je bio u ranijim decenijama. Bila je to najinteraktivnija promocija ove knjige.

Ideja je potekla od profesorice CSBH jezika Rajke Nikolić.

“U našoj školi je i ove godine obilježen oktobar kao Mjesec knjige, a završna aktivnost bila je gostovanje publiciste ‘iz grada bez vrati’, Željka Milovića, uz priču o novoj knjizi. Sa njegovim radom upoznali su se i na časovima crnogorskog-srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika kada su istraživali o Staroj maslini, a Željko im je poznat i iz kviza ‘Koliko poznajem svoj grad?’. Susret je bio odličan jer su sa našim piscem, osim što su mu postavljali pitanja, razgovarali kao sa nekim ko im je blizak na različite načine. Interakcija je bila nesvakidašnja, opuštena i učenici su naučili mnogo bez truda. Savjete koje su dobili – odnijeli su kući i sa njima će biti bolji i učenici i budući građani. Sve ovo će ih podstaći i da oni stvaraju, istražuju, i pisca više neće zamišljati, jer ga poznaju kao prijatelja koji voli i fudbal i košarku, poštuje roditelje, cijeni znanje i voli djecu”, rekla je za Bar Info Nikolić, uz opasku da su priče o ljudima iz ove knjige učenici odmah poslije završene promocije prepričavali u dvorištu škole svojim drugarima iz starijih razreda.

“Ovakve susrete treba češće organizovati, poručuju i roditelji naših učenika jer se ne zaboravljaju lako”, zaključila je Nikolić.

I sam pisac, Željko Milović, nije krio oduševljenje promocijom u OŠ „Meksiko“. Rekao je da je svaka od dosadašnjih prezentacija knjige, u Zupcima, Dobroj Vodi, Starom Baru, na Staroj Topolici, Ostrosu, Đuravcima, Virpazaru, Kapljevi i Dvorcu imala svoju „specifičnu težinu“, ali da je ova bila „emotivna na sasvim različit način i puna lijepog osjećaja da je misija nastanka knjige ispunjena, čim se i mlađe generacije interesuju za njenu sadržinu“.    

The post Nesvakidašnja promocija knjige Ljudi iz grada bez vrati u OŠ Meksiko first appeared on BARinfo.

Brojna publika, među kojom su bili i predsjednik Opštine Dušan Raičević i potpredsjednica Tanja Spičanović, uživala je u nesvakidašnjoj promociji, koja je, i pored toga što je trajala sat i po, držala pažnju čitavim tokom.

Bilo je to veče za pamćenje, ne samo zbog povratka u neka druga, vedrija vremena, već i zbog univerzalnih poruka o Baru kao gradu sloge, dobre atmosfere i brige za bližnje, kroz priču o knjizi u kojoj je, kako reče voditelj književne večeri Radomir Petrić, “na neobičan način zabilježena istorija Bara koji nije našla svoje mjesto u zvaničnim istorijama i udžbenicima, ali koja zaista zaslužuje da bude publikovana”.

U ime domaćina, Kulturnog centra Bar, prisutne je pozdravio direktor Erol Marunović, istakavši da je “sve okupila knjiga koja nosi specifičnu težinu kad je Bar u pitanju, jer dokazuje svo njegovo bogatstvo – njegovih stanovnika, različitih vjera, nacija i socijalnih statusa, koji su svi bili ujedinjeni u jednoj ideji – da načine, svako na svoj način, svoj grad boljim i poštenijim mjestom za život”.

Dr Gina Masoničić, čija je NVO Povjerenje ponukala seriju predavanja “Naš Bar” iz koje se izrodila ova dvotomna monografija, opisala je put koji je prethodio izlasku knjige, govorila o turneji na kojoj je ona promovisana, naročito se zahvalivši Baranima na pomoći: “Nismo imali samo finansijsku pomoć, a i na njoj veliko hvala, već i onu prijateljsku pomoć i podršku da sve ovo izguramo do kraja”.

Iz stručnog ugla, o djelu su govorili Suljo Mustafić i mr Ivan Jovović.

Mustafić je istakao da “ova knjiga nije klasična istorija, jer nju obično ispisuju pristrasni istoričari suvoparnim redanjem činjenica koje su zanimljive samo njima i uskim akademskim krugovima. Ovdje su epopeje, slike, hronike ljudskih sudbina, neobičnih okolnosti i vihora života”, rekao je Mustafić, potenciravši da je ovo knjiga “koju svaka kuća u Baru treba da ima, da njome edukuje svoju djecu i buduće generacije”.

Mr Jovović je ocijenio kako je djelo “prvorazredni kulturni događaj u Baru ove godine”, te da iza nje stoji ogroman rad: “Ova knjiga je pisana stručnim, ali pristupačnim jezikom u kojem je prikazana socijalna istorija Bara, na jedan atipičan način. Želim da napomenem da za sve ono što je Željko napisao postoji adekvatna faktografija. Dakle, sve činjenice koje su navedene u ovom izdanju su verifikovane, i lako se mogu provjeriti”.

Kuriozitet svih osam promocija na turneji “Za Barane – Knjiga o Baranima” bilo je učešće potomaka, rođaka ili prijatelja ljudi čije su biografije opisane u knjizi. Tako je bilo i sinoć, uz pregršt iznenađenja. Specijalno za ovu priliku iz Tetova (MKD) je došao Nuri Ramadani, iz Subotice (SRB) Vesna Vujačić, a iz Podgorice Dejan Marić.  

Vujačić je sa publikom podijelila zanimljive angedote iz života prađeda, znamenitog ljekara s početka XX vijeka dr Josipa Pere, Ramadani je s puno neskrivenih emocija govorio o vezi svog oca, čuvenog Kikija, prodavca slatkiša, sjemenki i kokica, sa Barom i Baranima, a Dejan Marić se zahvalio autoru na upornosti i objektivnosti u pričanju kompleksne istorije njegove porodice, prvih barskih industrijalaca, braće Marić. “Mlađim generacijama, ja čak i svojoj kćerci, prepričavamo kakvo je bilo to doba i šta je naša porodica predstavljala za Bar i zaista se dičimo takvom prošlošću. U ovoj knjizi ta je priča prvi put cjelovito i temeljito ispričana”, rekao je Marić.  

