Otac Gojko Perović istakao je da izabrana djela mitropolita Amfilohija u izdanju „Svetigore“ obuhvataju 30 izdanja, sa čak 1500 bibliografskih jedinica, te da mitropolit Amfilohije nije bio „kabinetski pisac, onaj koji piše bez živog kontakta s ljudima, niti pop Mićo koji ne zna da čita, iako zna liturgiju napamet, već je djelovao u skladu sa onim Jevanđeljskim načelom, poput Mićunovića iz ‘Gorskog vijenca’, koji ‘zbori, piše i tvori'”. Perović je ukazao na najvažnije teme kojima se mitropolit Amfilohije bavio u svom opusu.

“Prva tema, koja je početak i kraj njegovog djela, je poezija ‘Oktoiha’. Mitropolit Amfilohije je 1996. godine upravo u Baru održao jedno predavanje o značaju štamparije Crnojevića i knjige ‘Oktoih’. Druga važna tema je borba za ime i oblik srpskog jezika, početa zvanično 2004. godine, kada je došlo do prvog preimenovanja srpskog jezika u maternji, a onda se taj maternji pretvorio u što se tiče školske administracije potpuno neupotrebljivu skalameriju koja nosi u sebi četiri različita imena, iako se zna da je srpski jezik bilo ime maternjeg jezika u školama Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. To nije slučajno tako bilo. Još Njegoš sa Vukom Karadžićem na Cetinju štampa ‘Srpsku gramatiku za crnogorsku mladež’. Ne može biti reprezentativnijeg naslova da se pokaže kuda je išao crnogorski 19. vijek, i zato će oni koji su rušili kapelu Njegoševu sedamdesetih godina 20. vijeka reći da se to između ostalog radi da se ne vraćamo u nazadni romantizam 19. vijeka“, rekao je Perović.

Dodao je da su teme kojima se mitropolit Amfilohije u svojim djelima bavio i Njegoševa kapela, zajedno sa afirmacijom lika i djela Svetog Petra Cetinjskog, rad Kirila i Metodija, rekonstrukcija Duklje, Zlatice, Prevlake u kolektivnoj svijesti, post, molitva, obnova i izgradnja hrama, prosvjetni rad Svetog Save i svetosavlje kao filozofija života, Sveta Gora kao civilizacijska i duhovna inspiracija svih balkanskih prostora, monaštvo, tema „bratoubilačkog rata“ od 1941. do 1945. godine, tema manastira Ostrog, „obnovljenih litija“ u više crnogorskih opština, koje su, kako je naveo „bile sve mali izvori koji će se uliti u onu veliku litiju“, kao i tema „Kosovskog zavjeta“…

„Mitropolit je znao da je njegova istorijska uloga renoviranje srpske crkve, duše srpskog naroda, duše srpskog jezika, i znao je da to što radi radi sada, a da će to trajati narednim vjekovima. Mitropolit je svoje djelo radio sa saznanjem da radi nešto u Božije ime. Bio je pastir koji se obraća zajednici i koji vodi tu narodnu masu ka jednom uobličenju u Hristovo tijelo, kao što je Mojsije vodio izabrani Božiji narod u potpuno beznadežnoj situaciji. Mitropolit je bio onaj dobri pastir iz Jevanđelja kome su članovi stada vjerovali, jer je govorio jezikom naših predaka“, kazao je Perović.

Prof. dr Milo Lompar kazao je da je mitropolit Amfilohije imao vrstu „većeg političkog talenta“.

„Svojim radom pokazivao je da intelektualni i duhovni rast jednog čovjeka podrazumijeva jednu vrstu njegove upućenosti na narod unutar kog taj čovjek živi. Tačno je da je, kako je i on govorio, ‘Vaseljena bila mala za njega’, ali je takođe tačno da je ljudsko lice u koje gledamo jedino koje u tom trenutku traži da nas vidi i čuje… Mi koji smo ga gledali od osamdesetih godina, svjedočili smo da je mitropolit Amfilohije izazivao različite odjeke i mogu da kažem da niko nije više od njega napadan u tri decenije njegove aktivne pastirske službe i, ruku na srce, niko nije žešće od njega odgovarao na napade, tako da je ta žestina bila ono po čemu smo zapamtili da nacionalna prosvećenost znači da nismo ni hladni, ni neosjetljivi, ni bljutavi, nego smo ili vrući, a ne onako između.

