Moderator je bio bjelopoljski književnik Aleksandar Srdanović, koji je, pored ostalog, istakao da je “književno djelo Timotijeva ostavilo snažan trag u savremenoj crnogorskoj književnosti”, te da ga je “kombinacija poetskog zanosa, oštroumnih eseja i kritika učinila jednim od najvažniijih glasova pisane riječi u Crnoj Gori i širem balkanskom kulturnom prostoru”.

Prof. dr Draško Došljak naveo je da ova zbirka poetskih zapisa  predstavlja “ličnu, introspektivnu ispovijest o čovjeku, njegovim ranama, ćutanju i pokušaju da se u svijetu buke sačuva glas duše”.

“Naslov, sam po sebi, nosi simboliku sputanosti i sabijenosti osjećanja — ono što je ‘skupljeno pod grlom’ jeste sve ono što čovjek ne umije ili ne smije da izgovori, a što, ipak, vreba da se pretvori u riječ, stih ili krik. Timotijev gradi poeziju između bola i tišine. Njegovi zapisi nisu pjesme u tradicionalnom smislu – oni su kratki, zgusnuti otkucaji misli i emocija, trenuci u kojima se pjesnik suočava sa sobom, sa prošlošću i sa prolaznošću. U tim zapisima osjeća se ranjivost, ali i snaga – svijest da čovjek, i kada ćuti, zapravo, govori. Poezija postaje prostor samopronalaženja, ali i način da se preživi svakodnevna težina postojanja. Motiv grla u naslovu simbolizuje granicu između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta. Ono što je ‘pod grlom’ pripada duši, a ono što izađe – svijetu”, rekao je Došljak.

U emotiovnom obraćanju, životna saputnica Timotijeva, književnica Milica Vukmanović Jovanović, inače priređivač knjige, prisjećala se detalja iz zajedničkog života, ali i nastanka poetskih zapisa: “Od neobjavljenih oko 170 misli i nekih koje je mijenjao, otkako je Timotijev nebeski šaptač, kako ja kažem, priredila sam knjigu o kojoj večeras govorimo. Ona će brojnom čitaocu učiniti da je mnoge misli negdje u sebi osjećao – baš tako, samo ih nije na tako kristalan i sažet način umio pretočiti u riječi”.  

Zaključila je riječima napisanim umjesto predgovora: “Ne volim knjige u kojima nema ništa, a ništa ne fali. Nadam se da to nije ova knjiga. Znam da ne znam šta joj nedostaje, ali znam da znam da joj zasigurno nešto fali. Odaće se sama”.

Djelo “Pod grlom skupljeno” objavila je upravo JU „Ratkovićeve večeri poezije“ iz Bijelog Polja.

Miroslav Jovanović Timotijev je bio jedan od najznačajnijih crnogorskih pjesnika, na književnoj sceni prisutan duže od pet decenija, prvenstveno kao pjesnik, ali zapažen i kao esejista, kolumnista i književni kritičar. Za života je objavio devet knjiga poezije za odrasle, pet za djecu, knjigu eseja i knjigu misli i refleksija (dva izdanja), a “Pod grlom skupljeno” je treće, dopunjeno izdanje.

Miroslav Jovanović Timotijev je iznad svega volio poeziju, ali i suprugu, djecu, unuke i podjednako dva grada koja su mu obilježila život – Nikšić i Bar. Govorio je: “Prvi put sam rođen u Nikšiću, a drugi put u Baru”.

Preminuo je decembra 2022. godine.

The post U Bijelom Polju promocija knjige misli i refleksija Miroslava Jovanovića Timotijeva first appeared on BARinfo.

RB/BI: Na godišnjicu smrti objavljena je knjiga refleksija i misli „Pod grlom skupljeno”, a na drugi značajan datum, 2. april, kada je zablistala Timotijeva pjesnička i ljudska zvijezda, predstavili smo je prvi put javnosti u našem, ali možemo reći i Timotijevom i Miminom Radiju, jer su oduvijek njegovi najvjerniji slušaoci, zar ne?