Video porukom se iz Zagreba obratio fotograf Saša Ćetković, četvrta generacija fotografa porijeklom iz Zubaca/Bara – Saša je sin Jozov, unuk Jakobov, praunuk Franov.

Očekivano, najveće interesovanje pobudilo je obraćanje autora, često prekidano aplauzima i odobravanjem.

“Živimo moderni robovlasnički sistem, u kome niko nema vremena ni za koga, i u kome su faraone i kraljeve zamijenile banke, države i korporacije. U tom sistemu, tempo života nas melje i koliko god da radimo, malo je. Zarobljeni smo u kalupima vlastitih života jer znamo da smo mogli i možemo, i da smo znali i znamo, ali nam ne može biti. Zašto ovo pričam? Zato što smo u ovakvom načinu života izgubili i sebe, i bližnje, i grad kakvim smo imali, pa nam preostaje samo kukanje na društvenim mrežama. Ova knjiga i turneja bili su prilika da se podsjetimo kakvi su i što su bili neki Barani. Oni koji su činili grad onakvim kakvim je bio. Ponosan i uspravan, lijep i na svoj način bezobrazan i prkosan kad ustreba, onaj koga ‘nema do cara’”, rekao je Milović.

Govorio je o kriterijumu koji je koristio za odabir ljudi koji će uvrstiti u knjigu, ali i prvi put rekao čije se biografije nisu našle u njoj, a postojao je plan da budu. “Upravo nedostatak vremena, ako hoćete i snage, ali najviše novca za daljenje kopanje po arhivima i samu štampu, spriječili su nas da dovršimo biografije još desetak ličnosti. To su Ivo Vicković, Blagoje Marković, Marko Sekulić, Lazar Lekić Kubanac, John Hajduković, Petar Vukčević, Ivan Zanković, Gvido Vanino, Dušan Jovović, Luka Jovović, Ranko Vukotić, Mirko Mijušković…”.

Autor monografije se zahvalio porodici Masoničić, kao timu “koji je najbolji ako radite neki projekat”, i potencirao da je “naročito zadovoljan što su u knjizi rasvijetljeni neki nejasni ili pogrešno tumačeni momenti barske novije istorije, što su lične sudbine poslužile za rekonstrukciju one lokalne, pa i globalne, i što se jasno vidi da je sudbina pojedinca vrlo često bila i sudbina grada ili dijela naroda”. Posebno je, rekao je, ponosan što je ovom knjigom “znanje o prvim danima fudbala u Baru postalo kudikamo veće i konkretnije”.

“Jedino razočarenje tokom rada predstavljala je činjenica da Opština Bar kao institucija nije stala iza monografije o znamenitim ličnostima našeg grada u XX vijeku. Njen finansijski doprinos bio je gotovo zanemarljiv, pa je sav teret obezbjeđivanja sredstava pao na društveno odgovorne firme, državne i privatne, nevladin sektor i prijatelje Barane koji su iz svog novčanika donirali novac za dovršetak štampanja”, zaključio je Milović.  

Tokom promocije prikazana su i dva petnaestominutna filma – prvi o promotivnoj turneji ove knjige, a drugi, posebno emotivan, bio je načinjen od devet govornih segmenata glasova ljudi čije su biografije opisane u knjizi.

The post Dva bisa za pisca na centralnoj promociji knjige Ljudi iz grada bez vrati first appeared on BARinfo.

Bar, njegov prepoznatljivi  duh i tradicija, nanovo su oživljeni projektom NVO “Mediteran Multimedia” i “Povjerenje”, čija je kruna dvotomna monografija o malim-velikim i neobičnim ljudima koji su ga oblikovali i stvarali.

Promocije knjiga “Ljudi iz grada bez vratî  – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” u karakterističnim djelovima barske opštine, ali na netipčnim i neformalnim mjestima, nadovezale su se na suštinsku misiju ovih djela – podsjetiti se i ne zaboraviti zanimljive barske ličnosti, ali i u vremenu otuđenja, kada se , uglavnom, komunicira preko društvenih mreža, sresti se i razgovarati sa prijateljima i komšijama, oživjeti uspomene i vratiti se nekim starim vrijednostima, upravo onim koje su njegovali glavni akteri knjiga Željka Milovića.

“Prva književna turneja priređena u Baru premašila je naša očekivanja, jer smo, u stvari, očekivali atmosferu kakva je na klasičnim promocijama, sa malo ljudi i bez interakcije publike i učesnika, a naše promocije su se pretvorile u śednike na kojima su se sreli ljudi koji se dugo nijesu vidjeli, koji su dugo razgovarali i pričali svoje priče što imaju ili nemaju veze sa knjigom. Naša misija je zato dostojno ispunjena – predstavili smo ovo djelo na osam lokaliteta, na svakoj promociji bilo je od trideset do stotinu ljudi. Čuo sam neke podatke i priče za koje ni ja nijesam znao, pokazalo se da ljudi žele da to ispričaju, ali da nijesu imali kome. Pokazalo se i da su ove promocije dobro došle, da se ljudi sretnu, pokrenu i da ponovo prostruji poznata barska energija, koja oduvijek postoji, ali je treba potaknuti”, kazao je nakon promocije Željko Milović.

