Brujanje motora moćnih mašina bajkerki Moto kluba “Ladies” iz Podgorice, potvrdilo je da se glas ljudskosti još uvijek daleko čuje, pa se prelio i van okvira grada. “Žene Bara” su započele, a SEUŠ, pokrenuta inicijativom profesorke Marine Orlandić, uz podršku direktora, profesora, učenika i mnogo ljudi koje vodi dobra namjera, zaokružila akciju prikupljanja pomoći za Baranina Milana Joličića Tapija.

Obraćajući se u ime SEUŠ mlađana Nikolina Rabrenović je kazala da „učenici vjeruju da je najljepša lekcija koju škola može prenijeti upravo lekcija o pruženoj ruci kada je najpotrebnije“.

Direktor SEUŠ, Milisav Joksimović je podvukao da ove godine Dan škole ima posebno značenje, a da su podrška i nesebičnost pokazali koliko zajedništvo i dobra volja mogu učiniti za one kojima je pomoć najpotrebnija“.

„Posebno hvala našim učenicima koji su pokazali veliko srca, energiju i spremnost da pomognu drugima. Vaš entuzijazam i solidarnost podsjećaju nas da su humanost i empatija vrijednosti koje treba njegovati svakog dana. Veliku zahvalnost upućujem i profesorima koji su podržali akciju, usmjeravali učenike i svojim primjerom pokazali koliko je važno brinuti o drugima“, istakao je Joksimović.

Izrazio je zahvalnost i klubu „Ladies“, NVO „Žene Bara“, Opštini Bar, socijalnim partnerima, novinarima i građanima i podcrtao da „akcija nije samo prikupljena pomoć, već i simbol solidarnosti i nade“.

Izvanrednu, upečatljivu „lekciju“ o prihvatanju različitosti, kao i o snazi prijateljstva i tolerancije, nadahnuto su, efektnim performansom održali članovi dramske sekcije „Entuzijasti“ predvođeni profesorkama Mirjanom Savićević i Ivanom Kecojević.

U ime bajkerki iz Kluba „Ladies“ Jovana Čović se zahvalila svima koji su pomogli organizaciju, bajkerima iz ostalih klubova, SEUŠ…

Akcija je uspješno realizovana uz nemjerljiv doprinos uglednih privrednika i kompanija grada pod Rumijom: hotela „Adria“, hotela „Faros“, Kompanije „Kalamper“, „VG Group“, hotela „Stara čaršija“, kompanije „Allegra“, klinike „A3“, preduzeća „E Plus“, kompanije „2. Decembar“, Računovodstvene agencije „Ban bilans“, Odbojkaškog kluba „Mornar“, preduzeća „Euro Mix Beton“, hotela „Franca“, preduzeća „Femić“, kompanije „Cerovo“, „Bar Gradnje“, Internacionalne policijske organizacije, Sportsko-rekreativnog centra, „Beni Komerca“, kompanije „DeWine“.

Profesorica Marina Orlandić, koja je inicirala da Dan škole bude posvećen akciji prikupljanja pomoći za Milana Joličića, je tokom uručenja donacije, naglasila da je to „podsjetnik da u borbi nije sam“.

„Danas su uz tebe učenici, profesori, bajkerke i bajkeri, privrednici i građani Bara. Svi ti šaljemo puno snage, ljubavi i podrške za tvoje svjetlije buduće dane“, kazala je Orlandić.

„Žene Bara“ su iznova pokazale kako „snaga i ljepota ljudskog duha mogu mijenjati svijet“. Predsjednica ove NVO Ljiljana Vujović je, čestitajući Dan škole, zahvalila svim učesnicima akcije, sa posebnom porukom za učenike SEUŠ-a.

„Presrećna sam što je nebo nad Barom jedna velika, humana, blještava svjetlost, zahvaljujući vama. ‘Hvala’ je mala riječ za sve što ste danas napravili, ne samo za našeg sugrađanina Tapija, koji je, mogu slobodno reći, jedan od simbola Bara. Moje želje su takve da sljedeće godine na proslavu godišnjice škole, Tapi dođe na svoje dvije noge“, emotivno je kazala Vujović.

Barani su iznova pokazali da je duh zajedništva ono po čemu je grad stoljećima prepoznat i što njeguje uprkos izazovima turbulentne današnjice.

The post VIDEO: U SEUŠ, uz podršku zajednice, održan čas humanosti za primjer first appeared on BARinfo.

RB/BI: Direktan povod za gostovanje, iako ih ima zaista mnogo, je proslava povodom Dana škole. Srednja ekonomsko-ugostiteljska škola je počela sa radom 2003. godine. Važno je podsjetiti da je od osnivanja kontinuirano širila obrazovne profile, prateći potrebe tržišta rada iz oblasti ekonomije, turizma, ugostiteljstva, koje su, naravno, ključne djelatnosti za Bar kao primorski grad. Svjedočimo da ste modernizovali nastavu, unaprijedili praktičnu obuku, razvili saradnju sa lokalnim privrednicima, hotelima i restoranima, omogućavajući đacima da znanja iz učionice primjenjuju u realnom radnom okruženju. Nakon ovog mog uvoda, zamoliću Vas, gospodine Joksimoviću da nam detaljno približite kakva je trenutna situacija u školi koja je tokom proteklih 23 godine zavrijedila epitet ugledne obrazovne institucije?

Joksimović: SEUŠ je nastala kao potreba i na zahtjev učenika, roditelja i lokalne zajednice da se u Baru otvori treća srednja škola, a koja će biti usmjerena ka ekonomiji, turizmu i ugostiteljstvu. Za 23 godine opravdala je postojanje. Mislim da je odgovorila potrebama tržišta rada, ali i svih koji su inicirali njeno osnivanje. Rezultati koje su postigli učenici i nastavnici su brojni i zapaženi na lokalnim, državnim, ali i međunarodnim takmičenjima. Trenutnom situacijom smo zadovoljni jer smo, prvenstveno zahvaljujući stručnom i posvećenom nastavnom kadru, spremnom da doprinese modernizaciji nastave, značajno unaprijedili rad ustanove. O uspješnosti svjedoče i rezultati interne i eksterne evaluacije koju sprovode Zavod za školstvo i Centar za stručno obrazovanje. Konkretno, posljednja eksterna evaluacija u našoj školi (2023. godine) pokazala je da je obrazovni sistem u SEUŠ unaprijeđen – od kvaliteta nastave, preko rezultata rada učenika, do modula koji se realizuju. Ta provjera je pokazala najbolje rezultate od kada škola postoji.   