On je zaista bio predstavnik te prosvećene struje u našem mišljenju. Masovni mediji su ga karikirali. To je jedna duhovna situacija gdje masovni mediji prave karikaturu od onih ljudi kojima nisu dorasli cipele da očiste. Jednostavno, jednog čovjeka koji je po znanju, a to svjedoče i ova djela, imao horizont znanja, vode vas na neku beznačajnost, trivijalnost, i to je veliki udes neke kulture. Umjesto da preko izuzetnih predstavnika podižemo opšti novi kulture, mi se trudimo da izuzetne ljude spustimo na onaj ustaljeni oblik koji nas čini lagodnim u našim greškama. Njegov put koji je nesumnjivo bio duhovni i religijski u isto vrijeme bio je put nacionalne prosvećenosti“, naveo je Lompar.

On je kazao da, ako bismo pokušali da situiramo mitropolita Amfilohija u dugu istoriju srpske crkve, mogli bismo da uočimo da u tom velikom lancu crkvenih velikodostojnika imamo dvije dominantne formacije – jedna je ona koju su predstavljali oni koji su naglašavali molitveni, asketski karakter svog svedočenja vjere i svog duhovnog iskustva, a druga bi bila ona u kojoj pronalazimo predstavnike koji su, pored unutrašnjeduhovnog pokreta, iskazivali i sposobnost praktičnog djelanja i odgovora istorijskim izazovima, pred kojima se nalazio narod kojem su pripadali i crkva u kojoj su se molili.

Na početku jednih i drugih je, kazao je, Sveti Sava.

“Sveti Sava spaja strogost monaškog, duhovnog samoodređenja i izuzetnu sposobnost praktično-političkog djelovanja. Sveti Sava je prvi, prevashodni, obrazac, a onda dolazi čitav niz jednih i drugih. Od ovih koje možemo vidjeti kao predstavnike praktično-političkih, pored duhovnog kretanja i rada, mogli bismo izdvojiti arhiepiskopa Danila II, koji je u tom smislu bio reprezentativni velikodostojnik kralja Milutina, i Arsenija III Čarnojevića. Naravno, u toj liniji imamo i istaknute borce za unutrašnju slobodu, kakav je u Srbiji bio mitropolit Mihailo, u svojoj snažnoj okrenutosti protiv vlasti kralja Milana. U 20. vijeku, imamo dvojicu istaknutih predstavnika – Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. U vremenima protekle tri decenije imali smo nekoliko vladika koji su popunjavali tu vrstu iskustva. U naglašenom molitvenom karakteru, to bi bio naročito patrijarh Pavle, sa dubokom unutrašnjom opredjeljenošću koja je sama po sebi bila svjedočanstvo jedne izuzetne vjere i ličnosti. Vladika Atanasije je simbol visoke duhovne kulture i velikog unutrašnjeg rada, ali i praktično-djelatnog zauzimanja stavova u dramatičnim događajima vezanim za raspad titoističke Jugoslavije. Mitropolit Amfilohije je spadao u tu vrstu blisku vladiki Atanasiju, s tim što je on imao tu vrstu većeg političkog talenta.

