Vjernima se besjedom obratio po otpustu.

Na početku se osvrnuo na istorijat ove svetinje i podsjetio na predanje da je Sveta kraljica Jelena Anžujska na tom mjestu podigla crkvu, koja je obnovljena u vrijeme Mitropolita i potonjeg Patrijarha Gavrila (Dožića), trudom vjernog naroda i prote Pavla Radunovića. Istakao je i značaj blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohije u obnovi ove svetinje u novije vrijeme.

„Uglavnom, svijeću ove svetinje oni su održali, ali naš blaženopočivši Mitropolit je veliki obnovitelj, prije svega obnovitelj duhovnoga života, a onda je išla i svaka druga obnova. Pokrenuo je zajedno sa sveštenicima i sa narodom iz Bar obnovu ove svetinje i, evo, hvala Bogu, ona je obnovljena. Ali, to ne bi značilo mnogo da Bog nije poslao dvije sestre; prethodno su bile iskušenice, pa su se kasnije zamonašile. Po promislu Božijem dobile su imena Marta i Marija, u spomen onih sestara Svetoga četvorodnevnog Lazara, Marte i Marije“.

Potom je Mitropolit Joanikije poučio da iz jevanđelske priče o Marti i Mariji vidimo da prednost ima duhovno gostoprimstvo, odnosno slušanje i prihvatanje riječi Božije, nad uobičajenim, vidljivim.

„Prvo se sjetimo onoga događaja kada je Gospod Isus Hristos došao u dom Lazarov i sestre Marta i Marija su bile tu, pa Marija sjede kraj nogu Isusovih i slušaše besjedu Njegovu, a Marta se užurbala da spremi sve za doček, da ugosti najdražega i najvećega gosta u njihovome domu. I kako je to malo potrajalo, Marija sluša besjedu Hristovu i ne pada joj na pamet da bilo šta drugo radi, nego da se naslađuje riječju Gospodnjom, blagodaću i silom Duha Svetoga koja izlazi iz usta Gospodnjih, pa će Marta da kaže: Gospode, vidiš li što se čini, reci mojoj sestri da mi pomogne, jer, naravno, svi su znali za taj blagosloveni običaj da bilo koga, a kamoli najdražega gosta, treba dočekati, treba učiniti sve da se pokaže gostoprimstvo u najvećem mogućem smislu. To je naše pravoslavno, istočnjačko gostoprimstvo, da dočekaš najbolje kako možeš. Rekli bismo da je tu Marta bila potpuno u pravu, jer ona mnogo radi, a njena sestra sluša besjedu Hristovu i ne radi ništa. Ali će Gospod Isus Hristos da kaže: Marta, Marta, brineš se i uznemiravaš za mnogo, a to možemo shvatiti na razne načine, a za ono što je manje bitno od ovoga što sada radi Marija. A Marija je bolji dio izabrala koji joj se neće oduzeti.

Vidite kakvu mi pouku treba da izvučemo iz ovoga događaja. Da li su Marta i Marija bile u većem nesporazumu? Ne. One su sestre, one su zapravo jedno. Samo je Gospod ukazao na to da ima nešto veće od zemaljskih briga, pa čak i od ustaljenog gostoprimstva. Treba prvo se nasladiti riječju Božijom, odnosno treba pokazati uzvišenije gostoprimstvo od onoga da napravimo obični doček – jelo, piće, ljubav, dobrodošlicu. Ima nešto mnogo važnije, a to je primiti riječ Božiju u srce svoje. To bismo mogli nazvati duhovnim gostoprimstvom i Marija se potrudila da Gospoda ugosti na taj način: da mu svu pažnju svoje duše i svoga srca ukaže, da otvori uši svoje i misli svoje i srce svoje, da čuje i primi riječ Njegovu, jer On je došao da daje, a ne da uzima. I ono što bi se reklo da uzima, On zapravo opet daje. Od Njega je sve. I ta Marija, koja, reklo bi se, nije radila ništa, ona je radila važniji posao. Ali ne treba potcijeniti ni ulogu Marte, koja se potrudila i dala sve od sebe da dočeka Gospoda Isusa Hrista, da posluži i da pokaže ono gostoprimstvo koje je bilo uobičajeno, ali zaista na najbolji, na najsrdačniji način“, besjedio je Mitropolit Joanikije.