RB/BI: Narednog utorka, preciznije 10. marta, obilježavate Dan škole. Koliko je važno njegovati tradiciju?

Joksimović: Dan škole je poseban i za učenike i nastavnike. Prilika je da se prisjetimo svih uspjeha u prethodnom periodu, kolega koji su je osnovali, dali veliki doprinos njenom radu, organizaciji i razvoju, iskoristimo priliku da se družimo.

RB/BI: Koje su ključne aktivnosti planirane povodom proslave i po čemu se ovogodišnji Dan škole razlikuje od prethodnih? Ovo pitanje upućujem profesorki Orlandić, s obzirom da je upravo ona inicijatorka lijepe ideje, pa ću Vas zamoliti da upoznate slušaoce sa konceptom događaja za koji ste se predano pripremali proteklih sedmica.

Orlandić: Ovogodišnji Dan škole nećemo obilježiti na tradicionalan način. Prije nego što upoznam slušaoce i čitaoce šta mogu očekivati na događaju, želim da objasnim kako smo, uopšte, došli na ideju da organizujemo baš ovakav Dan škole. Inicijalna ideja je bila da kod naših učenika dodatno probudimo osjećaj empatije, humanosti i društvene odgovornosti. Svi smo svjedoci da živimo u vremenu kada, nerijetko, dobijamo informacije o nemilim događajima u školama, školskim dvorištima, a i u društvu, uopšte. Mi, prosvjetni radnici, pred takvim problemima ne smijemo da žmurimo, naprotiv – treba da im se temeljno posvetimo, da se suštinski posvetimo djeci, ambijentu u školama i da vaspitnu funkciju, koja nije slučajno prva navedena u vaspitno-obrazovnom karakteru školstva, naglasimo i izjednačimo sa obrazovnom. Škola, definitivno, ne smije da ostane i postane prostor u kome djeca isključivo stiču znanja, već da, prvenstveno, bude prostor u kome će učiti kako da budu ljudi. Vjerujem da će se svi složiti sa mnom da je to danas najvažnija stvar. Dakle, vođeni tom idejom, pokrenuli smo inicijativu da organizujemo novu humanitarnu akciju, ovoga puta malo drugačiju. Stupili smo u kontakt sa Moto klubom „Ladies“ iz Podgorice. Kao što i ime kaže, u pitanju su bajkerke. Bilo nam je jako interesantno da ih uključimo. Vjerovatno se svi pitaju „zašto bajkerke“. Meni je to jako zanimljivo, a ideju su, kada sam im otkrila šta planiramo, podržala i djeca. Do skoro nisam ni znala da ženski bajkerski klub u Crnoj Gori uopšte i postoji. Uskoro obilježavaju treću godišnjicu od formiranja, a želja im je bila da je obilježe upravo humanitarnom aktivnošću. Prilikom posjete školi, na startu su razbile sve stereotipe koje važe za bajkerke. Pretpostavljam da ih svi zamišljamo na sličan način: da se radi o malo grubljim ženama. Ali, pojavile su se divne, mlade djevojke, dame koje su ostvarene i u svojim profesijama i kao majke. Učenici su bili oduševljeni njihovom pojavom i sa ushićenjem su podržali ideju o organizaciji humanitane akcije. Ova akcija je u startu bila zamišljena kao pomoć Narodnoj kuhinju koju vodi NVO „Žene Bara“. Međutim, kada smo saznali za potrebu našeg sugrađanina Milana Joličića Tapija, kao škola smo osjetili odgovornost i, u skladu sa tim, odlučili da reagujemo. Sva sredstva koja smo prikupili i koja ćemo prikupiti na svečanosti povodom Dana škole, usmjerićemo Tapiju. Direktor škole je podržao inicijativu i humanu misiju podigao na još veći nivo tako što je odlučio da Dan škole posveti ovoj akciji, pa ovaj rođendan nećemo proslaviti na tradicionalan način, već će centralni događaj biti perfomans kojeg će izvesti naši učenici sa bajkerkama iz Podgorice. Nakon toga, partneri Škole i privrednici Bara imaće priliku da lično doniraju sredstva „Ženama Bara“ koja će biti upućena za potrebe našeg sugrađanina Milana Joličića. I građani koji budu prisustvovali ovom događaju, moći će da doniraju sredstva i doprinesu akciji.

RB/BI: Koliko su učenici uključeni u organizaciju i realizaciju programa i da li ste ih morali posebno motivisati, ili su se rado uključili?

Orlandić: Učenici su se veoma rado priključili akciji i još jednom su pokazali koliko u sebi imaju ljubavi i humanosti i koliko su spremni da pomognu. Isto tako, pokazali su nama, odraslima, da uvijek moramo biti tu i da trebamo biti svjesni svoje uloge, a to je da ih konstantno upućujemo na stvari koje su najvažnije i da ih svojim primjerom motivišemo. Podsjetiću da su u oktobru već sproveli jednu humanitarnu akciju za pomoć našoj starijoj sugrađanki. Tim povodom su organizovali turnire u košarci i odbojci i prikupili novčana sredstva, pomoć u ljekovima i namirnicama. Isto tako, obezbijedili su joj i ogrijev, pa se nadam da smo joj pomogli da ovu zimu lakše prođe. Nova akcija je, u stvari, samo nastavak tog duha kojeg ćemo i  dalje da njegujemo, tako da sam srećna što su učenici i ovoga puta dali sve od sebe u organizaciji humanitarne akcije. U toku je turnir u fudbalu, a vrijedno rade i na kreiranju raznih panoa i postera sa motivima bajkerki koje pružaju pomoć ljudima u potrebi. Osim toga posvećeni su i na osmišljavanju performansa kojeg će izvesti 10. marta na poligonu naše škole, u 13 časova.