Njegovo postojanje vezano za prosvećenost je podrazumijevalo svetosavsku tradiciju. Tekst kojim je on skrenuo pažnju šire publike je objavljen u ‘Bogoslavlju’ 1981. godine, i taj tekst je bio veoma značajan u intelektualnim krugovima širim od crkvenih. To je ‘Svetosavsko prosvjetno predanje i prosvećenost Dositeja Obradovića’. Taj tekst postoji u sabranim djelima i izuzetno je polemički zaoštren i on oslikava jednu unutrašnju promjenu unutar intelektualne atmosfere naše crkve u presudnim, prelomnim događajima koji dolaze. Mitropolit je tu analizirao Dositeja Obradovića koji ostaje jedno od najvećih iskušenja i iskustava srpske kulture, i analizirao ga je strasno, a sama riječ strast podrazumijeva jednu vrstu unutrašnje patnje kada se čovjek za nešto opredjeljuje. Ovdje je zaoštrenost prema Dositeju bila naglašena, zato što je on replicirao na jednu rečenicu Dobrice Ćosića koji je kazao da je neophodno da se srpska kultura, kada se oslobodi komunističkog nasljeđa, vrati Dositeju i od njega ponovo počne. Onda je mitropolit Amfilohije vrlo rigorozno analizirao Doasitejevo djelo i vrlo negativno ocjenjivao pojedine aspekte tog djela, sa osnovnom tezom da srpska prosvećenost mora da počne od Svetog Save. Ta osnovna njegova teza je doživjela svoju potvrdu u događajima devedesetih godina i na neki način je ta vrsta polemičkog izazova ostala da lebdi nad jednim dijelom njegvoog nesporazuma sa jednom vrstom naše sekularne inteligencije. Mitropolit Amfilohije je imao jedan prećutno ne baš prihvaćen odjek unutar jedne svjetovne orijentacije u našoj inteligenciji, koja je to smatrala jednom vrstom prekršaja“, kazao je Lompar.

Mitropolit Amfilohije, naveo je Lompar, razlikovao je ono što je lično, privatno i bolno i ono što je bilo narodno, opšte i čemu se morao prikloniti.

„Jedno je ono što nas povređuje i što ne možemo da prežalimo, a ovom prilikom bih želio da kažem da je i mitropolit Amfilohije bio povrijeđen u nekim stvarima, ali da je to znao da prenebregne u ime nečega što je starije od nas samih. Na stolici na kojoj je mitropolit Amfilohije bio, mnogo je gorkih časova i gorkih trenutaka, ali upravo u takvim časovima i takvim trenucima je istrajavao. I onda kada se čini da je baš teško da se izdrži, mitropolit Amfilohije je istrajavao“, kazao je Lompar.

U fokusu izlaganja književnika Živojina Rakočevića bio je „kosovski zavjet“.

„Mitropolit Amfilohije vidio je ‘kosovski zavjet’ kao ‘viteško žrtvovanje za vjeru, pravdu i slobodu, i on predstavlja osnovu sveukupne Njegoševe filosofije života i njegove istoriosofije’. Tri su faze mitropolitovog ‘Kosovskog zavjeta’ – sveta, svijetla i krstonosna. Njegove knjige, dnevnici, zapisi u periodici, intervjui, posebno besjede, odišu nečim što je savršeno povjerenje i život sa Kosovom. U jednom svom govoru kazao je: ‘Vraćaćemo se dok bude Sunca i Mjeseca. Nema sile na svijetu, ni nebeske ni zemljaske, koja nas može odvojiti od naše Pećke patrijaršije, Visokih Dečana i Gračanice’. U tom trenutku se sabiraju tri nivoa ‘kosovskog zavjeta'”, kazao je Rakočević.

Program je vodila Olivera Balaban, a u muzičkom dijelu programa nastupila je vokalna grupa „Darovi Svetog Jovana Vladimira“.

The post Promovisana izabrana djela mitropolita Amfilohija first appeared on BARinfo.

Program je zbog jakih udara vjetra održan u hramu, a ne u njegovoj porti, kako je prvobitno bilo planirano.

Skup je blagoslovio i praznik čestitao starješina sabornog hrama protojerej stavrofor Slobodan Zeković koji je kazao da je “Vidovdan naša zavjetna slava – dan u kome proslavljamo spomen svetog velikomučenika kneza Lazara kosovskoga i svih srpskih mučenika i novomučenika koji su nadahnuti vjerom i primjerom svetoga kneza Lazara ispovjedali Hrista raspetoga i vaskresloga i sa vjerom u njega i sa vjerom u vaskresenje, bez straha, to svjedočenje zapečatili i prolivanjem svoje mučeničke krvi i svojim stradanjem, svojom žrtvom, cijeli rod srpski vezali za carstvo nebesko i nerazorivi savez sa Hristom, gospodom našim”. 

