Goran Pajović je kazao da je autor „na poseban, ali metodičan način sublimirao jednu skoro nepoznatu temu, koja se nalazi na nekoliko stotina metara od barske obale“. On je podsjetio da je sa autorom prije dvije godine razgovarao o jahti „Rumija“.

„Tražili smo način da napravimo neki multimedijalni događaj, koji će objediniti više sitnijih i krupnijih, do sada nepoznatih stvari, koje su okosnica ovog događaja. Kroz priču koja je počela prošle godine i završila se krajem decembra prošle i početkom januara ove godine, uspjeli smo da realizujemo tu zamisao. Radi se o multimedijalnom projektu koji je valorizovao jahtu „Rumija“ kroz knjigu, dokumentarni film i kroz skulpturu ili 3D sliku koju je uradio poznati crnogorski vajar Ivan Kapičić“ istakao je Pajović.

Autor je podsjetio da je dokumente koje je objavio u knjizi pronašao još dok je radio kao profesor istorije u OŠ „Mrkojevići“.

„Ja sam vidio da tamo postoje cijeli spisi o događaju koji se desio drugog marta 1915. godine u barskom akvatorijumu. Vidio sam da je zbog potapanja ovog broda isleđivano dvadesetak ljudi. Kada sam uporedio ono što sam našao sa onim što postoji u literaturi sa građom koja postoji o ovom događaju, vidio sam da se tu brojne stvari ne poklapaju. Nažalost, ova tema bila je dugo van istraživačke preokupacije naučne javnosti. Ovom temom se u suštini jedini bavio kod nas Dinko Franetović u svojoj monografiji ‘Istorija pomorstva i ribarstva’ objavljenoj u Titogradu 1960. godine, na nekih dvije strane“ kazao je Šćekić.

Muharem Muratović kazao je da je jahta „Rumija“ bila prava prezentacija dvora, kralja i ove države. Podsjetio je da je to vrijeme bilo teško za Crnu Goru, iscrpljenu od Balkanskih ratova.

„To su bile najgladnije, najteže godine za Crnu Goru i njeno stanovništvo. Crna Gora je tada imala najviše vodene puteve – jezero, obalu, Bojanu. Svi ostali putevi i komunikacije su bili teški, teren je težak, tvrd je taj kamen za puteve. Jahta je bila sve – oličenje suverene države, diplomatski, porodični kraljev dom“ istakao je on. Podsjetio je i da „Rumija“ nije bila prva jahta kralja Nikole.

Muratović smatra da je vrlo pažljivo i promišljeno isplanirano kako „simbol crnogorske države, suverenosti, nezavisnosti, potopiti. Tada je Crna Gora izgubila suverenitet, što su potvrdile kasnije godine i sve kroz što je prolazila. No, ima tu neka čudna magija. Dugo je bila na dnu i uspjela je da dočeka kralja. Kad je kralj ušao u luku, prvog avgusta 1989. godine, jahta ga je čekala.“

Pajović je zahvali Turističkoj organizaciji Bar, koja je podržala ovaj projekat i naglasio da knjiga, osim istorijskih činjenica, nudi i uvid u tridesetak ličnih priča i podsjeća na bogatstvo jezika ovog kraja. Događaj je, smatra on, toliko zanimljiv i slojevit da bi mogao da bude tema igranog filma.

Književno veče bilo je završnica  cjelodnevnog progama koji je Kulturni centar Bar organizovao povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava.

Jutros je na Dječjem odjeljenju organizovan sadržaj za najmlađe, posvećen djelu „Ježeva kućica“ Branka Ćopića. Prikazan je kratki film, čitani su odabrani stihovi, a tokom kreativne radionice izrade ilustracija sa Oljom Fatić djeca su bila u prilici da na interaktivan i maštovit način upoznaju ovo djelo.

Danas je, na odjeljenju za odrasle, bio omogućen besplatan upis u Biblioteku. Na Dječjem odjeljenju upis je besplatan do kraja školske godine.

The post Promovisana knjiga Potapanje kraljeve jahte Rumija, autora Milana Šćekića first appeared on BARinfo.

Jahta „Rumija“, izgrađena 1900. godine u Glazgovu, u Crnu Goru je stigla kao dar osmanskog sultana Abdula Hamida. Njena sudbina bila je kratka i dramatična, 2. marta 1915. godine, potopljena je u barskom akvatorijumu, u napadu austrougarske ratne flote.

Knjiga istoričara Milana Šćekića, zasnovana na relevantnim istorijskim izvorima, nastoji da rasvijetli brojne nepoznanice ovog događaja i ponudi pouzdaniji istorijski okvir za njegovo razumevanje.

“Riječ je o temi koja nikada nije eksploatisana kako bi trebala da bude eksploatisana. Konsultovao sam prvorazredne istorijske izvore, građu iz arhivsko bibliotečkog odeljenja Barodnog muzeja Cetinje, na osnovu kojih sam do detalja rekonstruisao ovaj događaj. Rasvijetljene su  brojne nepoznanicevezane za taj događaj: jedno veoma sporno pitanje – broj ratnih brodova te noći u Baru,  potom kakve su bile vremenske prilike,  a nepoznate su bile I pozicije crnogorske vojske i reakcija  artiljerije. Dakle, mnogo nepoznanica je bilo i mislim da ova knjiga daje odgovor na sva ta pitanja”, kazao je Šćekić.

Autor ukazuje da je riječ o važnom, ali nedovoljno istraženom događaju, koji potvrđuje koliko je strateški značaj Bara bio presudan za opstanak Crne Gore u ratnim okolnostima.

“Ova knjiga nedvosmisleno govori da smo mi zalutali u taj rat i da  Austrijanci, da su željeli i htjeli,  mogli su lako da zauzmu Bar. A zauzimanjem tog važnog grada, preko kojeg se Crna Gora snadbijavala u Prvom svetskom ratu, vjerovatno bi došli u situaciju da kapituliramo”, zaključio je Šćekić.

Dok knjiga donosi analitičku rekonstrukciju potapanja jahte „Rumija“, dokumentarni film arheologa Gorana Pajovića donosi  širu perspektivu, kroz više tematskih cjelina, povezuje priču o luksuznom brodu sa kontekstom epohe, od balkanskih ratova do izazova savremene podvodne arheologije.

„Film traje 40 minuta, sniman  je šest meseci i podijeljen u nekoliko različitih segmenata. Film se bavi  tim podvodnim lokalitetom, a prije toga donosi nekoliko različitih priča koje smo ubacili u širi kontekst. „Rumija“  je luksuzni brod, koji je u kratkom vremenu bitisao i ostvario važnu ulogu za našeg suverena i našu vojsku, koja je u tom istorijskom trenutku, bila na jednom velikom testu. Danas se  nalazi u jednom nepovoljnom položaju, ne samo što slana voda ubrzava njeno propadanje, već je u barskom akvatorijumu konstantno ugrožena od velikih motora i brodova koji je turbinama mogu dodatno oštetiti. Često razmišljam u pravcu da je priča toliko romantična, da ako bi se neki holivudski filmmakeri zainteresovali za nju, vjerujem da bi napravili ozbiljan film”, kazao je Pajović.