RB/BI: Da li ćete u sklopu programa predstaviti i konkretne rezultate rada – uspjehe sa takmičenja, projekte koji su ostavili pečat od rođendana do rođendana?

Orlandić: Ove godine nećemo sabirati utiske napornog rada, niti svečano odavati priznanje učenicima i profesorima koji su svojim trudom, znanjem i zalaganjem ostvarili brojne uspjehe i značajne rezultate na lokalnom, državnom i međunarodnom nivou. Njihovi uspjesi ostaju naša trajna vrijednost, ali smo odlučili da ovogodišnje obilježavanje Dana škole dobije drugačiji i dublji smisao, tako da ćemo 13. marta sa poligona Škole poslati poruku ljubavi, mladosti i zajedništva.

RB/BI: Jeste li zadovoljni povezanošću sa lokalnom zajednicom i privrednim sektorom, posebno u oblasti turizma i ugostiteljstva?

Joksimović: Da, u potpunosti. Škola ima izuzetnu saradnju sa poslodavcima, lokalnom zajednicom i nadležnim institucijama. Samo u organizaciji praktične nastave sarađujemo sa preko 50 poslodavaca koji su naši socijalni partneri i koji daju veliku doprinos ukupnom razvoju i uspjehu Škole. Navešću nekoliko naših socijalnih partnera, nadam se da mi ostali neće zamjeriti. Posebnu saradnju imamo sa Turističkom organizacijom Bar, Kućom maslina, Evropskom kućom (sa kojom smo nedavno potpisali ugovor o saradnji), Crvenim krstom, kompanijom „Kalamper“… Veliku podršku imamo od Opštine Bar, pa je lokalna uprava u nekoliko navrata donacijama učestvovala u našim aktivnostima i programima. Najnovija pomoć je bila na takmičenju GATUS, koje okuplja turističke i ugostiteljske škole sa prostora bivše Jugoslavije, a prvi put je organizovano u Crnoj Gori. Naša škola je, uz školu iz Herceg Novog, jedina koja je 12 godina zaredom učestvovala na ovom takmičenju. Imamo i potvrdu od Centra za stručno obrazovanje da smo jedna od ustanova koja ima najbolje organizovanu praktičnu nastavu. Iz tog razloga, dugujemo veliku zahvalnost našim socijalnim partnerima i organizatorima praktične nastave, sa posebnim osvrtom na dualno obrazovanje, u kome, takođe, učestvuju naši socijalni partneri.

RB/BI: Kojim smjernicama ćete se rukovoditi u smislu razvoja škole u narednom periodu? Planirate li nove smjerove, projekte ili, možda, infrastrukturna unapređenja?

Joksimović: Kao Škola smo usko ograničeni na smjerove koje nudi ekonomsko-ugostiteljska škola. Obrazujemo pravne tehničare i hotelsko-turističke tehničare. Eventualna inicijativa za otvaranjem novih smjerova, uslovljena je licencom od strane Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija i Centra za stručno obrazovanje. Za narednu godinu Planom je predviđeno da opet budu upisani ekonomski tehničari (dva odjeljenja), hotelsko-turistički tehničari (dva odjeljenja), pravni tehničari (jedno odjeljenje), gastronom (jedno odjeljenje), konobar i kuvar (po jedno odjeljenje – III stepen) i prodavac (III stepen, jedno odjeljenje). Dakle, sljedeće godine biće formirano devet odjeljenja. Možda ćemo u nekom narednom periodu biti u prilici da razmotrimo potrebe za dodatnim smjerovima, sa napomenom da to isključivo zavisi od Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija i Centra za stručno obrazovanje.

RB/BI: Koliko je interesovanje učenika za upis u SEUŠ i da li tržište rada potvrđuje opravdanost obrazovnih profila koje nudite?

Joksimović: Kao i svaka stručna škola u Crnoj Gori, imamo uspjeha, ali i nedostataka i izazova. Jedan od izazova je što Škola nastavu 23 godine izvodi u zgradi Gimnazije „Niko Rolović“. Stalno radimo drugu smjenu i često smo u nedostatku i vremenskog i prostornog kapaciteta. Vremenskog, zato što smo ograničeni na drugu smjenu i što su sve naše aktivnosti planirane od 13.30 do 19.30. Najveći dio naših đaka su učenici putnici, većinom žive na prigradskom području, vezani su za prevoz, pa su sve njihove aktivnosti poslije 19.30 gotovo nemoguće, jer su uslovljeni redom vožnje i autobuskim linijama. Ograničeni smo i prostorno, zbog aktivnosti Gimnazije, jer se nijedna naša aktivnost ne može sprovoditi za vrijeme trajanja njihove nastave. U školi je broj učenika ograničen na 650 učenika. U školskoj 2013/14. godini je nastavu pohađalo čak 786 đaka, što je bio period kada moduli još nisu bili podijeljeni, kada se nisu pravile grupe. Sada smo, kao Stručna škola, uslovljeni podjelom modula i formiranjem odjeljenja na grupe, tako da su prostorni kapaciteti veliko ograničenje za sve aktivnosti koje bi naši nastavnici bili spremni da realizuju. Što se tiče tržišta rada, mislimo da u potpunosti opravdavamo njegove potrebe. Kolektiv smo koji je i stručan i angažovan da proizvede generacije koje će odgovoriti izazovima modernog tržišta rada, iako su ti zahtjevi sve veći. Trudimo se da učenici nakon srednje škole budu spremni da odmah odgovore tržištu ili budu spremni za dalje školovanje. Ulažemo napore da svaku povoljnu priliku iskoristimo za novi iskorak i da udruženo radimo kako bi nove generacije bile u toku sa savremenim poslovnim izazovima.

RB/BI: Profesorka Orlandić, na koji način škola podstiče kreativnost i praktične vještine učenika?

