Rođen je u Rapu kod Starog Bara 1931. godine. Nižu gimnaziju završio je u rodnom gradu, srednju ekonomsku školu u Titogradu i Beogradu, a Školu za nastavnike ekonomske struke u Sarajevu.

Avgusta 1946. objavljena mu je prva pjesma u “Pionirskim novinama”, a u literaturi se pojavio 1949. kada je na književnom konkursu nagrađen za pripovijetku “Promjena”. Maja 1951. objavio je dječju knjigu “Dioba Šunjine družine”, pa se smatra utemeljivačem crnogorske književnosti za djecu i mlade.

Novinar “Pobjede” iz Bara i Ulcinja postao je 1952, a nakon nekih “škakljivih tekstova” premješten je za dopisnika iz Bijelog Polja. Kasnije je bio urednik legendarnog dječjeg lista “Titov pionir”, dugogodišnji član redakcije književnog lista za djecu “Osmijeh”, urednik dječjih emisija Radio Titograda…

Do kraja života objavio je dvadesetak zbirki priča i osam romana za djecu. Napisao je više od 500 kratkih priča, i jedan je od najčešće objavljivanijih pisaca u Jugoslaviji – samo u listu “Politika” publikovano je 305 priča. Više od 200 Ratkovićevih radova je prevedeno na mađarski, turski, slovački, bugarski, makedonski, albanski, češki i ruski jezik.

Djeca u Crnoj Gori ga znaju po lektiri “Igralište u parku” i velikom broju priča iz čitanki, od čega se “Pisak lokomotive” obrađivala u školama više od pedeset godina. Ovo djelo o mašinovođi Mitru i slijepom dječaku bilo je i ostalo najpopularnije kratko štivo za djecu u Crnoj Gori, iako, po riječima autora, nikada nije dovršeno.

“Ja jednostavno nisam umio da završim priču, nisam mogao da nađem dobar završetak. Ubacio sam je u fioku misleći da ću je kasnije završiti, ali opet ne ide. Pošaljem je takvu ’Politici’, odatle je ušla u čitanke, i to u tzv. jugoslovensko jezgro, izbor literarnih djela koja su postala obavezna štiva za sve republike i pokrajine. Negdje u to vrijeme sam priču čitao na bini u Travniku, i kad sam se vratio na svoje mjesto među pisce, zgrabi me Branko Ćopić i kaže: ’Deder, kazuj što je bilo dalje sa tim slijepim dječakom i mašinovođom’. Ja sav skupljen odgovorim da sam prepustio čitaocima da sami naslute. Tako je ta zaista nedovršena priča ušla u 17 raznih čitanki, ali su svi učitelji davali zadatak djeci da nastave radnju. Milioni djece, od Slovenije do Makedonije, produžavali su tu priču, i kad bi se objavilo sve to, izašla bi knjiga deblja od Britanske Enciklopedije. ’Pisak lokomotive’ je i dalje u čitankama, i to je moja najbolja priča, iako je nedovršena“, govorio je Milenko Ratković za “Nove barske novine“.

Milenko Ratković je autor dvije gramatike i 16 čitanki. Napisao je tri pozorišna komada koji su izvođeni u Hrvatskoj, Srbiji i Grnoj Gori. Kao hroničar svog zavičaja, objavio je desetak knjiga iz prošlosti Bara. Ukupno gledano, napisao je preko 70 knjiga. O Ratkovićevim djelima uče djeca u osnovnim školama i na filozofskim i nastavničkim fakultetima. O njegovom stvaralaštvu napisano je 7 esejističkih knjiga, nekoliko diplomskih radova i jedna doktorska disertacija.

Milenko Ratković je bio jedan od najvećih barskih zaljubljenika u šah, i među osnivačima prvog Šahovskog kluba u Starom Baru.