Moderirao je istoričar Marinko Zečević, dok je program dodatno obogaćen reljefnim prikazom boka jahte „Rumija“, radom vajara Ivana Kapičića.

Spoj naučnog istraživanja i dokumentarne interpretacije  pokazuje da istorija nije zatvoren skup činjenica, već živa materija, otvorena za nova čitanja.

Predstavljanjem knjige i filma osvetljen je događaj koji je decenijama ostajao na marginama naše istoriografije.

The post Barani u Nikšiću predstavili sudbinu jahte Rumija kralja Nikole first appeared on BARinfo.

Premijera filma predstavlja jedan od završnih činova višemjesečnog projekta „Izrada monografije i dokumentarnog filma o potonuloj jahti Rumija“, koji je priveden kraju u decembru prošle godine. Iz projekta su proistekla tri zasebna proizvoda – dokumentarni film, knjiga „Potapanje kraljeve jahte Rumija“ autora istoričara Milana Šćekića i reljefni prikaz boka jahte Rumija, rad vajara Ivana Kapičića.

U dokumentarnom filmu narator je autor Goran Pajović, dok o jahti Rumija i njenom istorijskom i kulturnom značaju govore arheološkinje Petra Zdravković i Marija Jabučanin, kustoskinja i istoričarka Draginja Radonjić, publicista Željko Milović, istoričari Miloš Vukanović i Milan Šćekić, kao i Vukan Ražnatović, rukovodilac Muzeja kralja Nikole.

Prije prikazivanja filma, profesor harmonike Safet Drljan izveo je numeru „Tajne mora“, koja je posebno i namjenski pisana za ovaj dokumentarni film, čime je publika simbolično uvedena u priču o jednom od najznačajnijih podvodnih lokaliteta crnogorske obale.

Autor filma Goran Pajović, obratio se publici nakon projekcije, istakavši da ostvarenje predstavlja samo dio mnogo šire i slojevitije priče.

„Večeras ste imali priliku da vidite dokumentarni film o jahti ‘Rumija’, koji je u stvari dio mnogo većeg projekta podržanog od strane Turističke organizacije Bar, kojoj se ovom prilikom srdačno zahvaljujem. Pored filma, zamislili smo i da publikujemo knjigu našeg dragog Baranina Milana Šćekića, kao još jedan proizvod izašao iz cijele ove priče, i kao zaseban umjetnički rad, jedan plitki reljef koji imate priliku da vidite na ulazu u bioskopsku salu“, kazao je Pajović.

Najavio je i da je u planu izlivanje tri ili četiri kopije reljefa. One će biti poslate u institucije koje se na različite načine bave jahtom Rumija ili pomorstvom u Crnoj Gori.

Govoreći o suštini projekta, autor je naglasio da film ne tretira samo sudbinu potonule jahte.

„Ovo nije bila samo priča o jahti koja je na nekoliko stotina metara od naše obale. Ovo je bila priča o Balkanskim ratovima, o Prvom svjetskom ratu, o crnogorskoj vojsci, o našim podvodnim lokalitetima, ali i o nekom trajanju koje svi možemo da doživimo i da živimo zajedno sa našim podvodnim lokalitetima, u ovom slučaju, za dobar dio nas nedostupnim“, rekao je Pajović.

The post Jahta Rumija kroz vrijeme i prostor first appeared on BARinfo.

Organizatori su podsjetili da je Savjet Muslimanskog naroda Crne Gore prije šest godina odlučio da proglasi 20. jun za Dan nacionalnih Muslimana Crne Gore u znak sjećanja na 20. jun 1912. kada je Ukazom o postavljenju, knjaz Nikola za muftiju crnogorskih Muslimana imenovao Murtezu Karađuzovića, čime su crnogorski Muslimani prvi put u svojoj istoriji dobili duhovnog poglavara iz redova domicilnog stanovništva.

Generalni sekretar Savjeta Muslimanskog naroda Crne Gore mr Kadrija Kurpejović istakao je da je čin postavljenja Murteze Karađuzovića  za muftiju crnogorskih Muslimana bio više od administrativnog poteza.

“To je bio odraz priznanja da su nacionalni Muslimani neraskidivi dio crnogorskog društva. Od tada, pa do danas Muslimani Crnu Goru osjećaju kao svoj jedini dom, govoreći njenim jezikom, čuvajući vjeru i kulturu, ali i gradeći mostove povjerenja sa svima koji dijele vrijednost dijaloga, pravde i zajedništva. Osvrćući se unazad, ova manjinska zajednica u Crnoj Gori ne traži privilegije, već istinu – da smo Crnu Goru gradili, da je gradimo i da ćemo to činiti sa istom vjerom i odanošću i u budućnosti. Naša vjera nas uči poniznosti pred Bogom, a naša istorija nas poziva na odgovornost pred ljudima. Obje ove vrijednosti čuvamo sa jednakim dostojanstvom i ponosom. Vjerujemo da identitet nije razlog za podjele već snaga našeg zajedništva. Kao što je nekada knjaz Nikola prepoznao dostojanstvo muslimanskog bića u Crnoj Gori, neka i današnja država prepozna snagu svakog našeg glasa izgovorenog u jeziku međusobnog poštovanja i zajedničkog dobra”, poručio je Kurpejović i pozvao nadležne organe državne uprave da naprave dodatni napor u cilju reforme školskih planova i jačanja uloge Javnog servisa koji će doprinijeti promociji baštine etničkih Muslimana.

“Naš identitet ne smije biti fusnota istorije, već temeljna nit društvenog tkanja. Dok sa ponosom slavimo našu prošlost i borbu za očuvanje identiteta ove zajednice sa većom vjerom gledamo u budućnost, u generacije koje dolaze, u djecu koja će govoriti crnogorski jezik i osjetiti Crnu Goru kao svoju jedinu domovinu koja mora prepoznati njihovu vrijednost i uvažiti ih kroz institucije kojima smo svi dali ravnopravan doprinos u njihovom razvoju, napretku i demokratskom sazrijevanju” kazao je Kurpejović.

Predsjednik Savjeta Muslimanskog naroda Crne Gore Sabrija Vulić ukazao je, kako je rekao, na “asimilaciju i diskriminaciju koje i dalje pogađaju Muslimane u Crnoj Gori”.

