Po kazivanju majke, tog 20. maja, moj otac je bio na dočeku i ispraćaju štafete, događaju koji je organizovan na pristanskom trgu. U to vrijeme ovaj neasfaltirani i prašnjavi trg je bio glavno mjesto za sva značajnija okupljanja i manifestacije na otvorenom, iz svih segmenata društvenog života.

Nakon kratkog boravka u Ulcinju zbog potreba očeve službe, porodica se vratila u Novi Bar, sada brojnija za jednog člana, moju sestru. Doselili smo se u novoizgrađeno montažno naselje u sklopu sa Domom narodnog zdravlja, poznato kao Naselje kod ambulante. I danas se za ovo naselje, iako ima nazive svojih ulica, govori da je Naselje kod stare ambulante.

Tih godina kreće realizacija grandioznog projekta koji je obuhvatao izgradnju luke u Baru i željezničkog pravca Bar – Beograd. Stara saobraćajna veza željeznicom uskog kolosjeka (popularni „Ćiro“) do Virpazara, dalje brodom preko jezera do Plavnice, pa opet željeznicom do Titograda, planirano je da bude zamijenjena željeznicom normalnog kolosjeka od Bara do Beograda. Na taj način bi dužina željezničkog pravca bez prekida bila deset puta duža, kapaciteti prevoza putnika i robe takođe, a potrebno vrijeme duplo kraće.

Projekat je obuhvatao faznu gradnju, kako luke tako i željeznice. Iz tog vremena pamtim česta miniranja brda Volujica za dobijanje materijala za nasipanje i izgradnju lukobrana i gatova, kao i buku motora velikih kipera koji su prevozili materijal za nasipanje.

Stanovnici Pristana, posebno oni čiji su domovi bili u graničnoj zoni sa gradilištem, počeli su da trpe zbog uticaja izgradnje luke na životnu sredinu. Tek oslobođeni straha i posljedica od poplava koje je izazivao Rikavac izlivanjem iz korita u vrijeme obilnih proljećnih i jesenjih kiša, morali su živjeti sa strahom od miniranja i prašinom koju je vjetar sa gradilišta nanosio po njihovim domovima.

Kako se gradnja odvijala, tako se i granica gradilišta pomjerala prema gradu. Pojedini objekti i kuće su već u prvoj fazi izgradnje luke bili zahvaćeni – porušeni, a stanovništvo preseljeno. Krenula je gradnja objekata za poslovne prostore i stanovanje na novoj lokaciji čiji je nukleus današnja Ulica maršala Tita. Počeo je da se rađa i razvija jedan novi grad, Bar, na račun nestajanja drugog, Novog Bara, koji je svoj prostor ustupio izgradnji luke.

Osim kao mjesto rođenja, Novi Bar i Pristan pamtim i kao mjesto gdje smo kao djeca rado odlazili: u kupovinu, u bioskop, na pijacu, najčešće do poslastičarnice u parku da kupimo šećerni čibuk koji nam je cjenovno i po trajanju najviše odgovarao.

Osnovnu školu sam pohađao u zgradi na Staroj raskrsnici, a takođe i gimnaziju osim drugog polugođa 1968. godine, jer je zgrada bila oštećena od zemljotresa. Nakon završetka studija zaposlio sam se u SOUR Luka Bar. Sticajem okolnosti kao inženjer u nadzoru u vrijeme izgradnje druge faze luke, svakodnevno sam boravio na prostoru gdje je nekada bio Novi Bar i Pristan. Stanovništvo je već bilo iseljeno i nestajali su poslednji objekti nekadašnjeg grada a stvarane manipulativne lučke površine i građena lučka skladišta. Na novoizgrađenom terminalu za kontejnere, u korijenu Gata I, sačuvane su dvije kuće, za službene prostorije izvođača, a kasnije Luke Bar, iz niza kuća uz obalu nekadašnjeg zaliva u kojima sam i ja rođen.

***

Početak gradnje luke i nasipanje za izgradnju lukobrana i gatova značio je i početak kraja korišćenja šljunkovite plaže u zahvatu luke. Za stanovnike Pristana rezervisan je bio dio plaže sa splavom u korijenu brda Volujica na koji se i naslanjao grad. Prigradska područja su pretežno koristila djelove plaže koji su im najbliži. Tako su i stanovnici Naselja kod ambulante i jednog dijela Polja koristili plažu između dva gata. Do plaže je vodio puteljak sa kraja ulice prema fudbalskom igralištu ispod „Darovih topola“, dalje preko nasipa za budući lučki kolosjek, mosta preko Rikavca koji još nije bio usmjeren u novo korito kroz brdo Volujica, i na kraju, preko djelimično nasutih lučkih površina do same obale.