“Tek sam bio završio vojsku i postao dopisnik ’Pobjede’ 1952. godine, ali sam više igrao šah nego što sam se bavio novinarstvom. Našao sam se sa Acom Nakićem, koji me uveo u te vode. Po cio dan smo igrali, sjećam se da smo Novu 1953.godinu dočekali u mojoj kući uz šahovsku tablu. Počeli smo dok je sunce zalazilo, završili kad nas je probudilo sunce sa vrha Rumije, i sjetili se onda da čestitamo jedno drugom Novu godinu. Rezultat je bio trocifren. Ubrzo smo počeli da radimo na osnivanju kluba, dobili prostorije kafane Mare Crne u Starom Baru. Tada se počelo intenzivno igrati, Bar je bio zaražen šahom – u parku, na ulici, u školi, u kafanama, svuda… Ne mogu bez šaha nikako, donio mi je puno toga. Ljetovao sam igrajući turnire, recimo. Dešavale su se svakojake zgode. Na jednom Prvenstvu Crne Gore igrao sam sa Jagošem Grbovićem, starim majstorom koji je u toj partiji slabije stajao. Ja ustanem malo da prošetam, i kad se vratim – nema Jagoša. Sjednem i gledam u onu tablu pred sobom, vidim fale mi figure, čudna pozicija. Zovem sudiju, pitam što je ovo. A on će meni – niste sjeli na svoju stolicu, već na stolicu svog rivala“, sjećao se Ratković.

Shodno tradiciji koju je sam ustanovio, Ratković je u poznim godinama svake jeseni poklanjao barskim školama na stotine svojih knjiga – dječjih i onih iz prošlosti Bara.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u Crnoj Gori i regionu. Prvi je laureat Festivala dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu “Susreti pod starom maslinom”.

Uoči početka prošlogodišnjeg festivala, Udruženje crnogorskih pisaca za djecu i mlade uručilo mu je Nagradu za životno djelo za ukupan književni opus i izuzetan doprinos razvoju dječje književnosti. Maja 2022. dodijeljena mu je Međunarodna književna nagrada “Marko Miljanov” za ukupni književni rad za djecu.

The post Preminuo Milenko Ratković, poznati dječji pisac first appeared on BARinfo.

Nagrada je pripala Milenku Ratkoviću kao rodonačelniku književnosti za djecu u Crnoj Gori, odnosno za njegov ukupni doprinos na tom polju, s posebnim osvrtom na knjigu “Čamac za žabe”, dok je Aleksandru Ćukoviću pripala za zbirku poezije “Herostratov asistent”.

Odluku o ovogodišnjim dobitnicima jednoglasno je donio tročlani žiri – mr Višnja Kosović (predsjednica), Perivoje Popović i Vladimir Č. Popović (članovi).

“U prvi plan pred žirijem prestižne nagrade ‘Marko Miljanov’, nametnula se Ratkovićeva knjiga ‘Čamac za žabe’, koja, iako namijenjena djeci, kroz aluziju i metaforu, kazuje dosta toga i o protivrječnostima vremena koje su ‘stvorili stariji’ i u kojem kao takvom živimo kako znamo, možemo i umijemo. Takve knjige ostaju vječno mlade, aktuelne i poučne generacijama, pogotovo onima koje plove u čamcu za žabe”, istakao je Perivoje Popović.

Milenko Ratković je rođen 1931. godine u Rapu. U literaturi se pojavio 1949. godine kada je na književnom konkursu nagrađen za pripovijetku “Promjena”. Njegova knjiga “Dioba Šunjine đružine” (1951) prva je knjiga za djecu u Сrnој Gori. Objavio je još osam romana i dvadesetak zbirki priča za djecu. Više od 90 priča nalazi se u čitankama osam država. Najpoznatija od njih je priča “Pisak lokomotive”. U školskoj lektiri zastupljen je knjigama “Srna” i “Igralište u parku”. Autor je dvije gramatike i 16 čitanki. Njegovi pozorišni komadi izvođeni su u Zagrebu, Kraljevu i Podgorici. Objavio je veliki broj priča – samo u “Politici” 305. O njegovom stvaralaštvu objavljeno je 7 esejističkih knjiga.

