Kako vrijeme curi, zaboravljamo šta smo juče imali za ručak, ali se sasvim lijepo sjećamo u kojoj minuti je Safet Sušić dao gol.

Ni kod mene nije drugačije. Kad prođe dovoljno vremena pitanje je koliko se nečega sjećamo, a koliko sami popeglamo i dotjeramo tu priču, jer sjećanje je individualno i niko nema pravo da ga koriguje. Zato ne vjerujte previše piscu kad Vam priča neku priču, naročito ako bi ona trebala biti autentična.

Valjda je to bio moj prvi dolazak u Bar. Sajam knjiga se održavao u dvorištu kralja Nikole oko Dvorca, u parku. Štandovi sa knjigama rasuti na sve strane, lijep ambijent, dobre promocije i dobri domaćini.

Nekako u to doba sam upoznao Milana Vujovića, ali se ne bih tačno mogao sjetiti detalja, možda će on to znati bolje. Dade mi na čitanje rukopis svog romana „Agnostik“. Tako ja sjedim u parku, iza onog svog štanda sa knjigama na kojem piše „Bosanska riječ“ i čitam. Nigdje nikoga okolo. U neko doba smotrim preko puta mene na klupi spavaju dvojica. Ustaju, dijele sendvič i potežu iz dvolitarske flaše piva. Onaj jedan sve nešto gleducka prema meni. Onda dovikne: Jesi li ti iz Tuzle? Uglavnom svi misle da sam iz Sarajeva, jer odakle ćeš drugo biti ako si iz Bosne, a ovaj sa klupe pogađa od prve. Jesam, što pitaš. A on kaže: Pa i ja sam s te strane.

Valjda smo se ispričali, siguran sam da jesmo ali nisam upamtio baš sve detalje. Tek toliko da je građevinski radnik, da je tonuo malo po malo i sad je tu gdje jeste. Živi u Baru, ali je nekada bio praktično iz mog komšiluka.

Ostao mi je zakačen taj događaj k’o trn u nozi i taj lik kojeg je život samljeo i doveo na tu klupu naspram mene. Nekad kasnije, čitam neke crnogorske novine i pri dnu primjetim sitnu vijest od nekoliko redova. Beskućnik iz Bosne preminuo u luci Bar.

Taj sajam knjiga koji se održavao u okviru „Barskog ljetopisa“ i na kojem sam boravio kao predstavnik Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ iz Tuzle zavrtio je neke lijepe priče i povezao neke ljude.

Negdje pri kraju sajma, valjda pa svake večeri pojavi se jedan čova. Visok, mršav, sijeda kosa i zagleda knjige na mom štandu, al’ ih zagleda znalački, tačno vidim da on zna i poznaje.

Onda odemo na piće, popričamo, uživamo u razgovoru pa sutradan opet tako. Tu sam i na takav način upoznao Miliku Pavlovića.

Trebalo bi mi dosta više prostora da zabilježim samo djelić razgovora sa Milikom koji su znali trajati do ranog jutra, a i meni žao što ih se jedva pa mogu sjetiti. Milika je bio novinar u penziji i izvrstan pjesnik. Poznavalac književnosti, ljudi i događaja, čovjek sa bogatim životnim iskustvom.

U džepu jakne sam nosao neku varijantu knjige poezije koja ni izbliza nije bila gotova i tako je ona slučajno sa mnom stigla i u Bar. Milika je to vidio i zamolio da pročita jer ne spava po čitavu noć. Ujutro me budi oduševljen onim što je pročitao i insistira da napiše pogovor za tu knjigu. Poslije će to stvarno postati knjiga, ali tada nije bilo pojma o tome. I tako se to dogodi da mi kum za moju knjigu poezije bude Milika Pavlović, a neke njegove knjige budu objavljene u Bosni kod „Bosanske riječi“.

Dosta kasnije sam dobio nagradu „Skender Kulenović“ za jedan svoj roman i tim povodom je u crnogorskim novinama izašao razgovor sa mnom gdje sam spomenuo taj detalj sa Milikom i kumovanjem knjizi. Zove me isti dan i kaže: „Dragi moj Bošnjo, u Crnoj Gori niko ne spominje Miliku Pavlovića, a ti mi se eto zahvaljuješ nakon toliko godina. Hvala ti i gdje čuo…“

To mi je bilo važnije od svih knjiga i svih nagrada koje sam dobio.

Rastuži me kada veliki ljudi budu zaboravljeni. To je najmanji gubitak onih koji su se smirili, i golem onih koji su ostali, ali to se valjda nikad neće popraviti. Pričao mi je o vremenu kada je studirao sa D. Kišom i kako su izgladnjeli krali hljeb iz studenske menze. O tome kako je kao pjesnik bio u Rusiji, kako su piloti pogođenih savezničkih aviona padobranima sletjeli na Žabljak, kako njemačke štuke proizvode strašan zvuk kad nadlijeću u niskom letu. O tome kako je udario u auto koje je, a na njegovo iznenađenje, stajalo nasred ulice dok je dolazio na „Sarajevske dane poezije“, jer u to doba u Podgorici nije bilo semafora.

