Bovino je Barane  dočekao širom otvorenih vrata i srca, pod motom “Zajedno u znaku istorije, kulture i prijateljstva”. U nekoliko dana smjenjivali su se koncerti, sportski susreti, turističke prezentacije i druženja sa mještanima. Gosti iz Bara obišli su Stari grad Bovino, katedralu Santa Maria, Narodni muzej i Rimske cisterne, upoznali dio kulturnog nasljeđa ovog kraja, a u Akadiji posjetili tamošnji stari grad, obišli sveto mjesto prikazanja Bogorodice, vidjeli najstarije stablo hrasta u Pulji i prisustvovali programu Blues festivala. Svakodnevno su na meniju bili italijanski specijaliteti uz nezaobilazni “espresso”  i “gelato”. Ali ono najvažnije se događalo mimo programa. Do izražaja su dolazile prave životne vrijednosti, od skromnosti i spontanosti do srdačnosti i velikodušnosti.

Marija Đonović, čija je porodica još osamdesetih bila dio prvih kontakata sa italijanskim prijateljima, danas je jedna od onih koji su tu vezu ponovo pokrenuli. Kako kaže, porodično prijateljstvo je svih ovih godina ostalo sačuvano.

„Nakon tih osamdesetih godina, te prekida koji je uslijedio devedesetih, ostalo je divno prijateljstvo moje porodice sa porodicom koja je u Italiji bila inicijator svega ovoga. Ostali smo u kontaktu i u maju ove godine, u  neformalnom razgovoru Michele Ferro, sin čovjeka koji je u Italiji inicirao tih 80-ih godina čitav ovaj projekat, nas je pozvao, odnosno pitao da li bismo htjeli da ponovo obnovimo tu saradnju. Ono što je počelo kao razgovor, vrlo brzo je postalo stvarnost. Iznenada je krenulo sve to i veoma brzo, ali sve ono što je motivisano prijateljstvom, dobrim, pozitivnim stvarima, uvijek nađe put da bude ostvareno“, smatra Đonović.

„Mi smo se potrudili da građanima Bovina predstavimo i ponovo približimo Crnu Goru kao atraktivnu turističku destinaciju, te da prikažemo sve njene ljepote i sve ono što ona pruža, sa posebnim akcentom na naš grad“, istakla je Đonović dodajući da je poseban utisak na barske goste ostavilo  gostoprimstvo domaćina. Đonović kaže da su ih toliko “zadužili” da sada imaju i svojevrsnu obavezu  da u oktobru, kada Italijani uzvrate posjetu Baru, budu jednako dobri domaćini.

„Ovaj grad, na čelu sa izuzetno predusretljivim predsjednicom Stefanijom Rosi i potpredsjednikom Mikeleom Ferom, nas je toliko zadužio svojim gostoprimstvom da ćemo i te kako morati da se potrudimo kad im budemo domaćini. Sad smo mi bili kod njih, a onda će sredinom oktobra oni doći kod nas. Nadamo se da ćemo stvarno uspjeti da dostignemo ovaj nivo gostoprimstva”, kazala je Đonović, koristeći priliku da izrazi zahvalnost svim prijateljima koji su pomogli realizaciji ovog projekta.

U toj razmjeni posjeta posebno mjesto zauzimaju muzika i sport, univerzalni jezici koji, kako se pokazalo u Bovinu, lako prelaze granice.

Ženski kamerni sastav „Antivari Musica“, predvođen maestrom Mirom Kruščićem, održao je koncert u katedrali Santa Maria, uz nastupe sopranistkinje  Aleksandre Vojvodić Jovović, Mihaele Jovović i korepetitorke Jelene Dobrković. Repertoar je objedinio duhovnu i svjetovnu muziku, uključujući i crnogorske melodije. Za nastup na glavnom gradskom trgu odabrali su filmsku muziku i tradicionalne crnogorske pjesme. Publika je izvođače ispratila aplauzima, a susreti poslije koncerata su pokazali da muzika gradi najljepše mostove među ljudima.

Za maestra Mira Kruščića ovaj susret ima širi značaj. On ga vidi kao nastavak jedne tradicije u kojoj se kultura i sport prirodno susreću, a značajan je i zbog činjenice da je ova godina u znaku jubileja.

„Ovo je zaista divan projekat, mi smo ga,  zajedno sa kolegama iz Gimnazije, nazvali ‘Odiseja 2026’ i smatram da je ovo jedna objedinjena priča kulture i sporta, kao što se nekada radilo u bivšoj Jugoslaviji. Veoma je važno da se zemlje povezuju i sportom i muzikom i smatram da je ovo bila jedna odabrana ekipa različitih ljudi, što je jako važno. Ovo je samo jedan novi početak saradnje za koju vjerujem da će biti plodonosna za obje strane”, poručio je Kruščić dodajući da je program hora za ovu godinu  u potpunosti posvećen  obilježavanju 20 godina postojanja  i isto toliko godina saradnje sa sopranom Vojvodić Jovović.

Publika u Bovinu posebno je reagovala na nastup u katedrali. Muzika koja je došla iz Bara nije bila samo predstavljanje crnogorske kulture, već prilika za susret kroz emociju koju nije potrebno prevoditi. Sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović je tokom nastupa doživjela ovacije brojnih gledalaca.

„Muzika je ta koja prodire u svačiju dušu i u trenutku svi uživamo u istim emocijama i to nas spaja bolje od svih riječi”, kazala je Vojvodić Jovović, opisujući osjećaj koji je teško svesti na protokol ili zvaničnu saradnju.

„Nakon nekoliko sati boravka u živopisnom gradiću Bovino, mještani su nas prihvatili kao da smo im komšije. Počeli su da nas dozivaju imenima kao i mi njih, razmijenili smo i brojeve telefona. Osjećali smo se kao kod kuće”.

Poseban trenutak bio je nastup njene učenice i ćerke, mlade sopranistkinje Mihaele Jovović, koja je u katedrali Santa Maria izvela Šubertovu „Ave Maria“. Njena interpretacija snažno je emotivno djelovala na publiku. Bilo je aplauza, zagrljaja, ali i suza. Reakcija je bila toliko snažna da je Mihaela već narednog dana ponovo pozvana da pjeva na posebnoj misi u katedrali. 

Most saradnje i zajedništva uspostavljen je i kroz sport. Barska ekipa „Benvenuto“, predvođena Robertom Barabašem, učestvovala je na turniru u malom fudbalu, zajedno sa dvije ekipe iz Bovina i jednom iz Troje. Poslije uzbudljivih mečeva  igranih srcem i u kojima je svaki gol i na terenu i na tribinama dočekan sa posebnom emocijom, Barani su osvojili drugo mjesto. Ali rezultat, kako je kazao Mladen Obradović, jedan od organizatora sportskog dijela turneje, nije bio najvažniji.

„Bilo je zanimljivo, bilo je i uzbudljivo, rezultati su bili tijesni i na kraju bilo je to prelijepo druženje i jedan sjajan događaj. Možemo reći da sport može da poveže dva grada, dvije države. Mi smo to upravo uradili i mislim da smo uradili pravu stvar i za Bar i za Bovino. Sada slijedi druga polovina priče. U oktobru će italijanski prijatelji doći u Bar  i tada će se vidjeti da li je ova obnova saradnje bila samo lijep susret ili početak nečega trajnijeg”, kazao je Obradović,  iskusni organizator brojnih turnira i memorijala.

Obnova veze između Bara i Pulje nije samo ponovno uspostavljanje saradnje koja je nekada postojala. Riječ je o tome da generacija koja je naslijedila jedno staro prijateljstvo sada pokušava da mu udahne novi život. Jer, između Bara i Bovina nisu ponovo uspostavljeni samo kontakti. Ponovo su uspostavljeni susreti. A iz njih, možda, mogu nastati nova prijateljstva, nova putovanja i nove priče. U oktobru, kada Italijani stignu u Bar, ta te će se priča nastaviti tamo gdje je ovog ljeta ponovo počela, među ljudima.

The post Muzika i sport ponovo povezali Bar i Pulju first appeared on BARinfo.

Nakon devet dana, osumnjičeni za pokušaj Darisovog ubistva je, odlukom Višeg suda u Podgorici, pušten da se brani sa slobode. Daris je još uvijek nalazi na liječenju u Kliničkom centru Podgorica.

Građani Bara zahtijevaju i strože kazne za maloljetne prestupnike, reforme u obrazovanju, kao i hitno uključivanje nadležnih u process suzbijanja nasilja. Okupljenima se, na početku protesta, u ime porodice, obratio Alan Drljan. Zahvalio se na podršci “u ovoj borbi koju smo najmanje htjeli da rješavamo na ulicama”.

Direktorica Gimnazije “Niko Rolović”, Marija Đonović, apostrofirala je da je skup organizovan sa ciljem da se ukaže da je bezbjednost naše djece i sigurno okruženje imperativ i da su promjene te koje će nam omogućiti da ne živimo u strahu.

„Kao prosvjetni radnik, duboko vjerujem da su naša djeca dobra, savjesna, puna pozitivnih ambicija, ali i da je do nas, odraslih, da ih naučimo i usadimo im prave vrijednosti koje će ih učiniti boljim ljudima, i za sebe i za druge“, kazala je Đonović.