The post Milenku Ratkoviću uručena nagrada Marko Miljanov first appeared on BARinfo.

Ratković je doajen, jedan od najstarijih i najistaknutijih pisaca za djecu, utemeljivač književnosti za djecu i mlade u Crnoj Gori.

“Nagrađena knjiga ‘Čamac za žabe’ potvrđuje njegovu plodotvornu misiju na način dostojan posebnog mjesta u ukupnosti datog stvaralaštva na prostorima bivše Jugoslavije kroz skoro čitav životni stvaralački vijek”, kaže se u obrazloženju.

Kako se navodi, Ratković je dostojni pisac našeg djetinjstva, naših čitanki i obaveznih i biranih lektira.

“Žiri osjeća posebnu ličnu radost što se na ovaj način makar dijelom ispravlja nepravda prema stvaralačkom djelu i ličnosti Ratkovića kao i prema cjelini književnosti za djecu i mlade u Crnoj Gori”, kaže se u saopštenju.

Osim Ratkovića, nagradu je dobio i Aleksandar Ćuković, književnik, publicista i editor.

Odluku o nagradama jednoglasno je donio Žiri čija je predsjednica bila Višnja Kosović, a članovi Perivoje Popović i Vladimir Č. Popović.

The post Milenko Ratković dobitnik nagrade Marko Miljanov first appeared on BARinfo.

Radni vijek je proveo kao novinar, uglavnom u Podgorici. Kada je postao penzioner vratio se rodnoj kući, u Rap, tik uz staru barsku maslinu čijem je festivalu kumovao. Kada se ponovo našao na stazama svog djetinjstva, iskrsavali su novi motivi, prisjetio se zaboravljenih i nastale su nove priče. Dio je svih jugoslovneskih čitanki i jedan je od rijetkih koji su pisali za najmlađe, uzrasta do sedam godina.

U oktobru je navršio 90 godina i to je bio povod da ekipa “Pobjede” posjeti njegov dom.

O politici nikako, a o privatnom životu Ratković vrlo malo govori. Imao je želju da nam ispriča kako se upoznao sa svojom suprugom Desom, učiteljicom koja je radni vijek provela poput svog muža, obrazujući najmlađe u školi “Milorad Musa Burzan” u Podgorici, no njegova je namjera zaustavljena u korijenu strogim nastupom stidljive hroničarke svih njegovih uspjeha.

Posljednja lijepa vijest, da je porodica postala bogatija za praunuku Martinu, navukla im je oboma osmijehe na lice. Šezdeset pet zajedničkih godina učinilo je da u toj kući nema nezavršenih rečenica.

Milenko Ratković je radio za “Pobjedu”, za Radio Titograd i za “Omladinski pokret”, a počeo je novinarski posao kao glavni urednik “Titovog pionira” 1950. godine. To je bila velika čast u to vrijeme, jer se tek osnivao list i nosio je pritom i ime velikog maršala.

“Tada niko nije pisao za djecu i ja sam napisao prvu knjigu ‘Dioba Šunjine družine’, koja je štampana 1951. Ali. ona je tada još bila u štampi kada je iz CK Omladine izvjesni Ćulafić saznao da ja pišem. Tražili su prvog urednika, jer nije imao ko da uređuje taj list. Ja sam tada bio u Baru, poslije završene srednje ekonomske škole i on zove mene da ja dođem na Cetinje”, prisjetio se Ratković.

Tada je, kako je rekao, Cetinje bilo centar Crne Gore i pošao je u CK Omladine da kaže da bi rado obavljao taj posao, ali da je obavezan prema Ministarstvu trgovine. Godinu dana su trajali pregovori dok nije dobio dozvolu da napusti svoje radno mjesto.

O privilegijama odrastanja nedaleko od čuvene Stare masline u Baru priča s posebnim pijetetom.

