Umjetnost je najintenzivnija forma individualizma koja postoji – Oskar Vajld

Međutim, riječ “dolina” može biti i velikog slova. Može da izazove drugačije asocijacije, pa i osjećaje. Može da odvede u neke druge sfere, da izazove druge doživljaje. Dolina smrti – jezu, Dolina palmi cocora – egzotiku, Dolina ćupova – radoznalost, Dolina gejzira – čuđenje, Dolina velika rasjedna – neizvjesnost, Dolina pećina – mistiku. Po svijetu ih ima, nebrojeno, i sve one mogu, jednom riječju pobuditi divljenje. Dobile su ime nečijom voljom, na osnovu činjenica, trenutnom inspiracijom ili doživljajem.

Kad bi sve ovo objedinili u jedno, bez nekog velikog ustezanja, barska dolina može dobiti ime, Dolina umjetnika.

Nije teško znati zašto jedino to ime pristoji našem gradu. Zbog broja onih koji su svojim darom i specifičnim vrijednostima rođeni ili su osjetili ovaj prostor kao svoj. Ispunili su sve njegove pore i dišu punim plućima, želeći da iskoriste priliku koja im se pruža.

Prostor, uokviren Volujicom, Lisinjem, Vrsutom, Tankim rtom, ima neku čudnu moć. Blagost koja kao miro toči njihovim liticama i usjecima, vazduh i voda začinjeni egzotičnim i rijetkim biljkama rumijskog korijena, kaćuna, pelina, drače, žuke, budi inspiraciju i daje stvaralačku snagu. Nesebično je podario ovaj prostor produhovljenim i kreativnim ljudima da iskažu sebe i nama prenesu bar malo njihove duše. Srećom ona ne može da se uhvati, da se ščepa, ošamari, strpa krijući u džep. Njoj ne možemo držati pridike ili soliti pamet. Prodati aktuelne potrepštine. Nju moramo osjetiti. Koliko nas može osjetiti njihovu dušu, njihov duh? Bojim se ne puno. Ne zato što ne mogu, a ima i toga, već zato što ih ne interesuje. Nemaju vremena u trci za materijalnim da se bave nekakvim duhom. Ko danas normalan time da se bavi? Ko da se bavi time, pare su važne. Pare, pare.

Umjetnost briše prašinu svakodnevnog života sa duše – Pikaso

Veliša Leković bi mogao biti rodonačelnikom Doline umjetnika. Prvi je osjetio čari ovog prostora i zauvijek se vezao za njega. Ostavio je svoja djela gradu koja se čuvaju u njegovoj, a i našoj galeriji. Prostor u kome se odvija dinamičan program, ali nekako sve ostaje u tim gabaritima. Način se mora naći da se ta topla izložbena atmosfera prelije i šire kroz grad.

Mijo Mijušković je jedan od onih koji je svoju dušu kroz najteži materijal, kamen, znao da iznese na pijedestal. Dobri čovjek, specifične naravi i neobične naracije. Karakteristične fizionomije, naglašenih crta lica i izuzetno jakih ruku. Jedino takav je mogao da iz ovog našeg ljutog krša izvuče ono lijepo što je vjekovima krio u sebi. Radeći drvetom, odmarao je. Nije bio baš poželjan u društvu, ama ni on njima nije ostajao dužan. Imao je ideju da na nekoj lokaciji u gradu dopremi stijenu i uz odobrenje gradskih vlasti iskleše skulpturu koja bi ostala kao njegov poklon gradu. Imali bi priliku da vidimo umjetnika na djelu kako stvara. Da slušamo zvonke udarce čekića i dlijeta, zujanje brusilice i tupe udarce komada kamena pri padu na zemlju. Milije nam je štektanje, pucanje, eksplozije i škripa. Povukao se u osamu iznad Sutomora i stvarao i stvarao. Kakva je sudbina tih njegovih djela, veliki je znak pitanja. Nekako bi mu se trebalo odužiti, a načina ima puno.