Sve je počelo u živopisnom selu Zupci, kod crkve Svetog Ivana, odakle se pruža divan pogled na cijeli Bar. Na promociji je bilo više ljudi nego što ovaj kraj ima stanovnika, a nastavljeno u Dobroj Vodi – “Makini Vučinića”, objektu porodice čiji predak , Nikola Vučinić, jedan od najznačajnijih žitelja mrkovskog kraja, otvara priču o nezaboravljenim Baranima. Posebnu magiju imala je prezentacija u Starom Baru, čudesnom prostoru između nekadašnje Narodne čitaonice, koja nije u upotrebi duže od stotinu godina i Spomenika Oslobodiocu, a zatim na Staroj Topolici, Ostrosu, Đuravcima, Virpazaru…

“Uvijek smo se trudili da promocije budu na mjestima gdje se nikada nijesu dešavali ovakvi ili slični događaji, a da su to, sa druge strane, mjesta koja su karakteristična za Bar i tematiku knjige. Meni je posebno draga bila ona u mojoj Staroj Topolici, kod Ćićovog i teta Danijelinog autobusa, gdje se vodio čitav zabavni život nekadašnjeg Bara. To je i bila najemotivnija promocija, jer je bilo puno suza govornika i publike, a prvi put su se, nakon 1941. i fašističke okupacije, u Baru pojavili potomci porodice Dekleva, samo za tu priliku prostigli iz Kanade. U Ostrosu su promociji prisustvovali mještani koji imaju specifičan odnos prema knjizi i Tahiru Kanaćiju, njihovom znamenitom predstavniku, a nama je veoma draga bila i promocija za jedina dva žitelja sela Đuravci, koja su nam mnogo pomogla informacijama o Prenči Đuroviću. Uslijedila je Crmnica, odnosno Vir, i susret sa mještanima na platou ispred nekadašnje Biblioteke, koja ne radi decenijama, ali nadamo se da će uskoro dobiti svoju funkciju. Bila je to, takođe, emotivna priča o Laletu Bokanu, generalu Rašku Vukosavoviću, Ljubu Joličiću i ostalim poznatim Crmničanima”, kazao je Željko Milović, koji je istakao, obzirom da knjiga obuhvata ličnosti koje su živjele od početka prošlog vijeka, da su mu posebno dragocjena bila svjedočenja njihovih savremenika, poput Mila Vukčevića, koji ima 91 godinu.

“U knjizi je zastupljeno 87 ličnosti, a ima, sigurno, bar još tri stotine koje bi mogle da uđu u knjigu. Ovo je moj izbor, a zajedničko svima jeste da oni oslikavaju duh Bara – Pristana, Starog Bara, Topolice, kakav je trebalo da bude i kakav je zaista i bio, stvaran , između ostalog, i načinom života, razmišljanja i moralnim kredom junaka knjige”, zaključuje Milović, koji je najavio nove književne projekte, sa ovom i drugim temama.

Sin Mića Radova Masoničić, Nikola, poznati barski revolucionar i antifašista, jedna je od ličnosti koja se našla u ovoj monografiji, a na njegovom imanju u Kapljevi – MZ Polje, održana je posljednja, tzv. narodska promocija, uoči oficijelnih u Dvorcu kralja Nikole i u okviru “Kulturnog kalendara Sutomora”.

“Moj đed, Nikola, svojim životom je zaslužio da se nađe u knjizi. Bio je, kao i Željko, svojevrsna enciklopedija raznih informacija i znanja. Otvoren za razgovor, ali rijetko je pričao o svojim ratnim i poslijeratnim iskustvima, a posebno o dobrim djelima koje je činio”, kazao je Dušan Masoničić, unuk Nikolin, koji je podsjetio kako je nastao projekat “Naš Bar”, iz volonterskih aktivnosti NVO “Povjerenje”, tokom kojih je autor, Željko Milović, održao seriju predavanja u barskim školama, a potom i u Dvorcu kralja Nikole o malo poznatim znamenitostima i zanimljivostima Bara, ali i njegovim ličnostima. Osim autora, najzaslužnija za njegovu realizaciju je predsjednica NVO “Povjerenje”, dr Gina Masoničić.

Iako su organizatori promocije izrazili žal što se knjiga, odnosno dvotomno izdanje, nije pojavilo na “Barskom ljetopisu”, manifestaciji gdje bi našla svoje prirodno mjesto, to se, na kraju, kako je istakla dr Masoničić, “pokazalo kao prednost”.

“Vjerovatno bi izostala ova književna turneja, a ona je bila najbolji način promovisanja ovog djela, čija je suština topla, ljudska priča o Baru. Zato sam i željela da je prenesemo svim Baranima, u svakom dijelu opštine”, kazala je dr Gina Masoničić, koja je na pitanje da li se mogu očekivati nove knjige, odgovorila: “Sigurna sam da hoće, imamo već puno spremljenog materijala, iako je Željko sumnjalo i često misli da je teško realizovati ovakve poduhvate. On to radi stručno i kvalitetno, a ja sam tu kao logistika, da ga podstičem, podržim kada treba naći novac ili kada mi on, na primjer, u četiri ujutro pošalje neku fotografiju, mail, pita što, kako, da mu odmah odgovorim. Moja je želja da u nekoj od narednih knjiga bude više žena”, kazala je dr Masoničić.

Veče je u Kapljevi započeto pjesmom Mića Radova Masoničića, koji je bio pečalbar, iz knjige “Nebo bez sjaja” – pročitala je mlada Teodora Vukčević. Fragmente o znamenitim ličnostima iz knjiga čitale su Marija Vuksanović i Jelena Vlahović. Publici se dirljivim i emotivnim govorom o svojoj ljubavi prema Baru, obratio i jedan od prvih komšija Masoničića, koji se u grad pod Rumijom doselio prije nekoliko decenija, Rade Dedijer, a zatim uvijek šarmantni i duhoviti Božidar Čiča Gagović, frontmen “Akademie” i novinarka Gordana Vujović. Kuriozitet promocije koji je izazvao posebnu pažnju Barana bio je masivni pano, sačuvan još od 1985. godine, na kome je bilo stotinjak fotografija učesnika emisije “Znanje – Imanje”, u kojoj je domaćin bila MZ Polje.

“Žene Bara velikog srca” podržale su ovu priču onako kako samo one umiju – sa puno ljubavi i pripremljenim kulinarskim specijalitetima, a čuvena poslastičarnica “Karađuzović” iz Starog Bara i porodica Neđeljka Đurovića specifičnim poslasticama.

The post VIDEO: U Kapljevi najposjećenija od promocija Ljudi iz grada bez vratî, za kraj turneje first appeared on BARinfo.

Sinoć je na platou ispred bivšeg objekta biblioteke bilo riječi o Crmničanima koji se nalaze među 87 ličnosti čiji su životi opisani između korica knjige. Kroz niz priča, anegdota i prisjećanja, prisutni su se vratili u prve ratne godine, a potom i u prve poslijeratne decenije, govoreći o ljudima koji su svojim životom obilježili jedno vrijeme i epohu, svako na svoj način.   