“Da li je neko zabrinut što u državnom parlamentu nema niti jednog nacionalnog Muslimana u posljednjih nekoliko saziva? Da li je neko zabrinut što u lokalnim parlamentima u Crnoj Gori broj etničkih Muslimana se svodi na broj prstiju jedne ruke. Da li će neko nešto uraditi po pitanju diskriminacije etničkih Muslimana u Crnoj Gori na koje je vršen i još se vrši strahoviti pritisak da promijene nacionalnu pripadnost? Taj pritisak se, što je za nas najbolnije posebno osjeća od pripadnika crnogorske nacije i naravno novokomponovanih Bošnjaka na tlu Crne Gore. Da li će se neka organizacija koja se bavi manjinskim i ljudskim pravima zapitati zašto na bilo kojoj jačoj poziciji u državi ili Podgorici nema niti jednog etničkog Muslimana? Da li će neko osim nas progovoriti da u Komisiji za dodjelu sredstava po Konkursu za projekte Fonda za zaštitu i ostvarenje prava manjina ima od sedam, čak šest članova iz jedne nacionalne manjine? Na žalost, ovogodišnji svečani trenutak za preko 10.000 etničkih Muslimana u Crnoj Gori moramo svesti na pitanja na koja se već godinama ne obaziru oni koji bi trebali,” naveo je Vulić.

Na svečanosti su dodijeljene godišnje nagrade Savjeta Muslimanskog naroda Crne Gore.

Najznačajnija godišnja nagrada – nagrada za očuvanje nacionalnog identiteta Muslimana Crne Gore dodijeljena je dr Milanu Šćekiću koji je uradio brojne istraživačke radove i objavio nekoliko knjiga čija tematika je usko povezana sa nacionalnim Muslimanima Crne Gore i njihovom istorijom, kao i seriju istraživačkih tekstova u časopisu “Glas Mrkojevića”.

Dr Milan Šćekić je u obraćanju rekao kako ga je nagrada iznenadila.

“Tačno je da nekoliko godina uređujem rubriku u časopisu ‘Glas Mrkojevića’ gdje objavljujem dokumente koji do sada nisu publikovani. Riječ je o arhivskoj građi koja tretira Muslimane iz Crne Gore, u ovom slučaju prevashodno sa juga naše zemlje. Ova nagrada je za mene posebno značajna, tim prije, jer sam posebno pisao i o Crnogorcima i Albancima, ali posebno mi je drago što je Savjet Muslimana prepoznao moj rad, što ga poštuje i vrednuje. To je i obaveza da nastavim sa istraživanjima i da ubuduće nastavim da radim na promociji položaja muslimanske nacionalne zajednice u Crnoj Gori, njenoj kulturnoj baštini i nacionalnom identitetu”, kazao je Šćekić.

Nakon uspješne realizacije Svečane akademije, u okviru manifestacije “Dani Muslimana Crne Gore” u ponedjeljak, 23. juna, počinje dječja likovna radionica u Baru, potom promocija Zbornika “Zupci Times”, koja je urađena u saradnji sa Hrvatskim nacionalnim savjetom, kao i promocija filma “Rožajska svadba” koji je dio dokumentarnog filma “Tradicionalna svadba Muslimana u Crnoj Gori”. Uz taj dokumentarni film biće promovisana i Monografija tradicionalnih svadbenih veselja Muslimana Crne Gore.

The post Obilježen Dan nacionalnih Muslimana Crne Gore, Godišnja nagrada za prof. Milana Šćekića first appeared on BARinfo.

Ugovor o realizaciji projekta potpisan je u četvrtak, 3. aprila, u prostorijama TOB-a, sa predstavnicima NVU „Manoveki“, koje je nosilac projekta.

„Projekat je usmjeren na dokumentovanje i prezentovanje značaja jahte ‘Rumija’, koja nosi status kulturnog dobra i nekadašnji je simbol barske obale i pomorske tradicije, čiji je trag danas sačuvan u dubinama Jadranskog mora. Kroz izradu monografije i produkciju dokumentarnog filma, javnosti će biti približena istorijska vrijednost ovog broda, kao i šira priča o barskom priobalju i njegovoj maritimnoj prošlosti.

Kroz projekat će se promovisati višemjesečno arhivsko istraživanje Milana Šćekića, mnogih specifičnosti koje se tiču jahte Rumija, njeno stvaranje, uloga u Balkanskim ratovima, u Prvom svjetskom ratu i pojedinosti vezane za njeno potapanje. Jedan od glavnih ciljeva ovog projekta je štampanje knjige, monografije, o ovim pojedinostima. Drugi važan cilj projekta je snimanje i promocija dokumentarnog filma o jahti ‘Rumija’.

Turistička organizacija Bar posvećena je očuvanju i afirmaciji kulturnog nasljeđa. Smatramo da projekti poput ovog doprinose ne samo boljem razumijevanju naše prošlosti, već i razvoju održivog kulturnog turizma, što je jedan od strateških ciljeva naše institucije“, naveli su iz Turističke organizacije Bara.

Na Javni poziv za učešće u postupku raspodjele sredstava za realizaciju projekata valorizacije kulturne baštine, koji se odnose na arheološka istraživanja, konzervatorske i restauratorske radove, rekonstrukciju i promociju kulturnih dobara na teritoriji opštine Bar, Turističkoj organizaciji Bar pristigla je jedna prijava. Odlukom Komisije, koja je imenovana od strane Skupštine opštine Bar, sredstva su dodijeljena NVU Manoveki.

Iz TOB-a navode da su posvećeni očuvanju i afirmaciji kulturnog nasljeđa.

„Smatramo da projekti poput ovog doprinose ne samo boljem razumijevanju naše prošlosti, već i razvoju održivog kulturnog turizma, što je jedan od strateških ciljeva naše institucije. Nastojaćemo i ubuduće da pružamo podršku projektima koji doprinose promociji i zaštiti kulturnih vrijednosti Opštine Bar, s posebnim akcentom na one koji uključuju istraživački rad, umjetničku interpretaciju i edukaciju javnosti“, zaključuje se u saopštenju TOB-a.

The post TO Bar podržala izradu monografije i dokumentarnog filma o potonuloj jahti Rumija first appeared on BARinfo.

Za razliku od svojih kolega koji su nalogodavce ubistva austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda tražili po bosanskim gudurama i Srbiji, velika erudicija, pažljiva analiza istorijskih izvora, brojne indicije i logika odveli su Andrijaševića u drugom pravcu, daleko od Balkana, gdje se začudo do sada niko od istoričara, a kamoli romanopisaca, nije usudio da potraži odgovorne za ovo ubistvo – u carsku Rusiju. Tačnije u visoke dvorske krugove i obavještajne strukture kojima je, prema piščevim tvrdnjama, a što ima logike, evropski rat bio nasušno potreban.