Orlandić: SEUŠ posvećeno radi na tome da podstaknemo kreativnost i praktične vještine učenika. U okviru smjera ekonomski tehničar od ove godine je uveden novi program, u okviru modula Računovodstvo. Koristeći savremeni računarski softver, učenici će sticati praktične vještine knjiženja, tako da će nakon završetka školovanja biti osposobljeni da rade u nekoj od knjigovodstvenih agencija. Učenici ovog smjera učestvuju na raznim takmičenjima, u zemlji i inostranstvu. Postižu izvanredne rezultate, što je dodatna potvrda znanja i šansa da se istaknu na široj sceni. Što se tiče smjera turistički tehničar, učenici imaju priliku da praktičnu nastavu obavljaju kod poslodavaca (u hotelima), tako da na licu mjesta stiču vještine i spoznaju kako biti dobar recepcioner, kao i domaćin/domaćica hotela. U saradnji sa Turističkom organizacijom Bar, u sezoni dolaska kruzera dočekuju inostrane goste i na stranim jezicima posjetiocima daju potrebne informacije. Đaci koji uče za zvanje turističkog tehničara pohađaju časove Agencijskog poslovanja, na kojima imaju mogućnost rada na softveru koji se koristi u turističkim agencijama, što je odlična priprema za radni angažman u agencijama ili hotelima. Smjer koji je vrlo poznat i zanimljiv je kuvar-gastronom, a učenici koji se školuju za taj poziv su često angažovani na pripremi keteringa za brojne manifestacije koje se održavaju u gradu. Njima, spravljanjem bezalkoholnih koktela i serviranja hrane i pića, fino pomažu kolege, učenici smjera konobar/restorater. I ovaj smjer je poznat po nizu nagrada osvojenih na domaćim i međunarodnim takmičenjima. Navikli su nas da se sa svakog takmičenja vrate sa medaljama, a ako se desi da ne osvoje zlato, odmah se zapitamo o čemu se radi. I oni praktičnu nastavu obavljaju kod poslodavaca (u restoranima), pa na licu mjesta stiču potrebna znanja i vještine. Lijepo je što nerijetko ostanu da rade u restoranima gdje su obavljali praktičnu nastavu. Nikako ne bih smjela da zaobiđem ponos naše škole – Dramski studio „Entuzijasti“ koji sa mnogo posvećenosti vode drage koleginice Mirjana Savićević i Ivana Kecojević. Studio je iznjedrio veliki broj kratkometražnih filmova sa dubokim poukama, uglavnom posvećenih prevenciji vršnjačkog i svih oblika nasilja. I njihov rad je potvrđen i na međunarodnoj sceni. Ponosimo se njihovim postignućima, naročito onim na Beograd Film Festivalu, sa kojeg su se vratili sa značajnom nagradom. Ne smijem propustiti da pomenem literarnu i recitatorsku sekciju, koje postižu respektabilne rezultate kako na lokalnim, tako i na državnim nadmetanjima. Dakle, kroz raznovrsne aktivnosti – od filmske i recitatorske sekcije, preko obavljanja praktične nastave kod poslodavaca, raznih takmičenja i primjene modernih alata u ekonomiji i računovodstvu, škola uspijeva da pokrene kreativnost i osnaži praktične vještine učenika, čime im pruža priliku da postanu spremni za buduće izazove.

RB/BI: Dugo predajete u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi. Koje promjene uočavate smjenom generacija?

Orlandić: Već duži niz godina radim u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi. Zaista mogu da primijetim razlike u generacijama. U posljednje vrijeme one su uočljive i iz generacije u generaciju. Učenicima je danas svaka informacija dostupna, bukvalno na „klik“, pa često do nekih informacija dođu brže i znaju bolje od nas, profesora. Najveći problem sa kojim se svakodnevno suočavamo, jeste problem sa njihovom pažnjom, koja traje veoma kratko. Pred nama je veliki izazov kako da doskočimo tom problemu, kako da osmislimo kreativnu i dinamičnu nastavu i kako da ih tokom cijelog časa zainteresujemo da budu motivisani i da prate. Navešću Vam samo jedan primjer. Dugo godina predajem predmet Poslovna komunikacija, koji je izuzetno zanimljiv i koristan. U okviru pojedinih nastavnih jedinica na početku časa organizujem prikazivanje kratkometražnih filmova u trajanju od šest do osam minuta. Kad bih te filmove pustila prethodnim generacijama (a još su uslovi u školi bili značajno skromniji, puštala sam filmove posredstvom laptopa ili, čak, mobilnog telefona, pa donesem zvučnik da se bolje čuje), djelovalo je da im je žao kada se film završi. Nakon toga kreće diskusija koja zaista bude veoma zanimljiva, mnogo naučimo, a čas bude jako uspješan. Učenici su na kraju časa izlazili zadovoljni, a ja još zadovoljnija jer je cilj ostvaren, i to na jako lijep način. Međutim, sada, kada pustim taj film, već se poslije prvog minuta polako „isključuju“, teško dođemo i do drugog, u međuvremenu ih sve preplavi nezainteresovanost… Kasnije, ako se tokom filma desi neka, onako malo „jača“ scena, na kratko poraste pažnja. Nakon odgledanog filma, moram da uložim veliki trud da bi se uključili u razgovor i analizu. Primjećujem i problem u komunikaciji, oni se uporno povlače iz svake komunikacije i mislim da više nisu elokventni kao što bi trebalo. To znači da vrlo slabo čitaju knjige. Ne možemo ih ni osuditi, jer kada i mi stariji gledamo sadržaje na telefonu, brzo ih listajući, jako nam je teško, poslije toga uzeti knjigu i skoncentrisati se. Škole sa tim teško mogu da izađu na kraj, neophodno je da se sistemski obrati pažnja i da taj problem percipiramo kao glavni u školi.

RB/BI: Poslije ovog odgovora, ostaje mi da rezimiram da je danas izazovno raditi u srednjem stručnom obrazovanju?