Uroš Tošković je jedan od sugrađana koji je u ovaj naš prostor došao kao afirmisani umjetnik. Njegovu ljepotu je koristio intenzivno i strasno. On je najbolji primjer kako se šetalište, kafanske terase, plaže mogu pretvoriti u neki duhovniji prostor. Sada se sa šetališta za sva vremena obraća, na sebi svojstven način, prolaznicima kroz djelo, još jednog našeg sugrađanina, Zlatka Glamočaka. Pokazuje da srednji prst može biti i te kako simpatičan, a ne kao neki besprizornjaci.

O Zlatku govore njegove skulpture koje krase nekoliko crnogorskih gradova. Iako živi u Parizu, česte njegove posjete Baru, uvijek se zapaze.

“Gvozdo” je dovoljno reći. Taj duhoviti, a znao je da ode i u ironiju do sarkazma, umjetnik, profesor, prešao je preko obronaka Sutormana i ugnijezdio se na obali sutomorske plaže. Plavetnilo koje ga je zapljuskivalo bilo je podloga na njegovim platnima, a glavna tema su bili orlovi, kokoti, koze i pejzaži njegove Crmnice koju je svojom specifičnom tehnikom ovjerio zauvijek. Želja mu je bila da zidinama starog grada ubrizga život tako što bi se omogućilo mladim svršenim akademcima, umjetnicima, da žive i stvaraju u njemu. To su iskoristili mladi Naod Zorić, Nikola Kovačević. Postali su dragi i dobrodošli stanovnici. Poslije ne dugog vremena, otišli su svojim putem, napravili svoje uspješne karijere, ali Bar nije na kvalitetan način iskoristio taj njihov duh. Lijepo bi bilo da pored obnovljenih objekata kaldrmom šetaju i mladi umjetnici obogaćujući starobarski krš.

Najstariji medju aktivnim barskim umjetnicima je Muharem Muratović. U svojim Mrkojevićima, autoritet je gradio kao pedagog, a atelje mu je služio da toplinu i skriveni nemir prenese na platno. Kroz mističnu stranu žene i njen izražajni pogled ispoljavao je sve svoje poruke. Pogled posmatrača ukršten sa pogledom sa slike mogao je izazvati bururet u glavi. Ravnodušnih nema.       

Poslije barske gimnazije, Likovnu akademiju, a onda i magisterij u Beogradu, završio je Petar Vujošević. Skroman, nenametljiv, tihuje u Beogradu, gdje svoje nesumnjivo obrazovanje i umijeće koristi u promovisanju mozaika kao jednog od pravaca likovnog izraza. Njegove škole mozaika u Starom Baru prošao je veliki broj polaznika. Barani njegove performansie posvećene vatri, vodi i gvožđu pamte.

U Baru, kao u kakvoj toploj leji ili uzornom rasadniku, niču, gaje se i razvijaju mnogi umjetnici. Više manje njihov rad se prati, ali oni zaslužuju, sigurno, mnogo više. Ono što ostavljaju iza sebe je neprocjenjivo blago koje jednu sredinu uzdiže i izdvaja od druge. Duh koji oni isijavaju ne može oduvati ni jugo, bura, ni zapodnjak. Pušta sve dublje i dublje korijene u ovoj našoj Dolini umjetnika.

Ono što se radi sa ljubavlju, dobro je urađeno – Vinsent van Gog

The post Žarko Đurišić: Barska dolina – Dolina umjetnika first appeared on BARinfo.

Kustoskinja izložbe Nikolina Zuber u svom obraćanju istakla je da je preobražajem izvornog oblika iz prirode Mijo Mijušković je stvorio likovno osmišljen i slobodan svijet umjetnosti.

“Nastala je stvaralačka ideja kojom se vodio – prirodna forma i stvaralački proces. U vajarevoj imaginaciji ova dva svijeta činila su jednu cjelinu. Želio je da otkrije šta se skriva u enigmatičnosti materije. Skulptor, koji je kao meteorolog i prirodnjak imao dugogodišnje iskustvo sa procesima u prirodi, znao je da pronađeni oblik nije pravi. Tragao je za njim”, navela je on.

Ispred galerije “ForA” iz Berlina, publici se obratila i Olga Lystsova, koja ističe da mnoge skulpture Mija Mijuškovića imaju magični i sakralni kvalitet.