Iako se u istoriografiji kao organizatori atentata koji se desio u Sarajevu 1914. godine, a koji je bio povod za rat kakav ljudska civilizacija do tada nije zapamtila, uglavnom optužuju bosanski omladinci i Dragutin Dimitrijević–Apis, čemu je naivno podlegao i veliki istoričar Vladimir Ćorović (,,Odluku da izvrše atentat na Franca Ferdinanda donelo je nekoliko omladinaca iz Bosne i Hercegovine, koji su se, kao đaci i radnici, nalazili u Beogradu“), koji je, vjerujemo, o ovom događaju znao više nego što je u knjigama napisao, Andrijašević kroz usta svog glavnog junaka, ruskog generala G. A. Stavrogina, načelnika balkanskog departmana Glavne obavještajne uprave Generalštaba ruske vojske, odlučno odbacuje takve tvrdnje. I kombinacijom fikcije, istorijskih izvora i činjenica vrši rekonstrukciju ovog događaja. Štaviše, izuzetnim stilom i nevjerovatnom imaginacijom nesvojstvenom romanopiscima na ovim prostorima vodi čitaoce kroz vrijeme, na sastanke ruskih obavještajnih službi, upoznaje ih sa ruskom saradničkom mrežom na Balkanu, ruskim ustanovama, državnicima, geopolitikom velikih evropskih sila, prilikama na Balkanu početkom 20. vijeka i ukazuje im ko je imao motiv da ubije Franca Ferdinanda. A to je, prema autorovom kazivanju, bio neko mnogo moćniji, autoritarniji i opasniji od potpukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, njegovih ubica i usijanih mladobosanskih glava.

Iako kao romanopisac nema obavezu da dokazuje svoje tvrdnje, što mu omogućava da lakše dođe do nalogodavaca ovog ubistva, samo oni koji ne poznaju autorovu posvećenost nauci, radnu etiku i erudiciju, tvrdiće da autor bez ikakvog osnova optužuje određene krugove u Rusiji za atentat na Franca Ferdinanda. Jer za to, kako istoričari vole da kažu, ne postoje čvrsti dokazi koji bi ih direktno odveli do nalogodavaca ovog ubistva. Pritom zanemaruju činjenicu da službe ne praktikuju da ostavljaju dokaze o umiješanosti u zločine.

Zato su oni koji smatraju da će u inostranim arhivima pronaći nalog o ovom ubistvu, ili pak dokument koji bi kompromitovao ruske državne institucije da su sudjelovale u atentatu na Franca Ferdinanda, blago rečeno, naivni. A naivni su i oni koji smatraju da ne postoje istorijski izvori i indicije koje ukazuju da su izvjesni ruski državni činovnici, sve su prilike, bili upleteni u atentat na austrougarskog prijestolonasljednika. Autor ih je, u to nema sumnje, jasno uočio i poljuljao tvrdnje koje su decenijama opstajale u istoriografiji i vrijeđale inteligenciju – da su ubistvo austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda organizovali bosanski đaci, nepismeni seljaci i Dragutin Dimitrijević Apis! Jer kada bi se tako lako i spontano ubijali državnici i krunisane glave, kako nas uvjerava istoriografija, tajne policije i obavještajne službe ne bi imale što da rade.

Andrijašević ne dijeli mišljenje da su Franca Ferdinanda ubili bosanski đaci, seljaci i Apis. Naprotiv, ukazuje da je u Sarajevskom atentatu Apis imao ulogu izvođača radova, bosanski mladići i seljaci su posredstvom Apisovih saradnika nesporno izvršavali njegove, a Apis naloge ruskih službi. Iako istoričari teško mogu dokazati tvrdnje o sudjelovanju ruskih službi u atentatu na Franca Ferdinanda, budući da je Apis bio gospodar života i smrti u Srbiji, gdje je pomen njegovog imena ljudima ledio krv u žilama, Apisu je mogao da izdaje naređenja ovakve prirode samo neko koga nije smio da odbije. Jer, kako autor ističe: ,,Mali je čovjek Apis da svojom odlukom ubije prijestolonasljednika i izazove rat sa jednom carevinom. On se u to ne bi smio upustiti bez nečijeg nagovora i odobrenja.“ S obzirom da srpska vlada nije imala udjela u ovom atentatu, budući da je Srbija bila iscrpljena u balkanskim ratovima i nije bila spremna za rat sa moćnom Carevinom, Andrijašević ukazuje da svi putevi do nalogodavaca ovog ubistva vode u Rusiju. Autor ujedno time optužuje Rusiju da je izazivač Prvog svjetskog rata, čime problematizuje tvrdnje srpske istoriografije da je najveći globalni sukob koji je svijet zapamtio do tada izazvala Njemačka.

Romanopisac ukazuje da su Francu Ferdinandu došli glave krugovi bliski Velikom knezu Nikolaju Nikolajeviču, koji su u evropskom ratu vidjeli jedinstvenu šansu da spasu Rusiju od revolucije u koju je neumitno srljala, ali i da ionako imućni pojedinci, poput Velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča, još više napune džepove državnim novcem i time postanu moćniji nego što su uistinu bili. Zato je dolazak Franca Ferdinanda da prisustvuje manevrima austrougarske vojske u Bosni i Hercegovini 1914. godine trebalo iskoristiti da ga Apis sa društvom ,,odvede sa ovog svijeta“. Jer će njegovo ubistvo izazvati Austrougarsku da objavi rat Srbiji, što nakon poraza u ratu sa Japanom i poniženja za vrijeme aneksione krize, Rusija neće ravnodušno posmatrati. Ostalo je istorija i uglavnom je poznato čitalaštvu.

No, znatno interesantnija od misteriozne pozadine ubistva Franca Ferdinanda je autorova moć imaginacije koju, zahvaljujući izuzetnom spisateljskom šarmu, prezentuje kao faktografiju, plastično oživljava duh vremena o kome piše i nastoji da objasni kako su otprilike funkcionisale obavještajne službe početkom 20. vijeka, čime uvjerava čitalaštvo da se organizacija atentata na Franca Ferdinanda uistinu odigrala onako kako ju je opisao. Tim prije jer Andrijašević u svojim romanima praktikuje da imaginaciju kombinuje sa istorijskim izvorima i činjenicama, što čak i obaviještene čitaoce i dobre poznavaoce ove problematike zbunjuje i dovodi u dilemu gdje se završava faktografija i počinje imaginacija i obrnuto.

Zato Andrijaševićevi romani podjednako impresioniraju i laičku i stručnu javnost. A autoru se mora odati priznanje što je kompleksnu problematiku učinio razumljivom i zanimljivom, kako onima čija su znanja o ovom događaju skromna, tako i onima koji su dobro upućeni u ovu tematiku. I jedni i drugi, vjerujemo, podjednako će uživati čitajući ovaj unikatan roman. S obzirom da problematika kojom se bavi Andrijašević u ovom romanu ima znatan broj poklonika u inostranstvu, šteta bi bilo da se roman ne prevede na neki od vodećih svjetskih jezika i učini dostupnim inostranoj čitalačkoj publici.