Buran aplauz i podršku dobila je profesorica Milena Bajagić, za koju je Drljan kazao da je „trenutno najpoznatija profesorica biologije na Balkanu, bez koje Daris danas ne bi bio ovdje gdje jeste“.

„Ne zaboravite, dijete je oduvijek bilo i biće, oličenje porodice iz koje dolazi, dok je škola, ustvari, refleksija našeg društva. Zato, svi zajedno možemo da damo glas i vjetar u leđa, kako porodici, tako i školi, za bolju budućnost naše djece“, poručila je Bajagić.

U ime NVO “Roditelji.me” govorila je Kristina Mihajlović, koja smatra da su odrasli loš primjer djeci.

“Ne znam šta više nije jasno u ovoj državi, ne znam šta još treba da se pitamo. Ljudi, imamo krizu društva i imamo krizu porodice. Moramo nešto hitno da uradimo. Ne možemo više da čekamo nijedan dan i nijedno dijete”, decidna je Mihajlović.

Predsjednica NVO „Lea“, Anđela Jukić je naglasila da ovo što se dogodilo Darisu predstavlja surovu realnost u kojoj odrastaju djeca.

„Pozivam sve državne organe – Ministarstvo prosvjete, Ministarstvo socijalnog staranja brige o porodici i demografije i Ministarstvo zdravlja da hitno preduzmu sve korake kako bi se osigurala bezbjednost djece u školama. Takođje, pitamo i zašto se u školama ne poveća broj psihologa, pedagoga i socijalnih radnika“, jasna je Jukić.

Posebnu pažnju i reakcije prepune emocija i podrške, izazvalo je obraćanje Darisove petnaestogodišnje sestre, Lare Mujić. Ona je, govoreći sa zrelošću i mudrošću netipičnim za mlade godine, danas sa sugrađanima podijelila tužnu istinu – da je situacija koja se dogodila njenom bratu, ostavila trajne ožiljke na njihovoj porodici.

„Svakodnevno skupljamo snagu da nastavimo dalje, a odluka da se počinitelju ukine pritvor, nam to dodatno otežava. Izražavam duboku zahvalnost svima koji su nam se našli u najtežim momentima. Ovo što se desilo mom bratu ne bih poželjela apsolutno nikome, niko ne zaslužuje da prođe kroz ovakav bol, niti da doživi osjećaj nepravde koji sada nosimo. Ovo nije samo moj bol, već i bojazan za budućnost, za bezbjednost moje porodice i za sve one koji bi mogli biti u sličnoj situaciji. Smatram da je potrebno podići glas i tražiti odgovornost. Tražimo pravdu, ne samo za mog brata, već za sve koji vjeruju da bi zakon trebalo da zaštiti žrtve, a ne da bude na strani onih koji su počinili zločine. Zbog ove situacije sam odrasla preko noći. Pozivam sve nadležne da razmotre posljedice svojih odluka i da osiguraju da pravda zaista bude postignuta“, odvažno i zrelo je podcrtala Lara Mujić.

Uz Darisovu porodicu, na današnjem protestu bio je i Armin Kremo, otac maloljetnog Alije Krema iz Sarajeva, povrijeđenog prošle godine u Šušanju, od strane istog počinioca, dok je bio na pripremama sa svojim atletskim klubom. On je kazao za Radio Bar i Bar Info da smatra da se ovo dogodilo zbog spore pravde i nekažnjavanja počinioca. Istakao je da je to nedopustivo i da se nada skorijem sankcionisanju počinioca, kako se ovo ne bi ponovilo nijednom djetetu.

Iako je ovo drugi protest, nadležne institucije su i dalje nijeme na apel porodice Mujić, kao i građana Bara, zbog čega je u planu da naredno okupljanje bude u Podgorici, ispred Višeg suda, čijom odlukom je osumnjičeni maloljetnik pušten da se brani sa slobode.

Prvi protest “Bar uz Darisa” održan je u subotu 19. oktobra, kada su građani masovnim okupljanjem stali uz Darisa Mujića i njegovu porodicu. Isto su poručili i danas – da u borbi za pravdu, nisu sami.

The post VIDEO: Bar uz Darisa – bezbjednost naše djece i sigurno okruženje imperativ first appeared on BARinfo.

Đonović je navela da je za upis konkurisalo 168 učenika, koji su razvrstani u šest odjeljenja, što je upisna kvota koju je za ovu obrazovnu ustanovu odobrilo Ministrarstvo prosvjete, nauke i inovacija.

Direktorka Gimnazije “Niko Rolović” osvrnula se i na uspjeh učenika u protekloj školskoj godini: “Na početku školske godine je bilo upisano 580 učenika raspoređenih u 22 odjeljenja. Sa pozitivnim uspjehom razred je završilo 528, dok su 44 učenika upućena na polaganje popravnog ispita u avgustu”.

“Polaganja maturskih ispita započela su u aprilu, i to prvo iz CSBH jezika i književnosti, zatim iz engleskog jezika i matematike, i na kraju iz predmeta od značaja. Veoma je mali broj učenika koji nisu položili i koji u avgustu treba ponovo da polažu maturski ispit. Jedna veoma dobra i kvalitetna generacija je završila Gimnaziju ove godine i sigurni smo da će i u nastavku školovanja postizati ovako dobre rezultate”, istakla je Đonović.

Tokom školske godine, profesori i učenici su pored redovnog nastavnog procesa, bili uključeni i u mnoge vannastavne aktivnosti, sportska takmičenja, takmičenja u znanju, humanitarne akcije, učestvovali na  konkursima, edukacijama, radu radionica. 

Među njima, Đonović je istakla učešće u okviru implementacije Lokalnog akcionog plana za mlade 2024. u hakatonu za najbolju preduzetničku ideju. Takmičenje u biznis idejama za mlade, je organizovala Opština Bar u saradnji sa Biznis start centrom.

“Učesnici hakatona bili su mladi od 15 do 30 godina koji su bili u prilici da iskažu svoju kreativnost i preduzetnički duh, ali i da pokrenu sopstveni biznis. Glavne oblasti za razvoj biznis ideja bile su turizam i inovativna rješenja u lokalnoj zajednici. Prvo mjesto po odluci žirija dobila je biznis ideja, inovativna aplikacija ’PawCare’ koju su osmislili naši učenici Danil Monahov, Ilija Kalezić i Mihailo Roćenović”.

Barska Gimnazija veliku pažnju usmjerava i na prevenciju nasilja i drugih oblika rizičnog ponašanja. “Prevencija se odvijala u skladu sa planom odjeljenjskog starješine i pojedinih timova, ali i kroz saradnju sa različitim institucijama i lokalnom  zajednicom”.

Poseban vaspitni efekat na sve učenike imala je akcija Dan dobrih djela, koju su pokrenuli učenici IV-1 odjeljenja. Prikupljali su pomoć za četvoro djece o kojima brine baka. Organizovali su akcioni dan (rad po firmama za dnevnicu) i humanitarni turnir u fudbalu i pikadu i od prikupljenih sredstava kupili poklone za djecu  i uplatili određenu sumu novca za stanarinu. 

Đonović je sa ponosom istakla da je Gimnazija „Niko Rolović“ po četvrti put proglašena za najbolju srednju školu u Crnoj Gori u oblasti sporta. Posebno uspješni, sa osvojenim prvim mjestima na opštinskom, regionalnom i državnom takmičenju su ženski i muški odbojkaški i rukometaški klub škole, kao i takmičari iz atletike. 

U Gimnaziji je, nakon dužeg perioda, ponovo pokrenut školski časopis „Krug“, koji je predstavljen u aprilu 2024.

Kraj školske godine bio je i povod da direktorka Gimnazije “Niko Rolović”, Marija Đonović, istakne i najbolja postignuća učenika u vannastavnim aktivnostima:

“Na Državnom takmičenju u organizaciji Ispitnog centra učestvovalo je 15 učenika, na  Olimpijadi znanja u organizaciji PMF-a 7, na Filozofskoj olimpijadi dva učenika”. 

Nagrađeni su: Nikola Kojičić-IV razred, treća nagrada iz engleskog jezika na Državnom takmičenju u znanju u organizaciji Ispitnog centra, mentorke-Tijana Kosović i Tamara Đurović. Danilo Janković, II razred – prvo mjesto na Filozofskoj olimpijadi, mentorka Nela Dabanović. Aldijan Bahović, III razred-treće mjesto na Filozofskoj olimpijadi, mentorka Nela Dabanović. Anđela Đokvučić, IV razred-prva nagrada na Olimpijadi znanja iz biologije u organizaciji PMF-a, mentorka Milena Bajagić.

Vuk Mastilović, IV razred, osvojoo je treću nagradu na Olompijadi znanja iz fizike u organizaciji PMF-a, mentorka Ljiljana Raković. Danilo Janković je učestvovao i na Međunarodnoj filozofskoj olimpijadi u Helsinkiju i osvojio specijalnu pohvalu. Mentorka Nela Dabanović”.