“S’ toga ne čude očigledne paralele sa antičkim skulpturama – kamene skulpture od zelenog krečnjaka podsjećaju na stari Egipat, crni granit – na hinduističku umjetnost i bijeli mermer antičku Grčku”, kazala je ona i dodala da Mijuškovića često porede sa Brankusijem ili Miroom.

“Ipak, umjetnik nikada nije povezivao svoj rad sa postojećim umjetničkim školama ili pokretima i stvarao je sopstveni, jedinstveni stil u kome je sveti karakter prirode izvor inspiracije i primarni sadržaj”, zaključila je.

Kustos izložbe dr Nikola Marković, u svom obraćanju posebno se zahvalio timu MSUCG, na čelu sa direktorom Vladislavom Šćepanovićem, koji je inicirao ovaj projekat i time dao jedan novi pravac mogućnosti da se važna djela crnogorskih umjetnika zastupljenih u stranim kolekcijama na pravi način nađu i pred crnogorskom publikom.

“Kako možemo svjedočiti svi mi koji smo ga dobro poznavali, Mijušković je živio skromno u potpunosti predano i posvećeno svom radu i porodici. Nikada nije uradio ni jednu svoju skulpturu u zatvorenom prostoru, nikada nije posjekao ni jedno drvo da bi stvarao svoja djela, čime je svetački čisto i nevino čuvao svim svojim bićem ono što je sama suština ekologije i prirode, kojoj se uvijek rado i nadahnuto vraćao. Neumorno radeći, često je ponirao u prošlost i dubine duhovnog, koje je iznova pronalazio u svemu što je trag ljudske kulture i čovjek sa ovih prostora, vjekovima unazad u dodiru sa prirodom ostavio na mjestima svojih svetinja, gubilišta i trajanja”, rekao je Marković.

Izložba je organizovana u saradnji sa galerijom “ForA” iz Berlina, a predstavljeni su eksponati iz kolekcije Natalie Pervak. Izložba je otvorena za javnost do 23. maja.

The post Otvorena izložba Mija Mijuškovića u Galeriji MSUCG first appeared on BARinfo.

Sjednicu je otvorio predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević koji je, nakon što je zamolio prisutne da minutom ćutanja odaju počast istaknutom umjetniku, kazao:

“Sa dubokom tugom opraštamo se od Mija Mijuškovića, jednog od najvećih likovnih stvaralaca i najznačajnijih vajara u istoriji crnogorskog umjetničkog stvaralaštva, jedinstvenog i prepoznatljivog umjetničkog izraza. Mijo Mijušković je rođen u Nikšiću 1931. godine. Od samih početaka bio je snažno povezan sa Crnom Gorom, njenim kamenom i drvetom kojima je posvetio svoj stvaralački vijek, a od kojih je napravio skulpture i djela kojima se divimo i kojima će se generacije posle nas diviti. Kako je i sam govorio stvarao je u sadejstvu sa prirodom, u ambijentu gdje se na malom prostoru dodiruju bogatstvo vegetacije, tvrdi kamen i more. Iako je odlazio često u različite krajeve svijeta, sa namjerom da upozna sve karakteristike, ljepotu i složenost prirode, uvijek se vraćao tamo odakle potiče, kako bi na svoj način iskazao ono što osjeća“, kazao je Raičević.

Raičević je potom govorio o njegovom umjetničkom putu, podsjećajući da je Mijušković prvu samostalnu izložbu imao 1964. na Cetinju, a posljednju 2020 u Berlinu, u Galeriji modernih umjetnosti „Fora“.

Ostvario je ukupno 41 samostalnu izložbu, a izlagao je i na više od 150 kolektivnih. Njegova djela se nalaze u više galerija i muzeja, kao i u brojnim zbirkama kulturnih institucija. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade za likovnu umjetnost 1992. god, kao i ostalih strukovnih priznanja.