Od svih odlazaka sa roditeljima na kupanje jedan mi je ostao u sjećanju – dan kada sam počeo samostalno da plivam, ili bolje rečeno, kada sam uspijevao da se održim na površini. Za primorsku djecu je bilo nepisano pravilo da prvo nauče da plivaju, a tek onda da pišu. Tako su i moji roditelji u nastojanju da što ranije počnem da plivam pokušavali da me oslobode straha od dubine. To je obično počinjalo na način što su me držali u jednoj napumpanoj unutrašnjoj gumi od kola, dodavali između sebe i lagano odvlačili do dubine gdje nijesam mogao dodirnuti dno. Tog dana za pamćenje otac me uzeo u ruke i zajedno sa majkom odveo u vodu do dubine gdje nijesam mogao dodirnuti dno, bez gume. Napravili su mali razmak, a zatim mi je otac rekao da otplivam do majke koja je već bila ispružila ruke prema meni. Kada me ostavio da se izborim da ostanem na površini, ispred sam vidio samo majčine ispružene ruke kojih sam pokušavao da se domognem uz pomoć „kučećeg“ stila plivanja. Nakon uspješnog ulaska u majčin zagrljaj, kao nagrada je uslijedio aplauz.

Moje dalje usavršavanje plivanja išlo je normalnim tokom. Počeli smo vrlo rano da dolazimo na plažu bez pratnje roditelja, u početku krijući, kasnije uz odobrenje. Vrlo brzo smo savladali tehnike plivanja, poneko, među kojima i ja, tehniku ronjenja, da bi kao srednjoškolci išli na blokove na Gatu I da se takmičimo u skokovima u vodu.

Kada sam kao zaposleni u Luci obilazio lučki prostor imao sam običaj da svratim do male plaže u korijenu Gata I, zastanem koji trenutak posmatrajući mjesto gdje sam naučio da plivam i kasnije sa svojim drugovima iz naselja često dolazim i uživam u plivanju i ronjenju. Završetkom sjeverne obale Gata I i taj kutak je nestao pod nasipom i otišao u istoriju zajedno sa gradom u kojem sam rođen.

***

Naselje kod ambulante u vrijeme kada je izgrađeno obuhvatalo je, u svom središnjem dijelu, dva reda montažnih prizemnih kuća smještenih uz dvije paralelne ulice normalne na tada glavnu saobraćajnicu od Stare raskrsnice do Pristana.

Kada se moja porodica doselila, tu su bili porodica Sava Nikezića, zatim zubar Slavko Keković, porodica profesora Steva Vukotića, geometar Aleksa Novaković sa porodicom, porodica Anta Barjamovića, doktor Šilić sa porodicom, zatim u drugom redu Luka Ratković sa porodicom, Đoko Latković sa porodicom (kasnije Veljko Tatar), doktorica Topolovački (kasnije profesor Nikola Lekić) i na kraju Vojo Kaluđerović sa porodicom (kasnije narodni heroj Petar Vojvodić).

Južno, prema Pristanu – ložioni, bile su porodice Šaula i Planinić u jednoj zgradi, zatim porodica Branka Jelenića, starosjedioci, porodice Novaka Nikezića i Novaka Dragovića. U maloj zgradi Prekookeanske bile su porodice Jovićević i Buntić (kasnije Martinovići).

Sjeverno, prema Domu JNA, bile su samačke zgrade, zatim u jednoj zgradi dvije porodice, Jola Tomaševića i Draga Vukosavovića. Na granici sa Domom JNA živjele su porodice profesora Jovana Bokana i sudije Vojina Vukotića. Od Doma JNA ulicom prema fudbalskom igralištu živjele su dvije porodice Lekić, zatim Radovići, Dabovići i na kraju u svojoj baraci Itana Šoškić.

Istočno, uz saobraćajnicu Stara raskrsnica – Pristan nalazila se ambulanta, a saobraćajnica je dijelila naselje od barskog Polja.

Zapadno, prema luci su se prostirale livade do fudbalskog igrališta i saobraćajnice Pristan – hotel “Rumija”, uz korito Rikavca.

Od mladih do starih, od čistačice do direktora, laboranta do doktora, učenika do profesora, proletera do narodnog heroja, u naselju su bile zastupljene sve strukture. Možda je i to doprinosilo da postoji prisnost i sklad u suživotu u naselju. Porodična prijateljstva, međusobno uvažavanje i svakodnevno druženje su davali ton životu u naselju. Bilo je srodnih duša u naselju, ali se ne sjećam da je bilo porodica koje nijesu međusobno kontaktirale. Ako su se mladi pokoškali sjutra su bili zajedno, najčešće spontano, ali i uz pritisak svojih roditelja.