Mitropolit je pojasnio da je i to što je radila Marta takođe značajno i da ni njen trud nije odbačen, ali da je Gospod tom pričom pokazao šta ima prioritet.

Mitropolit Joanikije je zatim ovu jevanđeljsku priču povezao i sa monaškim životom sestara Marte i Marije iz ovog manastira, istakavši da se njihov trud ogleda i u naslađivanju riječju Božijom i molitvenom podvigu i tihovanju, ali i u trudu oko obnove manastira.

„Taj podvig je dosta tajanstven i skriven i treba da bude skriven. Drugačije ne može da se obavlja. Monasi imaju svoj trajni život, a to je molitveno tihovanje i to je veoma važno – da se prvo hranimo riječju Božijom, istinom Božijom i pravdom Božijom, a onda, naravno, i pored tog duhovnog podviga, važan je i taj naš tjelesni trud koji se vidi. Evo, ova obnova – to je tjelesni trud i vidimo da i on ima značaja i da donosi lijepe plodove. Zapravo, ravnoteža, kombinacija jednoga i drugoga, to je punoća monaškoga života i monasi se trude prije svega da molitvom i prizivanjem imena Božijega oplemene svoje srce i svoje duhovno biće, da preporode, a onda se, naravno, trude i da sve oko sebe rade i urede kako treba i da budu gostoprimni i da dočekuju i da rade i da se trude i da vidite kako to biva. Kao što ne vrijedi tjelesni trud bez molitve, tako ni molitva ne može da uspije, da donese svoje istinske plodove, ako nema i tjelesnoga truda. Kao što su sestre Marta i Marija u suštini bile jedno, bile su nerazdvojne, tako i na duhovnom, mislenom planu to treba shvatiti, da ovaj duhovni trud koji se ne vidi i ovaj tjelesni trud – da mora biti i jedno i drugo, s tim što duhovni, molitveni trud ima prednost. Tamo gdje ima molitve, tamo i sve ono što radimo, pa i da nijesmo nešto mnogo sposobni da nešto učinimo veliko, ali će to biti blagosloveno i to će donijeti pravog, istinskog ploda. Ako nema molitve, ako nema tog duhovnoga truda i podviga koji se ne vidi, nego samo hoćemo ono što je spoljašnje, vjerujete, možemo sagraditi kule i gradove – ništa od toga nema, ništa to ne vrijedi. Ponekad je bolje da sve to sagori, nego što se podiže.

Vrlo često to ljudi rade iz neke sujete, da se samo vidi, nema od toga mnogo vajde. Ali, na ovom mjestu i na mnogim mjestima pokazalo se da ima mnogo smisla, prije svega tamo gdje se ljudi Bogu mole i rade sve i daju sve radi slave Božije i radi slave imena Božijega i imaju taj pravac, tu perspektivu duhovnu, onda sve ono što čine, čine od srca i sve je to blagosloveno i tek je to tada lijepo. Kao što ovdje vidimo da se nešto zaista lijepo i čudesno dogodilo i zato ovaj manastir ima već svoju priču, svoju biografiju, ima svoj život“, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski, Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i, podsjetivši na Gospodnje riječi: „Gdje su dvoje ili troje u ime moje i Ja sam tu sa njima“, prizvao Božiji blagoslov na ovaj sveti hram i sve prisutne.

Mitropolit Joanikije je na kraju dodijelio nekoliko arhipastirskih gramata: gospodinu Ristu Drekaloviću iz Podgorice (za pokazanu ljubav prema ovoj svetoj obitelji i veliku pomoć prilikom izgradnje puta do ovog manastira), Željku Đaloviću iz Bara, Školi vjeronauke iz Bara (dječici koja pod rukovodstvom vjeroučiteljice Slavice Orlandić organizuju humanitarne božićne vašare – prošle godine su prikupljenih 8.000 eura donirali za asfaltiranje puta do ovog manastira), Društvu dobrovoljnih davalaca krvi „Sveti Jovan Vladimir“ iz Bara, kompaniji „Carinvest“ iz Grblja (za značajan prilog i doprinos realizaciji projekta izgradnje puta), kao i SPCO Bar.

The post Mitropolit Joanikije uručio gramate Ristu Drekaloviću, Željku Đaloviću i društvenim organizacijama u crkvi na Volujici first appeared on BARinfo.