Postavka, čija je autorka mr Maša Seničić, umjetnica iz Beograda, otvorena je 19. avgusta kao završeno veče programa „bARS“ 39. Barskog ljetopisa, a posjetiocima kroz fotografije, audio i video-zapise, arhivsku građu, dokumenta, hotelski inventar, plažni mobilijar, razglednice i druge predmete vratila sjećanje na vrijeme kada je hotel „Inex Zlatna obala“ bio jedno od prepoznatljivih mjesta društvenog i kulturnog života Bara i Crne Gore. Izazvala je veliko interesovanje.

Priča o nekadašnjem hotelu i njegovom značaju za lokalnu zajednicu zainteresovala je i upravu nedavno otvorenog „Iberostar Selection Montenegro“ hotela u Sutomoru, a Perello je nakon obilaska izložbe za Radio Bar i Bar Info kazao da ga je sve što je vidio i čuo podstaklo na razmišljanje o organizaciji sličnog događaja u novootvorenom hotelu.

„Kroz izložbu u galeriji, a naročito kroz predavanje selektora koji je, kako sam saznao, i sam lično vezan za ovaj lokalitet, shvatio sam da je INEX od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog vijeka za stanovnike grada bilo zaista posebno mjesto. Iznenađen sam koliko su ljudi voljeli hotel, koji je sada, naravno, potpuno drugačiji. To jeste bilo sjajno mjesto, kakvo je i danas. Sada jeste drugačije, ali i dalje je važno za ovaj grad i ljude koji u njemu žive“, kazao je Perello.

Nakon obilaska izložbe, kako dodaje, uvidio je da „INEX Zlatna obala“ nije bio samo hotel.

„On je bio socijalno značajna tačka, simbol druženja sa prijateljima i porodicom, mjesto gdje su se organizovale razne proslave. Mislim da bi bila sjajna ideja da se slična izložba organizuje i u samom hotelu, koja bi približila našim gostima kako je hotel nekada izgledao, ali bismo taj nekadašnji povezali sa sadašnjim izgledom hotela“, precizirao je  i dodao da bi izložba takve vrste bila svakako značajna za turiste, ali i za ljude iz Crne Gore, koji bi na taj način mogli da se neposredno upoznaju sa razvojem samog objekta.

Izložba autorke mr Maše Seničić bavi se odnosom prostora, sjećanja i njegovih novih značenja. Seničić projekat „Zlatna obala“ razvija više od deset godina, a njeno interesovanje za nekadašnji hotel „Inex“ posebno je intenzivirano nakon njegove prodaje 2013. godine i rušenja glavne zgrade 2017. godine. Izložba je, u drugačijem obliku, prethodno predstavljena i u Zagrebu.

Za ovaj dio Sutomora ovog ljeta počelo je potpuno novo poglavlje. „Iberostar Selection Montenegro“ otvoren je 17. juna, a Perello ističe da u hotelu mogu biti zadovoljni rezultatima ostvarenim tokom ovogodišnje sezone.

„Dostigli smo visok nivo zauzetosti smještajnih kapaciteta, a posebno nas raduje činjenica da već imamo rezervacije za narednu sezonu. Ponosni smo što imamo još jedan uspješan projekat u Crnoj Gori, uz naše dosadašnje hotele u Budvi, Bečićima, Herceg Novom…“, saopštio je Perello.

Otvaranjem hotela u Sutomoru, grupacija „Iberostar“ je proširila prisustvo na crnogorskom primorju. Perello precizira da se objekat sastoji od glavne zgrade i vila koje ga okružuju, te da je kapaciteta 292 sobe.

„Imamo četiri restorana i četiri bara, spa od oko 3700 kvadratnih metara, sa unutrašnjim bazenom i brojne druge sadržaje. Naravno, imamo i nevjerovatni plažni dio, gdje su zalasci Sunca zaista posebni…“, naglasio je generalni menadžer hotela.

Izložba koju je mr Maša Seničić kreirala uz pomoć brojnih građana Bara mogla bi, izgleda, da predstavlja most između dva vremena i dva hotela – jednog koji je čvrsto urezan u kolektivno sjećanje Barana i drugog koji će tek postati dio memorije novih generacija.

The post Delegacija novog hotela Iberostar Selection Montenegro obišla izložbu posvećenu INEX-u, hotelu prethodniku first appeared on BARinfo.

Autorka mr Maša Seničić, beogradska umjetnica, kaže da je za nju realizacija ove izložbe predstavljala veliku odgovornost, posebno jer dolazi iz drugog grada i jer je postavka nastala na osnovu brojnih privatnih arhiva.