Posebnu korist od romana imaće istoričari jer je Andrijašević svojom koncepcijom i načinom promišljanja o ubistvu Franca Ferdinanda uzdrmao istoriografska istraživanja koja su inspirisana neubjedljivom polaznom pretpostavkom – da su Apis, bosanski školarci i seljaci likvidirali austrougarskog prijestolonasljednika. Time je širom otvorio vrata za nova tumačenja i promišljanja o ubistvu Franca Ferdinanda. Jer su prethodna, uprkos činjenici da su se njima bavili veliki istoričari koji su stvorili djela nesporne naučne i saznajne vrijednosti, poput Vladimira Ćorovića i Vladimira Dedijera, ipak manjkava kada je u pitanju atentat na Franca Ferdinanda.

Crna Gora u Andrijaševiću odavno ima velikog intelektualca, izuzetnog naučnika i istoričara, a unazad nekoliko godina crnogorska književna scena dobila je odličnog, modernog i autentičnog romanopisca čija književna djela nailaze na nepodijeljene simpatije kod čitalačke publike. Jer se Andrijašević u svojim romanima ne bavi tričarijama koje su posljednjih godina preplavile književnu scenu, već misterioznim istorijskim temama na koje publika dobro reaguje jer su zanimljive, čitaju se s lakoćom i velikim interesovanjem.

Iako i prethodni roman (,,Kraljica i njeni prijatelji“) zaslužuje sve pohvale, u romanu ,,Ubistvo Franca Ferdinanda“ autor je iskazao još veću kreativnost, zrelost i spisateljski dar kakav nijesmo vidjeli ne samo na crnogorskoj, već i na regionalnoj književnoj sceni. Zato smo sigurni da je Andrijašević stvorio djelo koje će ga nadživjeti i koje će zasigurno i za stotinu godina biti podjednako aktuelno, moderno, provokativno i interesantno kao što je danas.

The post Prikaz knjige Živka Andrijaševića – Ubistvo Franca Ferdinanda first appeared on BARinfo.

Goran Đurović, izvršni direktor kompanije “Cerovo” i predsjednik Rotary kluba Bar:

Crna Gora je pokazala da je sposobna da poslije 30 i više godina na demokratski način promijeni vlast i to je jedna fantastična stvar. Narod je pokazao da je u mnogočemu mudriji i pametnji od političkih elita, da neće da se ponudi političkim elitama koje negdje upućuju jedni na druge da se naprave neki konflikti. Mogu da pohvalim građane Crne Gore, koji su i pored svega i svih izazova, uspjeli da ostanu dostojanstveni, uglavnom. Bilo je ekscesa, ali u suštini narod je pokazao mudrost.

Svaka država je čvrsta ako ima jaku ekonomiju, jako zdravstvo i jako školstvo. Bez toga nema ništa. Mi smo sada svjedoci da smo konkretno, bez obzira koliko se “busamo u naša prsa” o nezavisnosti, zavisni od Kine i od duga koji imamo prema toj zemlji. To je pravo mjerilo patriotizma – koliko vam je jaka ekonomija, koliko ste ulagali u zdravstvo i školstvo. Kada to imate, ta tri postulata – imate sve. Imate državu, slobodu, demokratiju. Crnu Goru u budućem periodu vidim kao nezavisnu, sekularnu, prosperitetnu, demokratsku, evropsku zemlju.

Mr Branko Ilić, glumac, vanredni profesor na FDU Cetinje:

Crnu Goru u narednom periodu vidim onakvom kakva je sad – nezavnisnom. I mislim da će takva i ostati, da se taj poredak nikada više neće promijeniti, ali se iskreno nadam mnogo boljoj saradnji sa svim bivšim republikama SFRJ. Crna Gora je nezavisna onoliko koliko su nezavisni njeni građani i koliko su oni samostalni. A koliko čovjek može biti nezavistan i samostalan sa platama kakve mi imamo? Mislim da nije i da je to jako teško. Što se tiče same forme nezavisnosti, državnosti, suvereniteta – to je tako i to će tako biti, oko toga nema nikakvog pitanja. A da li će građani moći da se osjećaju nezavisnim, u našoj nezavisnoj Crnoj Gori – to je veliko pitanje, kao i na koji rok i kada i da li će uopšte?

Stručne ljude treba dovesti na prave pozicije i dati im mogućnost da se osjećaju nezavisnim. Da na tim svojim pozicijama dokažu da su stručni i da svako svoj segment, svoju oblast stvaralaštva, rada, pokaže i dokaže i da svako svoj mali pomak napravi unutar Crne Gore, samim tim će i Crna Gora napraviti veliki pomak.

Nebojša Đukanović, gothic-rock sastav “Grimm”:

Crnu Goru vidim kao ujedinjenu, uređenu i modernu državu, samo ako svaki stanovnik bude imao isti tretman, prava i obaveze i ako bude postignuta pravedna i uravnotežena raspodjela resursa i dobara. Dokle god jednima bude omogućeno sve, a drugima zakidana čak i osnovna prava zagarantovana Ustavom, to neće biti moguće. Jedino se tada mogu prevazići podjele koje je prethodni režim proizvodio bezmalo 30 godina.

Država, ovako kako je ja vidim, umjesto da bude moderna, depolitizovana, denacionalizovana (dakle, u pravom smislu građanska), ona obitava kao de facto podijeljena na dva gotovo podjednaka dijela. Favorizovanje jedne grupe građana, stvorilo je protivtežu na drugoj strani, umjesto da je iskorišćena istorijska šansa da se te krajnosti prvo pomire, pa da se pozitivnim tendencijama približe, i na kraju postanu jedno. Društvo se kretalo ka ekstremnoj polarizaciji koja je proizvela antagonizam i blokirala pozitivnu energiju ka prosperitetu i blagostanju.

Vjerujem da Crna Gora ima šansu da preokrene točak i usmjeri svoje djelovanje ka poštovanju različitosti i uvažavanju svih etničkih i konfesionih posebnosti. Vjerujem da takav pravac nema alternativu i sve mimo toga vodi ka usložnjavanju i onako složene situacije. Po mom skromnom mišljenju, vjerujem da ni jedna ex-YU republika nije suverena, jer zavisi od mnogih međunarodnih faktora i uslovljena je nivelacijom i usklađivanjem političkih poteza sa centrima moći. Crna Gora mora uspostaviti dijalog i utemeljiti pravedno društvo, gdje će svako biti isti pred zakonom i imati iste mogućnosti da se obrazuje, liječi, privređuje. Dok god imamo građane prvog i drugog reda, kao država tj. društvo, imaćemo problem.