Vukmanović Jovanović: Tako je. Radio Bar je naša medijska kuća, posredstvom koje saznajemo sve važne informacije u gradu, i dobar je Radio, moram i to naglasiti. Posebno mi je drago, što je na tvoju inicijativu, kažem „ti”, kao Prever svima koje volim, došlo do ovog razgovora i prvog predstavljanja nove knjige na dan kada je rođen pjesnik i moja ljubav – Timotijev.

RB/BI: Svi u Baru, ali i šire, pamte Vas i Timotijeva kao par koji je isijavao i njegovao ljubav na najljepši i najpotpuniji način. Timotijev je bio zarobljenik poezije, Vi ste, takođe poetesa. Da li je vašem skladu doprinjelo to duboko razumijevanje i življenje u poeziji i sa poezijom, ili još nešto više od toga, možda i nedokučivo, ne znam, ali sam sasvim sigurna da ste Timotijevu bili vječita inspiracija, muza, ljubav, kao i on Vama. Danas brižljivo i posvećeno čuvate, sređujete i slažete njegovu pisanu zaostavštinu. Kako je nastala ova knjiga?

Vukmanović Jovanović: Sve je zbog ljubavi i u ime ljubavi, ako je ona prava. Kod nas je bila specifična, znate što je on bio, što jeste i što će biti meni, i što sam ja bila njemu. Govorio je da je poezija u meni i da sam ja njegova poezija. Ima jedna misao iz pjesme koja nije objavljena, a koja je testamentarna, zavjetna, a jedan dio našao se i u ovoj novoj knjizi u ciklusu „Ljubav i mržnja”, a koji glasi: „Na tebe liče snovi, sinovi naši i naše kćeri – pjesme”. To je dovoljno za jedno ljudsko bitisanje i opravdavanje zajedništva, a svi znaju ko su naši sinovi i kćeri. Znači, sve je zbog ljubavi i u ime ljubavi, ali i u ime onoga što je Timotijev stvarao. U tom dijelu nisam subjektivna, već realna, i kako je on govorio, bila sam njegov prvi, veliki i strogi kritičar. Kada je riječ o ovoj knjizi, koja je izdata povodom godišnjice njegove smrti, to je bila moja želja i namjera, da taj datum obilježim na njemu važan način. On je izuzetno cijenio knjigu, i ona je za njega uvijek bila najveći poklon. Ovo posthumno izdanje je još jedan poklon za „nebeskog šaptača”. Bilo je dosta Timotijevih misli i refleksija koje nisu objavljene. To je kristalizacija promišljanja o mnogim pojmovima i preokupacijama u njegovom životu, koje sam pronašla u rukopisu, elektronskoj formi i dnevnicima koje je pisao, 160 novih i neke prethodne koje je korigovao i dorađivao. Bilo je sasvim prirodno, normalno i nekako za očekivati, da objavim ovakvu knjigu „Pod grlom skupljeno”.

RB/BI: Knjiga ne bi nastala bez podrške važnih ljudi i institucija, je li tako?

Vukmanović Jovanović: Potrudila bih se da svakako izađe, ali sam u tome, na sreću, jer mi je to mnogo olakšalo tehnički dio stvari, dobila veliku podršku predsjednika Opštine, Dušana Raičevića i direktora TO Bar, Danila Orlandića, na čemu sam im u moje i Timotijevo ime, neizmjerno zahvalna. Predsjednik Raičević je često bio uz Timotijeva, i onda kada mu je uručio nagradu „Stara maslina” i drugim povodom, tako da se ja i ova knjiga na tome posebno zahvaljujemo.

RB/BI: Izdavač je JU „Ratkovićeve večeri poezije” iz Bijelog Polja, gdje je Timotijev bio često gost. Kako je došlo do te saradnje?