Na državnom takmičenju ‘Mladi ekoreporteri’ koje organizuje NVO Ekom, nagrađeni su učenici: Andrea Karanikić, nagrada za ekološki aktivizam. Anja Milić i Nikola Đenđinović osvojili su treću nagradu za eko film. Rejhana Zejnilović, prvo mjesto za ekološku fotografiju.

Dva rada mladih ekoreportera su se plasirala na međunarodno finale: ‘Mlinovi melju plastiku’ učenika Anje Milić i Nikole Đenđinovića i ‘Žedna zemlja’ učenice Rejhane Zejnilović. Mentor svim takmičarima iz ekologije je profesorica biologije Jadranka Tršić.

Na literarnom konkursu Festivala Đački rastanak, JU Zahumlje, u kategoriji srednjih škola, treće mjesto je osvojila Anđelija Đurković, učenica prvog razreda. Mentor profesor Marko Radosavović.

Na opštinskom takmičenju recitatora učenica drugog razreda Elena Blečić je osvojila treće mjesto u kategoriji srednjih škola. Mentor profesor Marko Radosavović

Andrea Purlija, učenica prvog razreda je na opštinskom takmičenju-  Afirmišemo djecu i mlade književne stvaraoce, osvojila drugu nagradu.

Na Opštinskom takmičenju u pružanju prve pomoći ekipe Gimnazije su osvojile drugo i treće mjesto. Mentor je bila profesorica biologije Milkica Čarmak”. 

“Škola se uključila i u projekat Opštinskog tima za PRN, gdje su koordinarori za PRNŠ iz svih barskih škola pokrenuli konkurs za izradu najboljeg scenarija za čas, pod nazivom Čas za plus. Iz Gimnazije je poslato desetak scenarija, a prvu nagradu u kategoriji sredjih škola je osvojila profesorica Ana Đurović (engleski jezik), drugu nagradu, timski čas ‘Kolumbar’, profesorice Vesne Pavićević (književnost) i Nede Popović (likovna umjetnost)”.

“Nastavni proces u školskoj 2023/24 godini se odvijao u skladu sa Kelendarom rada koji je donijelo Ministarstvo prosvjete i svi planirani sadržaji su realizovani. Ukupno 48 nastavnika je bilo uključeno u realizaciju nastave i svi predmeti su bili stučno zastupljeni”, zaključila je Đonović. 

The post U barskoj Gimnaziji popunjena sva mjesta za upis u prvi razred first appeared on BARinfo.

Bivši gimnazijalci, kada se začulo školsko zvono, ušli su u zgradu Gimnazije, gdje su svi baš kao nekada sjeli u klupu i „čekali da počne čas“. U ime svoje generacije, Marica Hntajug je otvorila program i najavljivala učesnike. Času su prisustvovali profesor sociologije Miodrag Lekić, profesor engleskog jezika Dragan Vugdelić i profesorica matematike Radmila Suđić. Na početku časa odali su počast i minut ćutanja onima koji nijesu više među živima, a nakon toga su profesori izvršili prozivku generacije.

Direktorici škole, Mariji Đonović je uručeno cvijeće i umjetnička slika na poklon u znak sjećanja na generaciju 1974. Đonović je istakla da je zatečena koliko ljubavi, poštovanja i pažnje nosi njihova generacija prema Gimnaziji i da je današnjim generacijama teško usaditi ljubav i toliko poštovanje prema jednoj ustanovi koja to zaslužuje.

„Kada sam pročitala da ćete zajedno da idete autobusom do Skadarskog jezera da biste evocirali uspomene sa maturske ekskurzije, ostala sam bez riječi, to je predivno i toliko emotivno. Vidi se da jeste povezani i da vas vežu prelijepa zajednička sjećanja“, kazala je Đonović.

Profesor Miodrag Lekić se obratio učenicima i čestitao impresivan jubilej.

„Danas neće biti ocjenjivanja, neće biti novih lekcija, u međuvremenu je jedna druga škola preuzela sve i sa ocjenama i sa ispitima, to je život. To je ispit sa puno detalja, svako nosi svoju priču, koju sam siguran da ste položili velikim uspjehom. Život vam je siguran sam u to donio puno sreće, pa i tuge. Dokazano je da su generacijske grupe najjače grupe, one su trajne i vječne, zato ste vi generacija koja se tako sa radošću okuplja“, kazao je Lekić dodajući uz osmijeh da se organizacioni odbor ne rasformira, nego da priprema za deset godina ponovno okupljanje.

U ime maturanta obratio se Veselin Nikčević, koji je kazao da je njihova generacija dosta čvrsto koračala i još uvijek tako korača kroz ovaj život.
„Ovih 50 godina smo prošli kroz mnogo turbulentnih životnih situacija koje smo uspješno savladali. Zato nema tog zadovoljstva koje se može mjeriti sa onim koje mi danas osjećamo. Živimo za ovakve trenutke i nadamo se da će ih biti što više“, rekao je Nikčević.

Času su prisustvovali fotograf i kamerman koji su napravili prelijepu uspomenu na generaciju bivših đaka gimnazije.

Kao i prilikom prethodnih okupljanja generacije 1973/74, posjetili su groblja na kojima su sahranjeni njihovi školski drugovi i drugarica: Vera Baranin, Filip Radović, Dragan Simović, Robert Tijanić, Ahmet Đurović, Ćazim Šabazović, Petar Bracović, Dušan Đurišić i Miodrag Petanović – Gvozden brijeg, groblje u Dobroj Vodi i seosko groblje u Boljevićima.

„Sa delegacijom generacije bili su i najbliži članovi porodica naših pokojnih školskih drugova.Moram da istaknem da je bilo veoma dirljivo i emotivno, sa puno poštovanja i pijeteta prema našim, nažalost, rano preminulim drugovima i drugaricom“, kazao je Dragan Dedić, jedan od organizatora okupljanja.

Druženje generacije 1973/74. završeno je ručkom na Virpazaru.

The post Generacija gimnazijalaca 1974. proslavila 50 godina mature first appeared on BARinfo.

Govorila je, pored ostalog o đedu Andriji Peroviću koji je prvu pravu fudbalsku loptu i prvu šahovsku garnituru donio u Bar, bio prvi licencirani sudija, bio u Gaeti sa kraljem Nikolom, potom zatvaran u logore i preživio golgote Drugog svjetskog rata, drugom đedu Toniju Trceti iz familije koja je bila najstarija na Pristanu, zatim o ocu Radetu – Pucu (“Unucima nije dao da ga zovu ‘đede’ no Puco, i danas ako sretnem nekog ko je stariji i predstavim se, uvijek moram da dodam da sam ‘Pucova kćerka’“), djetinjstvu u Šušanju, izdavanju soba (“Izađeš na ulicu sa natpisom ‘Sobe’ i čekaš, i ja sam tako radila. Najljepše bi bilo kad bi došli stranci, naplatiš im skuplje a kad odu ostave žvake, šampone, časopise, stripove…”), srednjoj školi, fakultetu… 

“Ja se, kao najstarija od unuka, jedina sjećam đeda Andrije, imala sam 9 godina kad je preminuo. Bio je stamena, čvrsta figura, stalno u odijelu – kao i đed Toni sa majčine strane – sa štapom i šeširom, ponosit, uspravan. Nije bilo kod njega topline kao kod Trceta, možda zbog toga što je baka rano umrla, bio je prilično odvojen, svoj. Kad je Pristan razrušen, moji su dobili dva placa – u Šušanju kod stare ‘Izborove’ prodavnice i na samoj magistrali. Nakon što su kuće bile gotove, otac je tražio od đeda da živimo zajedno, ali je on kategorički odbijao. Svako svoj život, govorio je, a popićemo kafu i nekad ručati. Moj otac Puco se rodio 1934, imao je stariju sestru Radojku, a treće dijete Branislav – Glišo je neđe 1936. godište”, započela je priču Marija Đonović.

Sticajem okolnosti, rodila se u Požarevcu.

“Majka je studirala u Sarajevu, a otac je bio uporan da mora to da se završi, i zato su nekih 15 dana pred termin za porođaj pošli kolima da ona polaže preostale ispite. Međutim, u Sarajevu počinju trudovi, a Pucova zamisao je bila, pošto je stric u Požarevcu cijenjen i kao stomatolog i kao čovjek, da se njegova žena porodi u bolnici kod njegovog brata. Hvata se avion do Beograda, stric čeka majku na aerodromu i vozi za Požarevac, i odmah po stizanju pojavljujem se ja. Pritom, Puco ne ide za Požarevac, nego se vraća u Sarajevo i kolima ide za Bar. Tek nakon 20 dana je vidio svoje prvo dijete. Čekao je majku na aerodromu i rekao kad me vidio: ‘Bože, kako joj je ružan nos’, na šta se majka rasplakala. Ali je kasnije ta ljubav prema meni bila neizmjerna, čak je na svom ševroletu napisao ‘Marija’.