“Bila je sredina mjeseca, 16. oktobar 1950. godine, kad sam napunio 19 godina i tačno tada pređem iz Ministarstva trgovine u taj list i od tada se bavim novinarstvom, uglavnom za djecu. Poslije toga sam prešao u ‘Pobjedu’. Bio sam dopisnik ‘Pobjede’ iz Bara godinu i po dana, 1953. godine, a odatle sam prešao u ‘Omladinski pokret’, pa u Radio Titograd, gdje sam uređivao dječje emisije i tekstove iz kulture”, ispričao je Ratković.

“Moje najveće bogatstvo je upravo to detinjstvo provedeno ovdje, i to pored Stare masline. Mi smo nekad kupili ispod Stare masline tzv. ‘pozornicu’. Svako može da pođe kad se završi branje maslina u tuđi maslinjak i da skuplja masline i onda smo mi išli kao dječaci i skupljali ih. Ja sam u mom selu živio do 14. godine. Bilo je to jedno bogato detinjstvo. Sve ove kuće su bile pune djece, čuli su se svuda nekakvi uzvici dječji, tu smo igrali lopte ispod naših dvorišta. Danas ne možeš čuti nijedan dječiji glas, u ovom selu nema djece uopšte”, sa žaljenjem konstatuje.

Djeca iz njegovih sjećanja su, potvrđuje, ostala zauvijek u njegovim pričama.

“Dobrim dijelom sam ja svoje doživljaje zapisivao i to su mi, ustvari, najuspjelije priče. Pisao sam i druge priče kada sam 1946. godine završio polumaturu u Starom Baru, u Nižoj gimnaziji. To je kao sada osmogodišnja škola. Tada sam napisao pjesmu ‘More’, koju sam poslao beogradskom ‘Pioniru’, i ona je objavljena 23. avgusta 1946. godine. Tada su baš u redakciji ‘Pionira’ u Beogradu raspisali jedan jugoslovenski konkurs literarnih radova učenika i ja pošaljem tu već objavljenu pjesmu ‘More’”, ispričao je Ratković.

U septembru te godine je otišao u Beograd, gdje je krenuo u prvi razred Srednje ekonomske škole. Stanovao je kod svog strica Đura. Jednog se dana na vratima pojavio mladić i pitao ima li ko da u toj kući piše pjesme.

Stric Đuro je pomislio da se radi o njemu, budući da je u to vrijeme imao objavljene dvije knjige. Ipak, mladić je tražio nekog mlađeg.

“Ja stidljivo kažem da ja ponešto pišem. Kad sam rekao da se zovem Milenko Ratković, mladić je rekao: ‘Vas zove Mira Alečković da dođete u redakciju ‘Pionira’, u Ulicu 1. maja broj 3. Sljedećeg dana, u jednom skromnom odijelu, znate kako su poslije rata odijela bila pohabana, nismo imali novih, pođem i zakucam na vrata. Mira Alečković me primi i posadi u jednu fotelju i kaže: ‘Evo, vidite Ratkoviću, na mom stolu ima gomila nekih tekstova, radova. To su nagrađeni radovi. Stiglo nam je 100.000 priloga iz cijele Jugoslavije, a mi smo kao prvu odredili ovu vašu pjesmu ‘More’“, ispričao je Ratković.

Nije se bog zna koliko obradovao činjenici da je nagrada petnaestodnevno besplatno ljetovanje na moru.

“Ja joj kažem: ‘Znate što, ja živim u Baru, ja se tamo kupam do mile volje. Nije to za mene neka nagrada’“, bio je iskren mladi Ratković.

Dok je pokušavala da osmisli neki kompromis, govorila da će vidjeti s Ćopićem i Diklićem šta se može uraditi da bi dobio neku specijalnu nagradu, mladi se Milenko pohvalio da je pjesma već objavljena. Konkurs je bio za neobjavljeni rad.

“Ja sam tada shvatio da sam glupost napravio i da sam sam sebi oduzeo nagradu. I zaista, kad sam vidio u sljedećem broju spisak nagrađenih učenika, među njima nije bilo mog imena. Eto, to je priča o mom prvijencu literarnom”, ispričao je Ratković.

