O knjizi su govorili moderator programa, glavni i odgovorni urednik Radio Bara, Milan Vujović, velemajstor Nikola Đukić , internacionalni majstor dr Ljubo Živković i Maksimov mlađi sin Milun Lutovac.

Vujović je kazao da osim posjetilaca među kojima su i brojni šahisti „promociju sa nebeskih visina pomno prati nacionalni majstor Maksim Lutovac“.

„I budite sigurni da će Maksim naći način da mi saopšti svoje mišljenje o ovoj večeri i šta je sve moglo da bude bolje. Kako, ne znam, ali uspjeće, jer Maksim je i za života sve mogao.

Navršilo se šest mjeseci i dvadesetak dana od kako je umro Maksim Lutovac“, prisjetio se Vujović. „Poslije uže porodice meni možda najviše nedostaje. Šahovski snovi su mi se, što bi rekla Desanka – ‘na malu ljudsku meru sveli’. Sa njim sam sanjao nemoguće. Njegovi snovi nisu imali granicu. Nedostaje mi pored ostalog i zbog tih bezgraničnih snova“.

„A što se knjige tiče ona je kao i svaka Maksimova, prepuna divnih metafora, šarma, poezije, bujičnih kovrdžavih misli“, kazao je Vujović.

„Kada je prije nekoliko godina privodio kraju treće izdanje svog kapitalnog djela već legendarnog ‘Šahovskog vijenca’ profesor Lutovac mi je učinio ogromnu čast zamolivši me da napišem recenziju i tako dam skromni doprinos tom herojskom poduhvatu, a nešto kasnije sam imao čast da govorim na promociji ‘Vijenca’ pred početak Kupa u Sutomoru“, rekao je velemajstor Nikola Đukić.

„Govor sam završio riječima da se ne bih začudio da nas autor za deset godina obraduje četvrtim izdanjem, a da sam siguran da će nam prije toga darovati još neku simpatičnu knjigu manjeg obima i ambicija. Na žalost prvi dio mog optimističnog proročanstva se nije ostvario – Maksim više nije sa nama. Ali prije posljednjeg pozdrava duh je uspio da još jednom makar na kratko nadvlada materiju, a rezultat je knjiga o kojoj večeras govorimo“, kazao je Đukić.

On smatra da je knjiga „Drug“ još jedan pokušaj da se dokuči nedokučivo i spozna nešto što nije dato nama običnim smrtnicima da ikad otkrijemo – tajnu ove magične igre koja nas opčinjava već hiljadama godina a čijoj čaroliji se ne nazire kraj. Profesor Lutovac neumorno ispituje prirodu šaha stvarajući pritom neke od najljepših i najpoetičnijih stranica o toj igri koja ima čarobnu moć da ljude vraća u vremena i prostore sreće i bezazlenosti.

Ova knjiga je i vrt sjećanja prožeta kratkim nerijetko impresionističkim memoarskim zapisima. U nju je nekako uspjela da stane i kratka istorija šaha u Crnoj Gori uz osvrt na njene najistaknutije pojedince i mala antologija crnogorskog šahovskog stvaralaštva sa izabranim partijama od kojih mnoge svojom ljepotom našu voljenu igru uzdižu do nivoa umjetnosti.

“I tako je profesor Lutovac prije nego što mu je zastavica pala uspio da kovertira svoj poslednji potez.

A sada je na nama koji ostajemo da nastavimo partiju i da produžimo da zidamo na čvrstim temeljima koje nam je on ostavio, a vjerujem da će negdje gore u pauzi beskrajnih ‘cuger’ partija sa Srđom kao nekad na terasi u Đenovićima profesor na trenutak zastati i osmjehnuti se znajući da je svojim knjigama još za života sebi podigao spomenik“, nadahnuto je završio Nikola Đukić, a za Radio Bar i Bar Info je po završetku večeri kazao:

“Ova knjiga je jedan veličanstven poduhvat i nevjerovatna je snaga duha profesora Lutovca da u tim godinama i sa toliko zdravstvenih problema i dalje ima snage da se druži sa svojim perom i piše o toj magičnoj igri. Kroz sve njegove knjige o crnogorskom šahu, od prve koju je napisao prije četrdeset godina, pa do ‘Šahovskog vijenca’, koji će za sve naše buduće hroničare šaha biti polazna tačka, jer je tu cijela istorija našeg šaha, vidi se beskrajna ljubav i prava opčinjenost koju samo šahisti mogu da razumiju. Ovo sigurno nije knjiga pisana samo za šahiste i mislim da će ko god voli umjetnost i neke intelektualne poduhvate bilo koje vrste, moći da uživa u ovoj knjizi jer je ona kolekcija, na momente, filozofskih eseja, promišljanja o suštini šaha, a kroz suštinu šaha često dolazimo i do suštine života.

Tu su neki, memoarski zapisi , ali ne klasični memoari. Možda će zvučati pretjerano, ali mene je to podsjetilo na Kišove ‘Rane jade’ u nekim momentima, te male vinjete iz njegovog djetinjstva do neobičnih priča pred kraj života.

Ova knjiga, bez pretjerivanja, može da se nazove malim umjetničkim djelom i čast mi je što sam bio dio ove promocije i mogao da govorim o njoj, pogotovo pored nevjerovatnog dr Ljuba Živkovića koji nam je držao pažnju sve vrijeme. Ovdje je puno ljudi iz svijeta šaha, puno Barana, jer profesor Lutovac je bio voljen i poštovan, ostavio je ogroman trag, a mi šahisti mu dugujemo zahvalnost za knjige koje je napisao, za turnire koje je organizovao i za poteze koje je odigrao“, kazao je Đukić

Doktor Ljubo Živković je ispričao da se sa Maksimom Lutovcem upoznao u Kotoru davne 1953. godine gdje se igralo Prvenstvo crnogorskog primorja u šahu i od tada datira njihovo druženje i prijateljstvo.

Maksim je bio posve originalni čovjek i posve originalni šahista. Svaku partiju je igrao na pobjedu, jer je duboko vjerovao da tu igru zna bolje od svih. Koliko je bio šarmantan i duhovit svjedoče brojne anegdote a jednu je za Radio Bar i Bar Info ispričao dr Živković :

“Kada je Maksim ušao u starije godine i prestao da se bavi takmičarskim šahom, silno je volio te brzopotezne partije, takozvane ‘cugerice’ . Milan (Vujović) i Maksim su igrali te brzopotezne partije, ali su istovremeno pomno pratili Sportsko popodne i zajednički igrali sportsku prognozu. Na jednom tiketu su imali svih dvanaest pogodaka, pa su očekivali ne malu novčanu nagradu.

Međutim, u posljednjem minutu, u toj nekoj drugoj, trećoj Španskoj ligi, Salamanka prima gol i od nagrade nema ništa. I, dok Milan vrišti, i izgovara poneku ‘lijevu’, Maksim sjedi mirno, vuče poteze, udara po šahovskom satu i tiho pjevuši ‘Salamanko, ljubavi moja’. Ta metafora, ‘Salamanko ljubavi moja’, bila bi idealna da nosi ime ove divne večeri”, ispričao je on.

Doktor Živković je još rekao da mu je žao što uz ovo što je večeras na promociji govorio, nije izgovorio jednu rečenicu koju je sve vrijeme kanio da izgovori.

„Blago Maju što je otišao, drugovi ga divno ožališe i divno ga vječnom slavom ovjenčaše. A ja plačem kao malo dijete”, zaključio je.

“Maksim je stvarao do samog kraja, do 29. decembra 2023. kada je te večeri pero od koga nije mogao da se razdvoji pred ponoć prešlo u ruke njegovog mlađeg sina Miluna“, kazao je Milan Vujović najavivši mlađeg Lutovca.

„Ako knjigu knjigom čine ljudi, onda za Maksimovu nema zime. Hvala što ste večeras, svojim prisustvom, ispisali osmo poglavlje knjige ‘Drug’, poglavlje koje je nedostajalo, a kojim se svečano zatvara krug jednog života, a otvara novi ka kojem svi mi težimo, krug o trajanju i smislu života.

Knjiga ‘Drug’ u sebi krije ključ tajne. Ona je po svojoj unutrašnjoj strukturi nalik šahovskoj partiji i može joj se prići, to jest, ući u njene lavirinte, sa svakog prikazanog polja – partije ili poglavlja. Kako god, i ko god uroni u nju, uvijek iznova, otkrivaće priču o čovjeku“, ocjenjuje Lutovac , prisjetivši se vremena korone kada smo svi bili zatvoreni u svoje “kvadrature”.

“Obilazimo se, nadajući se da ćemo izbjeći ono najgore, ono što nas okružuje… Nova pošast je pred vratima. Opominje i budi stare zebnje, ali i običaje – da se čovjek, u teškom vremenu ponovo okrene sebi i svojima, jer na kraju šta ostaje osim djela – porodice i dragih prijatelja.

Maksim je pisao, pratio sport i zajedno se sa Lalicom, njegovim drugom do ‘potonje ure’ radovao našim dolascima,“ priča Milun, „odbijajući pritom pomisao da mu nezvani gost – virus, može i na taj način pokucati na vrata. Vjerovao je da tamo gdje postoji ljubav i dobra namjera, za virus nema mjesta.

Odlagao bi olovku, prekidao rad i nakon posluženja o kojem je brinula majka, odmjeravajući nas pogledom, kao da nekim, samo njegovim, instrumentom preispituje naša raspoloženja, upitao:

‘Milune, šta ima novo?’ Obično bih odgovarao da nema ništa posebno. ‘Isto kod nas, isto kod vas – svuda isto!’ Drugi dan bi se ponavljalo isto. Dođemo, opet majka s njenim đakonijama, a Maksim, u njegovom ležernom stilu: ‘Milune, šta ima novo?’

Jedne večeri, pred neke baklave koje je majka spremala za Maksimov 85. rođendan, kad smo se okupili, baš onako kako je on to volio, na pitanje Milune, šta ima novo?, ostavih escajg i malo nestrpljivo odgovorih: ‘Ništa mi teže nije nego kad me pitaš šta ima novo! Znaš da nema ništa novo, svi smo zatvoreni, svuda je isto. Svaki dan, svima!’ Maksim nije rekao ništa. Pažnju mu je privukla baklava za koju je znao da kaže da nikad nije okusio bolju od ove što mu njegova Laka, kako je tepao svojoj supruzi, sprema.

Prošlo je desetak dana. Opet sam u roditeljskoj kući, sve teče po redu i kako treba. U jednom trenutku, Maksim skide naočare, pakuje rasute rukopise i umačući čajni kolutić u tek skuvani čaj, pita: ‘Milune, šta ima .. staro?’“, zaključio je Milun Lutovac.

Na promociji knjige „Drug“ prikazan je i šestominutni film-intervju koji je sa Maksimom Lutovcem prije nekoliko godina radila novinarka Vesna Šoškić i ton majstori Radio Bara Adi Karađuzović i Zoran Milošev, kao i dio razgovora koji je na talasima Radio Bara vodio selektor bARS-a Željko Milović.

Narednog četvrtka 25. jula , u okviru baRS-a biće promovisana knjiga Milana Vujovića “Barske priče IV “.

The post VIDEO: Barski ljetopis – Emotivna promocija posthumne knjige Maksima Lutovca first appeared on BARinfo.

Knjiga „Drug“ (CID, Podgorica, 2024) je posthumno izdanje zapisa o šahu, i životu uopšte. Maksim Lutovac bio je najdugovječniji direktor u istoriji Barske gimnazije, punih 28 godina.