Donešena sam na Pristan, ali se on ubrzano rušio, pa smo prešli u Lamele, u stan koji je majčina familija Trceta dobila zbog oduzimanja zemlje. Ja sam strašno voljela đeda, babu i tetku Zdenku, izuzetno sam mnogo vremena provodila s njima, a s obzirom da smo tamo živjeli dvije godine, svima sam govorila da sam ja Marija Trceta. To je ocu strašno smetalo, bivalo je svađa, konstruisale se teorije zavjere ko me to naučio, pa sam morala napamet učiti kao pjesmicu ‘Ja sam Marija Puca Perovića'”.

Kad su se kuće izgradile, prešli su u Šušanj.

“Do moje petnaeste godine svakodnevno smo se igrali, mimo obaveza u kući i učenja, sestre Nataša i Milena Perović (sa Natašom sam bila nerazdvojna, čini mi se decenijama), onda Željka i Nataša Milović, braća Srđan i Tripko Kosanić, Zoran i Đorđe Milošev, Vlado Milović, Nataša Okuka, Goca Milošević, Nataša Vujović…  Igre su bile raznorazne – žmurke, frankeštajna, organizovali smo takmičenja u gimnastici, skokovima, pravili smo priredbe za roditelje ljeti i naplaćivali kobajagi karte. Srđan Kosanić je slomio zub kad je napravio skejt od rolšua i spuštao se niz ulice tek asfaltiranog Šušanja.

Ja sam najstarija od djece, pet godina iza mene je Andrija, pa još pet Stevan, pa 12 godina mlađa od mene Andrijana. Kad god sam htjela da se igram, vazda je moralo jedno ili dvoje mlađih da bude sa mnom. Znali su od mene da dobiju ‘roditeljsku’, i to ne jednom, ali niko nikada nije ocu i majci špijao”.

A u kući specifično porodično ustrojstvo.

“Majka je bila staložena, smirena žena sa fenomenalnom sposobnošću da razdvoji bitno od nebitnog. Bitna je bila porodica, vaspitanje, da sve bude na mjestu, ali joj je najbitniji bio muž Puco, njena jedina i najveća ljubav, da je on srećan i zadovoljan, sve je kod nje bilo podređeno njemu. Znalo se da ručak nije smio da se preskoči, i niko nije smio da počne da ruča prije njega. Neka si gladan, mora da se čeka Puco. Bila je profesor engleskog u OŠ ‘Anto Đedović’, ljeti se bavila izdavanjem kuće i nas četvoro podizala.   

Otac je bio poznati turistički radnik, između ostalog i direktor ‘Domaćeg turizma’. Nas je bilo četvoro djece, a on je htio da ih ima još, pritom je mene kao najstariju dobio u 40-oj. Smatrao je kako treba da ulaže dosta u mene, a da ja to prenosim na mlađe. Radio je na građenju mojeg samopouzdanja i samostalnosti, često na jedan ne baš uobičajen način. Primjera radi, kad se otvarao hotel ‘Sozina’, držala sam onu tacnu sa makazama. Kad je radila ‘Amfora’ u Šušanju, uvijek je bila živa muzika, imala sam tad 7-8 godina, doveo bi me i rekao da idem između stolova sa konobarima i pitam goste šta će ko da pije, da naučim da se krećem među ljudima, da nemam strah.

Takođe, tokom mog odrastanja, bilo mu je jako bitno da njegova najstarija kćer gazi kako treba, da se ne krivi, da ima lijepo držanje, i moj zadatak je bio da svakog jutra, dok se on brije, hodam na vrhovima prstiju i sa knjigom na glavi po kući kako bih naučila da to radim pravilno”.

Vrijeme provedeno u OŠ “Anto Đedović” pamti po lijepom, neke od nastavnika posebno.

“Ja sam bila prva generacija koja je čitavu osnovnu školu provela u ‘Anto Đedović’, sa radošću sam išla. Posebno sam voljela da idem radi moje učiteljice Vojke Kažević. To je žena koja nije povisila glas za četiri godine, ali je imala autoritet i toplinu i vještinu da se na poseban način posveti đaku, kao neka dobra vila.

Profesor Petko Begović je bio zadužen za fizičko, nismo imali salu već na betonskom terenu, uz čitavu opremu, triko i šputke. Išli smo na razna takmičenja, bila sam na rukometu ali sam jedino znala da igram odbojku. Vrhunac mog samopouzdanja bez pokrića bilo je prijavljivanje za takmičenje u plivanju u bazenu hotela ‘Inex’. Potpuno drugačiji uslovi, dobro se nisam udavila, stigla sam ubjedljivo zadnja.

Moram da izdvojim profesora srpsko-hrvatskog jezika Voja Markovića. Čovjek od nekih 1,90 m, sa brkovima, strog, opasan, ali profesionalac. On je imao ‘Mirka’, prut koji je bio unutar katedre. Ako bi se slomio ‘Mirko’, poslao bi nekoga da nabere novog, da se fino savija, da nije suv, već da radi posao. Sjećam se prvog časa i priča starijih da ne smiješ ni disati kod njega, mog drhtanja i straha. Napisao bi rečenicu na tabli, sjećam se odlično ‘Juče sam Tarom došao u Bar’. Onda bi podigao prvu učenicu da kaže ima li tu što kako ne treba. Ona gleda, drhti, ne zna, pa pruža ruke – dobiješ ‘Mirkom’ po šakama i vraćaš se na mjesto. Onda dolazi drugi na red, niko ne smije ni da pomisli da kuka, plače ili se žali, i tako svi dobijaju šibom po rukama, sve do Nataše Perović koja iz zadnje klupe stidljivo izlazi i stavlja znake navoda na ‘Tara’. Roditeljima je bilo drago za te metode, nastavnik zna zašto, ne sjećam se da se iko ikada požalio što je ‘Mirko’ obavljao posao po rukama učenika. Sa ovakvim načinom sve smo naučili, ja sam sa znanjem iz osnovne škole polagala srpski jezik na fakultetu”.

U porodici, kaže, nije značila ništa nijedna ocjena, već znanje koje je stekla.

“Otac je tvrdio da se petice lako dobijaju, no da vidimo što znam mimo petice. Primjera radi, bila sam sa svim peticama sedam razreda, a u osmom dobila 4 iz matematike, i ostave mi je za kraj, pa mi pokvare Luču. Moja majka, iako je radila u toj školi, nije ni pomislila da pita zašto je to tako, mislim da se toga danas ni ne sjeća. Profesorica matematike i moja razredna je bila Sofija Vojvodić, stroga, ali pravična, dobar pedagog i profesor, ali sam se ja nešto bila naljutila na nju, ustala sa časa, izašla i zalupila vratima, to je bio najveći eksces koji sam uradila u osnovnoj školi. Sofija se naljutila, a ja pokušala da se pravdam promajom i vjetrom…

Način na koji je direktorka Jelica Zenović vodila tu školu bio je za primjer. Dvorište je bilo sređeno do perfekcije, kao i ruže oko spomenika, a iza škole je bila livada Poljoprivrednog dobra gdje smo mi radnom subotom sadili krompir, okopavali, plijevili, uređivali… Bile su priredbe kod biste i unutra na pozornici, himna škole, recitacije, skečevi, folklor, ples…

Sjećam se da sam strašno željela da vodim program, jer kad vodiš program ti si glavni, stalno te ima, držiš tenziju, šef si, ali je ta čast stalno dolazila Maji Malić u ruke, nikad meni. Njena dikcija i sve ostalo su bili razlog. Morala sam da čekam da budem osmi razred, jer je ona godinu starija i već je bila u Gimnaziji, da se i ja dočepam te časti, tako da je meni svanulo kad je Maja napustila školu. Bilo je tih programa i u Domu kulture, ima jedna fotografija đe sam neđe drugi razred osnovne škole – nastupam, a nemam prednje zube“.

Slijedi Muzička škola bez Muzičke škole, pa nakon četvrtog ponovo drugi razred.

“Kad sam krenula u prvi razred osnovne škole, Puco je odlučio da me upiše na klavir. Pošto naše Muzičke škole još nema, nije postojala, pohađam časove klavira i solfeđa kod profesora Vita Ujesa i polažem na kraju godine u Muzičkoj školi u Kotoru. I tako četiri godine. Kad sam krenula u peti razred, barska Muzička škola je već radila godinu dana, pa moji roditelji odlučuju da me upišu u pravi drugi razred, tako da sam ja nakon četvrtog prešla u drugi razred. Tada je Muzička škola bila u Ulici maršala Tita, drugačiji svijet za mene u kome ne poznajem baš nikoga. Katastrofa, na svaki čas klavira, solfeđa i teorije muzike sam išla plačući, ali nema popuštanja. Toliko nisam voljela Muzičku da sam na kraju tog drugog razreda ostala na polaganje u avgustu kod profesorice klavira Dolores Engelhart Husić.

U trećem razredu je lakše išlo, privikla sam se, a krenula su i druženja sa Larom Lutovac, Jasminom Kalamperović, Sanjom Vlahović, Sanjom Stanišić i njenim bratom Radetom, Saškom Šaranović… Sa horom kojeg je vodio profesor Rakonjac osvajali smo nagrade na crnogorskom nivou i išli na savezna takmičenja u Novi Sad, Sarajevo… Išla sam u Muzičku pješice svaki dan iz Šušanja i još mi Puco da zadatak da, pošto krivim noge kad hodam, idem tako da mi linija kocaka bude tačno između stopala. Najljepši dio puta bila je jedna mala knjižara pored ‘Lamarina’, danas bi to bilo preko puta ‘Cakana’, tu bi ostala ne znam koliko da izaberem male gumice mirišljave”.