Orlandić: Tako je. Poseban je to izazov, jer kako se tehnologija i zahtjevi na tržištu stalno mijenjaju, naša uloga je da osluškujemo promjene i da konstantno uvodimo novine u nastavni proces. Moramo uvoditi nove alate, digitalne vještine, a posebno je važno da praktičnu nastavu realizujemo kod poslodavca gdje god je to moguće. Osluškujući tržište rada, moramo biti spremni da uvodimo i neke nove smjerove.

RB/BI: Zamoliću vas oboje da na kraju uputite poruku učenicima povodom Dana škole, mada ćete za to imati priliku i na samoj proslavi koju će, naravno, Radio Bar i Bar Info ispratiti.

Joksimović: Povodom Dana škole želim da uputim riječi zahvalnosti i nastavnicima i učenicima. Kao što je kazala uvažena profesorica Marina, ovo nije samo dan kada ćemo obilježiti godine postojanja, već ćemo pokušati da Dan škole realizujemo na drugačiji, neuobičajen način kada ćemo zajedno proslaviti uspjeh, trud i ideju naših učenika i nastavnika. Poručujem da učionica nije samo mjesto gdje se izvodi nastava, već se trudimo da učenike edukujemo i o benefitima znanja i dijeljenju radosti zbog uspjeha, ali i da aktivno učestvuju u kreiranju budućnosti sa ciljem boljeg i srećnijeg života. Srećan Dan škole, mnogo uspjeha i lijepih trenutaka.

Orlandić: Želim da uputim srdačne čestitke svim učenicima i profesorima i da im se zahvalim na ogromnom zalaganju i ljubavi koje su pokazali u prethodnom periodu, kada su nesebično i odgovorno realizovali prvu i drugu humanitarnu akciju i poručim da je najvažnije da budemo dobri ljudi, da imamo osjećaj za drugoga, jer kada to imamo, sve ostalo dolazi iz tog temelja – i znanje, i obrazovanje, i uspjeh. Želim da pozovem građane da nam se pridruže 10. marta, u 13 časova na poligonu Škole i odgledaju šta su učenici pripremili za taj dan i pomognu, koliko su u mogućnosti, da prikupimo sredstva za našeg sugrađanina Milana Joličića Tapija.

The post SEUŠ u susret rođendanu: Škola ne služi isključivo za sticanje znanja već, prvenstveno, da djeca uče kako da postanu ljudi first appeared on BARinfo.

Moj otac je rođen u selu Gornje Seoce, u Crmnici, 1933. godine. Njegovo odrastanje je obilježio Drugi svjetski rat, ali je o svom djetinjstvu malo govorio. Prvu priču, važnu i za razvoj ove koju pričam, ispričala mi je baba, njegova majka. Za vrijeme prvog ustanka u porobljenoj Evropi, koji je podignut nedaleko od njegovog sela, otac se sa braćom i sestrama igrao oko kuće, dok su trajale borbe u susjednom selu. Vjerujući da su djeca bezbjedna, baba je u to vrijeme bila na jezeru, gdje je prala veš sa drugim ženama iz sela. Međutim, u jednom trenutku se začula žestoka eksplozija, a njen zlokobni odjek je dopirao iz pravca kuće. Baba je, ne vidjevši ni kuću ni okućnicu od oblaka dima, potrčala prema njima, uz vrisku i čupanje kose, ubijeđena da se dogodilo najgore. Međutim, kada je stigla, pronašla je svu djecu živu i zdravu. Granata je pogodila komšijsku kuću, a djeca su se sakrila ispod stijene koja se nalazila samo par metara od pogođene kuće. Stijena je, Božjim promislom, izdržala, i premda taj događaj nije uticao ni na oca, niti na njegovog brata Marka, u bilo kom smislu, na babu je ostavio neizbrisiv trag, a kroz nju i na pokoljenja koja će tek doći, konkretno – na mene.

Naime, od tog dana, baba se molila Bogu svakodnevno, slavoslovila, postila srijedu, petak i velike postove, a budući da je kasnije već bila majka visokih funkcionera Komunističke partije, činila je to krijući, za sebe, dopuštajući da je čujemo jedino mi – djeca. Vaspitavani u komunističkom duhu, često smo zadirkivali babu, naročito ja koja sam se vječito „motala“ oko nje, jer je baba i živjela sa nama, u Baru. Znala sam da joj dobacim kako Bog ne postoji, a ona bi meni na to kratko odgovorila: „Muči, mala!“

Mnogo godina kasnije, tačnije, svega pola godine po njenom upokojenju, osjetila sam snažan poriv da odem u crkvu. To sam, napokon, i učinila. Dvoumeći se sve do dveri koje vode u crkvicu u kojoj počivaju mošti svetog Vasilija, još sam razmišljala da odem kući, vjerovatno više i ne vratim. Najednom je, čudesno, kroz dveri napolje izašao jedan monah, pogledom prelazeći po masi koja je došla da se pokloni svecu. Bio je to otac Lazar. Pogled mu se zaustavio na meni, i nikada neću zaboraviti taj prizor, kada je uperio svoj kažiprst pravo u mene i glasno rekao: „Ti, dođi“. Uveo me je unutra i bio uporan da odgonetne šta me je to dovelo, i zbog čega sam prvi put došla u crkvu, a ja nisam znala da mu dam odgovor. Ponavljala sam da me nešto danima vuklo, i da sam isto tako mogla da se vratim kući, da on baš u tom trenutku nije izašao i pozvao me. Ispitivao me sve dok me nije pitao da li se makar neko u porodici nekad molio. Iako mi nije padalo na pamet da bi to moglo imati bilo kakve veze sa babom, kada sam mu rekla da se ona jedina u kući molila Bogu, doduše tiho, i uglavnom svojim riječima, na tom strogom, ali čudesnom svjetlošću ozarenom licu se projavio osmijeh: „Pa, eto, vidiš. Baba se molila, prošlo je pola godine od kada se upokojila, i zato si došla ti, pozvana da nastaviš.“ Od tada nisam propustila liturgiju, ali sam to krila od svih u kući. Znala sam kako će reagovati majka, ali sam se pomalo plašila očeve reakcije jer nisam vjerovala da će taj moj izbor shvatiti na pravi način. Naravno, ništa ne može da se krije dugo, pa se pročulo i za moju, za njih već pretjeranu religioznost.