Vukmanović Jovanović: Više godina smo Timotijev i ja bili učesnici prestižne poetske manifestacije u Bijelom Polju, a tragajući za institucijom koja će stati iza ove knjige, došla sam do „Ratkovićeve večeri poezije“ i direktora Kemala Musića, koji je, bez obrazlaganja i suvišnih pitanja, čim je čuo da se radi o Timotijevoj knjizi, srdačno prihvatio da ustanova na čijem je čelu, bude izdavač, na čemu sam, takođe, neizmjerno zahvalna. Sve ostalo, pošto sam ja lokal – patriota, a to je od mene prešlo i na Timotijeva, odradili su dragi ljudi, moji i naši Barani: Brano Milić i Slavko Spajić, koji su je tehnički obradili, a na koricama je slika našeg poznatog umjetnika, Gorana Ćetkovića – „Feniks”.

Isti je izdavač objavio 2018. godine Timotijevu knjigu poezije „Devet jezika ćutnje”, u ediciji „Posebna izdanja”, u kojoj su i Orhan Pamuk i Abdulah Sidran, što je potvrda vrijednosti i pisca i knjige. „Pod grlom skupljeno”, takođe, je dio edicije „Posebna izdanja”. Za kuću Rista Ratkovića i poetske večeri u Bijelom Polju vežu nas lijepa sjećanja i uspomene. Bili smo svjedocima renoviranja Ratkovićeve kuće i ja sam jednom, obilazeći je tokom radova, pitala inženjera da dobijem iz starih greda tri čavla koja su virila. Donijela sam ih u Bar, u naš stan, a Timotijev je često kasnije govorio da nam je duh Rista Ratkovića pomogao da i mi napravimo kuću, odnosno dom.

RB/BI: Čuli smo kako je nastala nova knjiga, a kako je Timotijev, uopšte počeo da piše sve te divne sentence, misli, refleksije, jer kao sto sam kazala, on je bio posvećenik i zarobljenik poezije, kako je sam govorio: „Poezija ostaje moje najvažnije suštastvovanje”, „Ako bih potražio još jedan život, potražio bih ga za poeziju”, “Poeziju ne može da stvara onaj ko ne živi za nju”…, onda su najednom iz njega, kao lavina, bujica, krenule sve te misli i sve više ih je bilježio i zapisivao?

Vukmanović Jovanović: U poslednjih petnaestak godina, možda, Timotijev nema kvantitativno puno knjiga, ali kvalitativno su značajne. On je počeo, uz svoju poeziju, na kraju knjige, da praktikuje i pisanje misli, kao poetsko ishodište, da bi čitaoca lakše i bolje uveo u svoju poetiku, jer to je misleća i metafizička poezija (nadam se da će u nekom budućem vremenu ona biti vrednovana više, jer citiraću kritiku „Ima pjesnika uz čije ime može da stoji sintagma ‘poeta doctus’”. Jedan od rijetkih u našoj književnosti kojem to pristaje, jeste Timotijev” – prof. dr Gordana Leković). Tako je počeo, sa mislima i refleksijama, koje su se kasnije sakupljale sve više i više.

RB/BI: I ne samo kada je riječ o uvaženoj dr Gordani Leković, već uopšte, relevantna književna kritika poeziju Timotijeva ocjenjuje kao veoma kvalitetnu, sa visokim umjetničkim dometima, ali i skreće pažnju da ona tek čeka na puno i pravo vrednovanje. Slično je i sa ovom vrstom njegovog stvaralaštva, koje je dobilo potvrdu od, slobodno možemo reći, jednog od najvećih intelektualaca sa prostora bivše Jugoslavije, doktora filozofije i pisca, prof. Đura Šušnjića. Mislim da je to Timotijeva podstaklo da i dalje bilježi i zapisuje svoja promišljanja, ne samo o poeziji, već i o ljudima, jeziku, riječi, Bogu, duši, tajnama.. Da li je tako, da li je prof. dr Šušnjić presudno na to uticao, jer znamo da je razmišljao da li da objavi ovakvu knjigu, govoreći :”Moram priznati da se pjesnik u meni dugo dvoumio”?