Naselje je krasila mladost, puno mladih različitog uzrasta. U svakom trenutku su se mogle organizovati dvije ekipe u malom fudbalu u dva uzrasta. Skoro svi su se bavili nekim od sportova. Bilo je i uspješnih pojedinaca. Ilija Šoškić, poznati umjetnik, bio je reprezentativac i prvak Jugoslavije u bacanju kladiva i diska, Mimo Vukotić je volio atletiku, njegov brat Ranko – Stari, kao student tragično nastradao, bio je odličan fudbaler i rukometni golman, braća Lekić, Bato i Ćaki, bili su odlični igrači stonog tenisa, stariji Bato i prvak Crne Gore, Savo Ratković i Dragan Nikezić – Taske su bili standardni prvotimci u fudbalskim timovima crnogorske lige, Miško Jelenić i ja smo igrali odbojku, Miloš Vojvodić košarku, itd.

Značajni su bili nastupi mladih u takmičenju iz znanja. Vlado Planinić, kasnije stomatolog, radni vijek proveo u Švajcarskoj, i Rajko Nikezić, kasnije pravnik i jedan od poznatih barskih rukovodilaca, redovno su u paru osvajali nagrade. Rajka Nikezića sam zapamtio kao mladića koji je skoro uvijek bio sa knjigom u rukama. Sjećam se jednog ljeta kada je, u vrijeme dok smo svi žurili na plažu, on sjedio na stepeništu ulaza u kuću i spremao polaganje još jednog razreda gimnazije u istoj godini. Sigurno će ostati upisan i u istoriji barske gimnazije kao učenik koji je u jednoj godini završio dva razreda.

Veliki broj mladih je stekao kasnije visoko obrazovanje raznih profila: profesori, stomatolozi, inženjeri, pravnici, itd.

Iako su kuće bile odvojene dvorištima u naselju je vladao kućni red. Od 14 h – 17 h vladala je tišina i nikog nije bilo na ulici. U našoj porodici se ručalo između 14 h i 15 h i svi smo morali biti za stolom. Kasnije se u mojoj užoj četvoročlanoj porodici ručak najčešće servirao četiri puta u jednom danu.

Porodična prijateljstva i bliskost među ljudima kreirali su i ambijent za šalu. Sjećam se da su stariji posebno voljeli Miloša Vojvodića, jedinca u osam sestara. Znali su često da ga zadirkuju. I kako to obično biva, dok su ga jedni zadirkivali – drugi su ga branili nagovarajući ga na sočne psovke. Jednom prilikom su ga Veljko Tatar i Slavko Keković skoro zaplakali. Nije bilo nikoga blizu da ga podrži i on ode da se požali ocu. Petar brzo smisli šalu, uzme staru M-48, napuni ćorak i da Milošu da ide i puca. Kada su Veljko i Slavko vidjeli Miloša sa puškom, znajući da mu otac ne bi dao punu pušku, mirno su posmatrali. Međutim, kada je Miloš sa dna ulice opalio ćorak, nije im bilo svejedno. Kasnije je događaj malo “uljepšan” tako da se prepričavalo da su Veljko i Slavko zalegli u kanal kada je Miloš pucao.

Razvoj i izgradnja Bara, posebno nakon zemljotresa 1979. godine je i vrijeme značajnog preseljavanja iz Naselja kod ambulante prema gradu. Mislim da u naselju “Stara ambulanta” danas žive samo dvije porodice iz “stare postave” i to njihovi najstariji članovi. Kada danas odem do naselja prisjetim se vremena djetinjstva i mladosti. Kuće u redu, neke renovirane sa lijepim dvorištima, ulice asfaltirane, kanali za odvodnjavanje nasuti… Međutim, vrlo brzo pada u oči da naselje živi sasvim drugačije. Ne vide se djeca da trče ulicom, ne čuje se žagor ispred kuća, niko nikog ne doziva. Možda se mladost preselila tamo gdje je i infrastruktura (vrtići, škole, domovi zdravlja, kafići, korzo, i dr.) bitna za organizaciju života.