Ratković nije pisao samo knjige za djecu, iako su ga one proslavile. Svom je rodnom gradu odužio dug i pisanjem dokumentarističkih knjiga, bavio se istorijom i znamenitim ličnostima zavičaja, kao i institucijama. Kaže da je te i takve knjige uglavnom pisao usput. Nije se bavio samo prošlošću Bara, već i Paštrovića, a napisao je i knjigu o ulcinjskim gusarima. Posebno je ponosan na knjigu o Selim-begu barskom, kao i na tekst “Bar kroz vjekove”.

“Ja sam volio istoriju, naročito sam pisao o ličnostima koje su obilježile Bar u staro vrijeme i objavljivao sam to. To je popularna istorija. Objavljivao sam u ‘Pobjedi’ mnogo feljtona o kulturnom životu u Baru. Objavio sam jednom fotografiju muslimanskog hora iz Starog Bara iz 1923. godine. Našao sam tu fotografiju kod nekog Mama Karađuzovića. Njih je 30 na toj fotografiji i svaki od njih ima fes na glavi. Nakon što je to objavljeno u ‘Pobjedi’, na ulici su me zaustavljali ljudi i zahvaljivali mi jer o njima niko nikad nije pisao”, rekao je čuveni književnik.

Pisao je o svima, ne gledajući ko je koje vjere ili nacije, bavio se tradicijom svih vjerskih zajednica koje su živjele u gradu pod Rumijom. Zato su ga jednako slavili i odrasli i djeca.

“Jedan profesor je u Baru dao zadatak đacima da pišu o ličnosti koja je obilježila njihov zavičaj. Svi đaci pisali su o meni, cijelo odjeljenje. Ja sam kao pisac školske lektire omiljen, jer ko stigne do petog razreda, tu se odmah sretne sa knjigom ‘Igralište u parku’. Već 52 godine to je obavezna lektira za peti razred i to mora da se čita. To čitaju čak i slabiji đaci. Jednom su mi iz Gimnazije ‘Slobodan Škerović’ rekli da bi željela dva razreda da me posjete ovdje u Baru. Pristao sam. Došao jednog dana veliki autobus sa 56 đaka sa profesorima. Popunili su cijelo dvorište. Ja nisam imao toliko stolica, pa sam išao po komšiluku da tražim stolice i klupe, i opet većina od njih nije imala gdje da sjedne. Ja sam više od dva sata razgovarao s njima, ali najveći dio razgovora se vodio u vezi sa tom knjigom ‘Igralište u parku’ i lektirama koje su oni čitali nekoliko godina ranije. Oni su kroz tu moju knjigu upoznali moje detinjstvo, kuću i bunar o kome sam pisao u toj knjizi i o svemu”, priča Ratković.

Za priču “Bakine suze”, jednu od najupečatljivijih iz pomenute zbirke, saznao je da je i danas preporučuju na internetu. Za nju kaže da je doslovce napisana po istinitom događaju.

“Baba je nosila dvije šerpe pune mlijeka. Pokušala je nogom da otvori ova vrata (pokazuje) i nije uspjela, pa se jedna šerpa prosula i ona je počela da viče, da plače i da nas grdi i psuje, znate već tu priču. To što sam napisao iz sopstvenih doživljaja, to su mi najuspjelije priče”, rekao je.

Najpoznatija Ratkovićeva priča, “Pisak lokomotive”, u potpunosti je fiktivna.

“Nijesam mogao da nađem neki dobar nastavak i kad sam stigao do onog ‘Mitar obuče kaput i krenu’, nisam znao šta dalje. I stavim u fioku misleći da ću naći neki nastavak, ali nikad nisam. Ipak, uzeo sam jednom tu nedovršenu priču i ubacio je u kovertu i poslao ‘Politici’ i objavljena je. A onda je iz ‘Politike’ ušla u takozvana jugoslovenska jezgra za jezik i književnost, što znači da je postala obavezna lektira za sve republike i pokrajine. Tada je cijela Jugoslavija znala za tu priču i pisala joj novi kraj, svi su imali zadatak da je završe i svi su imali svoj kraj. Ono što ja nisam uspio, to su hiljade i hiljade đaka radili od Slovenije do Makedonije”, rekao je Ratković.