Rođen je 1936. godine u Dapsićima, kraj Berana. Školovao se i radio u četiri grada: Beranama, Kotoru, Beogradu i Baru. Postao je 1963. godine prvak Crne Gore u šahu i čitavog života bio impresioniran drevnom igrom na 64 polja – organizovao je, pored ostalog, sedam velemajstorskih turnira „Sozina“, autor je prve knjige o crnogorskom šahu „E4 Crnogorski šah“ 1984. godine, koordinator projekta „Šah u škole“… Napisao je još 15 knjiga, među kojima se izdvaja kapitalno djelo „Šahovski vijenac“ i monografija „Bar – grad Feniks“. Dobitnik je najvećeg opštinskog priznanja – Nagrade oslobođenja Bara, Zlatne plakete Šahovskog saveza Crne Gore i priznanja Zaslužni sportski radnik Crne Gore. Preminuo je 2023. godine, a knjiga zapisa o šahu i šahistima „Drug“ je izdata zalaganjem njegovog sina Miluna i prijatelja.

„Pred nama je neobična knjiga, knjiga o životu koji je beskrajno polje, kao što je šah beskrajno polje. Neobična knjiga kao što je neobičan i njen autor. Pisana srcem, ali znanjem i promišljanjem, vrhunske pismenosti, pronicljivih zapažanja. Istorija šaha u malom. I života u velikom! (…) Maksim Lutovac knjigu ’Drug’ koncipira: od partija šaha i zanimljivih priča – partija života, sjećanja, te je neka vrsta memoara, bolje reći antimemoara. Bez literarnih partija ne bi bila toliko zanimljiva, osim za igrače i tumače šaha. Ovako je zanimljiva i za druge čitaoce. Dvostruka zanimljivost, višestruka značenja. Nauka i literatura.

Pravljena u borhesovskom maniru – lavirint za radoznale. Njene staze se udvajaju i spajaju. Šahovski udžbenik, literarna knjiga. (…) Život je kao partija šaha, to na najljepši način kazuje knjiga ’Drug’. Autor se sjeća ljudi, velikih partija, velikih igrača, vrhunskih rješenja, sjeća se malih stvari i malih doživljaja, koji u knjizi dobijaju trajnu dimenziju. Nema malih stvari i nema malih događaja. Autor se sjeća djetinjstva, životnih početaka i pretvara ih u svoj amarcord, trajniji od života, u šah i literaturu.“ (Miraš Martinović)

The post Barski ljetopis: Večeras na bARS-u promocija knjige Maksima Lutovca – Drug first appeared on BARinfo.

Decenije ispunjene knjigom, posvećenim radom u obrazovanju, pasioniranom ljubavlju prema magičnoj igri – šahu, i porodici, jeste, nadasve bogat i smislen život profesora Maksima Lutovca, jednog od najsjajnijih barskih intelektualaca, prvaka Crne Gore u šahu, autora prve knjige o crnogorskom šahu, organizatora turnira ” Sozina 2003. – 2010.”, pisca preko petnaest knjiga i jednog od neprikosnovenih autoriteta u obrazovnom procesu grada pod Rumijom, koji je dao snažan pečat izrastanju barske Gimnazije u elitnu obrazovnu instituciju u Crnoj Gori. 

Posjetili smo ga u porodičnoj kući u naselju Rena, gdje u devetoj deceniji, okružen porodicom,  provodi mirne, penzionerske dane, i dalje drugujući sa knjigom i perom.

Maksim Lutovac je rođen 1936. godine u Dapsiću, kraj Berana. Školovao se i radio u četiri grada: Beranama, Kotoru, Beogradu i Baru. U profesionalnoj karijeri, najduži period, gotovo tri decenije, proveo je na mjestu direktora Gimnazije u Baru. Sada je u penziji, posvećen knjizi, šahu i unučadima.

Od djetinjstva je u svijetu šaha. U njemu se iskazao u četiri oblasti- kao takmičar, pisac, organizator i učitelj mladih šahista.

Među najznačajnijim dostignućima profesora Lutovca su: prvak Crne Gore u šahu 1963, autor je prve knjige o crnogorskom šahu “E4 Crnogorski šah” 1984. godine, organizator je i direktor serijala međunarodnog turnira “Sozina 2003- 2010″ u Baru, koordinator projekta ” Šah u škole”, autor kapitalnog djela ” Šahovski vijenac”, tri izdanja, a napisao je još 15 knjiga, od kojih su najznačajnije “Balada o Vladimiru”, ” Vrtovi drevne igre”, “Crno- bijela polja Crne Gore”, “Anegdote i minijature”, monografija “Bar- grad Feniks” (prevedena na engleski jezik).

Dobitnik je najvećeg opštinskog priznanja- Nagrade oslobođenja Bara, Zlatne plakete Šahovskog saveza Crne Gore i priznanja Zaslužni sportski radnik Crne Gore.

Nedavno je iz štampe izašlo treće, izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegovog kapitalnog djela “Šahovski vijenac”, koje je obuhvatilo i period u posledenjih dvadeset godina crnogorskog šaha.

“Novo izdanje predstavlja i novu generaciju crnogorskih šahista, od 2001. do 2021. godine, vjerovatno najuspješnije u istoriji našeg šaha, jer je ušla u evropsku elitu, kroz takmičenja na evropskim turnirima i Olimpijadama. Time je istorijat crnogorskog šaha zaokružen , od Njegoševog vremena, koji je u Napulju igrao drevnu igru sa engleskim lordovima, do danas. Šahovski vijenac je enciklopedija našeg šaha i istovremeno univerzalni udžbenik, kako su istakli najveći autoriteti nauke, umjetnosti i šaha, među kojima i Svetozar Gligorić, koji je ocijenio da je uz knjigu Božidara Ivanovića “Igrati svoj život”, najbolje šahovsko djelo. Ponosan sam i na mišljenje jednog od prvih i najboljih crnogorskih šahista, petostrukog prvaka države, Momčila Ćetkovića koji je kazao da je “Vijenac” najvrijedniji spomenik šahu i šahistima Crne Gore”, kazao je za Radio Bar i Bar info, profesor Lutovac, koji naglašava da je Crna Gora, u evropskim okvirima, kada je riječ o šahu, uvijek bila u samom vrhu.

“O tome u knjizi govori poglavlje ‘Uspon šaha u evropskim razmjerama’, koje jasno pokazuje da je mala Crna Gora uvijek bila u prvoj trećini visokoplasiranih zemalja, što je nevjerovatan uspjeh. Dostojan reprezent našeg šaha je i recenzent ove knjige, velemajstor Nikola Đukić, koji je na slavnoj poziciji zamijenio i naslijedio legendarnog Božidara Ivanovića Bonju, šesnaestostrukog prvaka Crne Gore i  više puta prvaka Jugoslavije. Mnogo obećava i generacija barskih šahista, prvi internacionalni majstor iz Bara – Luka Drašković, potom, takođe perspektivni Nikola Pečurica, što sve ukazuje da će naš grad obnoviti staru slavu barskih šahista- dr Ljuba Živkovića, velikog intelektualca, pokojnog Momčila Vukovića, odličnog Bata Zečevića, Vlada Lukšića, Jusufa Kalamperovića , Milana Vujovića…”, ističe profesor Lutovac, koji  sa žalom konstatuje da magična igra kakva je šah, još uvijek, ne samo kod nas, već i u svijetu, nije vrednovana na način kakav zaslužuje.

“Šah je jedna od vertikala umjetnosti, kao što su muzika, književnost ili slikarstvo, ali po mojoj procjeni, koja je relativna, čovječanstvo nije dostiglo nivo savršenosti šaha, jer od svih tvorevina koje postoje, možda nema ništa organizovanije i savršenije od šaha. On se zasniva na nevjerovatnoj sintezi totalne objektivnosti i nesputane mašte. Šah je tajna koja još nije odgonetnuta i koju civilizacija još nije spoznala”, priča  sa posebnim divljenjem profesor Lutovac.

Da bi ga približio širokom auditorijumu, “Šahovski vijenac” je Maksim Lutovac pisao na izuzetno prijemčiv i zanimljiv način.

U knjigu je integrisao pjesme velikih crnogorskih pjesnika koje korespondiraju sa šahom i sudbinom šahista, Lesa Ivanovića i Vita Nikolića, anegdote sa turnira koje najbolje ilustruju atmosferu i duh koji vladaju na takmičenjima, a dio knjige su, uz poznate šahovske ličnosti, i briljantne partije, sentence najumnijih ljudi čovječanstva, kao i slikari koje je šah inspirisao.

“Šah je univerzalna opsesija”, naglašava Lutovac, a objasnio je i kakvo mjesto ima u njegovom životu, koji je obilježio i višedecenijski rad u obrazovanju.

“Obrazovanje je za mene nezamjenjiva odiseja, počev od Berana, do Bara. Izašle su mnoge generacije koje su iznjedrile  poznata svjetska imena u nauci i umjetnosti, a sebe smatram i skromnim dijelom i doprinosom tih velikih uspjeha. Gimnazija mi je bila i ljubav i dužnost, a šah samo ljubav. Lično sam mnogo ponosan i na knjigu ‘Bar- grad Feniks’, koja na nov i originalan, pomalo i neuobičajen način govori o Baru. Njeno izdanje pomogla je Opština Bar i tadašnji predsjednik Žarko Pavićević, ali mi je žao , jer je tiraž veliki, 3.000, plus 1.500 knjiga na engleskom jeziku, što spava mrtvijem snom u magacinima Kulturnog centra, umjesto da je u rukama čitalaca”, navodi Lutovac.

Smatra da priča o šahu, nakon njegovog monumentalnog “Šahovskog vijenca” mora da bude nastavljena, poput, kako je kazao, Šeherezade, jer najveći čovjekov krvnik je, upozorava profesor Lutovac, zaborav. On već radi na novom djelu, esejima o filozofiji šaha, uz nesebičnu podršku supruge Lalice, takođe, prosvjetnog radnika, koja je sa posebnom pažnjom i ljubavlju, kao i svoju djecu i unučad, njegovala i učila pravim vrijednostima brojne generacije mladih Barana.

The post SJEĆANJE: U posjeti prof. Maksimu Lutovcu (2021) first appeared on BARinfo.

Usnuo je neobično umni i daroviti čovjek, jedan od simbola ovog grada.

Zaputio se u svoje Dapsiće da dosanja one davne dječačke snove. U Dapsiće koji se po njemu kazuju, iz kojih je otišao zbunjen, uplašen i sam, a u koje se vraća na bijelom konju, obožavan od supruge, kćerke, sinova, sedmoro unučadi, snaha, zeta, ali i rođaka, prijatelja i brojnih neznanih poštovalaca njegovog lika i djela.

Čitav jedan život vrijedio je onaj aplauz koji se prolomio kad je ulazio u dvoranu Kulturnog centra na proslavu stogodišnjice Gimnazije. Ništa drugo da mu se nije desilo nego te ovacije, ta radost, mogao je spokojno da okonča ovozemaljsko bivstvovanje i ode da upozna roditelje i sestru, jer za života nije imao tu priliku. Majka mu je umrla kad je imao godinu, na porođaju sa sestrom koja je i sama ubrzo sklopila oči. Otac Milun poginuo je u partizanima kad je Maksimu bilo šest godina. Ne zna se ko je kome natovario veće breme odgovornosti na pleća – otac Milun sinu Maksimu ili otac Maksim sinu Milunu, i Darku i Lari. Nije bilo lako biti sin junaka Miluna, koji je ostavio kosti na Markovom brdu, pošto je, po običaju, išao prvi tamo gdje je bilo najgušće, a bogme nije lako biti ni potomak harizmatičnog, mudrog Maksima Milunovog Lutovca.

Bio je najdugovječniji direktor u istoriji Barske gimnazije. Punih 28 godina vješto je kormilario najznačajnijom ovdašnjom obrazovnom ustanovom. U njegovo „pero“ Gimnazija je bila hvaljena i slavljena. Uspijevao je, osobenim šarmom i blagom riječju, ali i odlučno kad ustreba, da opusti tamo gdje je stegnuto i da pritegne tamo gdje je opušteno. I da okupi, u plemenitoj misiji, bivše đake koji su bili odani Gimnaziji i koji su, iznad svega, uvažavali njega.