“Ovo je, zapravo, jedan kolektivni čin, koji ja samo nadgledam. Čini mi se da bih djelovala malo neozbiljno kada bih preuzela autorstvo. Godinama sam se, iskreno, snebivala da li bih ovo trebala da uradim, jer ko sam ja da pravim izložbu o ‘Zlatnoj obali’, o kultnom hotelu za Barane, decenijama, ali sam shvatila da neko mora i da ću vjerovatno takvim postupkom obradovati neke ljude. Ispostavilo se da jesam i jako mi je drago zbog toga“, kazala je Seničić.

U slikovitoj uvali između Sutomora i rta Ratac 1971. godine otvoren je turistički kompleks beogradskog Inexa, nazvan „Zlatna obala“. Sa više od hiljadu i stotinu kreveta u bungalovima, smještenim u borovoj šumi, predstavljao je, kako je zapisano u knjizi „Koralno more“, pravi dragulj u obogaćivanju turističke ponude. Inex, koji generacije Barana vezuju za lijepe uspomene, više ne postoji, a ovog jula na mjestu nekadašnjeg kompleksa otvoren je luksuzni rizort. Jedna od onih čija su najljepša sjećanja nastala baš u ovom turističkom zdanju je i mr Maša Seničić, rođena Beograđanka koja je odrastala u naselju Ivan Milutinović, koje se graničilo sa INEXOM.

Izložba je, objašnjava autorka, koncipirana kao arhiv i podijeljena je na više segmenata. Posjetioci galerije “Velimir A. Leković” mogu da vide originalne djelove i tragove nekadašnjeg hotela, stare prospekte, knjige u kojima se pominje “Zlatna obala”, dokumentaciju, fotografije, razglednice gostiju, originalno posuđe, ključeve bungalova, ali i ugovor o prodaji i video snimak rušenja hotela.

„Izloženi su neki opšti i čak neki doslovni djelovi hotela, poput table koja je stajala na plaži, potom, stari, originalni prospekti, materijali iz arhiva, državnog i YouTube arhiva… Bilo mi je važno da prostor ove galerije, koja mi je arhitektonski bila jako uzbudljiva, iskoristim na najbolji mogući način, tako da sam raščistila i neke ćoškove koji se inače ne koriste, poput dijela pored samih stepenica. Tu su neki materijali koje sam našla na internetu, uglavnom turistički aranžmani. Postavku čine i fotografije, a najveći dio su predmeti iz privatnih arhiva ljudi iz naselja Ivan Milutinović i turista, naravno i radnika hotela Inex „Zlatna obala“ i njihovih porodica. Bez njihovog povjerenja da mi daju svoje fotografije, predmete, različitu dokumentaciju, ova izložba se ne bi ni desila“, kazala je Seničić i naglasila da „izložba prirodno pripada Baru“.

“Nisam očekivala tako dirljive reakcije ljudi, a pogotovo mi je drago što su intuitivno odreagovali i na taktilne, prostorne intervencije – ne samo na fotografije. Takođe, izložba nije shvaćena kao samo nostalgična, jer to i nije bila moja namjera, već su ljudi bili suočeni sa elementima gradnje i rušenja istovremeno, pa su doživeli moju namjeru i kritički. Ambijent galerije, takođe građene u socijalizmu, bio je idealan za ovu temu, kao i uostalom program bARS-a. Jako sam zahvalna Baranima i Barankama na učešću u sakupljanju materijala, ali i na posjeti i lijepim rečima”, istakla je Seničić za Bar Info i Radio Bar.

Seničić je ranije, gostujući u programu Radio Bara, uputila poziv našim sugrađanima, ali i svim ljudima koji čuvaju određene uspomene na hotel „Inex Zlatnu obalu“, da je kontaktiraju. Takođe, na više lokacija u Baru lijepila je plakate. Na njeno iznenađenje, veliki broj građana je ovim povodom nazvao.

„Ljudi isprva nisu bili sigurni ko sam ja i šta to radim, ali su počeli da mi se javljaju po preporuci. Jedan radnik INEX-a bi javio drugom, pa bi me onda on nazvao, i taj krug se širio. Nisu svi imali materijale, ali su imali priče. I jedini propust, jedina rupa ove izložbe koju ja vidim je što je nemoguće materijalizovati sve te priče i anegdote, jer u ovom kontekstu one mogu da djeluju i malo patetično. Naći ću načina da ih prikažem“, poručuje Seničić.

Jedna od priča koju je posebno zapamtila je naredba o obaveznoj pripremi tri košulje.

„Upravnik Ilija Milović, inače otac Željka Milovića, urednika bARS-a, uveo je kao šef sale pravilo da svi konobari moraju u svakom trenutku da imaju tri čiste košulje – jednu na sebi a dvije u pripremi, za slučaj da se isprljaju da se odmah zamijeni. I ja sam tri takve bijele konobarske košulje postavila u prostoru, ilustrujući tu priču“, ispričala je Seničić, napominjući da je priča iz hotela toliko da se može knjiga napisati.