Prisjetio se i jedne književne večeri u Travniku na kojoj je čitao baš tu priču, a nakon toga sjeo do Branka Ćopića.

“Branko mi kaže: ‘A ja sam baš želio da vidim što je bilo na kraju’. Rekao sam mu da nisam mogao da smislim neki završetak, pa sam je ostavio tako bez završetka. Ispalo je dobro, jer je to za nastavnike bio dobar zadatak koji će dati učenicima”, objasnio je.

Mnogo je djece prvi put napisalo priču izmišljajući kraj upravo ovoj, a njen junak je postao poznatiji od svog autora zahvaljujući tome.

Milenko Ratković se prisjetio jednog gostovanja u Sremskoj Kamenici. Bio je gost u jednoj školi i direktor je u holu okupio đake, a zatim predstavio Ratkovića. Djeca nisu reagovala na pomen njegovog imena.

“Ali kad su čuli da sam napisao ‘Pisak lokomotive’, ja ih pitam kako se zove mašinovođa iz te priče, a cijela škola grane: ‘Mitar!’. Cijela Jugoslavija je znala za tog Mitra”, rekao je Ratković.

Nijesu svi, tvrdi Milenko, bili zadivljeni njegovim talentom i produktivnošću. U ‘Politici za decu’ je objavio 305 priča u vrijeme kada je tiraž bio 450.000 primjeraka. Tada niko nije pisao kratke priče za djecu, a ‘Politici za decu’ trebale su baš takve i objavljivali su sve što im je poslao. To je, prema njegovim riječima, smetalo mnogim piscima u Crnoj Gori i Srbiji, pa i čuvenom Dušku Radoviću.

“Na Zmajevim dečijim igrama bio sam prisutan u sali u kojoj je bilo oko 80 pisaca iz cijele Jugoslavije. Duško je tada rekao: ‘Zamerio bih ‘Politici za decu’ što objavljuje neke loše tekstove’. Čim je on završio govor, ustao je Ljubivoje Ršumović i rekao: ‘I ja osuđujem to što ‘Politika za decu’ objavljuje neke loše tekstove’. A ja znam da se to odnosilo na mene, jer niko drugi nije objavljivao svoje tekstove. Ali ni jedan ni drugi nisu pomenuli moje ime”, prisjetio se Ratković.

Urednik “Politike za decu” je pričao da, ako Milenko Ratković ne pošalje neku priču, on nema što objaviti. A i Zmajeva nagrada se nije dodjeljivala lošim tekstovima, a Ratković je dobio. Ima ukupno osam značajnih priznanja za djecu, a posljednje je došlo od obnovljenog Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i omladinu. U maju su mu, kao jednom od osnivača i najvažnijem crnogorskom autoru knjiga za djecu i mlade, dodijelili nagradu za životno djelo. Pisao bi, tvrdi, i da nagrade nije dobijao, iako mu i takva vrsta pažnje prija, pogotovo onda kad su nagrade dolazile linearno sa njegovim zalaganjem.

Devet decenija ispunjenih u potpunosti susretima, pripovjedaštvom, porodičnim obavezama i uživanjem u blagodetima života, omiljenom crnogorskom piscu za djecu nije oduzelo ništa od rječitosti, doziranog humora i sposobnosti da podučava i zabavlja svoje sagovornike u isto vrijeme. Ipak, zdravlje mu je narušeno, vid pogotovo, pa već godinama ne piše, iako u njemu ima još dosta neispričanih priča.

“Ne mogu sad da kucam na mašini ili na kompjuteru. Napisao sam, zapravo, toliko toga da više nema potrebe da pišem”, rekao je Ratković.