Iako nije bio vjernik, niti je odobravao moj izbor, tata nije ni negodovao. Jednostavno, prihvatio je to kao dio mene, i premda bih samo ponekad osjetila ljubomoru kad svog duhovnika nazovem „ocem“, nije se nikada protivio, niti mi je išta u tom smislu branio. Tada sam već bila punoljetna, i shvatao je da je to moj izbor.  Svejedno, znajući šta misle o vjeri, nastavila sam da se krijem, čak i prerušavam. Obučena za plažu, izlazila sam iz kuće, a zatim iz torbe vadila duge haljine i marame, presvlačila se napolju i sa mojim rođakom, a sada i sveštenikom u crkvi Svetog Nikole u Starom Baru – Sašom Orlandićem, obilazila manastire i prisustvovala crkvenim službama. U tu crkvu, u koju ja idem evo već 20 godina, svake nedjelje je, krijući, išla na liturgiju moja baba, dok su živjeli pod Volujicom, dakle s kraja na kraj Bara, ispričala mi je prošle godine sugrađanka Beba Bokan. Očigledno, ništa u životu nije slučajno.

Sa tatom je bilo sve lijepo i lako. Pamtim ga ozbiljnog, zagledanog u planove i proračune, a svi ti papiri su bili vezani za razvoj Bara kao jedinog primorskog mjesta sa konturama grada. Kao inženjer elektrotehnike, otac je neumorno radio na elektrifikaciji grada koju je projektovao lično, pa i onda kada je na posao išao u tadašnji Titograd, obavljajući funkciju člana Predsjedništva centralnog komiteta Socijalističke Republike Crne Gore. Vjerujem da je i autoritet koji je išao uz tu funkciju koristio kako bi razvoj Bara tekao neometano i uz podršku „centrale“. Tih godina, kada je radio u Titogradu, na posao bi išao vozom, iako je imao svog vozača i limuzinu. Na poslu, na svakoj funkciji koju je obavljao, odlikovao se skromnošću, predanošću, i onim strogim profesionalizmom koji je krasio njegovu generaciju. Zato će i prekid službe, uzrokovan tzv. Antibirokratskom revolucijom, proživljavati teško i dramatično, jer je držao da su optužbe onih koji su uzimali vlast na silu – lažne, što će se kasnije i ispostaviti.

Za porodicu se od posla nije imalo puno vremena, ali bi ga otac nalazio, makar na uštrb odmora poslje napornog radnog dana. U ljetnjim mjesecima, sjećam se, došao bi umoran sa voza, ručali bi, a zatim bi se presvukao i vodio me na Crvenu plažu. Mogu samo da zamislim koliko mu je tada bilo do gužve i plaže, ali se trudio da me nikada ne odbije. I ne sjećam se da jeste. Svaki ljetnji raspust, onoliko koliko bi tati trajao godišnji odmor, provodili smo u njegovoj rodnoj kući u Seocima. Nikada nismo išli na ljetovanje nigdje drugo.

Naš odnos je bio pun ljubavi i razumijevanja, bez podizanja tona, bez drame, pa i onda kada bih je sama napravila. Vjerovatno svjestan da ne može da mi pokloni više vremena, trudio se da onoliko koliko može, protekne u maženju, u razmjeni jedne posebne ljubavi, i u izgradnji jednog zaista drugačijeg odnosa, kakav i jeste odnos oca i ćerke u najsrećnijim okolnostima. A okolnosti, kao takve, jesu bile srećne u mom ranom djetinjstvu, u drugoj polovini osamdesetih. Sva ta rana sjećanja su mi obavijena nekim velom radosti. Pored majke, koja je vječito brinula i jurila za mnom, brata koji me je pazio i štitio za sve vrijeme odrastanja, oca koji bi me vječito mazio i pazio, i babe koja bi mi uvijek bila „na raspolaganju“ za šalu, tu su bile i naše komšije, u zgradi „Lordova“, ali i drugi tatini prijatelji, od kojih najbolje pamtim legendarne barske doktore, koje ovom prilikom moram makar da pomenem.

Naš  komšija dok se još nismo preselili u Makedonsko naselje, bio je dr Ljubo Živković, koji je nešto kasnije pisao i predgovor za jednu od očevih knjiga. Jedno od mojih najupečatljivijih sjećanja iz djetinjstva vezano je baš za njega. Bila je nedjelja, kada je otac obično bio na placu do nekog doba dana, pošto je nastojao da ne zapušta fizički rad, kad god je stizao. Majka me pozvala u kuću, ali vjerujem da to ne bi bilo dovoljno i da se odazovem, da nije dodala da je na televiziji Tito. Potrčala sam koliko su me noge nosile, i pred vratima se okliznula, udarila u štok, i pala sva oblivena krvlju. Majka je ostala u šoku, ali se u trenu stvorio dr Ljubo Živković, koji me je uzeo u naručje, unio u svoj narandžasti citroen, i odvezao u bolnicu na šivenje, gdje sam dobila šest kopči. Tada sam možda i počela da shvatam da nije prepametno trčati za Brozom, pa se i do dan danas držim te, krvavo naučene lekcije. Šalu na stranu, doktor Ljubo mi je tako ostao u najranijim sjećanjima, kao moj heroj i spasitelj.

Osim njega, kada se god bolovalo i kada je rasla temperatura, dolazio je plemeniti dr Vrška, čuveni barski pedijatar. Čini mi se da bi samo njegov umirujući glas bio dovoljan da se temperatura povuče, dok bi sa njegovom manjom intervencijom sve prolazilo vrlo brzo. Pošto sam vječito kuburila sa grlom, tata me je često vodio i kod dr Anta Martinovića, najprije u bolnicu, a kasnije i kod njega kući, u Polje, gdje je imao privatnu ambulantu u predivnoj bašti, pored kuće. Ljeti, kada bi me spopadale razne alergije, opet bih se našla sa tatom na ulici, držeći ga za ruku, dok me ovog puta vodio kod dr Lončarevića, čuvenog barskog dermatologa.

