Ja sam svog učitelja upoznao čim sam se rodio.

Rodio sam se 4. avgusta 1948, u ranu zoru, oko 2,30 sati. U 6 sati u sobu porodilje ušla je časna sestra koja je brinula oko nje i njene bebe. Otvorila je prozor da svježi vazduh sa Rumije provjetri bolničke mirise. Pogledala je kroz prozor i vidjela čovjeka sa šeširom koji je žurnim koracima hitao ka ulazu u bolnicu. Kratko je rekla: „Evo ide otac ovoga maloga.”

Svoj dolazak na svijet oglasio sam cikom i vriskom. To je izazvalo reakciju i u sobu je ušao čovjek u bijelom mantilu i pljusnuo me po guzi. Bio je to legendarni dr Jovanović, direktor Barske bolnice. Taj recept je moja dobra majka Marija uspješno koristila tokom mog odrastanja.

Sa navršenih pet godina, septembra 1953, počeo sam da pratim učitelja na putu za školu. Put do Starog Bara je bio naporan za mene, posebno što je učitelj išao vojničkim hodom. I sad odzvanjaju njegove riječi: „Diše se na nos, to moraš da naučiš. Biće to dobro za tvoje zdravlje.” Tako sam, na putu od škole do kuće, vježbao disanje na nos. Na tom putu smo sretali malo ljudi, osim pazarnim danom. Jedan susret se duboko urezao u moje sjećanje. Pored malog mostića, ispod koga se bujični potok, survavao niz Dabanovo i kroz Čelugu, hitao ka rijeci Rikavac i dalje u svjetska mora, gotovo u isto vrijeme svakoga dana sreli bi se učitelj i gazda Mitar.

Gazda Mitar Iličković je jahao magarca i obilazio svoja imanja. Pozdrav je bio kratak, vojnički. 

„Dobro jutro, gazda Mitre.”

„Dobro jutro, učitelju.”

U gazda Mitrovoj kafani u Starom Baru, učitelji su imali svoj sto. Tu bi ponekad ispijali kafu iz fildžana ili rakiju iz čokančića. Ja sam lizao čibuk i slušao te drage ljude, Marka Strahinjića, kuma Rada Ivanovića i druge. Prolazili su starobarski težaci, skidali svoje kape i klanjali se učiteljima. Znali su ti dobri ljudi, koje je narod zvao „kovači”, da učitelji više misle o njihovoj djeci, nego oni sami.

Dok je učitelj držao nastavu, ja sam provodio vrijeme u predškolskoj ustanovi koju je vodila moja daljna tetka po majci, Milosava Kavaja zvana Zabavilja. 

Milosava je bila invalid i nije imala djece, ali sva djeca na svijetu bila su njena djeca. Uvijek raspoložena i govorljiva, pričala je najljepše priče na svijetu. Tako sam saznao za vile i vilenjake, upoznao Snežanu i sedam patuljaka, ribara koji je ulovio zlatnu ribicu, Paju patka, itd. Neka je slava i hvala toj izuzetnoj ženi, Milosavi Kavaji. Uljepšala mi je djetinjstvo.

Poštovani, praštajte, moji hodnici sjećanja su dugački, te sam zalutao na kratko. Morao sam da pomenem te nezaboravne likove, koji su obilježili moje sjećanje.

Učitelj je čitao „Politiku”, svakog dana. Radio je to temeljito, stranu po stranu. Podvlačio je važne tekstove, čuvao stare novine. To je, jednostavno, bila njegova Biblija.

„Za ‘Politiku’, hleb i malo duvana, mora da ima.”

„Politika” je imala i „Politiku za djecu”. Iz nje sam naučio da čitam i pišem. Naučio sam da igram šah. Zavolio sam ćirilicu, srpski jezik i književnost. Upoznao sam život i, da ne zaboravim, zaljubio se u Crvenu zvezdu, zauvijek.

Naša kuća je bila prometno mjesto. Dolazili su znani i neznani da se posavjetuju, jer učitelj je bio institucija. Subotom i nedjeljom učitelj je davao dodatne časove djeci koja su teško pratila nastavu. Oni najsiromašniji su ostajali i da ručaju sa nama.

„To je moja životna misija i tačka” – govorio je.

Bezbrižno ljeto brzo prođe i čim počnu kiše okraća dan, zna se – stigla je jesen. Uveče, a zagrmi i počne kiša, nestane struja. Majka pali lampu na gas, a učitelj počne pripremu za sjutrašnji dan. Kad završi osnovno, uzima radio program i podvlači što će sjutra slušati. Dnevnik u 19,30 obavezno, Veselo veče, Glas Amerike…

E, taj Glas Amerike me je zamalo koštao batina. Učitelj je rado slušao tu emisiju. „Ovdje Glas Amerike, emisija na srpskom jeziku. Govori Grga Zlatoper.” 