Pisao je lako, zavodljivo, razbarušenim, pjesničkim stilom, punim divnih opisa, metafora, iskričavih digresija, poređenja, ljekovitih pouka… Ostavio je za sobom mnoga šahovska i književna djela, dva kapitalna: „Šahovski vijenac“ i „Bar – grad feniks“.

Prije 60 godina, 1963, postao je prvak Crne Gore u šahu. Drevnu igru volio je iznad svega. Malo je šahista na ovim prostorima koji su odigrali više partija, turnirskih i brzopoteznih, od nacionalnog majstora Maksima Lutovca. Da njega nije bilo, šah bi u Baru odavno bio ono što je danas – blijeda sjenka. Organizovao je, pored ostalog, sedam veličanstvenih velemajstorskih turnira „Sozina“, uz malu, gotovo zanemarljivu pomoć prijatelja. On je izgarao a zasluge je velikodušno dijelio na ravne časti.

Zbog njega je ona latinska „Mens sana in corpore sano“ premetnuta u „In sana mente corpus sanus“ (U zdravom duhu zdravo tijelo). Taj njegov neponovljivi duh održavao je godinama njegovo posustalo tijelo. Neko će reći: umro je starac. Nije. Umro je čovjek u poznim godinama, mladalačkog, do zadnjeg udisaja, stvaralačkog duha. Smrt je nekoliko puta dolazila po njega, ali se vraćala neobavljena posla, jer nije znala kako da ga razdvoji od olovke. I juče su se nadgornjavali i smrt je, negdje pred ponoć, konačno, pobijedila. Maksimova olovka je, zavazda, ostala u njenim rukama.

Neodoljivi optimizam širio je svuda oko sebe. Učinio je, tim svojim vječitim optimizmom i zdravim, vrcavim humorom, ne pristajući na turobne misli, tavorenje i osrednjost, da mnogi, u svakom pogledu, postanu bolji nego što su bili dok njega nisu upoznali.

Maksim je, kao niko, znao budan da sanja, ali i da te snove, nevjerovatnom upornošću, pretače u stvarnost. Veselio se, bez zrnca ljubomore i sujete, tuđim uspjesima, a svoje je dostojanstveno nosio. Bio je dobronamjeran, s lakoćom je stvarao prijatelje. Umio je da iskaže poštovanje i prema znatno mlađima od sebe, ako su to poštovanje zaslužili.

Možda i zbog toga što je rastao bez roditelja, sam, bio je neobično, do fanatizma, privržen porodici koju je izgradio sa svojom postojanom i brižnom suprugom Lalicom. Ništa mu nije bilo teško da učini za nju. Ništa.

I nešto lično.

Znam da ćemo jednom, opet, proći našom suđenom stazom, od spomenika Svetom Jovanu Vladimiru prema moru, pa desno, Šetalištem kralja Nikole, pored „Turista“, Dvorca i stadiona, do mosta na Željeznici. I znam da mi nećeš ni tada zamjeriti što si me, po običaju, kod spomenika, malo čekao. Upitaćeš samo: „Hoćemo li prije ili poslije šetnje?“ Odgovoriću: „Bolje poslije.“ A tu baklavu u „Heleni“ rijetko smo preskočili. Jedino će, dok hodamo nogu pred nogu, dok me držiš ispod ruke, ponosnog zbog tog prisnog čina, dok te pomno slušam i tek ponešto odgovaram i zapitkujem, dok odzvanja tvoj grohotan smijeh i prije poente nikad dva put iste anegdote i dok nas miluje zimsko sunce koje nigdje, krajem i početkom godine, ne grije kao u Baru, izostati ona tvoja rečenica, lajt motiv našeg poluvjekovnog druženja: „Lijep li je ovaj život, moj Mićašu!“

Zbogom Makute Blejski, zbogom Mjaksime, zbogom Majo.

Da je poživio do 5. maja, Maksim Lutovac bi napunio 88. godina. Biće sahranjen u nedjelju, 31. decembra, na gradskom groblju Gvozden brijeg u Baru, u 14 časova.

The post In memoriam: Maksim Lutovac (1936 – 2023) first appeared on BARinfo.

Gimnazijalcima svih generacija čestitam jubilej prve dame Bara, koja se po značaju za život ljudi barskog kraja može uporediti sa Starom maslinom, a po snazi i magičnosti stvaralaštva sa legendom o knezu Vladimiru i princezi Kosari.

Jedne poodavne godine, pored ostalih, promovisao je moje “Vrtove drevne igre” dr Ljubo Živković, najbolji đak prve velike mature Barske gimnazije iz 1957. godine, a kasnije prvi crnogorski internacionalni šahovski majstor. Pričao je nadahnuto o logorovanju izviđača Crne Gore pored manastira Đurđevi Stupovi i svom prvom mladalačkom zanosu: “O, mila djevojko, iz moje mladosti i moga sna: Nikada te neću zaboraviti. Tvoje ime i osmijeh čuvam za jastuk groba moga.“ Tako su se zaljubljivali i voljeli barski gimnazijalci.

Poslije promocije nijesam odolio i upitao sam ga: “Ti više o Limu… nego o ‘Vrtovima’?”

“Kad, povodom Šekspira, govoriš o Hamletu, govoriš, u stvari, o sebi”, uzvratio je doktor.

Od tada koristim ovu eskivažu i molim čitaoca da mi ne zamjeri što to činim i sada. Gimnaziju sam doživljavao kao svoj dom, pa tako i pišem o njoj.

I U potrazi za sobom

Još mi nije jasno da li je moj dolazak u Bar bio plod slučaja ili ćudi sudbine. Na raskršćima života birao sam sokola na grani, umjesto vrapca u ruci i, najčešće, ostajao praznih šaka, na čuđenje i nerazumijevanje mog okruženja.

Kao maturantu nuđena mi je stipendija da studiram medicinu ili tehniku, a ja sam odabrao književnost za koju niko nije davao pet para.

Pri kraju studija, dvije nezaboravne godine radio sam u medijskoj kući “Borba”, ali sam je jednog dana, gonjen nepojamnim nagonom nomada, napustio i otputovao u Ivangrad (Berane), ne javivši se nikome, čak ni Ljubi Lovriću (glavni urednik lista “Sport”, legendarni golman jugoslovenske reprezentacije), s kojim sam najviše sarađivao.

Kada sam se u zavičaju, poslije desetogodišnjeg uspinjanja (Ivo Andrić – Osatičani), dohvatio zelene grane, s nje me stresao konkurs za direktora Barske gimnazije. Opet nemir, čežnja za novim i dalekim. Ne izdržah i u septembru 1972. godine obretoh se u Baru i odmah zažalih. Kleo sam svoju brzopletost i glupost, ali je poenta ovog sjećanja u tome što sam im ostao vjeran i poslije, posve neočekivane, šanse za popravni ispit.

Grad pod Rumijom me, te davne jeseni, dočekao daždevima i trošnim italijanskim barakama iz II svjetskog rata, u kojima su gimnazijalci slušali priče o akropoljima i palatama Venecije. Dok sam se pitao šta ću ja tu iz Ivangrada, u kome sam bio čvrsto u sedlu na bijelcu bez biljege, stiže telegram u kome me kolege pozivaju da se vratim i nastavimo zajedno da podučavamo bistru djecu kraj muške rijeke Lima. „Ako uzmeš – kajaćeš se, ako ne uzmeš – kajaćeš se još više“, šapuće mi stara skaska. Raspolućen, mahinalno prelistavam „Politiku“, kad me zapljusnu „Nepovratna pesma“ Mike Antića.

„Nikad nemoj da se vraćaš,

Ako stvarno u svet krećeš.

Pa ako se i pozlatiš

Il sve teško gorko platiš

uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratiš.“

Pjesnik je odlučio umjesto mene.

II Još jedna drama prelaska

To je bio kraj mog putešestvija, a u ruci nije bilo ni vrapca ni sokola. Ničeg, sem muke novog početka. Dok su se u meni još, i naizmjenično, smjenjivali kajanje i zadovoljstvo što se nijesam vratio starom jatu, novo se, u svemu, nalazilo na nultoj tački. Od sumornog ambijenta za rad, skromnih primanja, pozamašnog duga Republike do svakodnevnih problema.

U takvoj situaciji povukao sam dva poteza, koji su prenuli i relaksirali kolektiv, donijevši mi prve znake njegove naklonosti, a potom i povjerenje sredine. Intiutivno sam osjetio da treba (i da se može) regulisati dugovanje republičkog fonda Gimnaziji. Zapucao sam, u društvu profesora Pavla Vujovića i Miloša Popovića, u Titograd, i uspio u tome, više imidžom poznatog šahiste, nego rukovodioca škole.

Drugi potez uveo me u centar događaja. Upitan, na dogovoru o proslavi Dana Bara i otvaranja Gimnazije, za mišljenje o govoru na njoj, rekao sam: “Nemam pravo i ne usuđujem se da išta kažem, ali znam da se otvara novi put ili rine brod more, da ne bi govorio direktor Gimnazije.”

Tolerantni ljudi prenebregli su moju drskost, pa sam besjedio na svečanosti (Govor je objavljen u monografiji “Na putu usmjerenog srednjeg obrazovanja 1972-1978“, str. 93) i predstavio se, homo novus, đačkim roditeljima i građanima.

Poslije čina svečanog otvaranja škole izgledalo je da je preseljenje na dohvat ruke, ali nije bilo tako. I dalje je, pored svih pokušaja škole, trajao status quo: nastava na Staroj raskrsnici, a nova zgrada bez infrastrukture.

Započeli smo, zbog toga, višemjesečnu bitku, koja me je podsjećala na prelazak Rubikona.

Alea iacta est! 19. februara 1973. godine, kada smo se, na svoju ruku, preselili i počeli nastavu u novoj zgradi, bez ijednog priključka. Ta neočekivana odluka je, istovremeno, izazvala negodovanje i odobravanje Barana, ali i ubrzala ugradnju priključaka, tako je Dan škole, 20. april, proslavljen svečanije nego ikada. 

Junaci preseljenja i radova na infrastukturi bili su đaci i profesori. Kopali su staze, kanale za vodu i struju, teglili kablove teže od olova, uređivali eksterijer i enterijer škole… Nije im bilo hladno čitavo polugođe bez grijanja. Zaboravio sam udarnička odjeljenja i učenike – podvižnike, pa neka se za ovaj njihov podvig zna i u ovom sjećanju.

Od tada je, sem kada je treslo s neba ili na zemlji, sâmo nebo bilo granica Gimnaziji. Postala je vrelo mladosti, energije, kreativnosti, s čudesnim osjećajem radosti života i lakoće postojanja. Ton novoj atmosferi davali su i vaspitači motivisani dugo očekivanom promjenom. Za nekoliko godina Gimnazija se uzdigla u vrh crnogorskih škola.

Vivat Gimnazium!

III Sjećanja draga, daleka

Prilikom useljenja u novu zgradu, zasadili smo mladicu fikusa, koji je jedva provirivao iznad kanalića, ispod velikog staklenog svjetlarnika. Zalila ga je, stvorivši odnekud kofu vode, Velika Marović, radnica na održavanju higijene u školi.

Danas je to najveći i najljepši fikus u Baru, ukras škole. Od tada je sve, kao ova misteriozna biljka u visini, širini i neprekidnom  rastu.

SLOBODA

U holu škole, 24. novembra 1974. godine, postavljena je spomen ploča: Učenici i profesori gimnazije pali u NOB, koju je otkrio predsjednik SO Svetozar Vuletić, a o slobodarima, pred đacima i gostima, govorio Danilo Lekić, bivši direktor škole.

Ispred devedeset pet, uklesana su imena četiri narodna heroja – gimnazijalca, među njima i Nika Rolovića, čijim se imenom i djelom ponosi škola. Da li još ko zastaje pred tim spomenom slobodi i pokošenoj mladosti?