Pročitajte knjigu „Poslije čaše“, Milike P, pa ćete vidjeti o čemu govorim.

Milika je umro, njegov grob je u Podgorici i prvom prilikom ću doći da odšutim jer on je bio svijetlo zbog kojem mi nije bilo teško voziti po deset sati.

Nedavno sam imao književni čas sa srednjoškolcima u Gradačcu, pa im onako između redova nabrojim pet priča koje nisam napisao, a imam namjeru. Jedna od njih, kao skica, došla je od Miluna Lutovca, Baranina i prijatelja. Vi je sigurno svi bolje znate od mene ali ću u nekoliko redova probati da je skiciram, tu priču koju nisam napisao, a možda, ako me posluži život i zdravlje i uspijem.

Negdje ’93. iz voza Beograd-Bar izlazi dijete, od nekih 11-12 godina, nisam siguran. Spava u nekom praznom vagonu, hrani se kako zna i umije, preživljava kako mora. Sve do zime kada se taj vagon zapali od vatre koju je ložio da se ugrije. Od tad ljudi skontaju da imaju dječaka beskućnika, od tad on postaje Netko, od tad ga primijete da je tu. Jedan Baranin ga upisao u školu, da ga ulica ne odgaja, o njemu su snimali dokumentarne filmove, pisali novinske tekstove. On postaje, bez pretjerivanja, jedan od najpoznatijih beskućnika. Nekad poslije se nasluti da je moguće da je u pitanju dijete iz Doma za nezbrinutu djecu iz Tuzle koje je slučaj i puka sreća odvela tamo gdje je toplo, jer njemu je bilo hladno pa je tako stigao i u Bar. Mislim da je još uvijek živ i da je negdje u Sutomoru. Nikad ga nisam upoznao. Namjera mi je, bez obzira na sve, o njemu napisati književni tekst. Pisac i ne piše biografiju nego priču. Eto…

Milan V. ima tri kćeri. One rastu, a mi starimo, nema u tom redu ništa što već do sada nije viđeno, neka bude tako kako treba da bude i taman. Ko nema kćeri, nikada neće poljubiti najljepšu djevojku u tri sazvježđa, znam iz vlastitog iskustva.

Znalo se dogoditi da zaglavim u nekim administrativno-tehničkim zavrzlamama dok sam dolazio s knjigama, a Milan bi me hitro spašavao.

Odlično piše i bude mi žao kad do mene ne stigne njegova nova knjiga.

Ima takav glas da mu radijski posao odlično odgovara, ali nije samo to. On zapaža, bilježi, komentariše, živi kroz svoj grad i njegove ljude. On je šahista i čitalac i što mi je najvažnije, mada se dugo nismo sreli – moj drugar.

Ako mi ne vjerujete pročitajte njegov roman „Agnostik“, ako uspijete još negdje naći tu knjigu, ili jednostavnije tekstove kojima svakodnevno bilježi život, a koje ćete naći online.

Gradove ne čine ulice i zgrade. Ni Rumija, ni raskošna tvrđava. Semafori, ni slana voda, čine ih ljudi, a ono malo njih, meni dragih korakom gaze barske ulice i zbog njih mi nikada neće biti teško dobaciti do Foče, pa na Šćepan Polje, za Nikšić, Podgoricu i Bar. Daljine su najmanji problem ako znaš gdje ideš.

Ali avaj, premalo je prostora da se spomene sve što bi moralo biti rečeno.

Šušanj mi bez Milike nije isti. Moj zadnji boravak je zamutio jedan naoko nevidljiv događaj, ali pisci i takve vide i do njih je u šta će to i kako pretočiti.

U Baru je moja profesorica iz srednje, Mila.

U Baru je stari grad.

I Maslina je u Baru.

I jedan sjajan festival koj slavi književnost za djecu, jer bez nje nema ni one za odrasle.

Ono što nosimo u sebi prepoznajemo i oko sebe. Đorđe Lebović u svom romanu „Semper idem“ na jednom  mjestu kaže: Bog je isti ali smo mi različiti…

Do nas je šta ćemo sa vremenom koje nam je dato, a koje ponekad tako uludo i uglupo trošimo.