Vukmanović Jovanović: On je prvenstveno bio pjesnik. To je izuzetan čovjek koji je svakodnevno stvarao i živio poeziju, i kada sanja, on je sanjao poeziju. Međutim, mnogi njegovi prijatelji, književnici, pjesnici, umni ljudi, govorili su mu da mora da objavi i knjigu misli i refleksija, visoko cijeneći njihovo značenje i dubinu. Međutim, zaista je presudno bilo to što ga je prof. dr Đuro Šušnjić citirao na više mjesta u svojim dvjema knjigama. To je bio znak da one ne treba da ostanu na periferiji njegovog stvaralaštva. Tako je nastala, početkom 2020. godine, prva knjiga „U ogledalu vremena”, na čijim je koricama slika prof. dr Miluna Lutovca, zatim i drugo izdanje sa ilustracijom Dalibora Dada Ćetkovića (dakle, ponovo Barani, tada je i izdavač bio iz našeg grada), a ova nova knjiga je treće, dopunjeno izdanje. Na svakom koraku dobijali smo potvrde da ljudi čitaju, reaguju i pamte Timotijeve refleksije, pa smo često na ulici sretali sugrađane koji, uz pozdrav, citiraju neku njegovu misao. Još ću dodati da su prethodne dvije knjige imale „ram”, 16 poglavlja ili ciklusa, i ja sam se toga pridržavala i u novom izdanju – tu su misli: „O sebi / iz sebe”, „Poezija / strast/”, „Riječ/ misao/”, „Ljubav / mržnja”, „Jezik / knjiga”, „Vatra / pepeo/,” Pjesnik / pjesma”, „Govor / Ćutnja”, „Sudbina / Bog”, „Stvarnost /Fikcija”, „Život / Smrt/, „Vrijeme/ Praznina”, „Tajna / Duša”, „Sjećanje / Zaborav”, „Sreća / San” i „Sve / Ništa”.

Nisam htjela da mijenjam ono što je dobro i što je, na kraju, Timotijev sistematizovao na svoj način, a čitaocu će biti lakše kada uzme knjigu da odabere da pročita ono što ga u tom trenutku najviše zanima. Možda će to inicirati i čitaočevo promišljanje na neke teme. Na primjer, možda je ovo prigodno za treći dan Uskrsa (svima koji slave želim sreću), na početku knjige je misao: „Kad pozdravljam čovjeka, ne pozdravljam vjeru u njemu, već vjeru u Njega”.

RB/BI: Kao što smo kazali, referentna književna kritika davala je visoke ocjene kompletnom stvaralačkom opusu Timotijeva, a povodom njegove smrti, pisali su i osvrnuli se na njega i njegovo stvaralaštvo mnogi poznati pisci i kritičari. Danas ste htjeli nešto da izdvojite, što je napisao naš poznati pisac i vrstan kritičar, Borislav Jovanović, kojeg srdačno pozdravljamo iz studija, kao i dragog i uvaženog prof. dr Đura Šušnjića.

Vukmanović Jovanović: Borislav Jovanović je i ranije pisao o Timotijevu. Ja sam bila u prilici da čitam njegov roman u rukopisu „Pozivno pismo literaturi”, koji će uskoro biti štampan. Tražila sam odobrenje da iz njega pročitam jedan segment koji se odnosi na Timotijeva i dan njegove smrti. U periodu od osamnaest godina, baveći se književnošću, kulturom i nekim događajima na tlu Crne Gore, divni Borislav Jovanović izdvojio je samo šesnaest stvaraoca sa naših prostora uz svijeta književnosti, među kojima je i Timotijev. Evo jednog izvoda :

„Drugi decembar, 2022. Umro Miroslav Jovanović Timotijev.
Miroslav Jovanović Timotijev je jedan od onih pjesnika koji nije bio u prvom planu tekućeg književnog života, a bio je i ostaje pjesnik. To je dovoljno za jedan autobiografski identitet, kao i za književnost kojoj je pripadao – crnogorskoj. Tome je doprinjela semiotika njegovog karaktera, odnosno odbacivanje svake potrebe za guranjem sebe, vjerujući u ono što piše. Gledajući u vrijeme, a ne kalendare. I iznad svega, ispunjavajući svoj autorski zavjet poeziji, zauvijek ispunjen njom. Što potvrđuje i jedna njegova misao: ‘Poezija je ono najljepše što stoji nasuprot mojoj prolaznosti’ (U ogledalu vremena – misli i refleksije, 2020 ). A, ako je to moglo biti tako, onda je alibi tražio u nedovršenosti poetskog čina. Ostavljajući nadvremenu svoje vrijeme. Bio je sočinitelj poezije, a ona mu je to uzvraćala nezaustavljivo.