PROFESORI

Rad u gimnaziji sam, ŠK 1972/73. godine, započeo u saradnji sa tridesetak, a završio ŠK 2000/01. sa 65 profesora. Imao sam sreću da radim sa originalnim, tolerantnim i humanim ljudima. Profesionalcima, stvaraocima i intelektualcima, čiji je doprinos obrazovanju i kulturi Bara nemjerljiv.

Pozdravljam ih, s poštovanjem, riječima njihovog đaka, žurnaliste i pisca Momčila Popovića, ali sa sjetom, jer je malo svjedoka tog vremena.

“Profesore, te divne i umne ljude, čarobnike znanja i ljudskosti, gospodu koja stoji, koja nas je učila životu, i danas jasno vidim i čujem. Ravnodušni na životne tričarije, kao bogovi, nikamo nijesu žurili i nikada nijesu bili zle volje i sa sitnim računima. Bili su ljudske gromade, pa smo i mi, uglavnom siromašni, bogobojažljivi i željni znanja, pored njih mogli da se osjećamo kao narod ljudi.” (Monografija iz 1996, strana 30)

ĐACI

Bilo ih je, na početku, ŠK 1972/73, koliko dana u godini (60 maturanata), a na kraju mog druženja sa njima, ŠK 2000/01. preko hiljadu.

I oni su se osjećali kao „narod ljudi“, ali više nijesu bili siromašni i bojažljivi kao njihovi prethodnici. Osjećao se duh (i dah) novog vremena, a čekala ih je i moderna zgrada škole, poslije 50-ogodišnjeg potucanja. Danas bih svakom od njih upisao čistu peticu iz ljudskosti, jer su je zaslužili svojim radom i djelom. 

Radovali su me, oduševljavali i inspirisali na bezbroj načina, od bezazlenih nestašluka, iskrenosti i nesebičnosti, do nevjerovatnih sposobnosti i kreativnosti. Koliko god sam ih učio, toliko su i oni mene. Znali su da me, gestovima dobrote i plemenitosti, iznenade i obraduju.

Možda su tako mladi, lijepi i daroviti bili zbog aure vitalis svoje Gimnazije. Ona je, kao mala (niža) rođena 1921. godine, kao velika (viša) 1953, a kao dama  1973, godine. Riječ po riječ, djelo po djelo ona je, za stotinu (tačnije 70) godina sa svojom djecom preobrazila “malo misto” Pristan, u moderan mediteranski grad. 

Nedavno sam, na ljubazan poziv direktorice Marije Đonović, posjetio Gimnaziju. Iznenadili su me i obradovali prijatan ambijent škole, reprodukcije kultnih djela slikarstva, kao i pažnja mlađih kolega. Odlazeći, još jednom sam pogledao spomen ploču i pomislio kako je sve brzo proletjelo. A onda su me kolege zamolile da promovišem veliku šahovsku tablu na mermernom podu, i odigram partiju sa nekim novim klincima. 

Učinilo mi se, na trenutak, da opet jašem sa mojim starim ratnim drugovima: Gimnazijom i Šahom.

The post Prof. Maksim Lutovac: Neodoljivi zov barske Gimnazije first appeared on BARinfo.

Govorio je, pored ostalog, o svom selu Dapsići kraj Berana, boravku u Domu za ratnu siročad, neprekidnoj kiši koju je zatekao kada je 1972. došao u Bar, ali i o profesorima sa kojima je proveo životni vijek, angažovanju Japanca Jasušija Horija za izradu skulpture i instalacije “kojih više nema”, povezanosti šaha i matematike, fasciniranošću Laskerom i Kapablankom “dok Bonja Ivanović i dalje tvrdi da je Bobi Fišer najbolji svih vremena”, unucima, penzijskim danima…

Priču je započeo pominjanjem rodnog sela i Drugog svjetskog rata kao tragedije porodice.

“Dapsići imaju sve što i Čikago – struju, vodovod, televiziju, telefone, autoput… Osim toga, imaju ljepši vazduh, njive, livade i šume… Ali, opet, ljudi žele da idu u Čikago, a ne u Dapsiće. Tamo su, kažu, najljepše jabuke i đevojke. Bar su bile dok sam bio mlad. Dušu odmorim kad odem i sad tamo.

Moja porodica je 1941. godine brojala 15 članova, a 1945. smo ostali samo đed i ja. Đed mi je bio… i đed, i roditelj, i drug. Sa đedom i kučetom sam kaskao po imanju i učio o svemu što postoji, a baba me hranila koprivom skuvanom sa malo mlijeka. Đed i ja smo igrali s pasuljcima cica-mice – pozobao bi mi sve, ali mi nikad nije popuštao, iako sam plakao zbog poraza. Rat je rasturio čitavu moju porodicu, dva strica su završila u logoru u Njemačkoj, a otac je bio borac Prve proleterske brigade od njenog nastanka, decembra 1941. u Rudom, prošao je Igmanski marš, ali se nikad nije vratio iz rata. Jednog su dana žene brzo ulazile i izlazile iz naše kuće, skoro krišom, jer NOP nije bio popularan tada u mome selu, izjavljivali bi saučešće i nestajali, a moj đed je rekao – da je imao 100 glava, ne bi nijednu vrnuo. O ocu se pričalo i pjevalo da je bio junak – to me vazda kopkalo, jer ja nijesam junak, nijesam takav junak, imam osjećaje drugačije od njega i ljudi iz njegovih vremena”, sjećao se najranijeg djetinjstva Maksim Lutovac.

Život ga je brutalno “prebacio” iz “zelenih Dapsića na sivi kamen kotorski, nigdje travke, samo kamen i voda”.

“Negdje 1946, dok sam sa đedom igrao cica-micu, primijetili smo landrover koji se parkirao i iz njega je izašao drugi stric, Ilija Lutovac, pravnik, član prvog NOO održanog u Beranama, kasnije sudija Vrhovnog suda, u sivom odjelu, sa sivim šeširom… Iza je bio njegov vozač. Došao je da nagovori mog đeda da idem u Dječji dom u Kotoru. I slomio ga. Povremeno me posjećivao tamo sa Lidijom Jovanović, Blažovom ženom. Najednom, 1950. prestao je da dolazi. Nije ga dugo bilo, jako me to iznenadilo, da bi mi kroz nekoliko godina neko rekao da je u bolnici u Risnu. Bio je, čuo sam poslije, na Golom otoku. Posjetio sam ga u bolnici, živ, ali noga crna od pete do kuka. Reče mi da zna kako igram šah i da odigram partiju sa jednim povisokim mladićem sa štakama. Krenem oštro, izgubim dvije partije i zastidim se od strica.

Šah sam naučio u Domu. Vidim, neka djeca galame, smiju se i guraju neke drvene figure. Ja se zagledao, a jedan mi kaže: ‘Šta buljiš, pojmašu?’, Izgubim se od stida, ali me to motivisalo da budem dobar u šahu”.

Pred završni razred srednje škole, vratio se iz Kotora u Ivangrad.

“Na jednom izletu maturanata, kod Đurđevih Stupova šetao sam sa društvom, kad dotrčaše neki i kažu da me zovu profesori. Ja se malo uplašio, niko ne voli da ga zovu profesori, a oni prostrli ćebad, imaju rakije, meze… Moj profesor matematike, Živković, visok dva metra, autoritet, kasnije republički inspektor, kaže da ‘dođem da me Žiža presliša’. Sad se ja pitam šta da radim – matematika mi loše ide pa bi bilo bolje da izgubim, ali neki ponos mi ne da, okupili se svi profesori. I u meni se nešto prelomi i tri partije zaredom profesora Živkovića slomim, a on nehajno obori figure… U drugom polugođu, u Gimnaziji počela rasprava među profesorima o povezanosti matematike i šaha, čula su se razna mišljenja, a onda taj Žiža digne ruku i kaže: ‘Matematika i šah nemaju blage veze, primjer za to je onaj mali Lutovac iz VIII-2’.

U Ivangradu sam bio prvak Crne Gore u šahu, dvaput biran i za sportistu grada. Poslije pobjede na Prvenstvu Crne Gore 1963. igrao sam na Prvenstvu Jugoslavije – remizirao sa pet velemajstora, a onda sam procijenio da treba da dobijam intermajstore, pa su oni mene naučili pameti. No, ni to me nije ubijedilo da treba da radim na šahu, na teoriji, to nikada u životu nisam učinio i siguran sam da nijesam pogriješio. Šah mi je bio drug, zabava, i nije mi smetao da radim drugi posao. Važio sam za igrača koji bi brzo da izvede akciju, da slomi takmičara, a dr Ljubo Živković je igrao pozicioni šah, koji se sporije odvija, ali daje bolje rezultate jer se izlaže manjem riziku”.

Nezaobilazna priča sa čovjekom koji je učestvovao na oba velemajstorska turnira u Baru 1977. i 1980, i organizovao deset turnira “Sozina” je čuveni remi koji ga je koštao nove titule prvaka. 

“Taj meč sa Ivanovićem me još boli – kad se sjetim toga, baš me muči. Prvenstvo je igrano 1972. u sutomorskom hotelu ‘Južno more’. Igrao je i dr Živković. Pred posljednje kolo, Ivanović je bio prvi, poen ispred mene, a ja drugi, poen ispred Ljuba. Odigrao sam divlje, ali originalno otvaranje, u kome se on nije snašao i došao je u potpuno izgubljenu poziciju. Pred sam kraj partije, preostalo mu je manje od 10 minuta za poteze, a meni preko sat. On je tada, nemajući drugi izbor, ponudio damu za izmjenu. E, kad se neće (a dr Ljubo kaže da se nije ni moglo, jer me on ‘držao’ psihološki), ja tada nijesam promijenio tu damu, i nakon 5-6 poteza upravo s njom je počeo da mi daje tzv. vječni šah, sebi spasio glavu i donio titulu prvaka Crne Gore remijem. Da sam promijenio damu, pala bi mu odmah dva pješaka i sve bi bilo gotovo”.

Pri kraju studija u Beogradu, Maksim Lutovac je bio dopisnik “Borbe”, “Sporta” i “Večernjih novosti” sa stalnim radnim odnosom, ali je odlučio da da dođe u Ivangrad i bude profesor. Novi izazov bio je odlazak u Bar.

“Kad sam u Ivangradu, današnjim Beranama, postigao sve što se moglo u toj sferi, stekao novu kuću, porodicu, dva sina, relativan ugled, odlučio sam da odem. Vidio sam oglas u novinama za direktora Gimnazije u Baru i konkurisao. Nikad prije toga nisam bio u Baru, niti sam ikoga znao. I na moje iznenađenje, ljudi me od osam kandidata prime. Počnem da radim u barakama Gimnazije na Raskrsnici, da živim u Polju i da idem pješke po grdnim kišama te godine. Pokajao sam se što sam došao, lomim se da se vratim kući, a ni sa kim da popričam, žena i djeca ostali gore… Najednom, kao poručen, stigne iz Ivangrada telegram gdje me zovu da se vratim nazad da radim u školi. Lomim se sam samcit, ne mogu sa nekim da se konsultujem, prelistam ‘Politiku’, i naiđem na ‘Nepovratnu pesmu’ Mike Antića: ‘Ako na put nekad kreneš, nemoj nikad da se vratiš, makar da sve pozlatiš ili da sve gorko platiš, nemoj nikad da se vratiš’. I to me prelomi. Ostao sam i bio direktor Gimnazije 28 godina”.

Prelazak iz baraka u novu zgradu Gimnazije bio je praćen velikim problemima.