Sjećanja na oca i njegovu predanost našem gradu počela bih događajem koji ne pamtim lično, jer se zbio mjesec i po prije mog rođenja, pa zato o tome mogu da pišem samo iz druge ruke, mada su se očevi utisci o njemu slijegali godinama, pa i decenijama kasnije, jer je do kraja života znao da ga prepričava. Iz tog razloga sam se toliko puta naslušala raznih anegdota iz tog, za njega najvažnijeg perioda njegovog političkog i društvenog angažmana, da mi se čini da sam sve preživjela sa njim. Bilo je to 15. aprila 1979. godine kada je razorni zemljotres pogodio Crnogorsko primorje, a posebno Bar, jer je epicentar zemljotresa bio između Bara i Ulcinja. Uz puno pijeteta prema žrtvama, od kojih je mnoge poznavao, otac se neizmjerno divio tadašnjoj solidarnosti, požrtvovanju i slozi koju su pokazali Barani. Do poslednjeg dana se pitao gdje su te vrline nestale, nakon što je prilično teško podnio „događanje naroda“, samo deset godina kasnije.

Ova prirodna katastrofa je tatu zadesila na funkciji prvog čovjeka Bara, pa ni lična odgovornost nije mogla biti veća. Pošto se u početku nije znao ni tačan broj žrtava, a materijalna šteta je bila tolika da nije bilo kuće koja je nije pretrpjela, otac se cijelim bićem dao u vraćanje života Barana u normalu. U improvizovanoj sali Skupštine opštine Bar, pod šatorom, sazvao je sjednicu i proglasio vanredno stanje, te opštu mobilizaciju građana od 16 do 60 godina. Tu sliku sam kompletirala tek kada sam slučajno naišla na snimak jedne od tih sjednica, gdje je Blažo Orlandić predsjedavao u vojnoj uniformi, pozivajući da se preko Radio Bara oglasi opšta mobilizacija. Impresivan, bezmalo stopostotan odziv građana, njihovu požrtvovanost i solidarnost, otac je pamtio i sa posebnim poštovanjem i divljenjem prepričavao do kraja života. Napisao je i knjigu „Kad zemlja podrhtava“, gdje je posložio svu dokumentaciju vezanu za zemljotres, kao i pisma saučešća i podrške koja je primao sa svih strana tadašnje SFRJ. Kao primjer njegove posvećenosti tadašnjem životnom pozivu, navešću samo jedan događaj. Nekoliko dana po zemljotresu, nakon što se uvjerio u ozbiljnost prilika i odlučio da se da do maksimuma, otac je poslao majku u sedmom mjesecu trudnoće, zajedno sa šestogodišnjim sinom u Beograd. Tamo su boravili kod njegovog sinovca, sina mog pokojnog strica Marka. Tako je otac mogao da se u potpunosti posveti zadacima koji su se gomilali pred rukovodstvom opštine.

Kao da situacija nije bila dovoljno dramatična, nekoliko dana po mom rođenju, moji roditelji su preživjeli još jednu dramu. Naime, u porodilištu na Savskom Vencu, gdje se majka porodila, spremala se krađa još jedne bebe. U to vrijeme se desilo nekoliko takvih slučajeva, o čijim smo epilozima mogli da čitamo i nedavno u medijima. Nakon porođaja, majci nisu dozvoljavali da me vidi danima, pa je ona, u početku oklijevajući, pozvala oca i saopštila mu da se dešava nešto čudno. Bila je u pravu, jer sam već bila spremna za „preuzimanje“ kada su se u porodilištu pojavili neki od najviđenijih doktora sa VMA, a koji su spriječili krađu podignuvši pravu uzbunu. Tako sam, u poslednjem času, a na očevu intervenciju, vraćena majci.

O borbi Blaža Orlandića i njegovih drugova sa posledicama ove prirodne katastrofe moglo bi da se piše u nastavcima. Međutim, samo bih još citirala pomenutog dr Ljuba Živkovića koji je u predgovoru za tatinu knjigu „Kad zemlja podrhtava“ napisao: „Knjiga g. Blaža Orlandića je faktografsko svjedočenje čovjeka koji je tih sudbonosnih dana 1979. godine bio čelni čovjek naše opštine. Na onom mjestu sa koga se rukovodilo, rekao bih, životom građana Bara: vodilo računa o mrtvima i dostojanstvu smrti, o bolesnima i ranjenima, o životima, o djeci i đacima, starim i iznemoglim, o smještaju, ishrani, obnovi, o sigurnosti i bezbjednosti. I sve to: snagom čelične volje i autoritetom, bez prava na grešku i improvizaciju.“ Još je dodao: „Hvala ti, Blažo, na ovim sjećanjima. I na svim onim godinama zajedničkog rada i zalaganja. Hvala ti na prijateljstvu. Bez ikakve patetike: u to teško vrijeme Bar je imao sreću da si Ti bio njegov gradonačelnik i prvi čovjek.“

U sledećoj etapi svog društveno-političkog angažmana Blažo Orlandić je bio vezan za Titograd, i to je razdoblje koje ja već dobro pamtim. U Titogradu je obavljao funkcije predsjednika Vijeća udruženog rada Skupštine SR Crne Gore, a zatim je bio i član Predsjedništva SR Crne Gore, sve do pomenute tzv. „AB revolucije“ 1989. godine. Tada je nasilnim putem, sa ulice, na krilima lažnog patriotizma i brige za srpski narod na Kosmetu, na vlast došla garnitura mlađih političara, tzv. „mladih lavova“ koje ćemo imati prilike odlično da upoznamo u narednim godinama i decenijama. Uslijedile su velike promjene, koje su na mog oca ostavile neizbrisiv trag. Nisu samo klevete, neopravdane smjene i način na koji je morao da napusti službu uticale na njega. Da je samo to, otac bi se oporavio brzo, iako mu se pred očima srušila i država u koju je ugradio sebe, iako su se urušavale tekovine za koje se borio i koje je ponosno baštinio, i premda je partiju čiji je bio istaknuti član preuzeo podmladak koji je samo preimenovao u Demokratsku partiju socijalista, i bez osnivačkog kongresa, koristeći infrastrukturu staru pola vijeka, zadržao vlast i u novom, višepartijskom sistemu.