To je tako bilo još od njegove prve pjesme ‘Južno od mojih očiju’, do poslednje. Do zadnje ure, zapravo”.

RB/BI: Isto kao što je bilo iznenađenje kada je Timotijev iz pasioniranog bavljenja poezijom, odnosno življenja sa njom, iskoračio u drugu formu književnog izraza, tako je, čini mi se, još više bilo neočekivano kada je počeo da piše pjesme za djecu, prvenstveno zbog tematike kojom se bavio do tada, zbog koje su mu kritičari nadjenuli titulu „princa grobljanske poezije“. Za mene je bilo dvostruko iznenađujuće kada sam pročitala njegove zbirke za djecu koje sam doživjela kao nešto najljepše što je u novije vrijeme kod nas napisano za najmlađe. Mislim da ni to još uvijek nije valorizovano na adekvatan način, iako jeste dobio nagradu za životno djelo Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade. Kako se Timotijev iz velikih, metafizičkih i onostranih prostora preselio u dječji svijet mašte i razdraganosti?

Vukmanović Jovanović: To je bio zaokret, ali, možda i nije, jer čuvao je to u sebi dugo. Devedestih godina napisao je za moju malenu brataničnu Jovanu: „U ovom gradu, prepunom nebeskog lašta, živi vječna princeza mašta, i njenu radost, po cijeli dan, ružama kiti baštovan, neizrecivo lijepi san”… I kasnije ga je zazvao neki dječak u njemu, tako je začeta dječja poezija. Nije bio zadovoljan, većinom, onim što je bilo aktuelno na crnogorskoj književnoj sceni za djecu, možda je to bio dodatni motiv. On se posebno radovao pišući za djecu. Njegova poezija je edukativna, nije samo tako jednostavno rimovana i šaljiva, već je „ozbiljna” i nosi „ozbiljne” poruke, nije šala. Nadam se da će doći vrijeme kada će više pažnje biti posvećeno ovom segmentu njegovog stvaralaštva. Mnogo je volio djecu, i podučavao ih matematici, fizici, pisanju sastava, a kasnije je pokrenuo humanitarnu akciju „Mijenjao bih životnu priču”, opet, namijenjenu najmlađima, u kojoj je djeci širom Crne Gore i školama poklonio ono, za njega najvrednije, knjige. Iako nije bio rob običaja i forme, bio je izuzetan čovjek, sa karakternim osobinama ljudi iz nekih ranijih vjekova koji se pamte i cijene.

RB/BI: Govorio je: “Od kada sam počeo da pišem pjesme za djecu, pronašao sam onog najboljeg sebe, onog koji se poklanja drugima”. Vratimo se osnovnoj preokupaciji Timotijeva. Vrlo rano se počeo baviti smrću i to je ostala njegova opsesivna pjesnička tema. Mima, možemo li čuti nekoliko njegovih misli o toj vječitoj čovjekovoj nepoznanici za koju je jedino sigurno da će uvijek doći?

Vukmanović Jovanović: „Bolje je poraniti umrijeti, nego zakasniti živjeti”, „Nesrećan je svaki čovjek koji nema veću smrt od svoje”, „Život nas je uveo u strah od smrti, smrt će nas izvesti iz straha od života”, „Život je struna od dvije niti, jedna nas poriče, a druga potvrđuje”, „Svoju predsmrtnu suzu ostavljamo živima, a poslednje misli odnosimo sa sobom”…

On je smrt jednostavno prihvatao, i govorio: „Sa svakim čovjekom rođena je i živi njegova smrt”. Ali, izuzetno je volio život, i poeziju. Bio je pun života i do zadnjeg trenutka je stvarao.

RB/BI: Osim mudrih izreka koje ste sakupili u ovoj knjizi, da li je Timotijev još nešto ostavio u rukopisu i možemo li očekivati i neko novo izdanje, neku novu knjigu?