Postavka će moći da se obiđe do 1. septembra, a reakcije publike su za Senićić “vrlo ohrabrujuće”.

„Po reakcijama ljudi na otvaranju vidjela sam da je izložba doprla do mnogih. Ljudi su se prisjetili prostora koji više ne postoje, ljudi koje dugo nisu sreli… Za mene ovo nije kraj, voljela bih da napravim knjigu i nadam se da će izložbu posjetiti još neko ko posjeduje predmete. Vjerujem da će se priča o izložbi još više pročuti“, navela je Seničić i naglasila da je arhiv „Zlatna obala“ i dalje otvoren.

Umjetnicu iz Beograda u septembru očekuje odbrana doktorske disertacije “Mesta sećanja: Analogni, digitalni i postmediji” promijenila upravo zbog „Zlatne obale“, pa je sa istraživanja filma prešla na istraživanje mjesta sjećanja.

The post Mr Maša Seničić: Izložba o INEXU je kolektivni čin, neozbiljno je da sama preuzmem autorstvo first appeared on BARinfo.

Postavka je posjetioce, koji su u velikom broju pohrlili u Umjetničku galeriju „Velimir A. Leković“, vratila u vrijeme kada je nekadašnji hotel „Inex“ bio jedno od prepoznatljivih mjesta društvenog i kulturnog života Bara i Crne Gore uopšte. Sedamdesete, osamdesete i devedesete godine predstavljene su kroz fotografije, audio i video-zapise, arhivsku građu, dokumenta, hotelski inventar, uniforme, plažni mobilijar, razglednice i druge predmete, kao svjedočanstvo vremena koje mnogi Barani pamte po ljetu, muzici, susretima i događajima vezanim za „Inex“.

Posebnost izložbe je i lična veza autorke sa ovim prostorom. Njen djed, kao zaposleni u preduzeću „Ivan Milutinović“, učestvovao je u izgradnji hotela „Inex“, dok je porodična kuća u naselju nadomak „Zlatne obale“ „bila mjesto njenih ljeta i odrastanja“. Upravo je nestanak tog prostora, kako je objasnila, bio povod da počne da prikuplja materijale i svjedočanstva o nekadašnjem životu oko „Inexa“.

„Kada je srušena glavna zgrada hotela, mi tada već odavno nismo imali kuću u naselju, a ovdje je mnogo komšija sa kojima sam provela djetinjstvo ili koji su proveli djetinjstvo sa mojim ocem. Osjetila sam kao da je izgubljeno neko mjesto sjećanja što me je potreslo na poseban način“, kazala je Seničić, objašnjavajući šta je prethodio nastanku izložbe.

„Materijale sam počela da prikupljam mahnito i bez ikakve agende, ne znajući šta ću sa njima uraditi. Kasnije se otvorila mogućnost da ih predstavim u Zagrebu, ali od početka jedino što je imalo smisla bilo je to da izložbu vidi upravo barska publika. Zato ne volim da kažem da sam njena autorka, više neki sakupljač i kustos, neki mali direktor arhiva u ’Zlatnoj obali’”, kazala je Seničić, naglašavajući da je tezu doktorske disertacije koju će odbraniti u septembru promijenila zbog „Zlatne obale“, pa je sa istraživanja filma prešla na istraživanje mjesta sjećanja.

Izrazila je zahvalnost nekadašnjim radnicima „Inexa“, njihovoj djeci, stanovnicima naselja „Ivan Milutinović“ i svima koji su nesebično ustupili fotografije, predmete i priče.

„Oni, zapravo, jesu koautori ove izložbe“, naglasila je autorka.

O značaju izložbe za završetak ovogodišnjeg bARS programa govorio je selektor Željko Milović, koji je podsjetio da je cilj programa, između ostalog, bio da se afirmišu mladi i lokalni autori.

„Bilo je puno posla, bilo je slatkog posla, i ono što mi je posebno drago, bARS je izveo na svjetlo dvoje mladih, talentovanih ljudi, Veljka Ivanovića, koji je inače kompozitor muzike za film i televiziju „Wow“ i koji je komponovao muziku za film posvećen jubileju Muzeja Crne Gore, i Elenu Tomanović, kao ’domaćicu’ bARSa, koja će iduće godine, nadam se, diplomirati glumu u Beogradu“, kazao je Milović.

Govoreći o završnoj izložbi, Milović je istakao da je njena realizacija dogovarana četiri godine, kao i da je prije Bara bila predstavljena u Zagrebu i na još nekoliko mjesta. Posebnu važnost, međutim, dobila je upravo u Baru, jer govori o prostoru koji je obilježio živote brojnih generacija.