“Iako smo mogli u Crmnici promovisati knjigu na barem deset mjesta, odlučili smo se za plato ispred Stare biblioteke, nedaleko od posljednje stanice Malog voza, jer se sam centar Vira toliko puta pominje u djelu. Ovim nastavljamo ciklus organizovanja promocija na zaboravljenim i zapostavljenim mjestima u opštini, i iskreno se nadam da će ovo biti podstrek da zgrada biblioteke ponovo oživi”, rekao je Milović, istakavši da prema Virpazaru gaji posebnu emociju, jer je njegov otac Ilija bio upravnik hotela “13. jul” krajem šezdesetih, te da je i sam živio na Viru i bio evakuisan “tokom Velike poplave, na majčinim ramenima”.  

Veče je započeo Milović sjećanjem na “najljepšu Crnogorku Milenu Delibašić, udatu Leković”.

“Ova ljepotica je bila dio crnogorske delegacije na Izložbi balkanskih država u Londonu 1907. Upravo je njena životna storija jedan od primjera kako ne treba previše vjerovati novinarima jer vole da uljepšavaju stvarnost – decenijama se pisalo o njoj kao o pobjednici izbora za miss 1907, što naravno nije bila istina. Možete li zamisliti izbor za miss u tradicionalnoj Crnoj Gori, kada đevojka sama nije išla ni na vodu. Ne, nije bilo izbora za miss, ali Mileni to nije ni trebalo. Ona je dospjela u London, nakon što je knjaz Nikola pitao serdare ko je najljepši u državi, a nakon tri dana razmišljanja odlučili su se za Kosta Nešova Milića iz Spuža, Mašana Gošova Ćupića iz Duge, Petrušu Stevanovu Ušćumlić iz Nikšića i Milenu Mišurovu Delibašić iz Spuža. E, ta Milena, ljepotica za kojom su se okretali Englezi, zagledala se po dolasku iz Londona u Nika Lekovića iz Godinja, udala se, i rodila tri sina i kćer”, rekao je Milović.

Jedan od kurioziteta knjige “Ljudi iz grada bez vratî  – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” je činjenica da su u od šest ličnosti u dijelu koji obrađuje Drugi svjetski rat čak četiri iz Crmnice. O njima je sa posebnim pijetetom govorio predsjednik UBNORa Bar, dugogodišnji predsjednik MZ Crmnica Đuro Marković.

“U ovoj knjizi našli su se ljudi koji su, nakon istaknute uloge u Drugom svjetskom ratu, živjeli u Baru kao osobe tihe naravi i velika srca: Raško Jokov Vukosavović – komandant prve oslobođene teritorije u Evropi, jedini koji je odbio prijedlog za narodnog heroja, zatim Nikola Mićov Masoničić – revolucionar, zakleti komunista i bezbjednjak koji je o svemu govorio otvoreno, Veliša Andrijin Leković – slikar i revolucionar iz Godinja, i Đoko Andrijin Lekić – direktor Luke, predsjednik Opštine, a sve u sjeni mita o njemu kao o čuvenom Kapetanu Lešiju”, rekao je Marković, i pažnju u izlaganju posvetio Rašku Vukosavoviću, ispričavši anegdotu iz prvih dana nakon Trinaestojulskog ustanka, kada je na pregovorima u kući Iva Vukosavovića prevario nacionaliste, tvrdeći da je “selo opkoljeno jakim partizanskim snagama i da ga moraju pustiti da se vrati u odred bez žrtava sa obje strane, a u kuću je došao sam samcijat“.

Đuro Marković je posebno apostrofirao kako Milović “slikovito i nadahnuto piše o običnim ljudima, velikog srca i dobre duše. On razmišlja o njihovim čašću i junaštvu, karakterima i humanostima, velikim djelima o kojima će s divljenjem govoriti i naredne generacije”.

U publici su bili i članovi familije Joličić, koji su na Vir došli sa tek završenog 12. Memorijala “Ljubo Joličić”, u okviru koga su krv dali davaoci iz nekoliko država. Pjesnik, novinar, glumac Rajko Joličić je govorio o svom bratu Ljubu Joličiću.

“Ljubo je bio sušta dobrota, humanista. Osnovao je Društvo dobrovoljnih davalaca krvi, a sam dao tačno 151 bocu, često ne misleći na sebe. Uz njega smo postali davaoci i mi, svi Joličići su skupa dali krv oko 500 puta. Bio je atleta, jedan od jačih momaka u Nikšiću i u Baru, izuzetno pravičan i pošten, vazda spreman da se pobije ako bi ko bio ugnjetavan. Još je živo sjećanje kako su se provela dva jaka momka u Baru, kad su psovali i vrijeđali jednu zor-đevojku koja nije imala oca. Potukao se s njima, nokautirao ih, i nikad im više tako nešto nije palo na pamet, iako je i sam dobio dobre batine“, sjećao se Rajko Joličić, koji i ovog septembra namjerava da prepliva dio Skadarskog jezera u sklopu ekološke akcije.

“Ja sam to, u stvari, uradio ponukan Ljubom. On i Žarko Stajović su kao mladi skočili sa vapora kod Petrove ponte i plivali do Virpazara. Tad je to bio skandal, policija je raegovala kad su izašli na gat, a oni su ušli u legendu kao prvi maratonci Skadarskog jezera”, zaključio je Joličić.

O prvom prvoligaškom fudbaleru iz barske opštine i prvom koji se pojavio u albumu sa sličicama, legendarnom gorostasnom napadaču koji je uveo “Sutjesku” u Prvu ligu pod nadimkom “Tenk u kopačkama”, “Divu iz Bukovika” Laletu Bokanu, govorio je brat Veselin Bokan.