“Najteži je bio početak, jer se kolektiv nalazio u dosta sumornom stanju, a o đacima da i ne govorim. Radili smo na Raskrsnici, a već je bio napravljen novi objekat koji je ličio na labuda na velikoj zelenoj površini. Međutim, on nije imao infrastrukturu, nikakvu. Prolazili su mjeseci, ništa se nije mijenjalo, pa smo 19. februara 1973. odlučili da se uselimo u novu zgradu, bez ijednog priključka, dakle bez struje, vode, toaleta… što je šokiralo roditelje i građane. Jedni su nas podržavali, drugi bili zgroženi našim postupkom. Održano je nekoliko sastanaka tim povodom, a mi smo bili u pat poziciji. Niko nije htio da radi priključke Gimnaziji, ako se prvo njima ne uplati. A niko nije uplaćivao. Međutim, na jednom skupu gdje su bili svi najvažniji opštinski i partijski funkcioneri Bara, nakon mog obrazloženja, u još jednoj situaciji iz koje nije bilo izlaza, presudno je pomogao narodni heroj Petar Vojvodić. Ustao je i rekao: ‘Direktore, ne vjerujte ovim lažovima (i dodao još par sočnih riječi iz odgovarajućeg vokabulara)! Ako do 20. aprila, Dana škole, ne budu urađeni ti priključci, Vi komandujte: ‘Đaci oko škole, skidajte gaće, čučnite i…’ (Sad, da ne kažem šta se radi čućeći kad nemate toalet). Svi su sagli glave i ućutali, ali je uskoro počeo jedan po jedan izvođač radova da se pojavljuje, pa je 20. aprila proslavljen Dan škole sa svim priključcima”.

Lutovac ne krije da su mu bili “teži profesori nego đaci”, ali i to da je u načinu obrazovanja učenika država grdno griješila, “a nije bolje ni danas”.

“Profesora je bilo raznih, nekih kojima se i danas ponosim jer su bili prvo ljudi, drugo profesionalci, treće intelektualci a neki i stvaraoci, ali je bilo i onih drugih. Nakon ovoliko godina, shvatio sam da je formula za normalan rad škole u tome da se smjenjuju čas matematike Topalovića i čas književnosti profesorice Vuković sa časom likovnog profesora Brajovića, da ide čas Andrije Miranovića, pa čas fizičkog vaspitanja, kako bi učenici mogli da se relaksiraju i opuste, da bi izdržali tempo nastave na kojoj se insistiralo. Ilustrovaću to sa dva primjera.

Uleće kod mene u kancelariju učenica-ljepotica, drugi razred, plače, ne mogu da razaberem šta joj je, ali ipak shvatim da ju je poslao Andrija Miranović, profesor latinskog. Na odmoru dolazim kod njega, bio je legenda prosvjete uopšte, pitam ga o čemu je riječ, a on kaže: ‘Ja sam je poslao. Zamislite, molim vas, pitam je drugu deklinaciju, a ona sagla glavu i prkosno ćuti. Kakva drskost’. Eto, za njega je to bio veliki prekršaj zbog koga je trebalo ići kod direktora.

Na drugom času, neću pominjati ime profesora, malo se klatio pred đacima, i rekao: ‘Znate ja sam malo težak čovjek, neodgovoran, meni bi trebala neka oštra žena’, a kćer istoričara Gojka Vukmanovića naglo ustaje i duhovito mu odgovara: ‘Profesore, uzmite mene, ja sam baš oštra’. Đaci su prsli u smijeh. Takva situacija mogla bi se smatrati neprimjerenom, ali su se đaci opustili i bili spremni za naredni čas.

Ta relativnost u pragmatizmu nastave je, u suštini, bila i ostala neophodna. Mada, ja mislim da je, i tada i sada, Gimnazija pogrešno koncipirana, sa previše predmeta i podataka, detalja. U velikoj mjeri je tada bilo prisutno ispiranje mozga, da budemo iskreni. U Engleskoj, Španiji nije tako, oni uče četiri oblasti, recimo, ali po dubini, uče da rezonuju, shvataju, reaguju, uspostavljaju korelacije… Mana našeg obrazovanja je količina predmeta i sadržaja, pogotovo danas kad se pola predmeta može predavati atraktivno, filmovima.

Smatram da su u osnovnom školstvu primarne četiri discipline: maternji jezik sa književnošću (razumijevanje i izražavanje, to je temelj svih temelja), zatim strani jezik radi komunikacije, matematika sa informatikom kao osnova tehničkih disciplina i na kraju fiskultura. A poslije osnovne škole treba sve dozirati sa pojedinom disciplinom i dva, tri predmeta.

Osamdesetih, izborna nastava je bila čista improvizacija, a reforma školstva u vidu povezivanja nastave i proizvodnje je urušila i pojela samu sebe. Mjesto pragmatizma zavladao je idealizam i ta nerealnost u školstvu je klica onoga što je pojelo sistem”.

Prof. Maksim Lutovac je bio prvi urednik „Barskih novina“ i zamajac pokretanja Književnog kluba “Bar”.

“Bio sam okrenut stvaralaštvu ljudi i intelektualnim djelatnostima. Književni klub me posebno motivisao jer su tu inicijativu pokrenuli mlađi, đaci Gimnazije i ljubitelji književnici, a kasnije su im prišli i stariji. On je stvorio klimu stvaralaštva u Baru, koju tada, iskreno, nisam mogao dobro da procijenim, ali sam vidio da ima potencijala i da će se nešto iz tog roditi. Sjećam se Tihomira Brajovića, Božidara Filipovića, Sloba Vučkovića, Slavice Milenković, Sajonare Vukosavović, Dijane Vukotić, Mime Vukmanović… i uvijek prisutnog Vlada Pavićevića. Potrudili smo se da izdamo zbirku ‘Vertikale’, progresivnu za to vrijeme. Mladi ljudi su na te naše sastanke redovno dolazili, čitali radove, što im je mnogo značilo. Recimo da sam dao malo doprinosa razvoju kulture.

Što se tiče ‘Barskih novina’, ne znam ko se usmjerio na mene da budem urednik, ali je procijenio da mogu da pomognem. Prihvatio sam, iako je novinarstvo meni bila daleka uspomena iz Beograda. Početak je bio težak, jer nismo imali nikakvog iskustva, tek su počinjale Ljiljana Đinđinović i Gordana Vujović, ali smo najviše muke imali sa štampom. Dobili smo modernu štampariju, ali nismo umjeli da je pokrenemo, pa je došla ekipa iz Njemačke da nas poduči. Radio sam i na listu ’24. novembar’ i sarađivao sa časopisom ‘Luka Bar“. Imali smo i mi dobro glasilo list, gimnazijsko ‘Jedro'”.

Danas je Košarkaški klub “Mornar” upisan na mapi Evrope, ali je nekad bilo drugačije…

“Prvo su Pajo i družina igrali na jedan koš ispred Gimnazije na betonu, bježali su sa časova i bili strastveni poklonici košarke. Poslije ih je organizovala i preuzela Branka Korać, pa Ljubo Skoković. Išli su stepenicu po stepenicu i ostvarili ovo čudo, nebesko i zemaljsko. Podržao sam te momke od početka i bio njihov prijatelj – mada više cijenim nauku i umjetnost od sporta, smatram da sport ima veću funkciju za ljude. Ta košarka iz Bara je jedna od vertikala naše Gimnazije”.

Priču o Gimnaziji trodecenijski direktor završio je sa dva sjećanja, dvije usputne životne priče, kako je rekao.

“U vrijeme dolaska izbjeglica iz BiH, došla je na mjesto republičkog inspektora za hemiju jedna dama. Ona je podnijela mišljenje ministru prosvjete, a ministar meni uručio rješenje da dam otkaz Milojki Strahinjić Milić, jer navodno nije stručna pošto je tehnolog, a ne profesor hemije. Ja na to odgovorim ministru: ‘Da ste sve u pravu, neću dati otkaz profesorici iz razloga što inspektorica planira da na njegovo mjesto postavi svog muža’. Ministar se mudro nije oglašavao, a koleginica je dočekala penziju s nama.

Zaboljelo me kad sam vidio šta se dešava sa Vesnom Pećanac i sjetio sam se nečega. Na kraju mog rada, devedesetih, posjetili su me Živko Nikolić i Vesna. Živka sam gledao sa neskrivenim poštovanjem. Imao je tamne oči, kao ponor, bez dna, ali je bio ćutljiv i nervozan, vjerovatno zbog situacije u kojoj se našao. Oni su me tražili da pomognem Vesni da održi monodramu za izvjesni honorar. Ja sam se obratio đacima, zamolio da daju koliko mogu i nakon monodrame im isplatio 3.000 DEM, u to vrijeme je bila to ogromna para. Poslije sam se pitao kako je moguće da jedan genije i njegova žena dođu u takvu situaciju”.

Kako je emisija bila u susret godišnjici zemljotresa, nezaobilazno pitanje bilo je vezano za sjećanja na katastrofu iz 1979. godine.

“Petnaestog aprila ujutro, krenula je ekipa Šahovskog kluba Bar – dr Ljubo Živković, Momo Vuković, Bato Zečević i ja – za Nikšić na meč finala Kupa CG. Stigli smo na benzinsku pumpu, vozio sam tada ‘ladu’, otvorio vrata, izbacio lijevu nogu, ali odjednom mi se nešto smantalo u glavi, nisam znao što se dešava, mislio sam da je problem sa mnom. Onda je dr Ljubo iz kola uzviknuo: ‘Pomaži, Majo, brate’. Mahinalno sam pogledao ka brdima oko Bara, sve je bilo bijelo, ogromni oblak prašine, a ništa se nije čulo. Zvuk je prevazilazio ljudsko uho. Ušao sam u kola i krenuo, ne sipavši benzin, što se pokazalo kao velika greška, jer mi je poslije trebao, a pumpe nisu bile u funkciji. Odveo sam prijatelje kod njihovih, i došao do Pivnice. Ispred je bio čitav red ljudi sa djecom u rukama, gledali zgradu koja ja napukla. Ugledao sam suprugu koja drži polugolu djecu u naručju, ubacio ih u kola i krenuo ka Sutomoru. Na česmi Črvanj sam stao da napunim vode i spazio poznato lice, ali se nisam odmah sjetio ko je. Onda mi je sinulo – dan ranije je bila velika vojna vježba u Baru, ja sam bio u četi i neki general me pred svima kritkovao zbog nekog mog pristupa problemu, osorno govoreći da se moramo u svakoj situaciji snaći. Vidim ga, gura se sa dvije boce da uspe vode, i doviknem mu: ‘Druže generale, kako se sada snalazite?’

Poslije sam se uključio u život Bara. Gimnazija je imala prekid od petnaestak dana, onda smo nabavili šatore za učionice i dva mala šatora za profesore. Nastava je izvođena po 40 minuta, a mi smo gledali kroz prste kao sada što rade za vrijeme korone. Zgrada Gimnazije je osposobljena za ulaz tek 1. oktobra, toliko je pretrpjela oštećenja“.

U finalnom dijelu razgovora prof. Lutovac je govorio o “najpoznatijem članu familije”, sinu Milunu, dotakavši se i činjenice da njemu nije uvijek bilo lako što je “Maksimov sin, sin direktora Gimnazije”.

“Imam troje djece. Kćerka Lara živi u Nikšiću. Stariji sin Darko nije imao nikakvih problema u školi, niti sam mu ja smetao, jer jednostavno nije davao pet para šta o njemu misle đaci ili profesori, bunio se kad je mislio da treba. Milun ima drugačiju moralnu strukturu i uvijek je vodio računa kako se ponaša, ta odgovornost ga je sputavala. A nije imao razloga, mogao je da bude komotniji.

Milun je u ranoj mladosti htio da bude oficir, pa se okušao u arhitekturi, jednu godinu posvetio tome i u nekim predmetima dobijao desetke, ali mu matematika mu nije išla. Na oca se vrgao. Predomislio se i prešao na književnost. Razvijajući interesovanja koja su uvijek kod njega postojala, razvijao je i on opus – književni, naučni i slikarski. On vjerovatno ima više talenta za slikarstvo no za književni i naučni rad, ali ja sam želio da u tome što je učio, dakle književnosti, dostigne vrh… Dobro, doktorirao je i predaje na fakultetu, ali se mnogo opteretio još i slikarstvom. Uradio je veliki broj slika i izložbi, predaje na UDG i rukovodi galerijom, a to je premnogo za jednog čovjeka.