Gimnaziju, odnosno tada Školski centar “Niko Rolović”, Marija je upisala 1988, kulturološko-jezički smjer.

“Bilo je žensko odjeljenje, 30 učenika – samo dva momka: Srđan Iličković i sin sveštenika Boška Femića. Imala sam sreće da mi razredna bude Janja Đurković. Matematiku mi je predavala sušta dobrota, profesor Topalović. Negdje u četvrtom bila sam nešto bolesna, a i nisam učila, pa je morao da mi da jedan. On samo što nije plakao, morala sam da mu obećam da ću sjesti i naučiti te lekcije. Profesor engleskog jezika mi je bio Ranko Opančina, mlad, znali smo da svira gitaru, molili smo ga da na času skidamo tekst na kasetofonu ‘Eaglesa’ – ‘Hotel California’.

Dva puta godišnje, pred školu ili pred ljeto, išli smo porodično ‘Svetim Stefanom’ za Italiju, u kupovinu garderobe. Imala sam tad i ‘idiot’ fotoaparat, jer je Puco smatrao da treba sve da imam, ali da dam svoj maksimum u školi i svemu ostalom. Naročito je tražio da naučim jezike, i toliko me pritiskao da sam gotovo zamrzjela engleski jezik kao predmet u školi. U Italiju sam se zaljubila preko RAI programa, naročito reklama, ‘Bruklin’ žvake, pa voćni jogurt, ja sam mislila da bolje reklame na svijetu ne mogu da postoje“.

Njena generacija je bila prva u mnogo čemu, pored ostalog i u polaganju maturskog ispita, ali i – štrajku!

“Bila sam četvrti srednje i prva generacija u Gimnaziji koja poslije mnogo godina polaže maturski ispit. Generacija prije nas je trebala da bude ta, ali nešto zakonski nije bilo regulisano, a oni su se bunili, pa su ih preskočili. I mi smo mislili da ćemo tako, pa je krenula organizacija štrajka da se ne ide u školu ako nam ne usvoje zahtjeve da nemamo maturski. Nisam bila uključena u organizaciju, imala sam svoje društvo – Saška Krivokapić, Maja Vukmanović, Valentina Delibašić, Valentina Paladin, Brankica Bajić, Dijana Obradović, moja Nataša je tada u SAD učila… Kreće taj štrajk, prvi dan ne idemo u školu i predajemo zahtjeve. Drugi dan nema škole isto. Trećeg zovem telefonom drugaricu, pitam ima li štrajka, ide li se u školu. Ona kaže da idemo, nema štrajka. Toga dana sam kasnila u školu i kao bez glave uletjela u učionicu da budem s ostalima. A unutra samo profesor Ranko i tri učenice, i to nisu iz mog društva. Ne znam da li da uđem ili izađem, ali ostajem.

Došla sam kući, pričala sa roditeljima, Puco mi rekao da zakon postoji, da ćemo morati da polažemo maturu i da džabe štrajkujemo. Zvala sam drugarice i rekla da ja idem sjutra u školu. I pritom, bila sam jaki vrlo dobar, ne odličan đak, i nisam bila neko ko nije ranije hvatao krivine i bježao iz škole, naprotiv, znalo je da bude da me nema, ali nisam htjela da budem dio mase i da neko drugi odlučuje umjesto mene.

I došla sam narednog dana u školu, a njih nije bilo. Već onog tamo dana su svi došli, a mnoge su se drugarice naljutile na mene. Taj štrajk je bilo nešto đe sam ja shvatila da ne želim da me neko vodi. Kao mlada sam balansirala između poslušnog đeteta i onog što sam stvarno htjela da budem. Meni nisu bili dozvoljeni izlasci uveče do kraja srednje škole. Bile su mi dozvoljene šetnje, ali popodne, ne uveče. Puco je važio za čovjeka koji je prilično volio žene, i mislim da su zbog nekih njegovih iskustava meni bile uskraćene neke stvari, poput izlazaka. Znala sam, ako budem izašla, neko će to reći Pucu, a to nisam htjela. Na drugoj strani, nadoknađeno mi je to na razne druge vrijedne načine”.

Maturskog ispita je ipak bilo, a na njemu…

“Dolazi maturski ispit, svi smo istovremeno u sportskoj sali, razmještene klupe, polažemo srpsko-hrvatski jezik pismeno, engleski jezik prevod i usmeno, a izborni predmet – istorija samo usmeno. Istoriju mi je predavao profesor Slobo Jovanović, učila sam za ocjenu, bubala i sve zaboravljala. Ko je očekivao takav ispit na maturi? Precijenili smo svoje znanje iz istorije, a profesori komisije strogi. Gotovo 50% učenika je palo maturski ispit iz istorije, među njima i ja. Pala maturu.  

Učila sam čitavo ljeto. Kazni se, Marija, sjedi i ne mrdaj. U avgustu sam ponovo polagala i prošla”.

Odlazak na fakultet je bio u tri navrata, i na tri lokacije.

“Bila sam razočarana i odlučila da ne upišem fakultet, što nije naišlo na dobar odgovor u familiji. Na scenu tada stupa moj stric koji je na ljetovanju u Baru. Pitao me ima li išta da mi se dopada, a ja sam rekla da mi se sviđaju advokati u američkim filmovima, kako se ponašaju i samouvjereno dobijaju slučajeve, pa ću da studiram Pravo. Puco oduševljen.

To je 1992. godina, nema se benzina, oni me voze u Kragujevac na Pravo, ja položim prijemni. Međutim, ne želim da živim u Kragujevcu ili Beogradu, želim da budem u Baru, i tako bude. U januaru sam pošla na ispit iz Rimskog prava do Beograda, kod tetke, javila svojima da su svi putevi zavijani i da nema prolaza do Kragujevca, pa ne mogu na ispit. Pucu je bilo strašno poražavajuće što dajem takav primjer mlađima.

Prebacila sam se u Podgoricu na Pravo, kao poslušno dijete, i takođe pošla na jedan ispit. Presjedjela sam cio dan na fakultetu i nisam ni izašla jer nisam ni učila, pa sam se vratila s obrazloženjem da je ispit odložen, brzo su sve shvatili.

U martu druge godine nestudiranja dolazi kod mene Ivana Vučurović, moja drugarica i pita me zašto nisam upisala engleski jezik kad mi tako dobro ide. Puco je tad radio kao potpredsjednik Vlade, poveže me sa prof. Slavicom Perović, ona mi da gomilu tekstova da se prisjetim gradiva, upišem engleski u Nikšić, studiram i završavam”.

Nikada, kaže, nije mogla ni da pomisli da će biti direktor škole u kojoj je učila.

“To se desilo u nekim čudnim okolnostima, nisam ja bila baš za to. A sjećam se kad sam, kao mlada profesorka ušla u Gimnaziju prvi put, osjećaj je bio kao kad sam prvi put ušla kao učenica. Naslonila sam se na one stepenice, gledala po holu i samo čekala da se neka od mojih drugarica pojavi, pa da počnemo priču”.

The post Marija Đonović: Nos koji se proljepšao, čekanje Majinog odlaska, prut Mirko i štrajk u školi first appeared on BARinfo.

Direktorica škole Marija Đonović uručila je pehar za prvo mjesto, profesor Vasilije Vasko Milošević koji je ove godine odlazi u penziju i koji je skoro pola vijeka njegovao ovu lijepu tradiciju je uručio pehar za drugo mjesto, dok je trećeplasiranom sastavu pehar uručio profesor Dražen Kaljević.

Direktorica škole Marija Đonović čestititajući svim učesnicima kao i najbolje plasiranim ekipama je kazala da je prateći ovogodišnji jednomjesečni turnir, shvatila zašto je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ona je na dodjeli nagrada priznala da je u neku ruku navijala za ovogodišnje pobjednike, iz razloga što su maturantni i što ove godine odlaze iz naše škole na dalje usavršavanje. Ali svakako svima čestitke za prikazano u finalu.

-“Draga djeco drago mi je da smo se svi zajedno lijepo družili i na ovaj način obilježili 100 godina barske Gimnazije. Hvala profesorima, prije svih Vasku Miloševiću koji je prerhodnih decenija održavao jednu lijepu tradiciju, a potom i profesorima Mladenu Obradoviću i Savu Raduloviću koji će sigurna sam nastaviti ovu tradiciju.

Profesor Vasilije Vasko Milošević koji je od januara ove godine penzioner, a bez čijeg angažmana ovaj turnir svih ovih godina i lijepa tradicija svakako nebi imala smisla je govoreći o istorijatu turnira istakao da je ovo jedan od najstarijih turnira malog fudbala u Crnoj Gori, a u Baru svakako najstariji.