“Mi smo živjeli na Viru kao djeca, kada je gradić bio kao jedna porodica, pa su se svi znali. Bio je živo dijete, a stariji su znali da dođu kod oca i prijave ga kako skače sa dizalice. Kad smo se preselili u Bar, bili smo u Željezničkim zgradama, nije bilo prodavnice, niti bilo čega, trokolicama su nam hleb donosili. Trebalo se izboriti među Pristanjanima za mjesto u ‘Mornaru’, a on se izborio. Uveo je ‘Sutjesku’ u Prvu ligu, povrijeđen je u majstorici dao gol, bio je dio atomske navale Tibljaš-Stamatović-Kovačević-Bokan-Zeković, pa poslije igrao za zenički ‘Čelik’“, govorio je sinoć Veselin Bokan i u razgovoru sa autorom knjige prisjetio se dva meča: legendarne “Sutjeskine” utakmice sa “Hajdukom” 3:0 uz dva gola Bokana 1970, kada se izvanredni Dragan Holcer “odbijao od njega kao od trambuline”, jer ga je “dva puta ‘okrenuo’”, te debija za reprezentaciju Crne Gore u prijateljskom meču protiv SSSR, gdje ga je čuvao Albert Aleksejevič Šesternjov, i zvanično najbolji defanzivac ove zemlje ikada, “ali se proveo isto kao i Holcer”.

“Paradoksalno, tolika gromada od čovjeka, a bio je izuzetno nježan”, govorio je Veselin Bokan, “ogroman, a čini mi se da smo ga sestra Bose i ja mogli tući, psovku od njega nisi mogao čuti”: “Bio je posvećen porodici i nije htio da ode u Španiju, gdje mu je Miljan Miljanić obezbijedio angažman, jer nije htio da se više odvaja od žene i djece. Ni u Jugoslaviji nije htio da igra u klubu iz koga ne može za vikend da dođe kod porodice”.

Književna turneja “Za Barane – knjiga o Baranima” završava se sjutra, specijalnim programom u Kapljevi, na imanju Masoničića. Prva promocija je bila na platou ispred crkve Svetog Ivana u Zupcima, druga u “Makini Vučinića” u Dobroj Vodi, treća ispred Čitaonice u Starom Baru, četvrta u Pionirskom parku na Staroj Topolici, peta u Domu kulture Ostros, šesta je priređena za jedina dva žitelja Đuravaca Đura i Dilju Maljević u dvorištu njihove kamene kuće, a sedma juče na platou ispred Stare biblioteke u Viru, uz pokroviteljstvo restorana “Badanj”.

Centralna, oficijelna promocija će biti u drugoj polovini septembra u Dvorcu kralja Nikole, a posljednja u Sutomoru početkom oktobra.

The post Sedma promocija Ljudi iz grada bez vratî na crmničkom Viru first appeared on BARinfo.

“Ostros smo odabrali kao petu stanicu jer je on na svoj neobični, za nas Topoličane egzotični način, veza i spona jezerskog i morskog dijela, specifično mjesto sa svojim zakonitostima i načinom života”, rekao je Milović, nakon uvodnog obraćanja Dušana Masoničića koji je vodio program.  

Čitava promocija bila je posvećena najpoznatijem Krajinjaninu, znamenitom dervišu Tahiru Kanaqiju (Tahir Kanaćević), hodži za kojeg su znali ne samo u njegovom kraju, i u barskoj opštini, već i daleko van Jugoslavije.

“Prije dvadeset godina, 1999, tokom rada na ‘Barskim novinama’, Suljo Mustafić me doveo kod sina legendarnog šejha Kanaćija – Ćerema, i tada je publikovana prva reportaža za lokalne medije o ef. Tahiru. Priča koju smo čuli, a koju sam ja ljubopitljivošću dopunjavao godinama, vezana je za njegovu nevjerovatnu duhovnost, ali i za sve ono neobjašnjivo običnoj nauci i ljudima koji vjeruju samo u konkretne stvari”, rekao je Milović.

Tahir Kanaqi je još tridesetih godina XX vijeka postao sufija / derviš, a marta 1982. dobio je zvanje “šejh” i postao vođa tarikata Rufai u Crnoj Gori. Sufizam je duhovna dimenzija islama, opisivan kao put ka izvoru i odredištu, preko ljubavi prema bližnjima i Bogu, ali i preko samospoznaje. Sufizam uči da su sve velike religije i njihovi duhovni učitelji poslani od jednog Boga, te da razlike u religijama vode porijeklo od ljudi. Toga se pridržavao i šejh Tahir, poznat po izreci “Sve su vjere cvijeće s jedne livade”. Zbog mudrosti, mirnoće i specifičnog ponašanja koje je ulivalo povjerenje, među običnim ljudima je bio poštovan, a pripisivana su mu svojstva i moći koja su ga izdizala od ostalih. Liječio je na razne načine: zapisima (amajlijama), molitvom, stavljajući svoj dlan na bolno mjesto, još ima živih savremenika koji su prisustvovali šejhovom liječenju glavobolja, nervnih rastrojstava, duševnih poremećaja, “od mađije”, uroka, zmijskog ujeda… Za svoje “usluge” nije nikada tražio novac i uvijek je tvrdio da je samo posrednik, a da je u Božjim rukama sudbina bolesnika. Primao je ljude danju i noću, bez obzira na vjeroispovijest. Imao je ljudskom poimanju stvari čudne moći – u novinama, publicistici, knjigama… postoje zabilježeni čudni događaji čiji je šejh Kanaći bio glavni akter, i nijedan od njih se ne može objasniti logikom. Bio je istaknuti dobrotvor, posjedovao je znanja iz narodne medicine, bio poznavalac nekoliko stranih jezika, geografije, astronomije, istorije, pedagogije, ali i persijske, grčke i arapske filozofije.

O šejhu Tahiru Kanaqiju je govorila dr Ganimete Hoxha, posebno istakavši da je narod Krajine ponosan što ga je imao. “Kad sam pisala knjigu o zdravstvu Krajine, nisam znala, a tog podatka nema ni u ovoj monografiji, da je ef. Tahir imao uvijek uza sebe, kad bi išao po selima, torbu sa opremom prve pomoći: alkohol, jod, tablete protiv bolova, sterilne gaze koje je kupovao… Bio je duhovni čovjek, ali je igrao i ulogu ljekara tamo gdje je zatrebalo. S posebnim osjećajem sam u mojoj knjizi štampala njegovu pjesmu u kojoj se filozofski govori kako um može djeluje na čovjeka”, rekla je dr Hoxha.

Bećir Berjašević je potencirao “posebno zadovoljstvo što je Kanaqi našao mjesto u ovako vrijednoj knjizi“.