„Naša je obaveza da učinimo sve da njegovo umjetničko nasljeđe ne pokrije prah zaborava. Upravo zbog značaja koje njegovo stvaralaštvo ima za lokalnu zajednicu ali i sveukupno crnogorsku kulturnu baštinu, te kako bismo pokazali da nismo i nećemo zaboraviti naše istaknute kulturne stvaraoce, Opština Bar je prije izvjesnog vremena preduzela korake kako bi obezbijedila zaštitu i valorizaciju Mijuškovićevog umjetničkog opusa“, objasnio je Raičević.

Dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka se na vrlo emotivan način oprostila od znamenitog umjetnika.

„Napustio nas je veliki čovjek i umjetnik, pjesnik kamenog neba – Mijo Mijušković. Bila je privilegija poznavati Mija i njegovo djelo, još veća biti među njegovim prijateljima.

Mijuškovićevo djelo nastalo u višedecenijskim umjetničkim ciklusima, izolovano egzistira mimo svih tokova crnogorske savremene i svake druge umjetnosti. Možda je i zbog toga uvijek aktuelno, svevremeno. Uticaji koji su iz centara pristizali na periferiju umjetničkih zbivanja, mimoilazili su ga, ne skrnavivši djelo, dovoljno umjetnički samosvjesno, da opstaje kao posebna fenomenološka datost.

Mijova Akademija bila je Priroda. Od nje je sve naučio. Pred njom je polagao i padao na ispitima.

Stvorivši autohtono-autonomno djelo, zasebni, umjetnički entitet koji opstaje i kada ga namjerno zanemaruju, zaboravljaju i ruše – ono se ponovo rekonstruiše, redefiniše u novu oblikovnost. Od meteorološke stanice u nikšićkoj opštini, negdašnjem čudesnom svjedoku Mijovih istraživačkih i sakupljačkih poriva, riznici umjetnina, u kojoj je umjetnik sabirao svoje i radove svojih kolega i prijatelja, do višegodišnjih, sutomorskih skulpturalnih izricaja, trajala je Mijova permanentna borba, ne sa prirodom, ona je njegov ‘saborac’, već s čovjekom, odljuđenim subjektom civilizacije u posrtanju“, rekla je između ostalog Miranović.

Od velikog umjetnika oprostio se i njegov prijatelj, publicista i novinar, Pero Radović.

„Ja sam sa njim bio blizak, bezmalo tri decenije. Na tu bliskost me je podsjetila smrt i čin njegove sahrane u koju spada i ova komemoracija. Kada sam prošle subote ujutro došao u Mijov dom i poklonio se njegovoj sjeni na čudan način u meni je bilo dvostruko osjećanje-Mijo nije među živima, ali Mijo nije mrtav. Da li se to desilo zato što sam se u tim trenucima nalazio okružen obimnim i besmrtnim Mijovim djelom, koje je meni tada djelovalo životnije nego ikada“, rekao je Radović.

U ime porodice Mijušković na organizovanju komemoracije, zahvalila se njegova supruga Olja.

„Zahvaljujem u ime porodice na organizovanju ovog okupljanja u znak sjećanja na Mija, samosvojnog, dragog, nadahnutog, plemenitog, ogorčenog, nežnog čoveka koji je zračio mudrošću i dobrotom. O delu i talentu su drugi govorili, ali ja moram, da ne bih ovde stajala samo konvencionalno ispred porodice, da se sjetim ovim povodom romana iz 80-ih godina, autora Veselina Mišnića pod nazivom ‘Bolest vajara Gabrijela’ sa posvetom u podnaslovu- vajaru Miju Mijuškoviću“, rekla je njegova supruga.

Ona je zatim objasnila da se pomenuti vajar razboljeva svaki put kada neko bilo gdje ošteti njegovu figuru.

„Tu je naslućena buduća sudbina Mijova i njegovog dela. Ozljede koje je on dobijao kroz uništavanje, skrnavljenje i krađu njegovih radova i divne umjetničke kolekcije koje je cijelog života sakupljao, bile su teške i neprebolne“, prisjetila se gospođa Mijušković.

Na kraju komemoracije prikazan je dokumentarni film TV Crne Gore o životu i djelu velikog umjetnika Mija Mijuškovića.