Milenko Ratković najviše voli da priča o svojoj kući. U njoj su boravili čuveni jugoslovenski autori za djecu i omladinu, poput Desanke Maksimović i Branka Ćopića, u njoj su boravili šahovski šampioni, a pjesnik Pero Zubac je u tu kuću doveo jednom, prisjeća se, i cijelu ekipu TV Novi Sad da prave priču o Milenku, baš na onom mjestu gdje je započeo život jednog od najvažnijih crnogorskih književnika.

Zato ju je Maksim Lutovac, čuveni hroničar Bara i dugogodišnji direktor barske gimnazije “Niko Rolović”, nazivao kultnom. U vrijeme kad je rođen, oktobra 1931. godine, pa sve do zemljotresa koji je 1979. godine razorio jug Jadrana, ta prizemna kuća sa starim bunarom je bila drugačija.

“To je bila velika kuća na sprat, sa 12 soba, bila je i puna. Nas sedmoro djece i još toliko odraslih, svi smo mi tu rat proživjeli od ‘41. do ‘44. godine. Moj pradjed je kupio, a s njom je kupljen i bunar i kamenica koja je isklesana u vrijeme Rada neimara, negdje oko 1400 godine. Ja sam pisao o Radu neimaru i moje tekstove o njemu su koristili i naučnici iz svih republika, baš zato što niko osim mene nije pisao o njemu”, ispričao je.

Desanka Maksimović je dva puta boravila u kući Ratkovića.

“Sjedjela je tu, baš na Vašem mjestu”, rekao je i dodao kako je bila iznimno tužna kada je čula da je razorena u toku zemljotresa.

The post Milenko Ratković: Cijela Jugoslavija je znala Mitra first appeared on BARinfo.

Milenko Ratković je jedan od utemeljivača rada ovog Udruženja. Rođen je u Rapu, kod Starog Bara. Nižu gimnaziju završio je u Baru, srednju ekonomsku školu u Titogradu i Beogradu, a Školu za nastavnike ekonomske struke u Sarajevu. Bio je urednik „Titovog pionira“, dugogodišnji član redakcije književnog lista za djecu UCPDM „Osmijeh“. Kao novinar, radio je na mjestu urednika emisija za djecu na Radiju Crne Gore. Napisao je više od 500 kratkih priča, i jedan je od najčešće objavljivanijih pisaca u Jugoslaviji. Više od 200 Ratkovićevih priča je prevedeno na mađarski, turski, slovački, bugarski, makedonski, albanski, češki i ruski jezik. Autor je preko 70 knjiga. Riječ je uglavnom o proznim tekstovima za djecu, a pisao je i o kulturnoj prošlosti grada Bara. Pored ostalog, autor je dvije gramatike i 16 čitanki za osnovnu školu. Zastupljen je u mnogim zbornicima, antologijama i hrestomatijama dječje i omladinske književnosti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u Crnoj Gori i regionu, navodeiz Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade.

The post Nagrada za životno djelo Milenku Ratkoviću first appeared on BARinfo.

“Milenko Ratković je do sada mnogo puta pokazao da je veliki pisac, ali i veliki čovjek. Da su mu djeca na prvom mjestu, dokazao je i ove godine. Naime, ne samo da piše za njih, nego im sa velikim zadovoljstvom poklanja svoje knjige. On smatra da ‘dobrota u riječima stvara povjerenje, dobrota u mislima stvara dubinu, dobrota u davanju stvara ljubav’. Jedno od najvrijednijih blaga na svijetu je nositi mladost u srcu, a da u srcu nosi mladost, bez obzira na to što je ovih dana proslavio svoj 88. rođendan, Ratković je pokazao ovim svojim činom. Ovim putem škola ‘Meksiko’, učenici i njihovi roditelji izražavaju zahvalnost ovom velikom piscu zlatnog srca”, kaže se u dopisu škole.

The post Milenko Ratković poklonio knjige OŠ Meksiko first appeared on BARinfo.