Neđeljko Đurović, profesor SEUŠ:

21. maj u sebi simbolizuje sve vrijednosti koje Crna Gora treba da njeguje! Tog proljećnog dana nijesmo samo potvrdili naš milenijumski državno-pravni kontinuitet, već smo potisnuli određene terete prošlosti i identitetskih stereotipa. I najznačajnije, po prvi put smo na demokratski i primjeren način, kroz neposredno učešće građana, donijeli jednu veoma značajnu odluku. Zato način na koji obilježavamo sjećanje na referendum iz 2006. godine treba da sadrži poruku da naš politički stav nikada ne smije isključiti drugačije mišljenje i htijenje!

Prije 15. godina, sa puno emocija i još više razuma, zaokružio sam DA jer sam smatrao da je to u korist i onima koji su tada imali drugačije mišljenje.

Današnjica je djelimično potvrdila ispravnost referendumskog ishoda, ali je i pokazala kako plemenite ideje zbog neodgovorne i korumpirane državne vlasti mogu biti dovedene u pitanje. Crna Gora je danas građanska zajednica koju čekaju brojni izazovi i čija ekonomska i pravna stabilnost traži primjerene aktivnosti. Iako je svečarski trenutak, ipak moram reći da je pravi čas da aktuelna vlast otvori dijalog i prestane sa optuživanjem prethodne. Parafraziraću – Ili radi javno i uvijek pokušaj dogovoriti se ili zakaži nove izbore!

Crnoj Gori je danas najpotrebniji dijalog i smireni ton konstruktivne kritike. Zato odluku određenih gradskih uprava da ne obilježavaju Dan nezavisnosti ili da to čine na nezakonit način smatram i stranačkom i ljudskom bedastoćom. To je ona ista matrica koja je 90-ih sijala međuidentitetsku mržnju, koja pokušava da revidira tekovine antifašizma i koja relativizuje sve ratne zločine i genocide počinjene na Balkanu iz svih sukoba tokom XX vijeka. To je ona ista grupacija kojoj je dopuštano da svašta radi, jer je tadašnja vlast (uglavnom) radila kako ne treba i sakrivala se iza odluke od 21. maja!

Ipak, ljepotu majskog praznika najbolje su obiliježili članovi naše karate reprezentacije na Evropskom prvenstvu u Poreču i svi oni koji su učestvovali u ekološkim akcijama širom Crne Gore! Naša mediteranska ljepotica voli se i stvara znanjem, radom i humanošću!

Prof. Milan Šćekić, istoričar, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta CG:

S obzirom na aktuelne prilike u društvu, pandemiju sa kojom se bori cijeli svijet više od godinu dana, rad državnih organa je zadovoljavajući. Posebno bih pohvalio zdravstvene i prosvjetne radnike. Temelji državne nezavisnosti snažni su i postojani. Siguran sam da će takvi biti i u budućnosti. 

Nije jednostavno odgovoriti na vaše pitanje, jer u svakom, pa i crnogorskom društvu, mnogo toga treba reformisati i unaprijediti u svim sferama socijalnosti. Ulaganja u sektore obrazovanja i kulturu moraju biti mnogo veća. Emancipacija je nasušno potrebna crnogorskom društvu.Optimista sam po pitanju budućnosti Crne Gore. Da je vječna Crna Gora!

The post Anketa povodom Dana nezavisnosti first appeared on BARinfo.

Govorio je, pored ostalog, o svojoj fascinaciji košarkom i tadašnjom ligom za osnovce, načinu na koji se gradska omladina razlikovala u ponašanju od periferije početkom devedesetih, ali i o razlozima zašto je njegov rad kao profesora u OŠ “Mrkojevići” obilježio nevjerovatan uspjeh u kvizu o Baru. Poseban kuriozitet je bio vezan za njegovo školovanje – prve ocjene u osnovnoj školi, i gimnaziji, bile su mu, kaže, jedinice. Iz čitanja i istorije, “a danas sam pasionirani čitač i skupljač knjiga, i istoričar”

Početak priče bio je vezan za rano djetinjstvo u Ulcinju. I dolazak u Bar samo u kupovinu.

“Divan je Ulcinj grad, a Albanci divan narod kojeg mi nerijetko ne razumijemo, i ne trudimo se da razumijemo, jer se na Balkanu niko ne trudi da razumije onog drugog i tu nastaju problemi. Imao sam mnogo prijatelja različitih nacija u Ulcinju i sa njima imao savršen odnos, isto važi i za moje roditelje. Otac je radio kao oficir na karauli Podstegvaš, a majka bila nastavnik biologije u Baru. Živjeli smo u Vojnim zgradama, gdje su svi navijali za ‘Partizan’. U kući je vladala disciplina jer je otac bio vojnik i na poslu i kući, nikad ne bi pošao da ne spremi krevet, sve je bilo pod konac. Naše je bilo da učimo – učiti se moralo, to se nije moglo izbjeći, demokratija je postojala samo kad smo sestra, brat i ja sami u sobi. Takođe, nije se smjelo slušati što otac priča sa prijateljima – kad oni dođu, mi smo već s vrata ustajali i odlazili. U Ulcinju se ta ostavština Jugoslavije i socijalizma dugo očuvala, do negdje 2002. godine, a nakon perioda stagnacije grad je dostigao Bar, koji mu je osamdesetih bježao barem dvije decenije u razvoju. To se naročito vidjelo u trgovini (svi smo dolazili u barsku Robnu kuću sa pokretnim stepenicama), kulturi, sportu… Bar je imao zgrade sa liftovima, Ulcinj ne znam ni danas da li ima. Prvog maja 1991. smo se preselili u Barsko polje, u kuću Čeda Novakovića”, sjećao se Šćekić.

Ističe kako je za njega, u šestom razredu, taj događaj bio “više nego traumatičan”.

“Dolazak u OŠ ‘Meksiko’ je bio pakao. Prvo, selidba mi je teško pala jer se jako vezujem za ljude i sredine, bilo je more suza. A drugo, Bar je funkcionisao po drugim pravilima, Ulcinj je bio mnogo mirniji grad. Novi đak u školi je bio atrakcija, i dok ne dođe sljedeći, svaki dan bi se neko s novim đakom šalio, pravio mu smicalice, koristiću blagi izraz za ta dešavanja. Bio sam na meti skoro godinu dana, ali sam se adaptirao. Naročito kad sam počeo da treniram košarku”, kaže Šćekić.

Bili su to dani življenja za VOLI košarkašku ligu, koju je “Primorka” organizovala za učenike osnovnih škola od 1992. do 1995.