Potom je pročitao pozdrav i izvinjenje prof. dr Mila Lompara, redovnog profesora Filološkog fakulteta u Beogradu, koji je trebalo da kazuje Vidovdansku besjedu, ali, kako je objasnio, nije mogao da dođe u Bar, jer je morao, na molbu studenata Beogradskog univerziteta, da govori na skupu koji je na Vidovdan organizovan u Beogradu.

Besjedu naslovljenu “O kosovskom opredjeljenju i Crnoj Gori” koju je pripremio profesor Lompar, pročitao je Slobodan Zeković.

“Dinamički potencijal kosovskog opredeljenja, kao jezgra čitave tradicije, postoji unutar Lazareve odluke. Kao što bilježi srednjovekovni ljetopisac, knez Lazar pred Kosovsku bitku kaže: ‘Bolje je nama u smrti podvig, nego u sramoti život’. Ta odluka pokazuje da je u srednjovekovnoj predstavi bilo prisutno herojsko načelo”, napisao je, između ostalog, profesor Lompar, dodajući da kosovsko opredjeljenje podrazumijeva izbor carstva nebeskog kroz podvig, a ne kroz poraz.

“Narodni pjevač je izdvojio situaciju u kojoj Lazar dobija opredjeljujuću poruku – ukoliko želi Zemaljsko carstvo, on treba da učini juriš na Turke i pobijedi u bici, a ukoliko, pak, želi Nebesko carstvo, on treba da sazida crkvu Lazaricu. I knez Lazar odgovara klasičnim riječima narodne tradicije – ‘Zemaljsko je zamalena carstvo, a Nebesko uvijek i dovijeka’. 

To slijedi, piše dalje Lompar, i narodna tradicija i Njegoš.

“Da je motiv sijanja Lazareve krune važan u Njegoševom pjesništvu, pokazuju i početni stihovi Lažnog cara Šćepana Malog: ‘Veseli se prahu Nemanjića, / Nemanjića i Grebljanovića, / Jer će vaše krune zasijati’, navodi profesor Lompar, dodajući da je Njegoš kao metafizički pjesnik poetički nužno usvojio i nebesku i zemaljsku dimenziju kosovskog opredjeljenja i nije ga mogao svesti samo na herojski (obilićevski) momenat. Njegoš je, u skladu sa poetikom romantizma dinamizovao Lazarevo opredjeljenje, postavivši smisaoni naglasak na obilićevski momenat, ali je on to mogao, tvrdi Lompar, zato što je upravo taj momenat postojao u Lazarevom (kosovskom) opredjeljenju.

“Tako se”, smatra profesor, “obrazuje unutrašnja veza između ‘Gorskog vijenca’ i ‘Posvete prahu oca Srbije’ koja mu prethodi: kao što Posveta prethodi ‘Luči mikrokozmi’, kao što epigraf određuje nešto bitno u ‘Noći skupljoj vijeka'”.

“Kao što je kosovska formula došla iz dubine vjekova, tako će promijenjenih naglasaka”, zaključuje profesor, ’nastaviti da postoji u vijekovima koji dolaz“.  

“Ona svjedoči o neprekinutoj vezi kosovske tradicije i Njegoša, dakle o temeljnoj tradiciji Crne Gore”, napisao je na kraju, profesor Lompar.

U programu koji je uslijedio nastupili su: Hor Svetog Jovana Vladimira, pod dirigentskim vođstvom profesorice Maje Basarab, Pjevačka grupa “Darovi sv. Jovana Vladimira”, KUD “Sveti Jovan Vladimir” i Dječji hor barske vjeronauke.

The post U sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira održano Vidovdansko veče first appeared on BARinfo.

Pozdravnim slovom obratio se mitropolit crnogorsko-primorski SPC Joanikije, čestitajući dolazeći praznik i naglašavajući da je prirodno da “ovakvim duhovnim svečanostima, riječima naših najmudrijih glava i bogougodnom pjesmom i radošću proslavimo spomen na Svetog Savu”.