Iako nisam razumio o čemu taj Grga govori, obožavao sam njegov glas. Rekao sam to negdje gdje nije trebalo, to je stiglo gdje je trebalo da stigne i učitelj je pozvan na razgovor. Poslije toga mi je kratko rekao: „Imaš dugačak jezik. Slušati Glas Amerike nije zabranjeno, ali ono što se u kući radi i govori, ostaje u kući.“

Učitelj je vodio vojnički život. Ustajanje u pet sati. Prvo naloži šporet i veliku šerpu vode stavi da se zagrije. Nahrani kučku i mačku. Nahrani svinju kako valja, a potom dolazi na red naša hraniteljica, sanska koza. Dok joj opere vime, učitelj priča sa njom i blago je češka. Samo on je mogao da je pomuze. Potom skuva mlijeko i napravi djeci kakao sa mlijekom.

Pušio je, ali nije kašljao. Skupljao je, sušio i pio čaj od pelima čitavog života. Govorio je da ga nikad nije zabolio stomak. 

Poslije svega, spremanje za školu u koju za 40 i više godina nikada nije zakasnio. Pored nastavne aktivnosti učestvovao je u kulturno-umjetničkom životu u školi i van nje. Pripremao je predstave i sam u njima učestvovao.

Sjećam se, 1950. i neke, predstave „Gorski vijenac“. To je bio događaj godine za mali Bar. Glumci su igrali u originalnim kostimima i sa predstavom obišli primorje, Podgoricu i Cetinje.

Učitelj je svirao violinu i to vrhunski. Naučio je to u Učiteljskoj školu u Skoplju. Vježbao je danima da dokaže svima kako nije istina da „Crnogorci znaju samo da guslaju“.

Nedjelja je bio dan posvećen sebi i porodici. Guslarski sat, koji je počinjao u 9, čuo se svuda u okolini. Okupljale su se komšije kod onih koji su imali radio aparat, tako i kod nas. Dok je narodni guslar guslao: „Gusle moje od javora suva, pet vjekova Srbin vas je čuva’”, niz ogrubjela lica okupljenih, tekle su suze. Kad sve prođe i emocije utihnu, prisutni bi zamolili učitelja da makar kratko zasvira u diple. Bilo je to za svirača naporno, ali vredjelo je, da se i taj narodni instrument ne zaboravi. 

Nedjeljni ručak je bio pravi praznik, jer je majka bila kulinarski majstor prvoga reda. Ali pamtim da je učitelj ostavljao najbolje parče. Sjećam se savjeta: „Ostavi kad ti je najslađe.”

Ako bi čuo neku davno zaboravljenu riječ od svoga sagovornika, tražio bi da zastane: „Molim te, ponovi to što si rekao”, i brzo bi to zapisao na kutiji od cigara. 

Onako kako je obožavao posao koji je radio, isto tako volio je i sam život. Znao  je, istina rijetko, da zapjeva i popije u biranom društvu.

Sjećam se jedne tople ljetnje noći kada mi je majka rekla: „Idi, sine, dovedi oca, samo se njegov glas čuje.”

Prišao sam stidljivo veseloj družini i zapamtio za sva vremena: „Tarabe sam zbog tebe preskak’o, curo divna iz sokaka mog.“ Pjevao je učitelj sa puno osjećaja tu predivnu pjesmu, nisam želio da prekidam uživanje. Čekao sam da me učitelj primijeti. Kada me je ugledao, ustao je i rekao: „Prijatelji dragi, za večeras je dosta. Moram da idem, stigla mi je pratnja.” Prišao mi je, zagrlio me i pošli smo kući.

Koristeći zakonsku mogućnost, otac me upisao u prvi razred osnovne škole sa navršenih šest godina života. Bio sam najmanji i sjedio sam u prvoj klupi. Jednog dana sam zaboravio što je zadato za domaći. Nisam smio da pitam učitelja, pa sam za pomoć molio majku. Majka je pitala, a učitelj je rekao kratko: „Pošalji ga.”

Stao sam stidljivo pred oca-učitelja, a on će:

 „Jesi li bio u školi?” 

„Jesam, učitelju.” 

„Sjediš li u prvoj klupi?”

„Sjedim, učitelju.”

„A ko sjedi s tobom?”

„Ilija Martinović.”

„A, to je onaj mali, Jozov sin. Jesi li vidio kad otac ore sa volovima njivu, tvoj drug Ilija vodi volove?”

„Vidio sam.”

„E, idi kod Ilije, on sigurno nije zaboravio što je zadato.”

Tako je i bilo. Ilija mi je kazao što je domaći zadatak.

The post Milivoje Marković: Učitelj first appeared on BARinfo.