“Podijelili su se treneri po geografskom principu, kome je bila bliža koja škola, a u našoj je tim vodio Bobo Ljutica, nekadašnja ‘petica’ ‘Mornara’. Od njega smo naučili mnoge stvari, naročito kako treba da se borimo i nikome ne predajemo. U petorci su bili: Jasmin Bišević plej, Zoran Ivanović kasnije svestrani sportista bek, Vesko Nenezić drugi bek, i Dejo Dabanović i ja kao najniži centri u ligi. Treninzi su bili vrlo ozbiljni, a imali smo sreće što je u školi predavao fizičko Pero Blažević, raniji trener ‘Mornara’, koji nas je učio kako košarkaš treba da razmišlja. Dvije godine smo igrali finale u školi ‘Jugoslavija’ i izgubili. Prvi put je lopta izašla iz obruča Zoranu Ivanoviću, a drugi smo izgubili šest poena razlike, iako smo bili mnogo bolji. Tri su nam koša nepravedno poništena, jedan je bio moj – sjećam se kako je trener Bobo počeo da viče, ja se plašio da pogledam ka njemu jer sam mislio da sam napravio korake, a on je vikao u stvari na sudiju… Igrali smo meč i u Petrovcu. Gubili smo na poluvremenu 22 razlike, a onda je trener ušao u svlačionicu i izribao nas, onako pošteno. U drugom dijelu prvi sam postigao koš, ujedno i prvi moj na meču, što dovoljno govori kako sam igrao, a onda su svi iz tima počeli da sipaju trojke. I dobili smo. Ta je VOLI liga izbacila Mladena Šekularca, prvog Baranina NBA trejdovanog, koji je bio kao od gume i imao sve karakteristike Dražena Petrovića, nazdravlje njemu. A Slobodan Tošić je u šestom razredu zakucavao na onim socijalističkim koševima van standarda. U Gimnaziji sam, nakon raspada ‘Mornara’ na ‘Mornar’ i ‘Primorku’, igrao za juniore ‘Primorke’ sa ostalim drugovima iz škole”, evocira Šćekić košarkaške dane.

Za njegovu generaciju, kaže, najvažniji događaji s početka groznih devedesetih, bili su košarkaški i rukometni mečevi “Mornara”, naizmjenično, jedne subote jedan, druge drugi tim.

“Prvi put sam išao da gledam ‘Mornar’ 1992, rukometnu utakmicu sa ‘Crvenom zvezdom’ za koju su igrala četiri igrača, zvanično proglašena među najbolje u svijetu – čuveni golman Beli Stojanović, Igor Butulija, Dragan Škrbić i Nenad Peruničić. ‘Mornar’ je dobio jedan razlike, a te je godine tukao i ‘Metaloplastiku’. Pa onda, onaj kup meč sa ‘Partizanom’, kada je ‘Mornar’ izgubio 7 poena razlike u Beogradu. Moj kolega kasnije u OŠ “Mrkojevići” Aco Jelenić mi je rekao da je Zoran Radojičić ušao na trening i rekao: ‘Ko misli da ne možemo pobijediti ‘Partizan’ osam razlike, neka odmah napusti salu’. Svi su ga pogledali čudno, ali, pričao mi je poslije rukometaš koji je dao taj odlučujući osmi gol, kad je primio loptu da mu je u glavi bio samo Zoran i njegove rečenice. Bilo je na tom meču, istina, i dosta neregularnosti, ali smo ipak dobili. I kasnije lagano izgubili finale od ‘Zvezde’. Ja sam vazda bio Partizanovac, ali kad bi ‘Mornar’ igrao protiv ‘Partizana’, nisam nikad navijao ni za koga osim za ‘Mornar’. I nije niko od nas”, opisuje rukometna sjećanja Šćekić.

Potencirao je dan kad su prvi put u Baru košarkaški navijači vidjeli u svojoj dvorani alley-oop, u meču protiv “Partizana”.

“Izveli su ga Haris Brkić i Željko Rebrača. Haris je iz auta bacio loptu prema košu, Željko je samo podigao ruke… Zanimljivo, to smo smatrali nekako nesportski, zamisli iz auta baciš, iskoristiš visinu i poentiraš. Haris se žestoko povrijedio u Baru, okliznuo se jer je sala prokišnjavala, dobio je udarac u potiljačnom dijelu glave. Sjećam se odlično i Luke Pavićevića, koji je nekoliko godina prije toga sa ‘Jugoplastikom’ bio prvak Evrope, pa Saše Obradovića koji je mogao iz mjesta da skoči metar uvis… E takvi igrači dobiju ‘Mornar’ na produžetke dva poena. Ali su u našem timu bili Barani – Đoko Pavićević je bio plej, Ranko Čarapić njegova zamjena, autoritativni Pajo, Nebojša Milošević, Duško Pavlović… Svi smo imali osjećaj – kad oni igraju da gubi ili pobjeđuje Bar. Nakon što je prodat ulazak u Kup Koraća, uslijedilo je veliko razočarenje, ‘ohladili’ smo se. Tek se Bar vratio košarci sa ovim novim ‘Mornarom’, koga izuzetno uvažavam. Ti naši sportisti su u praznim devedesetim, kada su harali rat, bijeda, nemaština, depresija, bili uzori  barskoj mladosti, činili su nam život podnošljivijim, to se nikad ne zaboravlja. Pronijeli su slavu našeg grada”, jasan je Šćekić.

Kao Gimnazijalcu, Topolica mu je bila “nepodnošljiva, iako je imala svoj šmek, za nas djecu sa strane nepristupačna, čak i violentna, ali nismo se dali”: “Mliječni restoran je bio početak našeg urbanog okupljanja i sastajanja sa učenicima iz drugim krajeva. Tu je bio i neizostavni salon za zabavu Zdravka Dabanovića sa igricama, gdje se mnogo para potrošilo i mnogo sati provodilo. Prve dvije godine Gimnazije prirodno-matematičkog  smjera bile su vojničke – stroga disciplina, a škola je mnogo više ulivala strah no što je učila đake. U prvom razredu je bilo nas 33, a četvoro je ponavljalo. U prvom nas je sačekao jedan đak ponavljač, a u drugom još dva, i svi su pali iz istog predmeta – francuskog. U trećem i četvrtom je popustilo, mnogo smo se više provodili nego u prva dva”.

Radni odnos zasnovao je nakon studija najprije u OŠ “Anto Đedović”: “Na prvom času škola mi je djelovala jako klaustrofobično, dreka, vika, jurnjava između časova. Prvi dan, kad sam izašao, bio sam ubijeđen da neću to moći izdržati. Ali, sad bez predavanja ne bih mogao. Došao sam strog, pun studentskog znanja, krut, nisam vidio problem u ocjenjivanju učenika, međutim, brzo sam shvatio da neki roditelji to ne shvataju ‘sportski’, jer misle da ocjene nisu realne. Prvi put mi je poljuljana vjera u ocjenjivanje kad je došla majka učenice kojoj sam dao lošu ocjenu i rekla da njena djeca često idu gladna u školu i teško žive. Danima sam razmišljao o tome, i od onda uvijek gledao prvo socijalni karton učenika na kraju dnevnika, pa se odlučivao na ocjenu”.