-“Počeo je još u prvoj polovini prošlog vijeka, negdje 30-tih godina. Od 100 godina postojanja Gimnazije, ukupno je prema nekim procjenama održano 80 turnira. Tih 20 nije održano zbog “više sile”, ili nije bilo, terena, zbog ratova ili bolesti i epidemija. Fudbalski turnir se igrao na tri lokacije, Stari Bar, Stara raskrsnica i sadašnja na Topolici. Ova škola je za vijek postojanja iznjedrila veliki broj vrhunskih sportista, a spomenuću neke koji su nastupili na najvećoj svetkovini svjetskog sporta, na Olimpijskim igrama. Prije svih Dragoje Leković, Nikola P. Nikezić, Aleksandar Saša Pavlović i naša “zlatna lavica” rukometašica Majda Mehmedović. Bilo je još sjajnih učenika – velikana koji su izašli iz ove škole i dokazali se u nauci ili u drugim oblastima. Ovom prilikom se podsjećamo sjajnih sportista, odnosno učenika ove škole; Milana Ćalasana u fudbalu, u košarci Nikolu Vučevića, u odbojci Mariju Pavlović i Tanju Bokan, te već spomenutu, kada je o rukometu riječ, Majdu Mehmedović.

Učenik naše škole bio je i nekadašnji sjajni fudbaler Zoran Đurašković koji je bio najbolji strijelac SR Jugoslavije.

Igrao je za barski Mornar, potom kotorski Bokelj, Hajduk Beograd, Mogren i Trudbenik Beograd. Nakon toga je potpisao za Mladost iz Lučana 1999. godine. U sezoni 2001/02. bio je najbolji strijelac Prve lige SR Jugoslavije sa 27 postignutih golova, istakao je Milošević.

Učenici naše škole bili su nekada uspješni fudbaleri a sada trenerska imena sa najvišim zvanjem u trenerskoj organizaciji; Dragoje Leković, Obren Sarić, Boris Ljutica, Rudolf Marčić i Aleksandar Madžar.

Učenik barske Gimnazije bio je Branko Bujić, nekadašnji fudbalski arbitar koji je na stadionima širom bivše Jugoslavije bio jedan od najcjenjenih sudija.

Dragi učenici, ovogodišnja generacija fudbalera je ove godine imala privilegiju da igra na turniru kojim proslavljamo 100 godina postojanja škole. Ovom prilikom bih vas podjestio na prvog direktora naše škole, 20-tih godina prošlog vijeka, Nikole Lekića, te profesore Pavla Vujovića, Nikolu Stanišića, Iliju Lemajića, Blaža Nikitovića …

Zahvalio bih organitorima turnira, ali i pomenuo kolege koji više nijesu među nama Nikolu Čiču Vukčevića, Branku Korać, Ljuba Skokovića, Žarka Trifunovića … ali i sadašnje mlade i neumorne entuzijaste Lazara Macanovića, Dražena Kaljevića, Mladena Obradovića. Da im poželim da nastave ovaj turnir, ali svakako u malo boljim uslovima.

Čestitike pobjednicima, kao i svim učesnicima, maturantima koji su sada na životnoj raskrasnici, a od više puteva neka odaberu onaj pravi. Srećno kako u životu, tako i svima vama koji budete nastavili druženje na sportskim terenima, kazao je profesor Vasilije Vasko Milošević.

Ove godine na turniru malog fudbala nastupilo je 10 ekipa (odjeljenja), a organizatori su bili profesori Mladen Obradović i Savo Radulovića koji su dijelili pravdu na svim utakmicama, dok je veliki doprinos u organizaciji manifestacije dala, sjajna sportiskinja ove škole, rukometašica Tina Truš.

The post Četvrto dva najbolje na tradicionalnom turniru barske Gimnazije u godini jubileja first appeared on BARinfo.

“Za razliku od prošle školske godine koja je počela sa mjesecom zakašnjenja, u novim izmijenjenim uslovima, novoj realnosti, kada su učenici prvog razreda dolazili na nastavu, a ostali online, ove godine nastavu smo započeli u nekoj normalnijoj atmosferi. Časovi traju 30 minuta, a ne 45, ali se nastava izvodi u kompletnim odjeljenjima, koja nisu kao prošle godine podjeljena u dvije grupe. Čini mi se da smo se dobro prilagodili svemu ovome. I nastavnici i učenici su radu pristupili ozbiljno, zbog čega smo izuzetno zadovoljni”, kazala je Đonović.

“Maksimalno smo ispoštovali propisane mjere, od nošenja maski koje je veoma teško držati po nekoliko sati, poštovanja distance i svega ostalog. U takvim uslovima ima i čudnih situacija, poput toga da učenike nekad ne možemo ni da prepoznamo bez maske, ako je spuste, jer smo se navikli na izmijenjenu realnost. Smatram da smo dobro prošli kroz ove dvije godine i pandemiju, za koju se nadam da je na izdisaju”, istakla je direkorka barske Gimnazije.

Povodom polemike o trajanju časova i zahtjeva na vraćanje četrdesetpetominutne nastave, Đonović je mišljenja da dužina časa nije bez razloga utvrđena.

“Kakva je trenutno epidemiološka situacija, smatram da ne bi bilo nikakve štete, da bi čas mogao da se vrati na normalnu dužinu, kako bi se kraj školske godine izveo u potpuno normalnim okolnostima. Ali, ima ljudi koji sagledavaju širu sliku pa će tako i donositi odluke. To ne zavisi od nas, već od Instituta za javno zdravlje, koji utvrđuje stručne mjere. S druge strane, protekao je dug vremenski period pa je upitno i kako bi se učenici sada prilagodili starom, onom što je bilo normalno trajanje časa“, navela je Đonović.

“Epdemiološke mjere su generalno uticale na promjenu atmosfere i onoga što je interakcija u školi, gdje učenici zajedno provode puno vremena i na malim odmorima i na velikom odmoru, jer škola nije samo učenje i boravak na času, nego i sve ovo drugo između toga. Međutim, mladost je uvijek fleksibilna, nismo bili izolovani u tome što se događa, nego je pandemija zahvatila cijeli svijet i svima donijela ogromne probleme, a mi smo na neki način ipak bili manje izloženi, nego što je toj slučaj sa zdravstvenim ustanovama i drugim prioritetnim službama. S druge strane, mladi su se i inače oslanjali na savremene tehnologije, tako da njima prelazak na online nastavu nije bio dramatičan i težak. Osim nastave, oni mnogo komuniciraju preko društvenih mreža i kada su redovno okolnosti u pitanju, zahvaljujući čemu smo našli mehanizme da sačuvamo jednu pozitivnu energiju među njima”, kazala je pedagoškinja Slavica Vujović.

Maturanti se pripremaju za polaganje maturskih ispita, a prvi od njih, iz maternjeg jezika i književnosti, zakazan je za 9. april. Polaganje matematike, stranog jezika i predmeta po izboru planirano je za maj, kazala je direktorka Gimnazije Marija Đonović.

Pedagoškinja Slavica Vujović objasnila je da su za polaganja mature, od prošle školske godine, uvedene određene novine: polažu se ispiti iz tri predmeta, dok je ranije bilo četiri.

“U odnosu na raniji period izmijenjen je i način polaganja izbornog predmeta. Umjesto usmenim putem i za ovaj ispit se sada radi test, pod šifrom. Izborni predmet se pregleda u školi, a ne kao obavezni predmeti u Ispitnom centru Crne Gore.

Učenici su već odabrali šta će polagati, jer su to morali uraditi do 20. februara putem elektronskog dnevnika. Na sajtu Ispitnog centra postoje ispitni katalozi za kompletno gradivo, a paralelno sa tim učenici se pripremaju i vježbaju sa profesorima kod kojih su slušali izborne i obavezne predmete”, kazala je Vujović.

“Uprkos negativnim uticajima pandemije, uslovi u kojima smo radili, pozitivno su se odrazili na upotrebu savremene tehnologije. Tako, npr. kada je u pitanju priprema za polaganje maturskih ispita, mnoge stvari učenicima saopštimo posredstvom viber grupa. To im omogućava da ostane trajni trag, za razliku od učionice kada nešto ne čuju, ili zaborave. Viber grupe, kao i razne školske platforme, koriste se i za komunikaciju sa stručnim tijelima u školi, roditeljima i slično”, objasnila je ona.

Pedagoškinja Vujović je prokomentarisala i novu digitalnu platmformu koju je Ministarstvo prosvjete u saradnji sa UNICEF-om nedavno pustilo u rad.

“Teams platforma je jedna od platformi koja je sastavni dio te nove, digitalne platforme. Direktorka Đonović i ja smo prisustvovale prezentaciji. Ima mnogo kvalitetnih sadržaja. U njoj su sadržani svi oni časovi koji su snimani dok je pandemija bila u prvoj fazi. Takođe, zastupljeni su i raznorazni primjeri testova, što govori o dobroj, korisnoj i primjenljivoj platformi i za osnovne i za srednje škole. Naravno, nastavu uživo ne može ništa kvalitetno zamijeniti, ali kao dopuna onome što se radi u školi, je izuzetno dobra”, smatra Vujović.