„Bio je čovjek koji je u knjigu uvršten sasvim sigurno bez svrstavanja kome pripada, jer je prihvatao sve dobre ljude. Nije ih razlikovao ni po naciji, ni po vjeri, ni po bilo kojem kriterijumu. Bio je Albanac, ponosan na svoje porijeklo, ali poštovan i prihvaćen od svih, a isto tako je i on prihvatao druge. Družili smo se malo, ne dovoljno koliko je trebalo, dijelom i zbog ograničenja koje je imao u sistemu koji je vladao i posla kojim se bavio. Izuzetni intelektualac, doživio je teške stvari i trpio ih, ali u dubokom ubjeđenju da treba raditi samo ispravno“, rekao je Berjašević, dodajući da je Kanaqi “još u ono vrijeme, kad je malo ko čitao, bio jedini radi koga je list ‘Rillindja’ dolazio u Ostros“.

Dr Hohxa je na kraju posebno istakla značaj dr Gine Masoničić kao pokretačke snage projekta koji je rezultirao ovom “posebno važnom knjigom”: “Mi idemo, a knjiga će ostati kao pečat vremena, da bi potomci znali kakvi su ljudi nekad živjeli”.

Druga promocija u Đuravcima, istog dana, imala je neformalni karakter, jer su organizatori željeli da “na kuću” odnesu knjigu i pričaju o njoj jedinim preostalim stalnim žiteljima ovog sela: Đuru (91) i Dilji (80) Maljević.

“Vaš doprinos u nastajanju ove knjige je bio izuzetno važan, jer ste bili jedini preostali koji se sjećaju Prenče Đurovića, čovjeka za koga se kaže da je preživio ‘Titanik’. Priča o njegovom životu, ponašanju, sjećanjima na kobni dan i svemu što se izdešavalo oplemenila je poglavlje posvećeno ovom čovjeku. Time je bar jedan dio vela misterije Prenčinog života otkriven”, rekao je Milović u Đuravcima.

Vremešna, ali veoma žustra i visprena domaćica opisala je još jednom i pokazala ruševinu negdašnje kuće Prenče Đurovića, ustvrdivši da su “od Maljevića, Đurovića, Čelića i ostalih, u Đuravce sada samo nas dvoje. Ljeti neko i dođe, rijetko, zimi nema nikoga”.

Dvotomna knjiga “Ljudi iz grada bez vratî  – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” na preko 500 strana donosi biografije 87 ličnosti, koje su svojim životom i odnosom prema ljudima oblikovali prepoznatljiv duh grada koji Bar čini drugačijim i posebnim. Inicijalni podsticaj za nastanak knjige je bila serija predavanja “Naš Bar” NVO Povjerenje, a djelo je publikovala izdavačka kuća “Mediteran Multimedia” iz Bara.

Do sada su promocije sa izuzetnim odjekom održane u Zupcima, Dobroj Vodi, Starom Baru i na Staroj Topolici, a prema planu preostalo je još predstavljanja na Virpazaru i u Kapljevi. Centralna promocija je u drugoj polovini septembra u Dvorcu, a u oktobru je u Sutomoru.

The post Promocije Ljudi iz grada bez vratî u Ostrosu i Đuravcima first appeared on BARinfo.

“Iako smo mogli na Staroj Topolici promovisati knjigu na barem deset mjesta, odlučili smo se za ovo, jer se nekoliko puta u različitim vremenima pominje u knjizi. Time nastavljamo ciklus organizovanja promocija na zaboravljenim i zapostavljenim mjestima u opštini. Upravo tu gdje smo sad bile su od 1941. do 1943. barake najvećeg koncentracionog logora u Crnoj Gori; ovdje su prije tačno 60 godina, 28. novembra pred Dan republike  pioniri posadili prva stabla tzv. Pionirskog parka koji je brojao nekoliko stotina stabala, od kojih je urbanizacijom ostalo samo ovoliko; ovdje je bio prilazni put do prvog topoličkog hotela ‘Agava’, sagrađenog 1966; preko puta nas je Trikonhos, najstariji sakralni spomenik u opštini, pronađen 1965, i, na koncu, ovdje je na replazu 1969/1970. otvoren prvi i najvažniji zabavni park teta Danijele i čika Nikole, u autobusu koji još postoji, zarastao u drače”, kazao je Milović u uvodnom dijelu promocije.

Publika je na početku uživala u sjećanjima književnika Sava Markoča na autobus, “teta Danijelu i čika Nika”. On i danas, kada ode “da posjeti roditelje” na Lovrijenac, ne zaboravi da obiđe grob teta Danijele.

“To su neka maglovita sjećanja koja datiraju 30 i kusur godina. Tada nijesam imao pojma da će Željko da se uhvati u borbu sa vjetrenjačama i da izađe kao pobjednik, a dokaz je ova dvotomna knjiga”, istakao je on.

Branka Nikezić bila je gošća po dva osnova – u knjizi se govori o njenom ocu, narodnom heroju Petru Vojvodiću, ali i suprugu, Rajku Nikeziću. Kao, kako je rekla, “Crnogorka staroga kova”, više je govorila o ocu, objašnjavajući da za njenu generaciju nije uobičajeno “da žena hvali muža, ni on nju”.

“Tata je bio zaista za poštovanje, i u porodici i šire. U Baru je bio poznat kao narodni čovjek i svakog jutra, svakog dana, svakog praznika i vikenda u našoj kući je bio neko ko je dolazio kod tate po pomoć, po savjet. Moja majka je nastojala da svakog ugosti, a tata da pomogne”, sjećala se ona.

Po njenom mišljenju, Željkova prva knjiga “Bandiera Rossa” ga je “nekako sudbinski dovela do barjaka koji može da nosi kao istoričar Bara i kao čovjek koji sa najviše posvećenosti piše knjige koji su nam svima drage”.

Poseban kuriozitet promocije bilo je gostovanje potomaka dr Dekleve, koji je podigao hotel u kome je sada upravna zgrada Luke Bar, a koji su specijalno za ovu priliku našli nakon putovanja iz inostranstva. Porodica Dekleva iz Bara je otjerana 1941. godine, nakon što je od Italijana konfiskovan njihov novoizgrađeni hotel, osposobljen za prihvat gostiju tek nekoliko dana pred okupaciju aprila 1941.