***

Kada mi je imenjak Vujović, novinar i publicista, predložio da napišem priču, po slobodnom izboru, iz života u Baru, dugo sam oklijevao i razmišljao. Prebirajući po sjećanjima, koja sa godinama sve više blijede, povukao sam paralelu između mog života i razvoja Bara i shvatio da se moje rođenje poklapa sa početkom nestajanja grada gdje sam rođen i rađanjem novog grada, sada samo Bara, a moj rast i razvoj sa nestajanjem prvog i razvojem drugog grada. Da sam kantautor vjerovatno bih Baru komponovao pjesmu “Zajedno smo rođeni i rasli grade ja i ti”.

Odlazak na studije je bio i prvo značajno odvajanje od roditelja i grada, od ambijenta koji je značio osjećaj bliskosti, povezanosti i sigurnosti. To je vrijeme kada se i prvi put čovjek nađe u nepoznatom i shvati potrebu da sam treba da se izbori za mnogo stvari o kojima je do tada neko drugi brinuo. I ubrzo se osjeti nostalgija. Čovjek poželi što prije da vidi porodicu, društvo, kraj u kojem je odrastao. Tada sam prvi put osjetio potrebu za rodnim mjestom. Možda je prvi vazduh kojeg sam udahnuo rođenjem na samoj obali, donošen maestralom prema obali, “sa okusom mora i okusom soli”, imao presudnu ulogu za moju trajnu ljubav prema moru i plavoj boji. Radeći jedan od stručnih radova do kasno u noć 1972. godine, na svojoj tabli za crtanje od mekog lipovog drveta, koju još uvijek čuvam, svom gradu sam napisao par stihova:

“Sunce će ponovo sijati

Dok plima se dizala bude

U srcu mome, od ponovnog susreta našeg,

Kanuće suza iz oka, od sreće,

Kad iza Lisinja zore zarude.”

Ovo je bio trenutak inspiracije, inače, nijesam se nikada oprobao u pisanju i mislim da nijesam bio ni posebno nadaren, što je neophodno za pisca. Tada je i počela da sazrijeva moja konačna odluka da se nakon okončanja studija vratim u Bar. Uspio sam da odolim izazovu da ostanem na fakultetu i da živim u velikom gradu koji pruža mladom čovjeku puno mogućnosti za napredovanje i usavršavanje da se odvojim od kruga mladih i vrijednih ljudi sa kojima sam provodio studentske dane i da se nakon diplomiranja vratim u svoj grad. Nekoliko mojih nerazdvojnih drugova iz studentskih dana su ostali na svom fakultetu i radnu i stručnu karijeru završili kao redovni profesori na elektro, mašinskom i medicinskom fakultetu.

Svoj radni vijek proveo sam u gradu sa kojim sam se rodio i nastavio da rastem. Od toga tri četvrtine u Luci Bar, provodeći puno vremena na prostoru gdje sam davno naučio da plivam, na prostoru gdje sam u djetinjstvu i mladosti bezbrižno trčao i skakao, igrao fudbal i razne igre, klizao po zaleđenim barama ciglane i sušio se u baraci kod babe Itane nakon propadanja kroz led, jer mokar nijesam smio kući.

Već devet godina svoje penzionerske dane provodim u selu Gornja Poda, jednom lijepom ruralnom kutku barske opštine, radeći pretežno u pčelinjaku. Odaljio sam se od morske obale, ali pogledom svakodnevno “pipam” po plavom beskraju, završavajući u luci, na kućicama gdje sam nekada rođen. Na svaki zvuk brodskih sirena koje pozdravljaju na odlasku, podignem glavu, poželim pomorcima mirno more i da se opet vrate. Uživam da se okrenem i prema Lisinju, po kojem sam se penjao i hodao nebrojeno puta, i da zamišljam gondolu žičare od barskog polja preko Poda do vrha Lisinja, punu Barana koji u vrijeme ljetnje žege traže osvježenje na 1.350 mnm za samo 15 minuta vožnje. A možda i da ugrabe koji zimski dan na snijegu. Vjerovatno bi bilo i zainteresovanih turista. Zamišljam Lisinj kao barsku “glavu šećera”. Možda će to dočekati moja unučad. A možda i moja djeca, ko zna.

Živim treće doba i srećan sam zbog toga. Za razliku od mene, moj grad nastavlja da raste i da se razvija, nadam se sve više i brže. Vjekovima poznat po međukonfesionalnom suživotu, grad sve tri vjere, sve više postaje, privlačan u vrijeme globalizacije i dobrodošao u aktuelnom trenutku u Evropi, multietnički grad. Multikonfesionalnost i multietničnost Bara treba da budu prednost u njegovom daljem razvoju. Vjerujem da će generacije koje dolaze to prepoznati, njegovati i znati da iskoriste.

The post Milan Čelebić: Kako sam naučio da plivam first appeared on BARinfo.