„Najvažnije je da je došla ovdje, jer je ovo priča o hotelu koji je značio ljudima. Moj tata je tamo radio od početka, a ja sam radio osamdesetih i devedesetih. Vjerujem da ne postoji nijedan Baranin, uglavnom stariji od 50 godina, koji nema bar neku uspomenu, uglavnom slatku, na ’Inex’. Upravo je zbog takve kolektivne memorije bilo prirodno da izložba ’Hotel Inex: Nakon Zlatne obale’ bude završnica ovogodišnjeg bARS-a“, zaključio je Milović, izrazivši zahvalnost publici na velikom interesovanju za ovogodišnji program.

Završno veče bARSa bilo je obojeno muzikom jer je otvaranju izložbe prethodio mini-koncert, na kojem su nastupili Željko Milović, Elena Tomanović i Veljko Ivanović.

Tomanović je u uvodnom obraćanju podsjetila da su tokom deset dosadašnjih bARS programa predstavljene knjige Milana Vujovića, Miša Škuletića i Marka Vukosavovića, objavljena kompilacija CD-a barskih muzičara, otvorene izložbe Relje Dedeića i Joka Lekića, kao i postavka starih fotografija na gradskom trgu. Program su upotpunili autorsko veče Dejana Senića i koncerti grupe AkademiA i Stevana Fedija.

O interesovanju publike svjedočila je i dobra posjećenost programa, potvrđujući da sadržaji posvećeni lokalnim autorima, umjetnicima i kulturnom nasljeđu imaju svoje mjesto u okviru „Barskog ljetopisa“.

The post Povratkom u slatku prošlost hotela Inex Zlatna obala zaokružen ovogodišnji bARS first appeared on BARinfo.

Izložba autorke Maše Seničić rezultat je višegodišnjeg istraživanja i sakupljanja raznorodnih materijala u saradnji sa lokalnom zajednicom, a u prostoru će biti postavljena kao otvorena kolekcija nematerijalnog nasljeđa. Kroz autorske fotografije, audio i video zapise, arhivsku građu, dokumenta, predmete i srodne priloge, izložba mapira različite vizure – od zvaničnih turističkih narativa do intimnih memorabilija. Sama autorka je lično vezana za ovo mjesto, budući da je njen đed, kao zaposleni preduzeća „Ivan Milutinović”, učestvovao u izgradnji hotela „Inex“; upravo zbog toga je porodična kuća u naselju nadomak „Zlatne obale“ bila scenografija za sva ljeta autorkinog odrastanja.

Paradigmatski primjer jugoslovenskog turističkog kompleksa u kome su arhitektura i svakodnevni rituali formirali jedinstvenu cjelinu, hotel „Inex Zlatna obala“ sagledan je kao mjesto ukrštanja privatnih putničkih imaginarijuma i društvenih transformacija. Romantizovani kontekst razglednica, agencijskih ponuda i inventara plažnog asortimana sudara se kroz postavku sa uništenim pejzažima i vokabularom kupoprodajnih ugovora. Koncepcija izložbe je zbog toga nelinearna, tj. kolažna, a zahtijevajući pluralizam perspektiva ona prkosi rigidnoj faktografiji istorijskih narativa. Kako bi se ovo potonje dodatno podvuklo, izložba sadrži i participativni punkt gde će posjetioci moći da učestvuju, odnosno doprinesu sitnim intervencijama na licu mjesta.

Izložba „Hotel Inex: Nakon Zlatne obale“ teži očuvanju ličnih i kolektivnih sjećanja vezanih za lokalitet koji su istovremeno oblikovali gosti, zaposleni i stanovnici Bara. Pored ličnih priča, izložba se dotiče i širih pitanja turizma te geopolitičkih okolnosti kroz decenije postojanja hotela – ukrštajući vizuelnu umjetnost i autoetnografsko istraživanje, ona kritički ispituje mehanizme (selektivnog) pamćenja i zaborava. Starijim generacijama ova izložba se obraća kao nosiocima sjećanja, a mlađim kao aktivnim interpretatorima i budućim čuvarima lokalne baštine.

„Zlatna obala“ je projekat u trajanju, koji Maša Seničić razvija već više od deset godina, dok izložba „Hotel Inex: Nakon Zlatne obale“ predstavlja jednu njegovu iteraciju – prostornu instalaciju sakupljenih i autorskih materijala u različitim medijima. Fascinacija bilježenjem sjećanja na hotel „Inex“ otpočela je njegovom prodajom, još 2013. godine, a autorkino interesovanje kulminiralo je 2017, kada je srušena glavna zgrada. Izložba je, u nešto drugačijem obliku, već održana u galeriji GMK u Zagrebu 2020. godine, pri čemu je Seničić od tada projekat dodatno razvijala kroz naučne konferencije, predavanja i druge umjetničko-kustoske saradnje.

The post Sjećanja na hotel Inex-Zlatna obala večeras oživljavaju kroz izložbu u galeriji Velimir A. Leković first appeared on BARinfo.