The post VIDEO: Komemorativna sjednica povodom smrti istaknutog crnogorskog umjetnika Mija Mijuškovića first appeared on BARinfo.

Bila je privilegija poznavati Mija i njegovo djelo, još veća biti među njegovim prijateljima.

Mijuškovićevo djelo, nastalo u višedecenijskim umjetničkim ciklusima, izolovano egzistira mimo svih tokova crnogorske savremene i svake druge umjetnosti. Možda je i zbog toga uvijek aktuelno, svevremeno. Uticaji koji su iz centara pristizali na periferiju umjetničkih zbivanja, mimoilazili su ga, neskrnavivši djelo, dovoljno umjetnički samosvjesno, da opstaje kao posebna fenomenološka datost.

Mijova Akademija bila je Priroda. Od nje je sve naučio. Pred/sa njom je polagao i padao na ispitima. Stvorivši autohtono/autonomno djelo, zasebni, umjetnički entitet koji opstaje i kada ga namjerno zanemaruju, zaboravljaju i ruše – ono se ponovo rekonstruiše/redefiniše u novu oblikovnost. Od meteorološke stanice “Meteor” u nikšićkoj opštini, negdašnjem čudesnom svjedoku Mijovih istraživačkih i sakupljačkih poriva, riznici umjetnina/artefalija, u kojoj je umjetnik sabirao svoje i radove svojih kolega i prijatelja, do višegodišnjih, sutomorskih skulpturalnih izricaja, trajala je Mijova permanentna borba, ne s prirodom, ona je njegov “saborac”, već s čovjekom, odljuđenim subjektom civilizacije u posrtanju. Želeći da sačuva od uništenja esenciju Prirode/prirodnog umjetnik je stvorio djelo, materijalizovano svjedočanstvo, neobnovljive ljepote u nestajanju.

Ponukan silama prirode Mijušković je u njoj intervenisao na način da je nanovo konstruisao, integrišući je u novu pojavnost, kojom je potencirao arhetip, prvotni nemir prirode, njena slojevita sakupljanja/taloženja i mimoilaženja kroz/u čudnovate strukture materije. Taj svojevrsan čin reintegrišućeg povratka prirodi odvija se u živuće dinamičnom, Mijovom „kamenom maskenbalu“, gdje poput nekog reinkarnacijskog procesa bića ove i minulih epoha postaju ono što prepoznajete/vidite – apstraktne, amorfne forme ili okamenjene ptice, ribe, zvijeri i ostali mnogobrojni asocijatvno – zoomorfni identiteti. U tom nestajućem/nastajućem svijetu Mijo je, kao „prorok koji se sjeća praoblika“, sintezičko-reduktivnim metodom klesao, brusio, perforirao, glačao, polirao.

Gestualne grimase, naslućujući/zaustavljeni pokreti mobilišu silinu mentalnih opservacija, angažuju čula, podstiču akciju. Tu se dramsko i lirsko, kroz neponovljiv, iskričav susret, spajaju u zagrljaj, grčevit i snažan, istovremeno, nježan i krh, radostan i tužan, dihotomno kontrastan kao i sam život.

Mijova svekolika istraživačka putešestvija nosila su sobom cikluse stvaranja kojima je nadijevao imena – Boje kamena i boje kanjona Tare, Ostroški ciklus, Kamen u kamenu-Sv.Petka, I kamene lutke imaju dušu, U slavu Milutina Milankovića, Kompozicije-kolaži …u zavisnosti od topsa sa kojeg je poticao kamen, drvo, materijala za rad/obradu, kao i od koncepta koji ga je podstaknuo na određena promišljanja.

Sva ta Mijova „kamena lica“ nose nevinu naivnost, pulsirajuću mobilnost u poruci, koja podstiče unutarnje vitalne kretnje i upitanost, poput stanja duha koji se ne miri sa „zatečenim“, već želi suštinske promjene koje će voditi povratku, zaštiti i očuvanju prirode i  prirodnog u čovjeku.