Ponosim se njegovim učinkom, no na tim visinama traži se posvećenost jednoj vertikali, ne može se stići sve… Književnost mu je profesija, slikarstvo ljubav, a u biranju između profesije i ljubavi mnogi su se ljudi slomili. Nadam se da on neće. Milun mi je desna ruka u poznim godinama”, zaključio je gostovanje u jubilarnoj, 50. emisiji, “Priče s Baranima” Radio Bara prof. Maksim Lutovac.  

The post Maksim Lutovac: Đedovi pasuljci, Gimnazija kao labud na ledini i 50 godina tuge zbog jednog remija first appeared on BARinfo.

I evo, tu smo.

U subotu, 14. aprila 1979, rano u zoru, zazvonio je telefon u mom stanu. Sekretarica predsjednika Opštine je javljala da se hitno javim predsjedniku. Kada sam ušao u njegov kabinet, tamo je bila velika grupa oficira JNA visokih činova. Predsjednik Blažo Orlandić mi je dao jedan koverat, rekao da ga otvorim kada stignem u bolnicu i jednog pukovnika odredio da me prati. Na stepeništu drug pukovnik sa Eskulapovim zmijama na reveru uzeo me je ispod ruke: “Kolega, budite mirni, danas je u Bar došla GINA, Generalna inspekcija narodne armije, i izvodimo vježbu kako jedna društveno-politika zajednica organizuje život u ratnim uslovima. Vi treba da primijenite onu organizaciju koju ste predvidjeli u ratnom planu.” I podsjetio na riječi čuvenog ruskog ratnog hirurga profesora Pirogova: “Organizacija, a ne medicina, rješava sudbinu ranjenika u ratu.”

Po dolasku u bolnicu, odmah sam pozvao pomoćnika Marka B. i referenta za ONO i DSZ Novaka R, otvorili smo ratne planove i uključili službu hitnih pozivara. Uskoro su u onoj mojoj kancelariji u upravnoj zgradi na kapiji bolnice bili svi važni ljudi Medicinskog centra. Kada je posljednji ušao doktor Žarko Ivanović, direktor bolnice, ja sam ustao, izvadio papir iz one koverte i počeo da čitam: “Jutros u 5 sati neprijatelj je napao našu zemlju sa zemlje, vode i iz vazduha, i mi se nalazimo u ratnom stanju. Zdravstvena služba od danas prelazi na rad u ratnim uslovima i ima se strogo pridržavati doktrine ratne hirurgije i ratne epidemiologije.” I nastavio dalje da čitam. U sobi je vladala grobna tišina, ali kada su naše djevojke poslužile kafom i sokovima led se otopio i uskoro je svima bilo jasno da od rata tu nema ništa. Preko puta mene sjedio je stari dobri dr Vrška. Kada sam izgovorio “rat”, on je u onoj svojoj stolici potonuo i trebala mu je hitna reanimacija. Kasnije mi je ispričao da je u potpunosti doživio rat i da je brinuo šta će i kuda će sa onom djecom sa odjeljenja. A dr Žarko, takav kakvog ga je Bog stvorio, znao je iz prve da je to vježba i zbijao je šale: “Kada je Ljubo izgovorio rat, ja sam mislio ko od onih mojih Pristanjana ima neku dobru pentu, pa da zbrišem za Italiju.”  

Tog popodneva, za obavljenu vježbu, od GINE smo dobili visoku prelaznu ocjenu.

Sjutradan ujutro, 15. aprila, krenuli smo za Danilovgrad da odigramo šahovski meč. Profesori Momo Vuković i Maksim Lutovac i legendarni Bato Zeka. Taman što smo tankovali benzin, prolomio se strašni huk, zemlja je zaigrala, a zaigrala je i čitava konstrukcija benzinske pumpe. Lisinj i Rumija su se dimili. Zemljotres. Ispred naše zgrade bila je moja porodica. Bili su živi i zdravi. Hitno sam produžio za Stari Bar i prošao pored klonule “Agave”.

Na ulazu bolnice bio je već dr Anto Martinović, on je stigao prvi. Bolnica je bila teško oštećena, a ona upravna zgrada na kapiji bila je u komadima. Javili su nam da je stari Dom zdravlja pretrpio neznatna oštećenja. Nije bilo pozivanja, u rekordnom vremenu svi naši radnici i medicinsko i nemedicinsko osoblje bili su tu. Onu jučerašnju vježbu, koju smo uspješno odglumili, sada je trebalo odigrati uživo. In vivo. Brzo smo se dogovorili. Sve pokretne bolesnike uputili smo na kućno liječenje, a sve nepokretne sa krevetima iznijeli na onu zaravan ispod stare bolnice, koju mi Podgrađani zovemo Mala Mirovica. Stotinu kreveta i stotinu bolesnika pod vedrim nebom. Odlučili smo da sve intervencije izvodimo na parkingu ispred nove bolnice (tu je sada onaj natkriveni koridor). Za šefa prijemno-trijažnog odjeljenja određen je dr Danilo Malić, najiskusniji hirurg. Njegov zadatak je bio da određuje vrstu medicinskog postupka i stepen hitnosti. Glavni hirurg je bio dr Toro Božović, specijalista hirurgije i ortopedije, a pomagali su mu sve ostale kolege, istrumentalke i anestetičari. Sve do kasno popodne tu je obrađeno stotine i stotine fraktura i luksacija, kontuzija i distorzija, mnogo lacerokontuznih rana, potresi mozga, kraš sindromi. Pokrenut je i vazdušni most, najteže povrijeđene smo helikopterima transportovali za Titograd.

Imali smo nešto zaliha krvi, a maturanti kragujevačke gimnazije koji su bili na ekskurziji u Čanju došli su i bili dobrovoljni davaoci krvi.

A stizale su i crne vijesti, broj poginulih se povećavao.

Prije desetak godina pročitao sam “Historijsku čitanku” Miljenka Jergovića, tog velikog maga savremenog romana sa ex-YU prostora. U tom esejističkom štivu naišao sam na jedan neobičan pasaž. On govori kako je kao trinaestogodišnji dječak u Sarajevu doživio katastrofalni zemljotres na Crnogorskom primorju i doslovce navodi: učinjena je velika materijalna šteta ali, na sreću, nije bilo ljudskih žrtava. E, moj Miljenko, tada je nestao 101 ljudski život, a svaka smrt je po jedna propast svijeta.

Nismo imali šatore. Iz neke ratne rezerve neko je sklepao jedan šator, ritu od šatora. Na ulazu je ispisano: “Štab”, a unutra je bio pisaći sto, pisaća mašina i jedan indukcioni telefon koji se tu našao pojma nemam odakle. A tu je bio i moj brat Mićo koji je bilježio sve informacije i sve naredbe koje smo dobijali od Opštinskog štaba. Te noći niko nije oka sklopio. Znali smo da ćemo uskoro dobiti velike vojničke šatore, pa su vojnici iz garnizona i naši radnici počeli nasipati šljunkom i pijeskom onu zaravan ispod bolnice.

Epidemiološku ekipu Doma zdravlja predvodio je dr Petar Vuksanović, a iz Titograda je stigao u pomoć dr Ljumović, republički epidemiolog. Njih je tek čekao važni, odgovorni i dugotrajni posao.

Ujutro, u zoru, stigao je jedan kombi sa vrućim hlebom i nekim sirom u konzervama crveno-žute boje. To nam je poslao, rekli su, Veljo Vlahović. Naše djevojke su, ispod jedne strehe, skuvale čaj i taj veličanstveni doručak nikada neću zaboraviti. Imao je ukus dobrote i ljubavi. A onda su došli Slovenci, združena ekipa Crvenog krsta Slovenije, Ljubljana – Maribor. Ispod internog odjeljenja razvili su poljsku bolnicu. Sa sobom su donijeli sve i šatore i krevete, instrumente i ljekove, vodu i hranu, agregat. I zlatne rezerve “cvičeka”. Tamo je urađena i prva apendektomija, operacija slijepog crijeva. Trećeg dana, i mi smo imali poljsku bolnicu, pod šatorima, i svi bolesnici su imali krov nad glavom. Iz jednog od tih šatora u tišini noći čuo se i dječiji plač, život se i simbolično nastavljao.

U onom sklepanom šatoru, Štabu, ispod jedne masline, Žarko, Anto i ja imali smo susrete i razgovore sa novinarima, televizijama, kolegama koje su nudile pomoć. Posjećivali su nas visoki oficiri JNA i zvaničnici iz republike i grada. Sreli smo se sa predstavnicima Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, Karitasa, predstavnicima SZO. A zemlja nije prestajala da se trese.

Krajem aprila dobili smo radosnu vijest, Crveni krst Njemačke, Roteskrojc, poklanja Baru montažnu bolnicu. I stigli su njemački darodavci. Postavljeno je 20 baraka veličine 40 metara kvadratnih i jedna veća. Sve radove su izvodili njemački majstori, a naši su imali zadatak da obezbijede betonska postolja. Krajem maja došao je gospodin Grabert, ambasador SR Njemačke u Beogradu i otvorio tu prekrasnu bolnicu, ispod onih maslina koje mi Starobarani zovemo Masline Ratkovića. Šatori su spakovani, a svi bolesnici preseljeni u barake. Nerijetko u istoj baraci, boravili su muškarci i žene, odvojeni paravanima. Tako se kod nas na djelu ostvarivala ideja rodne ravnopravnosti.

U to vrijeme došla su da nas odmijene i odmore četvorica čuvenih ljekara iz Šapca, praktično preuzeli su vođenje bolnice i ovdje ostali mjesec dana. Te jeseni bili smo dr Petar Vuksanović i ja njihovi gosti na “Lazinim danima Podrinja”. Tu manifestaciju održavaju svake godine u čast prvog šabačkog ljekara, Laze Lazarevića, poznatog srpskog pripovjedača, srpskog Čehova, na kojoj na svečan način mlade ljekare primaju u članstvo Srpskog lekarskog društva. I kako se u našim životima baš ništa ne dešava slučajno, moj sin Nebojša, koji je kao sedmogodišnji dječak najveći broj tih zemljotresnih dana proveo na podu u zatvorenom dijelu mog radnog stola, poslije dvadesetak godina će završiti specijalizaciju psihijatrije u klinici “Dr Laza K. Lazarević” u Beogradu i godinama potom liječiti mnoge bolesnike iz Šapca i Podrinja. A otac dr Stankovića, jednog od one četvorice šabačkih ljekara, kasnije će mi, prilikom jedne posjete Baru, i sam ljekar psihijatar, pokloniti svoju knjigu “Medicina divina” i ispisati Vergilijevo slovo “Amor omnia vincit”.

Na stotinu dana od zemljotresa došli su novinari. U onoj mojoj baraci svi su stajali. Novinari su se interesovali šta smo uradili, a šta je sljedeće. Kada su odlazili primijetio sam da jedan mlađi čovjek uporno stoji i čeka. Rekao mi je da je novinar mariborske “Večeri” i da prirodom svog posla obilazi sva trusna područja i sva područja pogođena elementarnom nepogodom i da je bezmalo obišao čitav svijet. Htio je samo da mi kaže da je bio ovdje onih prvih dana, upravo kada smo se useljavali u vojničke šatore i da je tu kod jedne česme vidio jednu našu medicinsku sestru kako pere ruke. Rekao je: “Tada sam vidio najljepšu ženu u mom životu.” Potapšao sam ga: “Seveda, tovariš Slovenac. Mi smo tukaj bili okruženi stravom i ljepotom.” Kakav čudesni oksimoron.