Unuka poznatog ljekara, dr Ana Đorđević Dikić, istakla je kako je od majke čula životnu priču djeda i bake, predratnih ljekara. Njen djed Dušan osnovao je sanatorijum u Leskovcu, hirurška odjeljenja na Cetinju i Nikšiću, čak je i opjevan u narodnoj pjesmi.

Majka joj je pričala o tome “kako je dolazila sa svojom majkom, dr Angelinom”. “To je bila jedna odlučna žena koja je vodila i posao svog muža, poznatog hirurga. One su zajedno spavale na gradilištu, pored svih radnika, sa pištoljem ispod jastuka, takvo je bilo vrijeme. Mama je tada imala pet godina, i slike nastanka hotela se nalaze sada u knjizi, čime je sva ta priča sačuvana. Sada će i moje unuke jednom znati, kad nas ne bude, kakvi su im korijeni i šta su njihovi prethodnici uradili”, kazala je Đorđević-Dikić.

O prvom novinaru iz Bara, dopisniku “Politike” iz Bara Bošku Miloševiću, govorio je njegov sin Vanja. Podsjetio je na nastajanje “Barske plovidbe”, na očev boravak na Kubi, snimanje prvog albuma “Katapulta”, otvaranju Svetog Stefana. Tipično za njega, kazao je, 15. aprila 1979. godine ostavio je porodicu i otišao da piše tekst o zemljotresu.

“Majka je”, prisjećao se Vanja, “bila u Pljevljima, kod svojih na slavi. Kada smo izašli iz kuće, vidjeli smo tata i ja srušenu zgradu Suda. ‘Ovo je dobro ljuljalo, ‘aj ti sad sa svojim društvom, imam ja druge rabote, reako mi je i otišao da piše. Vidio sam ga tek nakon dva dana, pošto je obišao cijelu opštinu”.

Boško je, kaže njegov sin, želio da umre dok piše, igra karte ili dok je u kafani, sa društvom. Želja mu se ispunila, umro je u “Agavi”, za stolom.

Sin profesora Žarka Kenjića, Bogdan, podsjetio je na teško djetinjstvo svog oca u Metohiji, ali i na njegovu širokogrudost i poštenje. Nakon završenog školovanja 1973. godine, među brojnim mogućnostima izabrao je Bar. U njegovom domu, 1999. godine bilo je mjesta za sve izbjeglice – Srbe, Crnogorce, Albance… U isto vrijeme. Kenjićeva humanost nije imala granice.

Njegovi učenici dobro se sjećaju poklonjenih udžbenika. “Još kao dijete sjećam se tih paketa koji su dolazili. On je imao poseban odnos prema knjizi, s obzirom da se cijelog života družio s njom. Imao je kumstva sa mnogim ljudima različitih vjera i nacija. Zato su na njegovu sahranu došle. pored Barana, familije Albanaca, Srba, Crnogoraca iz Metohije”, rekao je Bogdan Kenjić.

Milovan Perković prisjetio se druženja barskih zanatlija na Pristanu i u Ulici Maršala Tita. Njegov otac je na Pristan došao 1962, a na Topolicu su prešli poslije prvog zemljotresa, 1968. godine, gdje je radio do 1990. Iako je plovio desetak godina, Milovan je odlučio da nastavi očevu tradiciju. Sjeća se da je 15. aprila 1979. godine bio neradni dan “što je bila velika sreća, jer je radnja bila napunjena sa 2-3 vagona stakla”, koje su, nakon zemljotresa “lopatama iznosili”.

Među brojnim gostima u publici bila je i potpredsjednica Opštine, Tanja Spičanović, koja nije krila zadovoljstvo promocijom: “Zaista veče za pamćenje, izuzetno žive emocije, podsjećanje ne samo na ljude koji su obilježili grad Bar i čija djela i dan-danas žive, već i na kompletan sistem vrijednosti koji je krasio to vrijeme. I moje emocije su pomiješane, ali… fantastično veče, divni ljudi koji treba da se pamte i da služe kao svijetli uzor budućim generacijama”.

Monografija “Ljudi iz grada bez vrati – (ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” iduće nedjelje biće promovisana u Ostrosu i Crmnici.

The post Promocija Ljudi iz grada bez vrati: Pionirski park pun emocija i sjećanja first appeared on BARinfo.

Bila je ovo treća stanica prve književne turneje po opštini, nazvane “Za Barane – Knjiga o Baranima”, na kojoj se promoviše knjiga o ljudima koji su obilježili Bar postojanjem, načinom života i moralnim normama drugačijim od današnjih.

“U Starom Baru je moj otac još 1931. počeo da radi kod Mitra Iličkovića kao šegrt, a onda i u svojoj prvoj kafani sa 15 godina, kod Šaba Džajovića, a mene je dovodio kao malog petkom, još pamtim lepinje i simite iz pekare, cijela ulica je mirisala. Mjesto na kome smo danas izabrali smo zbog njegovog istorijskog značaja, ali i zato jer su svi morali proći ovuda: i kapelnik Vlado Černja koji je živio izviše ulaza u tvrđavu, i pjesnik Milo Jovović sa Gretve, i dr Josip Pera do čije se kuće gore išlo kaldrmisanom ulicom, i braća Marić koja su imala uljaru dolje na Držaku, i Mitar Iličković – Adžo Mitar, čija je radnja iz početka dvadesetih još živa i zdrava u glavnoj ulici, i trgovac Omer Mekuljin Mustafić sa tekstilnom radnjom na 50 metara odavde, i dr Jovo Suđić prvi direktor Gimnazije, i slastičar Redžep Karađuzović iz Brbota, i čuveni apotekar Rikardo Gligo čija se apoteka nalazila malo niže na ulazu u ovaj plato, pa Šeko Bubić, braća Krajina, Božo slikar Martinović, Jozo Demirović, novinar Boško Milošević, Anto Radović, Rizo ćevapdžija sa Bauzihta…”, istakao je na samom početku autor dvotomne monografije Željko Milović.