Gimnazija nakon 15. juna organizuje upis učenika u prvi razred srednjih škola.

“Mi Ministarstvu predlažemo broj odeljenja prvih razreda koje planiramo da formiramo za narednu školsku godinu. Poslednjih godina imali smo pet odjeljenja. Gimnazija je dobila i saglasnost za formiranje filološkog odjeljenja, ali smo od toga odustali, jer nije bilo dovoljno zainteresovanih učenika, a dijelom i zbog uslova i kriterijuma za upis koji su izrazito visoki i teški. Iz tog razloga, ove godine nismo tražili saglasnost za filološko odjeljenje, ali se nadamo odobrenju za formiranje šest odjeljenja opšteg smjera. Upis će i ove godine biti organizovan elektronskim putem, što znači da su đaci u prilici da se prijave sami, od kuće. Za upis je propisan bodovni limit, a za Gimnaziju je neophodno imati 60 poena. Ovo je izuzetno dobar parametar, jer nam omogućava da se upišu djeca iz osnovnih škola, koja su kvalitetni učenici, što utiče na dobar sastav gimnazijskih odjeljenja”, zaključila je Vujović.

Direktorka barske Gimnazije Marija Đonović je najavila i veliki jubilej ove barske srednje škole.

“U toku su pripreme za obilježavanje 100 godina od osnivanja. Pripreme smo započeli malo kasnije zbog situacije sa koronavirusom. Snima se dokumentarni film pomoću kojeg ćemo nastojati da prikažemo tih 100 godina, preseljenje iz nekadašnje zgrade u Starom Baru, čućemo razne sagovornike, upotrijebiti raznovrsne dokumentarne materijale. Film će biti realizovan u saradnji sa profesoricom Marijom Šušter i Bubulj produkcijom“, najavila je Đonović.

Povodom ovog značajnog jubileja u pripremi je i monografija.

“Izuzetno je odgovoran i obiman posao prikazati cijeli jedan vijek, obuhvatiti sve, ali se trudimo i nadam se da ćemo uspjeti u tome“, zaključila je ona.

The post U Gimnaziji pripreme za obilježavanje 100 godina od osnivanja first appeared on BARinfo.

Svi zajedno, podsjetili su se još jednom svih osvajača medalja.

Prvo su na državnom takmičenju na Cetinju 11. novembra, učenice škole osvojile drugo mjesto u rukometu. Za rukometnu ekipu gimazije nastupale su: Anđela Đurašić, Staša Mandić, Tijana Roćen, Matea Marvučić, Tina Truš, Nikoleta Vuković, Anastasija Golić, Mina Magovčević i Mina Šturanović.

Na državnom takmičenju u odbojci u Bijelom Polju 20. decembra, gimnazijalke su zauzele prvo mjesto i titulu državnog prvaka na nastupile su u sastavu: Andrea Knežević, Maša Dragojević, Mia Ražnatović, Staša Krivokapić, Lana Labović, Kalina Kovačević, Nađa Medin, Maja Raičević, Nora Šabović i Teodora Adžić.

Na istom takmičenju muška ekipa Gimnazije zauzela je drugo mjesto a za Barske gimnazijalce nastupili su: Milutin Milić, Aleksa Stahinja, Filip Milić, Petar Nonković, Luka Vujošević, Amar Muratović, Ivan Martinović i Milan Šćepanović.

Medalju su osvojili i muška košarkaška ekipa, koja je na takmičenju u Podgorici 22. decembra osvojila treće mjesto a za košarkaše iz Gimnazije „Niko Rolović“ su nastupili: Aleksandar Joličić, Danilo Vuković, Vuk Ražnatović, Nemanja Vujošević, Ognjen Vojvodić, Petar Kosović, Risto Božović, Aleksandar Šuša, Nikola Glendža i Petar Lekić.

Zbog loših vremenskih uslova takmičenja u atletici su odložena za april sledeće godine, a Gimnazija „Niko Rolović“ učestvuje u obije konkurencije muškarci i djevojke gdje je jedan od favorita za osvajanje prvih mjesta u obije kategorije.

The post Prijem za sportiste Gimnazije “Niko Rolović” first appeared on BARinfo.

Za primačicu servisa naše selekcije to je treći klub u Rumuniji, jer je Cvijovićeva nosila dres Peniciline (od 2015. do 2018. godine) i prošle sezone Targu Mureša. Ponikla je u Galebu, a igrala je još u Dinamu iz Pančeva, Zrenjaninu, grčkom Makedonesu i Markopulu, te turskom Bujukčekmecu.

Klub je u Francuskoj promijenila još jedna naša reprezentativka Milena Burzanović, koja je nova članica Nima. Prošle sezone je 20-godišnja primačica servisa igrala u Pari Sen Klodu, u koji je Burzanović stigla prošlog ljeta iz Luke Bar. U Crnoj Gori je Milena prvo nosila dres Budve.

I Katarina Budrak, djevojka ponikla u Morači, promijenila je klub u Francuskoj, pa će iduće sezone igrati za Sans Olimpik. Budrak je prošle sezone igrala u Entan Sen Šomonu, a prije toga u Miluzu i Pari Sen Klodu.

Tehničarka reprezentacije Crne Gore Tamara Roganović je nova članica Partizana, u koji dolazi nakon dvije sezone u Sremu. U dosadašnjoj karijeri nosila je dres Novog Sada, Crnokose iz Kosjerića, bugarske Beroe, te četiri sezone TENT-a…

Najzad, dvije mlade odbojkašice iz naše lige, nastaviće školovanje i odbojkaško usavršavanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Libero Morače, Baranka Ksenija Đonović potpisala je ugovor sa CSI koledžom (koledž Južni Ajdaho). Prije sedam godina Ksenijina sestra, Marija, koja je takođe ponikla u Morači, branila je boje istog koledža i osvojila prvenstvo NCAA.

Najzad, primačica servisa Budućnosti Selma Sutaj će igrati za američki Triniti vali koledž iz Teksasa.

The post Novi klubovi za šest crnogorskih odbojkašica first appeared on BARinfo.

Direktorka Marija Đonović nada se da su budući srednjoškolci zainteresovani za pohađanje filološkog smjera, iako nije pretjerano sigurna kakav će odziv biti, s obzirom da je odobrenje dato prije par dana, te da učenici o ovoj mogućnosti nisu ranije informisani. Prema instrukcijama Ministarstva, ukoliko se ne prijavi dovoljan broj učenika, biće formirano još jedno odjeljenje Opšte gimnazije – “Ova informacija je bitna, kako bi učenici znali da ako se filološko i ne formira, neće ostati neupisani”. 

“Ove godine upis u srednje škole se u cijelosti obavlja elektronskim putem. Mi smo prošli kratku obuku i smatramo da prijavljivanje neće biti komplikovano.Većina podataka povlači se iz MEIS evidencije iz osnovnih škola, tako da nikakva dokumentacija nije potrebna”, kaže pedagoškinja Slavica Vujović. 

Ona je pojasnila da su se na osnovu reforme iz 2000. učenici prema svojim afintetima opredjeljivali za izborne predmete i tako formirali svoje profile, bilo u društvenim, ili u pravcu prirodnih predmeta.

“Međutim, prije četiri godine, kada je ustanovljena nova forma nastavnog plana, prirodne nauke koje do tada nisu bile svuda zastupljene, ponovo su vraćene u sva četiri razreda. Fizika, hemija i biologija, od tada su obavezni predmeti. Sve je to najsličnije sadašnjem opštem smjeru, ili čak matematičkom, a ineteresovanja učenika za humanističke nauke su izražena, pa je uvođenje filološkog odjeljenja bila ideja kako bi im se ponudila mogućnost za dodatna izučavanja humanističke grupe predmeta”, objasnila je.

Na Facebook stranici i sajtu Gimnazije biće objavljen nastavni plan za Opštu gimnaziju i Filološko odjeljenje, kako bi učenici mogli da uporede predmete i uoče u čemu su razlike.

“Nastavni plan filološkog odjeljenja se u odnosu na opšta, najviše razlikuje u broju časova stranih jezika. Mnogo ih je više, dok će se kod nastave maternjeg jezika časovi dijeliti na one za jezik i časove za književnost. To će se, pretpostavljamo, dopasti i profesorima i učenicima. Nema mnogo novih predmeta, uz opštu lingvistiku i teoriju prevođenja, uglavnom su zastupljeni standardni koje imamo i u opštoj gimnaziji”, objašnjava Vujović.

Direktorka Marija Đonović je naglasila da je prilikom upisa način bodovanja ostao isti kao prethodnih godina. Boduje se opšti uspjeh u poslednja tri razreda, predmeti od značaja: maternji jezik, strani jezik, fizika i matematika. To važi i za opšte i za filološko odjeljenje. 

“Nepoznanica je, međutim, sadržana u činjenici da ne znamo koliko će učenika ispuniti zadati kriterijum, jer je bodovni limit koji se prilikom upisa mora ostvariti-60 poena”, navodi Đonović.

To znači da učenici tokom eksterne provjere znanja treba da imaju ocjenu 5 iz maternjeg jezika, a da im je izborni predmet trebao biti strani jezik, iz kojeg je, takođe, potrebna ocjena 5.