RB BI: Mašo, Vi ste rođena Beograđanka. Kažite mi, odakle veza između Vas i ovog dragulja naše obale?

Seničić: Prije svega, drago mi je da mogu baš u programu Radio Bara da govorim na ovu temu i hvala na pozivu. Rođena sam u Beogradu, ali sam sva ljeta svog djetinjstva provela na Zlatnoj obali jer je moj djed, očev otac, bio ekonomista u preduzeću „Ivan Milutinović“, koje je izgradilo hotel i pripadajuće naselje. Zbog toga smo među prvima imali priliku da postanemo vlasnici jedne od kuća nad stijenama. Naravno, sve to sam saznala mnogo kasnije, jer tokom odrastanja nije bilo potrebe za postavljanjem pitanja i potpitanja – znalo se gdje se ide na more, kao i da smiješ sam na plažu, a moje najranije godine su bile obilježene infrastrukturom tog hotela, paženim mediteranskim rastinjem i ljubaznim zaposlenima. Razgovarala sam sa mnogim ljudima i shvatila da je tada, devedesetih, Inex već propadao u odnosu na to kako je izgledao i radio u godinama nakon otvaranja. Ja ga se zaista ipak sjećam krajnje idealistično, kao velikog mehanizma, i čini mi se da se više nikad nisam osjećala tako sigurno kao među tim bungalovima.

RB BI: Kako je izgledao i koliko je trajao proces pripreme ove izložbe?

Seničić: Nakon prodaje naše kuće koja se nalazila u pomenutom naselju, negdje 2005. godine, imala sam potrebu da se kontinuirano vraćam na Zlatnu obalu. Mojim roditeljima je to bilo malo smiješno, ali nešto me je vuklo. Jedno vrijeme je hotel radio i onda se 2013. godine potpuno ugasio. Kada sam vidjela zatvorena vrata, a onda i glavnu zgradu sravnjenu do temelja, nije mi bilo svejedno. Tada sam krenula da sakupljam, tačnije, mahnito da arhiviram, jer mi se čini da, za razliku od starijih generacija, mi mlađi imamo svijest da sve propada i da je jako važna kultura sjećanja, pa jurimo da sačuvamo sve što možemo. Jasno nam je da već sjutra, kad se probudimo, može da se ispostavi kako je nešto naizgled neupitno obrisano preko noći. Zbog toga od 2013. godine sakupljam najrazličitije vrste materijala, arhivske fotografije, tekstove i video-zapise, dok fotografišem i sama. Imala sam priliku da 2020. godine dio toga izložim u Zagrebu, među publikom koja ipak ima izraženiji odnos prema svom dijelu jadranske obale, pa je cijela postavka bila podređena tom kontekstu. Najveća želja mi je, naravno, bila da izložbu organizujem u gradu za koji je hotel najviše bio vezan. I evo me sada tu.

RB BI: Trenutno boravite u Baru, a izložba će biti otvorena 19. avgusta. U sedmicama koje predstoje, da li postoji prostora da se postavka dopuni?

Seničić: Da, sasvim sigurno, i zato sam trenutno u Baru. Željela sam da malo bolje osjetim prostor Galerije „Velimir A. Leković“ i da pokušam da sa lokalnim stanovništvom, koje se sjeća Zlatne obale, uspostavim kontakt, da vidim da li posjeduju neke predmete, fotografije i naravno priče, ono što nazivamo nematerijalnim kulturnim nasljeđem. Postoji taj rogobatan termin, ali je meni važan, a to je parcitipativno nasljeđe, njega bih takođe volela da pomenem jer ovo nije samo moja izložba. Jesam potpisana kao autor, ali tu ima jako malo mojih fotografija ili nekih umjetničlih dopuna. Prije svega sebe u ovom procesu doživljavam kao nekog kustosa, sakupljača, umjereno ozbiljnog direktora arhiva Zlatne obale, i ovom prilikom želim da pozovem slušaoce da mi se jave da bismo postavku dopunili njihovim vizurama. Mogu da kontaktiraju uredništvo Radio Bara, koji će uputiti dalje na mene, a dostupna sam i na svim društvenim mrežama.

RB BI: Jako emotivno govorite o Zlatnoj obali i Hotelu Inex. Koliko je za Vas bilo teško da pomirite emocionalni dio, odnosno nostalgiju sa dokumentarističkim pristupom?