Vukmanović Jovanović: Da, ima toliko novih pjesama koje je ostavio neobjavljene, čak i za jednu zbirku, ali planiram da to uradim na drugačiji način, i da to bude neko novo čitanje Timotijeva.

RB/BI: Da li je to novi pjesnički izraz Timotijeva, ili su u pitanju pjesme na kakve smo već navikli, i po kojima je prepoznatljiv?

Vukmanović Jovanović: Ima u tim pjesmama i novog izraza, ali ima i onog „timotijevskog” mišljenja da je život jači od smrti, sve dok je sve kako treba i dok smo ispunjeni. Imam plan, jer je ostavio gotovo 60 pjesama i za djecu i za odrasle, imam i zanimljivih igrokaza. Radiću na tome, ako bude izvodljivo i ostvarivo, jer to zaslužuje Timotijev, a i moja ljubav to traži.

RB/BI: Zaslužuje to i publika, odnosno, trebalo bi da čuju mudru riječ i njegovu uzvišenu poetiku, i djeca i odrasli, jer kvalitetna književnost čini nas boljima, kao i svijet i društvo u kojem živimo, a koje vapi za boljitkom i duhovnim napretkom. ”Želim da me nadžive moje knjige”, govorio je Timotijev, a u ovoj koju ste priredili “Pod grlom skupljeno”, vjerovao je da će svaki čitalac pronaći i ponijeti sa sobom pregršt njegove ljubavi i odanosti Poeziji, kao i da će ona dati značajan doprinos književnosti, umjetnosti, kulturi. I uopšte, dodala bih, promišljanju tajne života, ljubavi i smrti na “timotijevski” način – otmen, dostojanstven i nadasve, smislen.

Vukmanović Jovanović: Nadam se da će knjiga misli refleksija „Pod grlom skupljeno”, koju mogu nazvati „hrestomatijom po Timotijevu” ili „pledoaje”, ono zadnje njegovo rečeno, postati uzorna čitanka. Ja ću se truditi da sve što je napisao postane dostupno čitaocu.

„Nikad ne zaboravi sve,
I kad te zaborave ljudi,
Pamtiće te knjige koje si napisao ili pročitao”, jedna je od poslednjih poruka Miroslava Jovanovića Timotijeva.

The post Riječ nebeskog šaptača first appeared on BARinfo.

Miroslav Jovanović Timotijev je jedan od najznačajnijih crnogorskih pjesnika, koji je na književnoj sceni bio prisutan duže od pet decenija, prvenstveno kao pjesnik, ali zapažen i kao esejista, kolumnista i književni kritičar. 

Za života je objavio devet knjiga poezije za odrasle, pet za djecu, knjigu eseja i knjigu misli i refleksija (dva izdanja), a „Pod grlom skupljeno“ je treće, dopunjeno izdanje.

Timotijev je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, među kojima „Stare masline“ i Nagrade za životno djelo, odnosno ukupan književni opus i izuzetan doprinos književnosti za djecu Udruženja pisaca za djecu i mlade.

U humanitarnom projektu „Mijenjao bih životnu priču“, poklonio je 1.000 knjiga djeci širom Crne Gore, kojima život nije bio naklonjen, i isto toliko knjiga raznim institucijama i ustanovama. 

Miroslav Jovanović Timotijev je iznad svega volio poeziju, ali i suprugu, djecu, unuke i podjednako dva grada koja su mu obilježila život – Nikšić i Bar.

Govorio je: „Prvi put sam rođen u Nikšiću, a drugi put u Baru“. A, Bar je privilegovan što je imao pjesnika i čovjeka – Timotijeva, koji ga je oplemenio na najljepši način, svojim jedinstvenim duhom i poezijom. 

Napustio nas je i preselio se u vječnost, drugog decembra prošle godine.

Knjigu „Pod grlom skupljeno“, objavila je JU „Ratkovićeve večeri poezije“ iz Bijelog Polja, a štampanje su pomogli predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević i direktor TO, Danilo Orlandić.

The post Na godišnjicu smrti knjiga Miroslava Jovanovića Timotijeva – Pod grlom skupljeno first appeared on BARinfo.