Ne, ono što ga je najviše pogodilo bili su trenuci kada je rulja pod našim prozorom skandirala „foteljaši“ i „lopovi“, dok smo kao porodica, potpuno nezaštićeni, boravili u svom domu. Sjećam se koliko je otac i u tim trenucima bio pribran, fokusiran samo na jedno: da nas zaštiti. Sjećam se kako me prigrlio, i dok se čulo to zlokobno skandiranje sa ulice na kojoj sam se svakodnevno igrala, dovijao se na najmaštovitije načine da me ubijedi kako se to neke čike samo šale, pokušavajući da im ne pridaje značaj, i ponajviše – da ja osjetim da ni on nije ni najmanje zabrinut. Nekoliko godina nakon toga, iz Subotice u koju me sačekao da dođem na studije, brat mi je saopštio da odlazi u Švedsku i da se neće više vraćati. Za oca je to bio udarac koji nikada nije sasvim prebolio, i duboko vjerujem da se od tih dešavanja nikada u potpunosti nije oporavio – baš zato što su za posledicu imale odlazak mog brata. Politički, on se u Baru pridigao, i kao nosilac opozicione liste tadašnjem režimu, na čelu Reformskih snaga se ponovo našao na funkciji prvog čovjeka Barske opštine. Čak i tada, u najtežim godinama za tadašnju Jugoslaviju, koja je bila pod embargom, nastojao je da sprovodi lokal-patriotsku politiku, i nastavi gdje je stao u svom prvom mandatu. Mogu slobodno reći da je vizija koju je imao za Bar bila kristalno jasna, a to je „grad širokih bulevara“, i sprovođenje politike kojom je trebalo sačuvati dragocjeni prostor, i udariti temelje razvoju kojem svedočimo i danas.

Od prvog posla u Preduzeću za istraživanje nafte u Baru, preko nadzornog organa tokom izgradnje prve faze radova u Luci Bar i njegovog prvog mandata predsjednika opštine, sve do dvije provedene godine na čelu opštine u drugom svom mandatu, otac nije gubio fokus sa vizionarskog razvoja Bara. Ipak, nakon svih udaraca koje je pretrpio tokom svog kasnijeg političkog djelovanja, već kao šezdesetogodišnjak, povukao se iz političkog života i neko vrijeme čak bio i bez posla. Dobro pamtim i taj izuzetno težak period za moje roditelje, kada je otac po prvi put bio u strahu da neće uspjeti da prehrani porodicu. Kasnije je, posredstvom prijatelja, pronašao angažman u jednoj banci, a zatim u jednom građevinskom preduzeću, gdje se zaposlio kao inženjer elektrotehnike, što je i bio njegov prvi poziv, nakon što je u Zagrebu završio Elektrotehnički fakultet.

U vezi s tim, ispričaću i završiti ovaj tekst još jednom anegdotom, vezanom upravo za njegove ljudske i moralne kvalitete, prirodu njegovog velikog srca, kao i elektrotehničko umijeće, koje je za njega bilo više od zanimanja i poziva.

Na jednom porodičnom okupljanju mojih komšija, razgovarala sam sa ocem moje sadašnje komšinice, poznatim barskim biznismenom, Jakupom Đeljoševićem. Čuvši čija sam ćerka, sjetio se ove priče, pa je poželio da mi je ispriča. Naime, on je kao mladić prisustvovao jednom nesvakidašnjem događaju, u kojem je glavni akter bio moj otac. Sa dozom oduševljenja, ispričao mi je kako je jednom prilikom, dok je sjedio sa prijateljima u dvorištu pokojnog Ljubinka Krstajića, jedan čovjek (zaboravila sam ime) se pojavio i pred Blažom Orlandićem, u to vrijeme vjerovatno rukovodiocem u Elektrodistribuciji, iznio svoj veliki problem. Kako nije imao sredstava da uvede struju u kuću u koju je samo još struja falila da bi se u nju uselio, čovjek se požalio mom ocu, vjerovatno očekujući neku intervenciju sa njegove strane kod nadležnih. Saslušavši ga, on mu je tom prilikom i dao riječ da će se postarati o tom problemu, rekavši čovjeku da već sjutra ujutru bude u kući. Nije mi teško bilo da zamislim izraz na licu tog čovjeka, kada je umjesto ekipe električara Elektrodistribucije, ispred svoje nedovršene kuće, već sjutradan, u rano jutro, stajao Blažo Orlandić – lično. Sam, sa torbom svog alata i neophodnim materijalom za elektrifikaciju objekta. Izraz na licu čovjeka koji je očekivao neku ekipu električara, mogu samo da naslutim. Čitav posao otac je završio sam, odnosno, uz pomoć domaćina i komšija koji su ostali u čudu, pa je nakon toga godinama prepričavao kako mu je Blažo Orlandić lično uveo struju u kuću.

Eto, željela sam da zaključim priču o svom ocu jednom anegdotom koja svjedoči o širini njegovog velikog srca. Htjela sam, i možda uspjela da na momente ubacim i tačke našeg razmimoilaženja, koje je otac umio da uvaži i razumije, iako je bio pripadnik jedne, možda i jedine generacije Crnogoraca koja je željela najbolje, vjerujući da je čovjek dovoljno svjesno i odgovorno biće da svoju „sudbinu“ može da uzme u svoje ruke, i da mu za to ne treba Bog. Moj otac je bio ideološki utemeljen u komunizmu (da je imao drugačije utočište, lakše bi podnio nepravde koje doživio tokom svog političkog angažmana), ali tako je živio i tako je i otišao. Ipak, preko njegove majke, Božijim promislom, sačuvala se iskra koja se decenijama kasnije razgorjela u meni, a ja sam je zapalila i u svojoj djeci.

The post Marina Orlandić: Moj otac, Blažo first appeared on BARinfo.