Seničić: To je veoma izazovan proces. Ja sam profesionalna umjetnica, bavim se različitim oblikovanjima materijala, ali svaki put je drugačiji i uvijek mora iznova da se opipava ta granica. Sada su sve vidljiviji projekti koji kreću od nekih ličnih istorija, ali meni je važno prvo da budem iskrena i kažem odakle krećem i zašto se mene ova tema tiče, ali zatim i da stavim do znanja da je to samo polazišna tačka. Moja lična istorija, odnosno vezanost za Zlatnu obalu, nije svrha i cilj ovog projekta, tj. ove izložbe. Projekat je mnogo širi od same izložbe, i postoji puno materijala koji u nju neće ni ući. Trenutno sam pred odbranom doktorata koji se bavi mjestima sjećanja, čime sam se bavila kroz studije sjećanja, digitalnu humanistiku i teoriju medija. Moja opsesija prostornošću i kritičkim teorijama je nešto što stoji iza cijelog mog rada. Naravno, to na ovoj izložbi nije vidljivo u formalnom smislu, ali je u mom biću prisutno i ne dozvoljava mi da budem patetična i nostalgična bez pokrića.

RB BI: Ova izložba dio je šireg projekta na kojem radite duže vrijeme. Je li projekat zaokružen ili ima dalje prostora za njegovo nadograđivanje?

Seničić: Sakupljati nešto tako dugo prirodno rezultira raznim mogućim slikama i iteracijama, idejama kako bi sve ovo moglo najbolje da se doživi. Prije neki dan dobila sam jednu lijepu vijest, pozvana sam da u Artget galeriji u Beogradu naredne sezone izlažem svoje fotografsko i predmetno istraživanje o hotelima, od kojih je Zlatna obala jedan, i to onaj ključni od kojeg je sve počelo. Ulaženje dublje u istorijat turizma i izgradnje hotela je popunilo za mene prazninu: dokumentarističku, informacijsku, teorijsku, koju sam imala kada sam počela da se bavim straživanjem Zlatne obale, pa je tako i ceo ovaj projekat rastao i poprimio malo ozbiljnije razmere. Shvatila sam da nije važno koji su to tačno lokaliteti, jer mi pričamo o paradigmatskim primjerima jugoslovenskih hotela, a ne samo o Inex-u, ili bilo kom drugom objektu, manje ili više spektakularnom u arhitektonskom smislu. Da zaključim, Zlatna obala je veliki projekat u trajanju, sadrži razna granjanja, a izložba u okviru Barskog ljetopisa je jedno od njih. Meni je vrlo važno da se izložba ne sagleda kao puka prezentacija materijala koji vise sa zidova, i zaista ću se truditi da inspirišem barsku publiku da taj poznat prostor galerije dožive drugačije.

RB BI: Koji su ostali hoteli koje ste obuhvatili istraživanjem?

Seničić: Posjetila sam mnogo hotela duž cijele jadranske magistrale, među njima puno modernističkih, koji su ili u statusu zaštite ili su nedavno izgubljeni. Recimo, hotel Maestral u Breli je nevjerovatno arhitektonsko ostvarenje. Ali, mene ne vuče samo arhitektura, vuče me odnos prema tom objektu, u smislu koliko su ta mjesta određivala lokalnu zajednicu, što znam da je bio slučaj i sa Inex-om. Mnogo ljudi je u njemu radilo, a ako nije radilo, onda je tamo išlo na koncerte, bilijar, bazen… U tom smislu, hoteli jesu mjesta kolektivnog sjećanja i mjesta okupljanja, i iako je danas iz perspektive potpuno izmijenjenog turističkog diskursa drugačije viđenje toga šta hotel predstavlja, vjerujem – po onome što čitam i slušam – da ta hotelska narativnost može da bude ispričana kroz sjećanja i to ću se potruditi budućom beogradskom izložbom i da uradim, a naravno i ovom barskom, koja je fokusirana na taj jedan lokalno važan prostor.

RB BI: Možemo da kažemo da se sada sve mjeri mjerom prihoda, a nekada se mjerilo mjerom osjećaja, druženja…

Seničić: Moj otac se ozbiljno decenijama bavi turizmom i moram da kažem da se ja njemu činim vrlo blesavom jer je to moja tema na ovaj način, tema koju on doživljava veoma profesionalno i nimalo poetski. U razgovoru sa njim sam shvatila da se turizam, kao i druge grane, prirodno mijenja jer tržište postavlja nove zahtjeve. Recimo, Hotel Korali, koji je svojevremeno dobio Borbinu nagradu za arhitekturu, a i danas je prilično impozantan, pretrpio je značajne izmjene prilikom renoviranja i rušenja jednog od blokova. Čula sam da se povećavaju sobe, jer je standard veličine soba vremenom izmijenjen. Meni je najinteresantnije što danas ima sve manje zajedničkih prostora u hotelima, daleko više se ide ka tome da apartmani budu što veći, što je možda i pokazatelj galopirajuće individuacije u našem društvu. Meni je Hotel Inex ostao u sjećanju kao mjesto slobode, slobodnog protoka kroz hodnike, među bungalovima, a to da sam kao šestogodišnje dijete sama slobodno lutala plažom iz današnje perspektive djeluje potpuno nezamislivo. Drugo je vrijeme bilo, čak i devedesetih, a kamoli prije toga. Zato kažem, jako je važno ne lamentirati nad tim i govoriti „Predivno je bilo nekad“. Ne radi se o tome, već o tome da treba precizno detektovati vrijednosti koje su dovele do tih i takvih hotelskih struktura. Treba razmisliti da li su to vrijednosti kojima bi trebali da se vratimo, a ne da plačemo nad ruinama obraslim olendrom.