“Ovi kriterijumi predstavljaju izvjesno ograničenje jer učenici koji žele upisati filološki za njih nisu znali, ali se nadamo da u osnovnim školama ima dosta onih koji vole strane jezike i da će moći da ih ispune. Treba istaći da učenici koji ne ispunjavaju bodovni limit, bez obzira na rang listu, čak i da se prijavi manji broj od propisanog, neće moći da upišu gimnaziju”, objasnila je Slavica Vujović. 

Ona je dodala da gimnazijalci izučavaju dva strana jezika i nastavljaju sa učenjem stranog jezika koji su izučavali u osnovnoj školi. Najveći broj učenika, kao drugi strani jezik izučava italijanski, a osim njega francuski, španski i njemački.

“Za odjeljenja opšte gimnazije u ponudi imamo i treći strani jezik kroz izborne predmete, a za filološku gimnaziju fond časova i za prvi i za drugi strani jezik biće povećan”, kazala je Vujović.

Marija Đonović je istakla da uvođenje filološkog odjeljenja neće uticati na norme profesora prirodne grupe predmeta. Predmeti iz prirodne grupe se u opštim odjeljenjima izučavaju četiri godine, a puno je učenika koji se za njih opredjeljuju kao za izborne.

Interesovanja učenika za upis u Gimnaziju je prije uvođenja bodovnog limita bilo veće, pa su uz odobrenje Ministarstva tada formirali odjeljenja sa većim brojem đaka.

“Bodovni limit, međutim, zahtijeva bolji uspjeh i uticao je da broj učenika koji konkuriše za upis bude manji, tako da se uglavnom poklapa sa predviđenom upisnom kvotom. Očekujemo da će tako biti i ove godine, s obzirom da su o postojanju limita svi informisani”, kaže Marija Đonović.

Ona je navela da broj upisnih mjesta u srednjim školama koje je odobrilo Ministarstvo prosvjete, odražava obrazovnu politiku na nivou države.

“Svake godine upućujemo zahtjev za broj odjeljenja koja tražimo. Politika ministarstva je ‘Stručno je ključno’, tako da se veća upisna kvota odobrava stručnim školama. Istovremeno, učenicima koji ne žele da studiraju, to omogućava da se osposobe za poslove koje mogu raditi odmah po završetku srednje škole. Iskustvo nam govori da se u Gimnaziju upisuju najbolji učenici. To diktira i bodovni limit, pa je Gimnazija uvijek bila najelitnija obrazovna ustanova u gradu, a da se tradicija nastavlja pokazuje to što najveći broj učenika zadrži uspjeh iz osnovne škole, vrijedni su, rade i trude se”, kazala je Đonović.

Ove godine, po prvi put je organizovan elektronski upis, što je diktirano epidemiološkom situacijom.

“Mislili smo da će biti komplikovano, jer nismo znali kako će sve to izgledati. Nepoznanicu je predstavljalo da li će škole same bodovati na osnovu upisanih ocjena iz osnovnih škola. Komunikacija sa zaposlenima u Minsitarstvu koji rade na toj aplikaciji, sa kojima se konsultujemo, sugerišemo, sarađujemo, riješilo je mnoge nedoumice, tako da smatramo da će za učenike biti jednostavno da popune aplikaciju. Oni treba da unesu samo osnovne podatke, a na osnovu njih, kod nas se evidentiraju ocjene, svjedočanstva i matični broj iz centralnog registra. Dakle, sve što je potrebno za upis sadržano je na aplikaciji, odmah nakon što unesu svoje osnovne podatke”, rekla je Đonović.

Prijavljivanje za upis počinje 29. juna i traje do 2. jula u 15 sati. Treba napomenuti da se tokom ovog roka, aplikacija može uraditi u bilo koje vrijeme od 00 do 24h.

“Gimnazija će svakog dana u 16h objavljivati rang listu prijavljenih kandidata, koji su se prijavili do 15 h tog dana. Pored rang liste, kada se prijave elektronski, učenici će biti u prilici da vide koliko je prijavljenih učenika za opšte, ili filološko odjeljenje i koliko imaju poena, tako da će moći da prate svoj status i eventualno ga promijene. To im omogućava da se, ako su ispod crte, prijave za neku drugu školu”, kaže Slavica Vujović.

Prilikom ulaska na aplikaciju treba odabrati Gimnaziju “Niko Rolović”, a zatim čekirati neka od dva ponuđena smjera: opšti, ili filološki. Slijedi odabir ponuđenih izbornih predmeta. U slučaju da je neki od podataka pogrešno unesen, ili je netačan, učenici treba da dođu u zgradu Gimnazije, kako bi se uradila ispravka.

Direktorka Gimnazije Marija Đonović i pedagoškinja Slavica Vujović prokomentarisale su rad škole tokom epidemije korona virusa, kao i realizaciju nastave na daljinu.

“Iako nas je epidemija korona virusa zatekla iznenada, vrlo brzo smo se snašli, zahvaljujući smjernicama koje smo dobili od Ministarstva prosvjete, ali i našim profesorima koji su željeli da se uklope u nove trendove, novi način odvijanja nastave. Pribojavali smo se da će se sve to teže odvijati i da će organizacija biti jako teška. Na naše iznenađenje, sve je teklo bez problema, na zadovoljstvo učenika, profesora, ali i roditelja. U početku je obim rada bio veći, ali smo vrlo brzo utvrdili pravu mjeru. U kolektivu je dosta profesora koji su se vrlo lako prilagodili, organizovali putem Viber grupa, kako profesorskih tako i učeničkih. Koristili smo i razne platforme koja nam je ponudilo Ministarstvo, kao i brojne druge platforme i aplikacije. I koliko god da smo bili kritični prema telefonima i korišćenja računara u zabavne svrhe, u situaciji epidemije to se pokazalo dobrim jer su djeca obučena za korišćenje novom tehnologijom. Iz ove situacije stekli smo i drugačija iskustva, a na osnovu razgovora sa učenicima i profesorima, konstatovali da ćemo mnogo toga koristiti u daljem radu, počevši od viber grupa, jer je komunikacija i dolaženje do odgovora na brojna pitanja tako mnogo jednostavnija i efikasnija, iako živu riječ u učionici ništa ne može kompletno i valjano zamijeniti”, objasnile su.

Pedagoškinja Slavica Vujović kaže da je reakcija učenika i nastavnika kada je odlučeno da se pokrene online nastava, prihvaćena sa radošću.

“Izgledalo je kao da su svi jedva dočekali, da se nastave društveni odnosi, pa makar i putem interneta. Primjenjivani su različiti pristupi. Neki profesori su iz prevelike želje da se pokažu na tom polju možda i previše zahtijevali od djece; učenici su željeli da se istaknu, tako da je u jednom trenutku bilo preobimno. Vrlo brzo smo, međutim, zamolili profesore da djeci ne daju previše domaćih zadataka i da par puta nedeljno kontaktiraju sa njima. Tokom ovog perioda, primijetili smo i da su se učenici, koji nisu bili tako odgovorni u redovnoj nastavi, mnogo više istakli nego na časovima u školi. Ima djece koja imaju tremu pred odjeljenjem, a koja posjeduju kreativne sposobnosti, koje dolaze do izražaja u ovakvom vidu nastave”, kazala je Vujović.

Ona je iz obilja kreativnih i zanimljivih sadržaja, izdvojila i dva dokumentarna filma, koja su uradila dva učenika barske Gimnazije, a koji su objavljeni na školskoj fejsbuk stranici. Jedan, na temu “Drugi svjetski rat u svijetu” u trajanju od 17 min, a drugi “Svjetski rat u Jugoslaviji” u trajanju od 45 min. Vujovićeva je sa ponosom istakla da bi se ovi filmovi mogli koristiti i kao edukativan materijal.

Direktorka Marija Đonović navela je da su tokom epidemije posebne emocije i osjećanja bile usmjerene ka maturantima – “To je posljednja godina Gimnazije, koja je uvijek nekako i najljepša, kada se naše veze i prijateljstva učvršćuju”.

“Maturski ispiti su završeni, slijedi podjela maturskih diploma 27. juna. A zatim, matursko veče. Anketirali smo učenike, a njihovi odgovori pokazali su da žele da imaju imaju matursku proslavu. Termin proslave je pomjeren za mjesec dana kasnije nego što je uobičajeno. Jedan broj učenika ide u inostranstvo da upiše fakultet i radi prijemne ispite, što im i jeste prioritet nakon polaganja mature, tako da je orjentacioni termin maturske večeri – 18. jul. To je sredina ljeta. Ove godine, biće održano bez defilea, ali ostaje da vidimo šta će biti do kraja. Izašli smo u susret našim maturantima, uvijek smo tu za za njih da se dogovorimo, nadamo se da neće biti nekih promjena i da im ništa neće poremetiti to zadovoljstvo”, zaključila je direktorica barske Gimnazije.

The post Ministarstvo odobrilo formiranje Filološkog odjeljenja u barskoj Gimnaziji first appeared on BARinfo.