Od Milutina Milankovića do Sv.Petke, od ostroških greda do subotičkih, pozorišnih kamenih lutki, od cetinjske pećine do kanjona Tare, Spičanke i sutomorskih umjetničkih realizacija, sve je to Mijov „kamen u kamenu“ – nestvarano lijep, neuhvatljivo blizak – „kameni domaćin“ s gostujućim primjesama zemlje i bilja. „Čuvarkuća“ istinskog duha/identiteta/duše…

Mijušković je u kamenu klesao i polirao svoje misli, ne u želji da reprodukuje svijet, već u stamenom nastojanju da uobliči njegove očiglednosti. U kamenoj materiji čuvao je izvornost,  ničim ne skrnavivši njenu autohtonu ljepotu. Naprotiv, u egzekutivnom smislu, materijalizacija ideje pratila je zatečenu suštinu kamena. U  međusobnom (su)djelujućem, zavodničkom odnosu, Mija i kamena, nikada se ne nije znalo ko će u konačnici, biti vinovnik  kontemplativnog, egzekutivno-estetskog sučeljavanja. Dug je to bio proces. Počinjao je iznenada, nekim čudnim usudom ili tragalačkim nemirom koji je trajao sve do momenta kada bi  pronašao baš određeni kamen/drvo/meteorit ili neku drugu „priliku za znak“. Među najljepšim susretima materije/materijala u kojima je intervenisao Mijo pronalazi „zagrljene“ kamen i drvo. Minimalno intervenišući u impostaciji tog suodnosa naglašavao je je njihovu prirodnu sjedinjenost i kohabitaciju.

  „Kameni portreti“, Mija Mijuškovića nose karakter, emociju, stav. U njegovim sklupturama osjećamo dihotomiju bića prirode – krhkog, poroznog, nestalno-nestvarnog i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, dramsko-lirsku poetičnost, baš kao što je i sam bio satkan od najmekšeg senzitivnog materijala i onog dijamantske tvrdoće, tvrdoglave upornosti i strastvene, žestine stvaranja.

(autorski tekst dr Anastazije Miranović, istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke)

The post Dr Anastazija Miranović: In memoriam – Mijo Mijušković first appeared on BARinfo.

U telegramu saučešća ministarke Vlaović se kaže: “U ime Ministarstva kulture i medija Crne Gore, i u svoje lično ime, izražavam duboko saučešće porodici, prijateljima i brojnim poštovaocima vajara Mija Mijuškovića. Svojom osobenom poetičnošću, kojom je kao rijetko ko umio posebnosti našeg prostora uvezati u univerzalna značenja, Mijo Mijušković je pripadao najužoj grupi onih naših umjetnika koji su predstavljali svojevrsne ambasadore kulture. Njegova djela ostaće trajno u umjetničkoj riznici Crne Gore, ne samo kao dokazi jednog nesvakidašnjeg talenta, već i kao primjer umjetničke dosljednosti i pregnuća”.

Tokom iduće nedjelje, biće održana i komemorativna sjednica, na kojoj će se naš grad oprostiti od istaknutog umjetnika koji je dugo živio u sutomorskom naselju Suvi Potok, podno Sozine.

The post Telegram saučešća ministarke Vlaović povodom smrti Mijuškovića, najavljena komemorativna sjednica first appeared on BARinfo.

Njegova fascinacija kamenom i drvetom ostala je prepoznatljiv, zaštitni znak umjetnika, a djela koja su stvarana, kako je govorio, “u sadejstvu sa prirodom” krase mnoge galerije širom Evrope i svijeta.

Rođen je 1931. u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu. Tokom Drugog svjetskog rata, kao veoma mlad postao je partizanski kurir, a nakon NOB-a poslat je u Bugarsku, zajedno sa drugom djecom iz raznih krajeva Jugoslavije. U zemlju se vratio 1946. godine, najprije u Vrnjačku Banju, a potom u Beograd, gdje je upisao Srednju meteorološku školu. Nakon nje, upisao je Višu pomorsku školu u Splitu, koju je ubrzo napustio i 1950. godine nastanio se na Cetinju. Sa 19 godina počeo je da radi u hidrometeorološkoj službi na Cetinju, a kasnije u Podgorici i Nikšiću. Kao meteorolog, posebno je isticao i rad na premještanju manastira Piva, tokom izgradnje hidrocentrale kod Mratinja.