Krajem ljeta imali smo jednu izvanrednu posjetu. Dr Purlija, profesor ortopedije na Kolumbiji, predsjednik Asocijacije američko-jugoslovenskih ljekara, donio nam je na poklon ček na 10 hiljada dolara. Rođeni Amerikanac natucao je naš jezik. Njegov otac je iz Svetovog Dupila, potkraj onog vijeka, otišao u Ameriku i kosti ostavio u nekom rudarskom mjestu u Arizoni. Gospođa Purlija je bila razgovorljiva i dirljivo neposredna. Rekla nam je da je pravnica iz predratne beogradske rojalističke porodice, ali da i dalje Jugoslaviju smatra svojom domovinom, iako nema razumijevanja za njen socijalizam. Pamtim da je tog septembarskog popodneva na terasi “Ineksa” izgovorila proročke riječi: “Jugoslaviju, tu zemlju koju svi cijene i poštuju je, na geografsku, istorijsku, političku i svaku drugu kartu svijeta iznio je čovjek koji se zove Josip Broz Tito i ona će se, nažalost, njegovim odlaskom raspasti kao kula od karata.”

Sanacija bolnice je završena u proljeće 1980. godine i tada su se svi bolesnici vratili u svoja odjeljenja, a u barake je smještena Radna zajednica zajedničkih službi.

Medicinski centar Bar je sa zvaničnog mjesta proglašen najboljom zdravstvenom službom na zemljotresom pogođenoj teritoriji. Dobili smo šest Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, a ja sam na Kongresu ljekara bio nosilac glavne kongresne teme: “Organizacija zdravstvene službe u masovnim nesrećama”.

U periodu obnove završen je Dom zdravlja na Topolici i izgrađene nove zdravstvene stanice u Sutomoru, Virprazaru, Đuravcima, Ostrosu i Pečuricama.

Investitor Doma zdravlja na Topolici bio je SIZ Zdravstva Bar. Danilo Lekić, direktor SIZ-a je svakodnevno bdio nad gradilištem, kontrolisao svaku tonu ugrađenog betona i svaki kilogram željeza, provjeravao svaku stavku iz ugovora da ne bude prekoračenja u troškovima i u tajmingu, ovjeravao situacije, brinuo o svakoj travci zasađenoj u okolišu. Kada je ovaj prekrasni objekat završen, brzo je osvanuo na svim razglednicama Bara. Danas, kad Danila više nema među nama, i kad je nekim čudom izbjegao sudbu mlade Gojkovice, čini mi se da, ako pravde ima, ovaj objekat treba da nosi njegovo ime, Danilo Milov Lekić. On je to zaslužio.

Zdravstvenu stanicu Sutomore poklonila je Vlada Amerike. Njenom svečanom otvaranju prisustvovao je gospodin Lorens Iglberger, ambasador Amerike u Beogradu, koji će kasnije napraviti blistavu diplomatsku karijeru. Održao je jedan posve šarmantan govor. Rekao je: “Mi danas ovde imamo dva teška zadatka. Prvi, da ja govorim vašim jezikom, drugi, da vi taj moj jezik razumete!”

Na otvaranju zdravstvene stanice u Ostrosu glavni gost je bio predsjednik Crne Gore Veljko Milatović. Za vrijeme ručka u motelu “Rumija” družio se sa nama ljekarima, pričao anegdote, nazdravljao. Sa radošću sam shvatio da je taj naš visoki političar i prekaljeni ratnik, često mrgodnog lica, u stvari, čovjek knjige i sa najljepših stranica neke birane literature.

Obnova je završena krajem 1988. godine, izgradnjom Dijagnostičkog centra na mjestu stare italijanske bolnice. Mi smo bili investitori tog dosta složenog građevinskog objekta, a za kvalitetno izvedene radove i njegovu ljepotu zaslužan je, bez sumnje, inženjer Miki Raičević.

Tako smo lagano ulazi u devedesete, a onda su došli novo vrijeme i neki novi ljudi.

Prije nekoliko dana obišao sam Masline Ratkovića u Podgradu. Tamo sada nema ništa, nijedne barake, ni bakarnog znamenja na ulazu. Popločane staze zarasle u travu, mir, tišina, ništa. Jedna radnica zbunjena i preplašena što me tu vidi, pitala je: “Šta vi, druže, tražite ovdje?.” Rekao sam: “Ništa, baš ništa – tražim uspomene. Ovdje sam proveo najljepše godine svoga života.”

Kada me je dvije nedjelje pred tu tribinu sjećanja pozvao jedan ženski glas iz Opštine i pitao da li želim da govorim na njoj, baš sam se kolebao. Star sam i intenzivno se pripremam za odlazak na moju Itaku. Ipak sam prihvatio ,jer sam osjećao da imam bar jedan dobar motiv. Sve je motiv, a motiv nije sve. Ciceron je govorio: “Iucunda est memoria praeteritorum malorum” – “Prijatno je sjetiti se minulih nevolja”. Valjalo bi reći ovim mladima, što prije 43 godine nisu bili rođeni ili su se tek rađali, da je i prije njih bilo vrijednih ljudi što su ostavili trag, koje ne treba omalovažavati i koje treba pamtiti. A za nekog budućeg istorika, kada bude pisao istoriju barskog zdravstva u drugoj polovini 20. vijeka, eto nešto autentične građe.

U tom vremenu našeg sveopšteg stradanja, prije 43 godine, Bar je imao sreću da je na čelu imao čovjeka vizionara, krutog tkanja i stamene volje, nepokolebljivog, radnog i mudrog, čovjeka koji je prezirao površnost i svaku improvizaciju i znao što hoće i što može. Uspomeni na tog sjajnog čovjeka, inženjera Blaža Orlandića, koji je bio i moj prijatelj, posvećujem ova moja sjećanja.

Sjećanje me lakom tugom ovi.

Kada sam izgovorio ovaj Lesov stih, nastao je tajac, a onda se desio jedan dirljivi aplauz. U publici sam prepoznao mog uvaženog kolegu, dr Dragana Tomanovića. Pomislio sam da će poželjeti da ovo moje sjećanje izgovorim pred mladim kolektivom njegove bolnice. Znao sam da niko od njih nije bio tu tih sudbonosnih dana 1979. godine.

Tri godine poslije tog govora napisaću ove retke, Milan me je požurivao, a ja sam stalno imao na umu onu zanimljivu rečenicu koju sam čuo nedavno, u prolazu, s početka ovog teksta. Da, sve se ovo dogodilo i neka ostane zabilježeno.

Svim našim ljekarima, medicinskim sestrama i drugom osoblju zdravstva čestitam na herojskoj borbi koju vode protiv ove napasti što nas je spopala već dvije godine. Želim da ih podržim i osokolim i da im kažem da su i ranije generacije zdravstvenih radnika prolazile kroz mnoga teška iskušenja i mnoge patnje, da su prolazile i prošle, jer život se naprosto ne da. A zdravstvena služba u Baru je za stotinu godina svog organizovanog trajanja zaista imala dva perioda svog razvoja: onaj od prvih Antimalaričnih stanica do zemljotresa i ovaj poslije njega.

Meni je bila čast da sam bio učesnik i svjedok toga vremena.

The post Dr Ljubo Živković: Sjećanje me lakom tugom ovi first appeared on BARinfo.

Posjetili smo ga u porodičnoj kući u naselju Rena, gdje u devetoj deceniji, okružen porodicom,  provodi mirne, penzionerske dane, i dalje drugujući sa knjigom i perom.

Maksim Lutovac je rođen 1936. godine u Dapsiću, kraj Berana. Školovao se i radio u četiri grada: Beranama, Kotoru, Beogradu i Baru. U profesionalnoj karijeri, najduži period, gotovo tri decenije, proveo je na mjestu direktora Gimnazije u Baru. Sada je u penziji, posvećen knjizi, šahu i unučadima.

Od djetinjstva je u svijetu šaha. U njemu se iskazao u četiri oblasti- kao takmičar, pisac, organizator i učitelj mladih šahista.

Među najznačajnijim dostignućima profesora Lutovca su: prvak Crne Gore u šahu 1963, autor je prve knjige o crnogorskom šahu “E4 Crnogorski šah” 1984. godine, organizator je i direktor serijala međunarodnog turnira “Sozina 2003- 2010″ u Baru, koordinator projekta ” Šah u škole”, autor kapitalnog djela ” Šahovski vijenac”, tri izdanja, a napisao je još 15 knjiga, od kojih su najznačajnije “Balada o Vladimiru”, ” Vrtovi drevne igre”, “Crno- bijela polja Crne Gore”, “Anegdote i minijature”, monografija “Bar- grad Feniks” (prevedena na engleski jezik).

Dobitnik je najvećeg opštinskog priznanja- Nagrade oslobođenja Bara, Zlatne plakete Šahovskog saveza Crne Gore i priznanja Zaslužni sportski radnik Crne Gore.

Nedavno je iz štampe izašlo treće, izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegovog kapitalnog djela “Šahovski vijenac”, koje je obuhvatilo i period u posledenjih dvadeset godina crnogorskog šaha.

“Novo izdanje predstavlja i novu generaciju crnogorskih šahista, od 2001. do 2021. godine, vjerovatno najuspješnije u istoriji našeg šaha, jer je ušla u evropsku elitu, kroz takmičenja na evropskim turnirima i Olimpijadama. Time je istorijat crnogorskog šaha zaokružen , od Njegoševog vremena, koji je u Napulju igrao drevnu igru sa engleskim lordovima, do danas. Šahovski vijenac je enciklopedija našeg šaha i istovremeno univerzalni udžbenik, kako su istakli najveći autoriteti nauke, umjetnosti i šaha, među kojima i Svetozar Gligorić, koji je ocijenio da je uz knjigu Božidara Ivanovića “Igrati svoj život”, najbolje šahovsko djelo. Ponosan sam i na mišljenje jednog od prvih i najboljih crnogorskih šahista, petostrukog prvaka države, Momčila Ćetkovića koji je kazao da je “Vijenac” najvrijedniji spomenik šahu i šahistima Crne Gore”, kazao je za Radio Bar i Bar info, profesor Lutovac, koji naglašava da je Crna Gora, u evropskim okvirima, kada je riječ o šahu, uvijek bila u samom vrhu.

“O tome u knjizi govori poglavlje ‘Uspon šaha u evropskim razmjerama’, koje jasno pokazuje da je mala Crna Gora uvijek bila u prvoj trećini visokoplasiranih zemalja, što je nevjerovatan uspjeh. Dostojan reprezent našeg šaha je i recenzent ove knjige, velemajstor Nikola Đukić, koji je na slavnoj poziciji zamijenio i naslijedio legendarnog Božidara Ivanovića Bonju, šesnaestostrukog prvaka Crne Gore i  više puta prvaka Jugoslavije. Mnogo obećava i generacija barskih šahista, prvi internacionalni majstor iz Bara – Luka Drašković, potom, takođe perspektivni Nikola Pečurica, što sve ukazuje da će naš grad obnoviti staru slavu barskih šahista- dr Ljuba Živkovića, velikog intelektualca, pokojnog Momčila Vukovića, odličnog Bata Zečevića, Vlada Lukšića, Jusufa Kalamperovića , Milana Vujovića…”, ističe profesor Lutovac, koji  sa žalom konstatuje da magična igra kakva je šah, još uvijek, ne samo kod nas, već i u svijetu, nije vrednovana na način kakav zaslužuje.

“Šah je jedna od vertikala umjetnosti, kao što su muzika, književnost ili slikarstvo, ali po mojoj procjeni, koja je relativna, čovječanstvo nije dostiglo nivo savršenosti šaha, jer od svih tvorevina koje postoje, možda nema ništa organizovanije i savršenije od šaha. On se zasniva na nevjerovatnoj sintezi totalne objektivnosti i nesputane mašte. Šah je tajna koja još nije odgonetnuta i koju civilizacija još nije spoznala”, priča  sa posebnim divljenjem profesor Lutovac.

Da bi ga približio širokom auditorijumu, “Šahovski vijenac” je Maksim Lutovac pisao na izuzetno prijemčiv i zanimljiv način.