RB BI: Nadam se da će upravo na takvo razmišljanje izložba navesti posjetioce.

Seničić: I ja se zaista nadam, moja najveća želja je da probam da materijale ovjekovječim u obliku knjige, u sklopu onoga što zovemo „artist book“. To ne bi bila klasična monografija koja pretenduje da ispriča činjenice, već jednu poetsku, djelimično subjektivnu perspektivu, kolektivnu mrežu sjećanja. To jeste moja metodologija – ja sam prije svega pjesnikinja, ne istoričarka.

RB BI: Snimanje dokumentarnog filma bilo bi, možda, vrijedno koliko i knjiga.

Seničić: Zanimljivo je što to pominjete, jer sam ja studirala na Fakultetu dramskih umjetnosti, a tamo i branim svoj doktorski rad. Puno ljudi me pitalo zašto nisam snimila film, jer je to naprosto logično. Ali, baš zato što je toliko logično, ja sam krenula sa nekim drugačijim metodama prikupljanja materijala, koje mi nisu toliko komforne. Za mene bi uzeti kameru i snimiti nešto bio prvi impuls, jer sam u tome odrasla i u tom polju se obrazovala, ali takođe u snimanju imam zadrške jer posedujem znanja koja me koče, plaše. A ova vrsta interdisciplinarnog, vizuelnog pristupa je za mene čist eksperiment – time mi daje slobodu, i više uživam u procesu.

RB BI: Šta će sve konkretno publika biti u prilici da pogleda?

Seničić: Sigurna sam da će postavku činiti fotografije iz različitih perioda, koje sam sakupljala od ljudi koji su tamo ljetovali, kao i pojedini predmeti, djelovi inventara. Tu su i drugi arhivski materijali, a planiram da na osnovu starih štampam nove razglednice koje će publika sa sobom moći da ponese. Pored toga, biće prostornih instalacija koje će barskoj publici možda biti malo začudne, jer bih voljela da se igram sa nekim objektima iz hotela koji sugerišu uslužnost i snagu tog ugostiteljskog organizma. Između ostalog, jedno od mojih najvažnijih sjećanja je na dugačko crijevo koje je služilo da se u sumrak zalije cijela ta nevjerovatna flora hotela. Crijevo će sigurno biti u galeriji.

RB BI: Važan segment izložbe su i priče nekadašnjih gostiju. Na koji će način one biti predstavljene publici?

Seničić: Oko toga i dalje imam par nedoumica. Postoje različiti načini, ja sam neke ljude i zvučno snimala, ali ne bih voljela da ih tako izložim. Mislim da je ideja u stvari da ja budem tu veći dio trajanja izložbe i da sa ljudima razgovaram. Ne mogu da kažem da ću se ponašati kao dio postavke, ali hoću kao neka vrsta turoperatera. Kada se priče napišu, one postanu malo banalne, i čak konačne, a cilj je dijalog, da te priče natjeraju posjetioce da reaguju, a ja bih volela da budem tu da vidim ili zabilježim reakciju. Moram da priznam, iako znam koliko je to teško izdvodljivo, najveća želja bi mi bila da mladi ljudi, koji nisu imali nikakve veze sa Inex-om, dođu da vide izložbu, jer je važno da mlađi ljudi znaju da im prostor pripada, da im grad i sjećanje pripadaju, i da na tragu toga preuzmu odgovornost nad narativima koje možda nisu lično iskusili, a koji su ih sigurno oblikovali.

RB BI: Čini mi se da hotel INEX teško možemo razdvojiti od termina jugonostalgije, pa možda i od muzike iz tog perioda. Jeste li razmatrali da izložbu dopunite i muzičkim dijelom?

Seničić: Moj kolega dizajner zvuka i ja razmišljali smo o tome šta bi mogla da bude zvučna podloga izložbe. Plašim se, ako bih stavila romantičnu muziku, koja je bila prisutna na predivnoj terasi hotela, svirala, da bi to povuklo jedan talas nostalgije, tako da je za sada ideja da napravimo miks zvuka rušenja hotela, muzike i nekih drugih tipičnih auditornih senzacija. Tek kada uđete u galeriju sa materijalom shvatite da li neke stvari funkcionišu ili ne. Možda će taj zvuk pobjeći kada se uđe u galeriju, ne znam. Sve govorim sa zadrškom i ako shvatim da nešto ne funkcioniše kako bih voljela, biće izostavljeno. Treba ponekad vjerovati procesu.