Prvu samostalnu izložbu imao je 1964. godine na Cetinju, a Posljednja JE organizovana 2020. u Galeriji modernih umjetnosti “Fora” u Berlinu, kada je izloženo tridesetak radova, od kojih su neki otkupljeni za stalnu postavku.

Ostvario je 41 samostalnu izložbu u zemlji i inostranstvu. Izlagao je i na više od 150 grupnih predstavljanja. O njegovom djelu snimljeno je 18 dokumentaraca i na desetine TV emisija u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, ali i brojnih drugih prestižnih strukovnih priznanja.

”Duga je moja istorija dok nisam počeo da vajam u kamenu. Osnovni i glavni postupak u sadašnjoj fazi oblikovanja jeste proučavanje svake pojedinačne skupine kamenova. Kada me kamen privuče, onda izabrani kamen odmah nosim sa sobom. Ako je to nemoguće, onda organizujem njegovo prenošenje u moj atelje. Ako je svjež utisak, istog momenta pristupam obradi. Kamen djeluje na mene i ja započinjem da djelujem na njega… Skulptorsko stvaranje je u suštini pretvaranje mrtvog materijala u ‘živi’ svijet oblika. Čini mi se da u prirodi ništa ne umire, već se ponovo javlja kao novi oblik u novoj transformaciji”, govorio je svojevremeno Mijušković, objašnjavajući svoj stvaralački kredo.

Sahrana velikog umjetnika će biti upriličena sjutra, na groblju Povija kod manastira Ostrog, u prisustvu porodice.

The post Preminuo jedan od najpoznatijih crnogorskih vajara Mijo Mijušković first appeared on BARinfo.

Lijepo je što i aktuelna lokalna uprava u Baru ima više sluha za Mijova djela od nekih ranijih, pa je u toku nekoliko projekata poslije kojih će znameniti vajar u kulturi grada u kojem živi decenijama, dobiti mjesto koje zaslužuje.

I na početku desete decenije života Mijo se ne miri s nepravdama koje su mu tokom bogate karijere vrhunskog umjetnika učinjene. S jednom godinama ratuje.

U pismu koje nam je poslao stoji:

„Tokom 2016. godine, pod brojem 166/16 izvršena je primopredaja mojih radova  u Meteorološkoj stanici u Nikšiću, u kojoj sam proveo radni vijek, i tom prilikom prostorije u kojima su se nalazili najdragocjeniji radovi bile su širom otvorene i iz njih odnijeto sve što je imalo komercijalnu vrijednost. Ispred zgrade nalazila se tenda ispod koje su se takođe nalazili dragocjeni radovi.

Komisija koja je obavila primopredaju zatekla je samo betonsku ploču.

Nakon toga podnio sam krivičnu prijavu državnom tužiocu zbog krađe i vandalizma. Nejasno mi je kako ni poslije pet godina i pored više intervencija, usmenih i pisanim putem, nijesam dobio nikakav odgovor, iako sam podnio kompletnu dokumentaciju.

Zato ovim putem molim građane ako su primijetili da je tenda odletjela u vazduh ili da je na neki drugi način nestala, da mi jave, pošto jedini nadležni direktor HMZ Luka Mitrović, isto kao državno tužilaštvo  u Nikšiću, o tome nema nikakvo saznanje”, u ironičnom tonu završava svoj dopis vajar Mijo Mijušković koji živi i, na zadovoljstvo svojih poštovalaca, još stvara u sutomorskom naselju Suvi potok.

The post Mijušković: Ako je ko vidio tendu da mi javi first appeared on BARinfo.

“Ne radujem se, naravno, izložbama i uspjesima kao nekad, ali ovo je, zaista, veliko priznanje. Kad neko ko se razumije u likovnu umjetnost i skulptorstvo, sa tolikim oduševljenjem govori o vama i vašim radovima, onda vam, htjeli vi to ili ne, srce poskoči, bez obzira što bi sada trebalo da miruje”, uz osmijeh kaže Mijo, aludirajući na svoje godine.