Naročito mi na Balkanu koji se svojski trudimo da sve naše razlike što više istaknemo i puštamo najgorima među nama da nas razdvajaju, svađaju, a bogami i ubijaju. Često mi samo učestvujemo u tome bez trunke otpora i bez dozivanja pameti. Pojedince koji se ne mire sa takvom pričom i koji u ljudima traže najbolje ignorišemo, zaboravljamo i brišemo. Naša zajednička tuga golema je kao brdo i kako se stvari odvijaju trajaće i biti još veća, ali se nadam da će neke pametnije generacije spajati, a ne razdvajati, radovati se našim različitostima i slaviti ih… Dotle, nek nam je Bog na pomoći, ako i on od nas nije digao ruke…

Bar je odavno ušao u moju poeziju i prozu. Rado mu se vraćam i prepoznajemo se bez da išta bude rečeno. Nisam imao nešto previše vremena, koje, gle čuda, curi nekako brže i sigurnije nego ranije, ali Milan mi je mudro ubacio bubu u uho i kao rezultat toga je pokrenuo lavinu, donio val do same obale, i neka je…

Dobro je nešto ostaviti i za kasnije, dobro je da nikad nije sve rečeno i da se ta vrata ne zatvaraju. Još dugo ćemo mi, unatoč svemu, međusobno graditi neke lijepe priče kojima daljina neće biti nikakva prepreka.

Neka nam je sa srećom…

The post Mehmed Đedović: Buba u uhu first appeared on BARinfo.

Kao i prethodne godine, okupljeni su slikari i skulptori različitih generacija i stilova, koje je u cilju dodatne afirmacije festival domaćin pozvao. Izložbu je otvorila dr Anastazija Miranović, selektorka likovnog programa. Ona je istakla kako je najbolji način da ovaj dio festivala započne upravo radovima lokalnih umjetnika, te da je intencija organizatora da ovo postane tradicija.

“Započeli smo prošle godine sve ovo, i nadamo se da će sljedeće godine biti još veći broj umjetnika koji su se odazvali našem pozivu. Večeras je izloženo 14 radova barskih akademskih umjetnika, i sve do kraja avgusta, posjetioci našeg grada, domaći i strani turisti, moći će da vide šta to stvaraju Barani”, zaključila je Miranović.

Jedna od izlagača, Maja Čakalović, rođena je Baranka i magistar vajarstva. Iza sebe ima brojne kolektivne izložbe i nagrade. Ovoga puta ona je prikazala ženske korsete od terakote i patine koji imitiraju bronzu, a simbolizuju ženu ratnicu. Za ovakav tip izložbi kaže da umjetnicima znači prvenstveno zbog kontakta, poznanstava i razmjene iskustva.

“Ja kao Baranka uvijek se odazovem na svaki poziv za kolektivnu izložbu i drago mi je da učestvujem jer je lijepo iskustvo. Mi umjetnici ovdje se srećemo poslije dosta vremena i dragocjeno je vrijeme i iskustvo koje tom prilikom podijelimo”, kazala je Čakalović.

***

Nakon izložbe, sinoć je na platou ispred Dvorca kralja Nikole započeo književni program ovogodišnjeg festivala. Ljubiteljima književnosti se predstavio Mehmed Đedović, pisac iz Tuzle sa kojim je, u ulozi moderatora, razgovarala Maja Simović, lako i spontano vodeći publiku kroz stvaralački opus ovog bosansko-hercegovačkog pisca.

Đedoviću je ovo drugo gostovanje na “Barskom ljetopisu”. Autorsko veče je imao 2016. godine.

Mehmed Đedović piše prozu, poeziju, knjige za djecu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove.v Njegov plodonosni rad obilježen je brojnim priznanjima. Regionalna prisutnost za pisca je od izuzetne važnosti, a kako Đedović i sam kaže, “mogla bi biti i bolja”. Čast mu je što je upravo on otvorio književni program 32. Festivala.

“Na jezičkom govornom području, za koje nam ne treba prevodilac, jako je bitno da ste prisutni. Sasvim je normalno da pisci iz Bosne dođu ovdje, i pisci iz Crne Gore kod nas, ali mislim ipak da je to moglo biti puno brže i češće. Često kažem za političare koji nas mire, ne mirite nas više – totalno ste nas upropastili. Mislio sam da će knjige puno brže prelaziti te granice, da će biti prohodnije. Događa se, ali sporadično”, rekao je on.

Đedović je urednik i recenzent brojnih knjiga. Zastupljen je u školskom programu i udžbenicima, njegove priče su prevođene na druge jezike, snimljene kao radio-drame u programu radija BiH. Đedovićevo “Malo čudo“ dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca BiH, a sinoć je upravo ta knjiga promovisana pred barskom publikom.

Đedović skromno i stidljivo govori o nagradama i uspjesima, pa za sebe kaže da voli svijet da posmatra iz ugla malog čovjeka.

“Mislim da je dobrog pisca najlakše upropastiti tako što ga nagradite vrlo mladog. Onda se to sve nešto ispomjera u čovjeku. Ja se svojski trudim da me nimalo sa tog mog puta ne pomjeri nikakva nagrada, da i dalje radim to što radim i kako radim. Da budem prisutan i sa prosjakom na ulici i sa profesorom u katedri. Mislim da ste siromašniji ako se bilo čega od toga odreknete. Na takav način posmatram svijet i pišem. Jer čuda se događaju i u ovom digitalnom ludom brzom vremenu, samo je pitanje u kojoj mjeri ih mi primijetimo i reagujemo”, zaključio je Đedović.

The post Otpočeo likovni i književni program Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.