RB BI: Naš razgovor je dodatno aktuelan jer je upravo prije nekoliko dana postavljena i tabla na novom hotelu kojom se obavještavaju građani da je pristup plaži dozvoljen isključivo gostima objekta. Kakva je bila Vaša reakcija kada ste tablu vidjeli?

Seničić: Inicijalno tužna, a onda buntovna, jer sam pomislila da me neće ništa spriječiti da odem na tu plažu. Sigurna sam da se tako osjećaju i svi stanovnici naselja Ivan Milutinović. Nije ih mnogo ostalo koji redovno dolaze od prve postavke sa kojom sam se igrala kada sam bila mala. Ta plaža je bila nešto što smo svi osjećali kao svoje i to hotel nikada nije osporavao. Vraćam se na priču o savremenom turizmu i promjeni diskursa – sada postoji potreba da se privatuzuju plaže i prostori, i generalno svjedočimo tome i u gradovima, a kamoli na obali koja ima toliki kapitalistički potencijal. Zakon o morskom dobru može da pročita svako ko želi, dostupan je javno, i neki bi prostori morali biti ostavljeni stanovnicima. Teško je boriti se sa investitorima, ali je moj odgovor i u gradu i na obali da mi moramo da se batrgamo da zadržimo svako, ma koliko malo parče javnog prostora koje nam je ostalo.

RB BI: Dobijamo dakle, funkciju i formu, ali gubimo suštinu.

Seničić: Pa da, jer koja je funkcija plaže ako će na njoj biti samo neki povremeni turisti koiji mogu da priušte da spavaju u novim hotelima, jako skupim u odnosu na one u kojima smo mi ljetovali. Da li takvi hoteli uopšte pripadaju Sutomoru? Ne kažem da je Sutomore loša destinacija, naprotiv, ali zaboravili smo malo i na stihove iz pjesme Branka Miljkovića o radnicima na moru, koja je meni bila jako potresna. More treba da bude svima dostupno, pa tako treba da postoje hoteli pridaju običnim građanima, porodicama. Ni Inex nije bio uvijek dostupan svima, pogotovo 70-ih, ali kada sam ja bila dijete u hotelu su boravili neki, da se tako kolokvijalno izrazim, potpuno obični turisti. Kada vidim trenutne cijene mnogih hotela, dolazim do zaključka da njih posjećuju turisti koji neće izaći i saznati da na Rtu Ratac postoje ostaci manastarira iz 11. vijeka. Moram da kažem da mi je vrlo šarmantno što se novi hotel otvorio baš sada, a nije u potpunosti renoviran i po njegovim ćoškovima možemo da vidimo ostatke toga što je bio Inex. Dok je to tako, malo okrnjeno, meni je osmijeh na licu jer znam da nije sve izgubljeno.

RB BI: Kako je došlo do saradnje sa Željkom Milovićem?

Seničić: Željko je urednik programa bARS i čovjek kog svi Barani znaju kao neumornog čuvara sjećanja. Kao takav mi je i predstavljen 2020. godine, odnosno, prijateljica mi je pomenula da moram da razgovaram sa njim kada sam pripremala izložbu u Zagrebu. Dobila sam njegov broj telefona, našli smo se odmah, i prva stvar koju mi je rekao je: „Meni je Inex bio kao Diznilend“. Poslije sam vidjela da je o tome pisao, njegov otac je bio legenda hotela, a i Željko je kasnije radio tamo sezonski. U tom smislu, saradnja sa Željkom je najprirodniji spoj i zaista sam mu zahvalna što je prepoznao da je ova izložba za publiku njegovog programa vrijedna. Kao što sam rekla, važno mi je da izložba bude ovdje i voljela bih da uspostavim saradnju i sa Iberostarom, da možda dio postavke bude postavljen u bivšem prostoru hotela. Ne vidim smisao da izložba previše putuje, možda tek u nekim manjim, simboličkim oblicima.

RB BI: Još jednom da uputimo poziv našim sugrađanima da prisustvuju otvaranju i tokom narednih sedmica vas kontaktiraju ukoliko posjeduju određene predmete.

Seničić: Izložba se otvara 19. avgusta u 21 sat i trajaće do 1. septembra u Galeriji „Velimir A. Leković“. Ja pozivam vaše slušaoce da je posjete, ali i još jednom, naravno, da pišu meni ili Željku Miloviću ako imaju bilo šta da podijele o hotelu – sva sjećanja su dobrodošla.

The post Izložba na bARSu satkana od kolektivnih sjećanja na Inex i Zlatnu obalu first appeared on BARinfo.