Veliki vajar, naime, idućeg 31. maja puni 90 godina i to je prava prilika da mu se Bar na adekvatan način oduži i obilježi njegov rođendan, ali i jubilej crnogorske likovne umjetnosti.

Možda bi to bila zgodna prilika da se realizuje davna ideja o zdanju u kojem bi se našli njegovi reprezentativni radovi. Nije važno da li je to prostorija u okviru Kulturnog centra Bar ili neka druga, prigodna, ali bi na taj način bili sačuvani radovi velikog umjetnika, a Bar bi dobio atraktivni kulturni, pa i turistički kutak.

Mijušković se odavno skrasio u sutomorskom naselju Suvi potok. Tamo, visoko u brdima, podno Sozine, gostoljubivi dom vajara koji bi za pola godine trebalo da zagazi u desetu deceniju, “čuvaju“ stotine njegovih skulptura od finog kamena, čvornovatih maslina i drugog plemenitog drveta. Ipak, ovaj svojevrsni muzej pod otvorenim nebom, osuđen je na propadanje. Skulpture zbog kojih je Mijo dobio brojna priznanja, pa i Trinaestojulsku nagradu 1992. godine, moraju da se izmjeste dok je još vrijeme.

Ko god od nadležnih pomogne da se vajarevo životno djelo – muzej pod otvorenim nebom, pretoči u institucionalni projekat, u neku vrstu “Kuće Mija Mijuškovića“, učiniće, bez sumnje, pravu stvar za crnogorsku kulturnu baštinu i njeno nasljeđe.

The post Izložba u Berlinu – lijepo priznanje za Mija Mijuškovića, na potezu Bar first appeared on BARinfo.

Kako je Mijušković potvrdio Dnevnim novinama, poziv za učešće stigao je prije epidemije koronavirusa, a prvobitni datum održavanja izložbe bio je planiran za jun. Međutim, korona je pomrsila konce izlagačima iz Berlina.

“Poziv mi je stigao davno, ali zbog korone, sve smo morali da pomjerimo. Za sada, nemam konkretnih informacija o tačnom datumu održavanja. Kada budemo znali detalje bićete obaviješteni”, kratak je bio Mijušković.

Njegova samostalna postavka biće glavni događaj otvaranja novog galerijskog prostora berlinske galerije, a za izlaganje biće opredijeljene dvije najveće izložbene sale u kojima se može postaviti oko 25 do 30 skulptura srednjeg i velikog formata.

Iz galerije “ForA” u pozivnom pismu, umjetnika, između ostalog, obavještavaju da će se, ukoliko on nema primjedbi, u okviru projekta u odvojenim sporednim djelovima ostalih prostorija naći i nekoliko radova još dvoje umjetnika.

“Kroz izlaganje kolekcije Vaših djela, koja će biti glavni umjetnički i izlagački događaj ovog art projekta, potrebno je da izborom od oko dodatnih deset radova iz Vaše kolekcije upriličimo postavku od 25 do 30 radova srednjeg i većeg formata kojima bi se Vaš rad približio evropskoj stručnoj publici čiji će zvaničnici, zajedno sa novinarima, biti gosti na ceremoniji otvaranja. Izložba je kao projekat nastala kroz predlog jednog od naših savjetnika, kolege Nikole Markovića, koji je pratio vaš rad kao skulptora”, ističe se iz galerije “ForA”.

Takođe, svi radovi našeg vajara, koji u međuvremenu budu otkupljeni, biće izloženi, sa namjerom da postanu dio stalne muzejske postavke ovog umjetničkog centra.

Uz to, u saradnji sa umjetnikom, otvara se mogućnost organizovanja još jedne Mijuškovićeve samostalne izložbe u centru Moskve.

“Ovim izlagačkim projektom otvoriće se naša najnovija galerija. Nakon toga, u saradnji sa Vama i kroz utiske postignutog, spremni smo da organizujemo još jednu Vašu izložbu u centru Moskve u nekom od najpoznatijih prostora za prezentaciju djela savremene umjetnosti”, zaključuje se u pozivnom pismu njemačke galerije.

The post Izložba radova Mija Mijuškovića početkom septembra u Berlinu first appeared on BARinfo.