“Njegova ličnost i djela svijetle i dan danas i ne gube ništa od svoje slave, jer uređenje ne može narušiti netruležnu svjetlost Hristovu i Božiju u koju se Sveti Sava obukao. Još za života bio je svjetovnik svoga roda i apostol Hristov, a poslije upokojenja veliki čudotvorac i naš zastupnik pred prestolom Božijim. Pred nama je ličnost koja ima vaseljensku širinu duha i ugled u cijeloj pravoslavnoj vaseljeni, ali ga srpski narod slavi kao svoga duhovnog roditelja i nebeskog zastupnika”, kazao je mitropolit Joanikije.

Istoričar književnosti, prof. dr Milo Lompar, u svojoj besjedi je, između ostalog, ukazao na nemjerljiv značaj djela Svetog Save u istoriji i kulturi srpskog naroda.

“Iako je srpska istorija počela ranije, iako su tragovi srpske kulture zapretani u prethodnim vjekovima, činjenica je”, naglašava Lompar,”da u našem iskustvu pojava Svetog Save obilježava jedan utemeljujući i novi početak, a početka nema bez onoga što je učinio Sveti Sava u različitim sadržajima naše kulture i istorije”. I to, po riječima prof. Lompara, na dva načina – iz istorijske i eshatološke perspektive.

“Istorijska je naše kretanje u vremenu, a eshatološka naše kretanje iz vječnosti. Ta dva kretanja su suprotnosmjerna, ali se sreću u izuzetnim ličnostima, trenucima kulturnog i nacionalnog prepoznavanja njihovog dejstva”, kazao je Lompar.

Sveti Sava je, ističe Lompar, prvi u svemu.

“Obilježio je početak Srpske crkve na način da traje dok je srpskog naroda i pamćenja u kojem se on pojavljuje, a obilježio je i jedan poseban trenutak u našem pravnom životu. Donio je zakonopravilo i napravio pravni sistem koji je obilježio nemanjićku državu, to je bilo nešto moderno i nešto što i danas ima svoje životno dejstvo”, naveo je Lompar, osvrnuvši se i to da je “Sveti Sava obilježio početak srpske umjetnosti, dovodeći slikare iz Soluna, koji su na veličanstven način obilježili visoki trenutak duhovnosti i vizantijske i srpske spiritualnosti u Studenici, Žiči i Mileševi”.

“Donio je autokefalnost srpskoj arhiepiskopiji, po tu autokefalnost otišao Mikeju i u isto vrijeme krstio Stefana Prvovenčanog i ovjenčao ga krunom pravoslavnom, kao činjenicom koja ga zauvijek označava kraljem srpskih i primorskih zemalja. Postavio je pravoslavne manastire na Prevlaci, u Stonu, napravio eparhije na Kosovu i Metohiji, dao izraz i duhovni lik narodu, ušao u njegovo pamćenje u narodnoj poeziji i predanju i ušao u njegovu literaturu u srednjevjekovnom spisu velikog spiritualiste Domentijana i životnog realiste Teodosija”, nadahnuto je kazivao Lompar.

Prof. dr Lompar je istakao da je na početku te književnosti, Sveti Sava opisao život svog oca Simeona i pokazao da ne stvara samo otac sina, nego, u njegovom slučaju, sin iznova stvara oca, jer se kreću jedan u istorijskom, a drugi u eshatološkom poimanju vremena, baš onako kako je u Jevanđelju zapisano.

Brojna publika ovacijama je ispratila nastupe Danice Crnogorčević, hora Sabornog hrama, Folklornog ansambla KUD-a Sveti Jovan Vladimir, narodnog guslara Željka Bugarina, harmonikaša Petra Balabana i polaznika Škole vjeronauke u Baru.

Medijatori na Svetosavskoj akademiji su bili dr Dijana Marojević profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu i glumac Pavle Ilić.

The post Održana Svetosavska akademija first appeared on BARinfo.