Mrkojevići su, potencira, bili nešto posabno u njegovom životu: “U OŠ Mrkojevići sam prešao 2009. sa predrasudom da idem u trošnu seosku školu, a dočekale su me učionice sa plazma ekranima, wi-fi konekcijom, što nisu imale mnogo bogatije ustanove, direktor Muharem Muratović koji je bio ispred vremena, i djeca koja vole da rade i sa kojima je bilo privilegija raditi. Ubrzo je počeo i čuveni kviz ‘Koliko poznaješ svoj grad’, pa je direktor rekao da bi ‘bilo dobro da učestvujemo, i da ja spremim djecu’, ali sam dobro znao da on ne želi da samo učestvujemo. Tako je počelo”.

To “tako je počelo” značilo je apsolutnu dominaciju đaka iz Mrkojevića u kvizu “Koliko poznajem svoj grad”, koja je trajala sve dok je Šćekić predavao u toj školi. U gradu su se se svi pitali odakle ta premoć učenika iz prigradske škole i koji je “čarobni štapić” koji ima ovaj profesor.

“Čarobni štapić je bio rad, veliki rad. Ja sam zadatak shvatio ozbioljno i s djecom tri mjeseca ostajao poslije škole i do šest popodne, razvozio ih kućama po mraku. Kupio bi im sendvič oko dva, i držao ih sve dok mi majka nije rekla da tako ne mogu, jer su oni u tom dobu kad im sendvič nije dovoljan. Prve godine nismo prošli u finale za jedan bod i to je bilo veliko razočarenje, ali nakon toga su krenuli uspjesi, a moj san da promovišemo školu u jednom elitnom kvizu, a svi koji su učestvovali znaju da je to zbilja elitni kviz sa elitnim nivoom znanja o Baru, napokon se ostvario. Učenici su taj kviz doživljavali kao ličnu borbu i borbu za školu, i davali su se svim srcem. Zanimljivo, u samom kolektivu kod određenih profesora nisam nailazio na razumijevanje, znali su da pitaju i smanjuju ocjenu takmičarima onda kad bi se najviše spremali za kviz. Na časovima istorije sam još u sedmom umio da prepoznam buduće šampione, nikad nisam birao bubalice, već one koje je to zanimalo, i koji razumiju i vole Bar. Bilo mi je mnogo teško da im objasnim neke stvari jer, recimo, nikada nisu duže boravili na Topolici da bi znali detalje, a 20% pitanja bilo je vezano za urbani dio grada. Na moju i sreću škole, roditelji Mrkojevići su dozvoljavali da im ja toliko okupiram djecu, teško da bi tako bilo u drugim sredinama. I oni su shvatali koliko je taj kviz velika stvar za Bar, usudio bih se reći najbitnija u tom uzrastu, jer ih podstiče da saznaju mnoge stvari iz lokalnih okvira, što više nigdje ne mogu. Moji đaci su znali drugovima da drže mala predavanja na osnovu onoga što su naučili spremajući se za kviz”, iskren je Šćekić. 

I danas se, potencira, sjeća najsitnijih detalja prilikom spremanja đaka, te samih dešavanja u polufinalu i finalu.

“Goran Pavlović je bio neprikosnoven – izuzetno inteligentan, s njim si mogao ‘poći na Rusiju’ što se kaže, bio je najspecifičniji, a po radnom zalaganju davao se onoliko koliko je on htio. Ja sam svima diktirao tempo učenja, a sa Goranom to nije moglo, sam je određivao koliko će da radi na kvizu, sat-dva dnevno. Ostali su znali i po 6, 7, 8 sati da se spremaju, on ne. Sa Goranom nije mogao niko iz opštine, pobjeđivao je i starije sa ogromnom razlikom. Dina Abazović je učestvovala samo jednom, zahvaljujući profesorima iz škole koji su je odgovarali od toga, i jedina prilično namučila Gorana. Pobjednici kviza moraju imati sve – znanje, logiku, sreću i inteligenciju, i moraju se spremati. U to vrijeme se kod nekih kolega iz drugih škola često potezalo pitanje uspjeha Mrkojevića, ali su zaboravili da je njima kviz trajao samo u polufinalu od 10 do 12 časova, a nama mjesecima. Od mojih najuspješnijih takmičara, Goran je danas na Građevinskom fakultetu, iako je po habitusu apsolutno istoričar, Hasan Pelinković je na Saobraćajnom fakultetu, Dina na Međunarodnoj ekonomiji, Armin Perazić i Elvis Petović maturanti, imali su namjeru da upišu istoriju… Da ne budem pogrešno shvaćen, i pobjednici iz drugih škola su bili izvrsni – Bodin Orlandić je imao mentalitet pobjednika, Kojičić je bio odličan…”, kaže Šćekić, uz opasku da je “izuzetna nepravda za sve koji su se spremali, naročito za đake OŠ ‘Kekec’ i prof. Deja Paladina, što 2020. nije održan kviz zbog pandemije, ali da se on može izvesti, uz poštovanje mjere opreza, u aprilu, jer je bilo tako jedne godine – umjesto u novembru održan je u proljeće”.

Za kraj, istoričar Milan Šćekić se dotakao kurioziteta – dvije prve ocjene su mu bile jedinice.

“Dobio sam prvu jedinicu iz čitanja, jer me đed razmazio. Puštao me u prvom razredu da ne idem u školu, no da se igram, jer sam ja tako htio, ljepše mi je bilo no da učim slova. A onda je otac uzeo stvari u svoje ruke. A u gimnaziji prvu ocjenu, i to jedinicu, dobio sam iz istorije 6. septembra 1994. Nismo dobili ni utvrđeni raspored, ali smo za tih pet, šest dana učili dvije male lekcije iz tog predmeta. Jedna je bila Kartagina, druge se ne sjećam. Profesorica me pitala, nisam znao, i dobijem jedan. Recimo da to nije bilo pedagoški jer niko od učenika još nije bio počeo da uči, ali pitan sam, i nisam znao, i zasluženo sam dobio to što sam dobio. Bio sam u osnovnoj školi na takmičenjima iz istorije, imao odlične nastavnike Safeta Alibašića i Živka Andrijaševića, poslije sam postao upravo istoričar, ali je prva ocjena u novoj školi bila jedinica iz istorije”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Milan Šćekić.

The post Milan Šćekić: Sportisti su devedesetih bili uzori barskoj mladosti first appeared on BARinfo.