U knjigu je integrisao pjesme velikih crnogorskih pjesnika koje korespondiraju sa šahom i sudbinom šahista, Lesa Ivanovića i Vita Nikolića, anegdote sa turnira koje najbolje ilustruju atmosferu i duh koji vladaju na takmičenjima, a dio knjige su, uz poznate šahovske ličnosti, i briljantne partije, sentence najumnijih ljudi čovječanstva, kao i slikari koje je šah inspirisao.

“Šah je univerzalna opsesija”, naglašava Lutovac, a objasnio je i kakvo mjesto ima u njegovom životu, koji je obilježio i višedecenijski rad u obrazovanju.

“Obrazovanje je za mene nezamjenjiva odiseja, počev od Berana, do Bara. Izašle su mnoge generacije koje su iznjedrile  poznata svjetska imena u nauci i umjetnosti, a sebe smatram i skromnim dijelom i doprinosom tih velikih uspjeha. Gimnazija mi je bila i ljubav i dužnost, a šah samo ljubav. Lično sam mnogo ponosan i na knjigu ‘Bar- grad Feniks’, koja na nov i originalan, pomalo i neuobičajen način govori o Baru. Njeno izdanje pomogla je Opština Bar i tadašnji predsjednik Žarko Pavićević, ali mi je žao , jer je tiraž veliki, 3.000, plus 1.500 knjiga na engleskom jeziku, što spava mrtvijem snom u magacinima Kulturnog centra, umjesto da je u rukama čitalaca”, navodi Lutovac.

Smatra da priča o šahu, nakon njegovog monumentalnog “Šahovskog vijenca” mora da bude nastavljena, poput, kako je kazao, Šeherezade, jer najveći čovjekov krvnik je, upozorava profesor Lutovac, zaborav. On već radi na novom djelu, esejima o filozofiji šaha, uz nesebičnu podršku supruge Lalice, takođe, prosvjetnog radnika, koja je sa posebnom pažnjom i ljubavlju, kao i svoju djecu i unučad, njegovala i učila pravim vrijednostima brojne generacije mladih Barana.

The post VIDEO: Život posvećen porodici, obrazovanju i šahu- u posjeti prof. Maksimu Lutovcu first appeared on BARinfo.

Pivotalno domaće djelo posvećeno šahu, pored autora predstavili su voditelj Vladimir Lukšić, predsjednik Šahovskog saveza Crne Gore (ŠSCG) Jovan Milović, intermajstor Blažo Kalezić i recenzenti, velemajstor Nikola Đukić i novinar i publicista Milan Vujović.

Novo izdanje “Šahovskog vijenca” nedavno je izašlo iz štampe, i ovo je bila njegova prva promocija, u idealnom ambijentu-pred istinskim posvećenicama šaha, učesnicima domaće Šahovske lige.

Šahovski vijenac objavljen je 1999, drugo izdanje je iz štampe izašlo 2001, a treće ove godine, dopunjeno i izmijenjeno, u saradnji ŠSCG i „Štampara Makarija“ iz Beograda.

Pored već opisanih događaja i poznatih osvrta na šah i šahovske zaljubljenike, novo izdanje Šahovskog vijenca na 625 strana donosi u deset poglavlja i niz novih detalja, anegdota, podataka i impresija, nastalih u vremenu proteklom od premijernog izdanja.

-Prvi povod za novo izdanje je reakcija na pandemiju, drugi je nedorečenost iz perioda 2000 – 2020. tokom kojeg se desilo mnogo toga, a finalni je odbrana od zaborava preminulih prijatelja- Blagoja Cerovića, akademika Nova Vukovića, prof. dr Vukote Babovića, Nikole Božovića , da pomenem samo neke.

Ovo je moj pozdrav sa šahom, nadam se da će jednog lijepog dana izaći i IV izdanje “Vijenca” iz pera nekog od mojih mladih prijatelja-rekao je Lutovac za portal Feral.bar.

Eklektičnost same igre, ali i svjetonazora autora, pred tipično šahovskih motiva između dvije korice koje krasi “predmetna” slika Voja Stanića, predstavljaju i pjesme doajena crnogorske poezije druge polovine XX vijeka  Lesa Ivanovića i Vita Nikolića, izreke duhovnih velikana o šahu i životu uopšte, kao i brojne anegdote šahu i šahistima. 

-Svojim razbarušenim stilom, ali i sjajno iznijansiranim i pogođenim riječima, izvađenim iz neke davne, zaboravljene riznice, koje niže kao najljepši, zlatni vez, Maksim je u ovoj knjizi uspio da oživi šahovske figure, da ih pusti niz 600 i kusur strana i zauvijek pridobije brojne čitaoce, ne samo iz svijeta šaha.

Jer, i mladi ljudi koje šah zanima koliko i lanjski snijeg, imaju rijetku priliku, makar u predahu između dva zalogaja brze hrane, da nešto nauče od Maksima Lutovca i njegovih ljekovitih zapisa o životu povodom šaha-zapisao je o djelu recenzent Milan Vujović.

-Između ove dvije korice su zajedno Bora Ivkov, Aljehin, Njegoš, Talj, Fišer; Bonja Ivanović, Šekspir, Harun al Rašid i mnogi drugi gospodari i sluge šaha-rekao je Lutovac. 

FIDE majstor Srđa Dragašević zapisao je u predgovoru da su vrijednost i čudesnost ‘Šahovskog vijenca’ već davno istakli autoriteti šaha i umjetnosti.

-Među njima je i legendarni Gliga (Svetozar Gligorić, op.a.) koji je ‘Vijenac’ ocijenio kao ‘Bibliju naših šahovskih prostora’ i Bora Ivkov koji je za ovu i Bonjinu knjigu zapisao da su ‘najbolje šahovske knjige za koje zna’.

Usuđujem se tome da dodam: ‘Šahovski vijenac’ je kroz sva tri izdanja perjanica ne samo šahovske, već cjelokupne naše literature. Istovremeno je istorija i enciklopedija šaha, riznica njegovog stvaralaštva, univerzalni udžbenik i zanimljiva pripovijest-ocijenio je Dragašević.         

Autor je vještim pripovjedačkim stilom, kroz koji je umješno i nikad napadno prošnirana i šahovska faktografija, uveo čitaoce-i stručne i laičke profilacije- u svijet 64 crno-bijela polja, opisana nizom eseja o porijeklu i značaju šaha, njegovoj istoriji u Crnoj Gori , povezujući domaće šahovske tokove sa svjetskim.

-Zahvaljujući „Vijencu“, nikoga iz brojne crnogorske šahovske porodice neće prekriti tama zaborava. Sačuvaće ‘Šahovski vijenac’ i brojne vrijedne partije, blistave kombinacije i pozicione rapsodije, sačuvaće mnoge naše svijetle trenutke, ali i poneki grubi previd, propuštenu šansu i surovu igru sudbine.

A u duhu gesla ‘Gens una sumus’, autor je bio demokratičan, nije otvorio vrata svoje knjige samo najboljim šahovskim vitezovima ovih naših brda, vidjećete u njoj i kako mnogi štitonoša postaje ratnik bez mane i straha, kad udar nađe iskru u kamenu.

I to joj, svakako, daje posebnu vrijednost, jer rijetke su knjige u kojima možete naći tako širok izbor partija, od susreta šahovskih zanesenjaka iz tridesetih godina prošlog vijeka do duela današnjih poletaraca, od okršaja iz najvećih svjetskih arena do simultanki i pionirskih prvenstava-zapisao je drugi recenzent, velemajstor Đukić.

Devetostruki šampion Crne Gore, Đukić je istakao i da ga je prvo izdanje “Vijenca” dočekalo nespremnog, ali, sada, “nešto stariji i mudriji shvatam njegovu veličinu i trud koji je uložen da bi bio napisan”.

Profesor Lutovac (85) poklonik je šaha od ranog djetinjstva, a i dalje mu dan ne može proći bez druženja sa šahovskim figurama.

U biografiji mu je zapisano da se u šahu dokazao kao takmičar-1963. bio je prvak Crne Gore, kao pisac, organizator i učitelj mladih šahista. Školovao se i radio u Beranama, Kotoru, Beogradu i Baru.

Dobitnik je Nagrade grada Bara 1983, Zlatne plakete Šahovskog saveza Crne Gore 1999. i priznanja Zaslužni sportski radnik Crne Gore 2005. 

Autor je više od 15 knjiga.

The post U Sutomoru promovisano treće izdanje Šahovskog vijenca Maksima Lutovca first appeared on BARinfo.

U predgovoru za ovu knjigu, FIDE majstor Srđa Dragašević je zapisao:

 „Vrijednost i čudesnost ‘Šahovskog vijenca’ već davno su istakli autoriteti šaha i umjetnosti. Među njima i legendarni Gliga koji je ‘Vijenac’ ocijenio kao ‘Bibliju naših šahovskih prostora’ i Bora Ivkov koji je za ovu i Bonjinu knjigu zapisao da su ‘najbolje šahovske knjige za koje zna’.

Usuđujem se tome da dodam: ‘Šahovski vijenac’ je (kroz sva tri izdanja) perjanica, ne samo šahovske, već cjelokupne naše literature. Istovremeno je istorija i enciklopedija šaha, riznica njegovog stvaralaštva, univerzalni udžbenik i zanimljiva pripovijest“, naglasio je Dragašević.        

Recenzenti ove luksuzne knjige na 625 strana, u izdanju Šahovskog saveza Crne Gore iz Podgorice i „Štampara Makarija“ iz Beograda, jesu velemajstor Nikola Đukić i novinar Milan Vujović.

Đukić kaže da zahvaljujući „Vijencu“, nikoga iz brojne crnogorske šahovske porodice neće prekriti tama zaborava, i dodaje:

 „Sačuvaće ‘Šahovski vijenac’ i brojne vrijedne partije, blistave kombinacije i pozicione rapsodije, sačuvaće mnoge naše svijetle trenutke, ali i poneki grubi previd, propuštenu šansu i surovu igru sudbine. A u duhu gesla ‘Gens una sumus’, autor je bio demokratičan, nije otvorio vrata svoje knjige samo najboljim šahovskim vitezovima ovih naših brda, vidjećete u njoj i kako mnogi štitonoša postaje ratnik bez mane i straha, kad udar nađe iskru u kamenu. I to joj, svakako, daje posebnu vrijednost, jer rijetke su knjige u kojima možete naći tako širok izbor partija, od susreta šahovskih zanesenjaka iz tridesetih godina prošlog vijeka do duela današnjih poletaraca, od okršaja iz najvećih svjetskih arena do simultanki i pionirskih prvenstava“, napisao je, pored ostalog, velemajstor Đukić, devetostruki šampion Crne Gore.

 „Svojim razbarušenim stilom, ali i sjajno iznijansiranim i pogođenim riječima, izvađenim iz neke davne, zaboravljene riznice, koje niže kao najljepši, zlatni vez, Maksim je u ovoj knjizi uspio da oživi šahovske figure, da ih pusti niz 600 i kusur strana i zauvijek pridobije brojne čitaoce, ne samo iz svijeta šaha. Jer, i mladi ljudi koje šah zanima koliko i lanjski snijeg, imaju rijetku priliku, makar u predahu između dva zalogaja brze hrane, da nešto nauče od Maksima Lutovca i njegovih ljekovitih zapisa o životu povodom šaha“, kazao je drugi recenzent, Vujović.

Profesor Lutovac je početkom maja napunio 85 godina. Od djetinjstva pripada svijetu šaha. U njenu se iskazao u četiri oblasti: kao takmičar (1963. bio je prvak Crne Gore), kao pisac, organizator i učitelj mladih šahista. Školovao se i radio u četiri grada: Berane, Kotor, Beograd i Bar. Najduže je radio kao direktor Gimnazije u Baru. Sada je u penziji, posvećen knjizi, šahu i unučadima.

Dobitnik je Nagrade grada Bara (1983), Zlatne plakete Šahovskog saveza Crne Ggore (1999) i priznanja Zaslužni sportski radnik Crne Gore (2005. godine).

The post Treće izdanje „Šahovskog vijenca“ Maksima Lutovca first appeared on BARinfo.