Bio je ovo prvi put nakon mnogo decenija da se plato pored nekadašnje Čitaonice, osnovane još 1881. i Spomenika ispred objekta, koristi za kulturno-umjetnička dešavanja, a mišljenje da je to bio pun pogodak organizatora dijele i učesnici književne večeri i posjetioci.

Najistaknutiji govornik na ovom “književnom barskom sjedniku” bio je 90-ogodišnji profesor Milo Vukčević, savremenik i prijatelj mnogih ličnosti opisanih u knjizi, koji je iz prve ruke govorio o njihovim biografijama, ali je prije svega potencirao specifično zajedništvo Starobarana.

“Ovaj kraj je živio kao porodica. Nijesu se znale razlike, nije se obraćalo pažnja ko je ko, cijenile su se samo ljudske vrijednosti. I zbog toga je Stari Bar bio istorijski čvor. Pamtim zajedničke proslave na Uskrse, Vaskrse, Bajrame, pa kako su se muslimanska djeca tukla šarenim jajima sa hrišćanskom, a hrišćanska se nisu odvajala od njih za bajramske kolače, bilo je ovo jedinstveno mjesto u dobru i zlu. Mnoge ljude koje je Željko oživio u knjizi pamtim, prije svih narodnog dobrotvora Adža Mitra koji je pomagao svakoga ko mu se obratio i čije je bilo čitavo Polje barsko, pravog gospodina Gliga Rikarda čije su nevine sinove partizani strijeljali jer su bili apolitični i nisu htjeli u rat, Joza Demirovića mog đaka – velikog slikarskog talenta, dr Pere koji je živio u Gretvi kao i sva elita starobarska, barem smo ih tako mi gledali…“, govorio je prof. Vukčević.

Ivan Jovović, koji je skupa sa drugim govornikom, Suljom Mustafićem, među neformalnim recenzentima ovog obimnog naučno-publicističkog djela, potencirao je da je među koricama “personalizacija istorije”, namijenjena “rođenim i porijeklom Baranima, ali i onima koji se poistovjećuju s Barom i osjećaju sebe dijelom života pod Rumijom”.

“Željko je dao presjek socijalne istorije Bara, kompleksnog procesa promjene urbane, socijalne, demografske i bilo koje druge strukture opštine, od početka do kraja XX vijeka. Knjiga je naizgled pitko štivo, jer je namjera autora bila da informacije budu dostupne širokom krugu čitalaca, ali kad se dublje zađe u nju, vidi se da je u pitanju vrlo kompleksan rad. Ova knjiga Milovića pozicionira kao najvažnijeg hroničara grada, kao osobu koji je referentna da ultimativno ispriča istoriju Bara XX vijeka, bez uljepšavanja ili naginjanja na bilo koju stranu”, rekao je Jovović i potom ispričao priču o svom pretku Milu Jovoviću, prvom dječijom pjesniku Crne Gore čija baština tek treba da bude do kraja sistematizovana i objavljena.

Suljo Mustafić je naročito potencirao podnaslov knjige.

“Željko je namjerno uzeo ovaj naziv ‘(ne)zaboravljeni’, a ne ‘znameniti’, niti ‘istorijski važni’, jer je narodno pamćenje jače od svih drugih pamćenja. Narod pamti ono što dokumenta preskoče i u hronikama nema. Ovo je mozaik sastavljen od istorijskih, faktografskih, ali i u narodu nezaboravljenih sličica malih i velikih ljudi – velikih za svoje vrijeme i sredinu koji su obilježili, svaki na svoj način. To je Bar koji izranja iz prošlosti, iz sjećanja ljudi i njihovog života. Ova knjiga dokazuje bogatstvo Barana svih vjera, nacija, socijalnih kodova, i dragocjena je ne samo za današnje čitaoce, no će je iščitavati generacije u decenijama i vjekovima koji dolaze”, rekao je Mustafić.

Agron Karađuzović je govorio o rodonačelniku najčuvenije slastičarske familije Redžepu, o tome kako su počeli da se bave ovim poslom još prije 80 godina, zatim kako su uz pomoć snijega iz Mikulića pravili između dva rata prvi sladoled, o nastanku prvih bombona – Redžepovih šećera, o „crvenim jabukama“ – “ferik jabuke u šećer, koje ne voli onaj koji ih ne zna”, koje sada prave samo za Maslinijadu u čast tradicije…

“Našoj familiji je privilegija što je Redžep u ovakvoj knjizi i među ovakvim ljudima, a o njegovom životu i radu govori i činjenica da su nam prije nekoliko dana u radnju došli stariji ljudi koji žive u inostranstvu, i ispričali kako se sjećaju da su prije pola vijeka jeli prve čibuke ili bombone kod Redžepa”, istakao je Karađuzović.

Posebnu pažnju izazvalo je specifično obraćanje kapetana Vahida Vaja Sinanovića, kako ga je autor knjige najavio, “jednog od današnjih simbola Starog Bara”. On se prisjetio svog oca, krojača Muja, koji je napravio malu modnu reviju na Izložbi zanatske komore 1960. godine, i bio cijenjeni majstor što je šio komplete za gradske dame, prije no ga je “kućni prijatelj Đoko Lekić odveo od šivaće mašine”. Sinanović je ispričao nekoliko starobarskih anegdota, u kojima je ponovo oživio duh Starog Bara, grada gdje se svako poznavao, a u kome je specifičan vid šale i odnosa prema često surovoj stvarnosti činio život lakšim i bliskijim.

“I što malo ko zna, između naših kuća i kuća Jovovića je bio podzemni prolaz. Ako bi jedna vojska došla, žene Sinanovića su bježale u Jovoviće njime, a ako bi druga došla, Jovovićke su išle k nama. Komšije su se međusobno čuvale u mutnim vremenima”, zaključio je Sinanović.

Kako obično i bude na promocijama tokom turneje „Za Barane – Knjiga o Baranima”, nakon oficijelnog dijela, čule su se priče o mnogim događajima i akterima sa starobarske kaldrme.

Naredna promocija je planirana već za ponedjeljak, na Topolici, “kod Ćićovog autobusa”, u Pionirskom parku.

The post Starobarska magija na promociji knjige o (ne)zaboravljenim Baranima first appeared on BARinfo.