Živaljević, profesorica književnosti, lektorka – redaktorka, pjesnikinja, osnivač Izdavačke kuće “Gligorije Dijak”, porijeklom sa Kosova i Metohije, gotovo tri decenije živi u Crnoj Gori, a odnedavno u Baru, i za to vrijeme svoju fasciniranost našom zemljom i ljubav, pretočila je u više knjiga, monografija i publikacija, koje otkrivaju njene prirodne ljepote i identitetske karakteristike. Osjećala je potrebu da se, nakon toga, posveti svom zavičaju, Metohiji, i životu prije sukoba i netrpeljivosti.

„Veoma volim Crnu Goru, njenu prirodu i ljude, ali negdje duboko u sebi snažno sam osjećala dug prema zavičaju, jer on svakog čovjeka oblikuje na specifičan način, u stvari, on je osnova našeg identiteta i integriteta. Svi mi, izbjegli iz Metohije, nosimo veliku bol i žal za tim prostorom, za prošlim vremenima u kojima smo živjeli složno i bratski. Zato mi je dugo trebalo da napišem ovakvu knjigu, sve iznova preživim i prenesem snažne emocije. Jer, ovo nije istorijska priča, već autobiografska, većim dijelom, obojena emocijama, ljubavlju, čežnjom, pa i srećom što smo živjeli tamo i na takav način“, kazala je na početku promocije romana „Metohija, goblen bez okvira“, autorka Sonja Živaljević, koja se posebno obratila i pozdravila, u punoj sali hotela „Princess“ svoje zemljake iz Metohije, koji su utočište pronašli u Baru, Sutomoru, Petrovcu…

„Ova knjiga je nastala i zbog vas, jer sam htjela nešto da dam zavičaju i ljudima iz mog kraja. ‘Mene sve rane mog roda bole’, kaže pjesnik, i ja, i svi mi, osjećamo bol svog zavičaja i dvostruku patnju što smo daleko od njega. U vrijeme kada smo ga napustili, 1992. godine, tamo je živjelo 17.000 nealbanskog stanovništva, a danas srpskim jezikom, na tom prostoru, govore samo monahinje u Patrijaršiji. Ovom knjigom želim da ‘zagrlim ‘ sve moje zemljake i cijelu Metohiju“, kazala je autorka, koja je o složnom životu i prijateljstvu svih naroda na Metohiji, svjedočila kroz isprepletanu sudbinu stare Albanke Traše, lijepe Turkinje i sedamnaestogodišnje Crnogorke. 

„Knjiga je lirsko slovo o epskom vremenu. Riječ je o zavičaju i izbjeglištvu, o balkanskom usudu seoba, ali i o najdubljim i univerzalnim egistencijalnim pitanjima: strahu od smrti, suočavanju sa zlom, gubicima i bolom, o ljubavi, traganju za domom, smislu ljepote trenutka, prirode i života. Autorka gradi vezivno tkivo svog kolaža, metaforu o neophodnosti i ljepoti zajedničkog života“, zapisala je, između ostalog, o romanu naša poznata književna kritičarka i esejistkinja Jovanka Vukanović.

Autorka Sonja Živaljević je na večeri, koja nije bila stereotipna književna promocija, već više interaktivan dijalog sa publikom, objasnila i zašto naslov romana „Metohija, goblen bez okvira“.

„Goblen je zaboravljena tehnika, ali svi koji su ga radili znaju da je za ovaj vez potrebno mnogo vremena, strpljenja i ljubavi. Slika Metohije u mom romanu, takođe je građena na sličan način. Kada goblen završimo, uokvirimo ga i stavimo na zid, ali sa knjigom nije tako. Ona treba da stigne do čitaoca, ali i tada nije završena, jer svi mogu da grade i dograđuju svoju sliku o Metohiji. Nisam htjela da uokvirim priču i kažem ‘To je Metohija’, jer ovo je jedan mali isječak i jedno od tumačenja naslova, koji je svakako višedimenzionalan“, objasnila je autorka.

Doktor Milivoje Vujović kazao je u razgovoru sa autorkom da ga je upravo naslov privukao da što prije pročita roman, koji je , kako je naglasio,  duboko emotivan i nostalgičan.

„Metohija nije posebna samo zbog Patrijaršije, to je srce našeg naroda. Iščitavajući roman, iznova sam razmišljao i preživljavao bol što smo morali da je napustimo“, kazao je, uz konstataciju da je dobro što je jedna darovita žena, poput Sonje Živaljević u Baru, jer takve ličnosti daju pečat gradu.

Doktor Miodrag Bulatović koji je, takođe, pročitao roman, prenio je izuzetno pozitivne utiske, koje je, dodatno , pojačala i posebnom emocijom, obojila , činjenica da pojedine likove iz romana, poznaje i iz života.

Doktor Milan Vukanović je kazao da mu se dopada naslov romana, jer ukazuje na potiranje granica.

„Stavljanje rama, uokviravanje i omeđavanje, dovodi to teških stvari. Naslov je pozitivna asocijacija, a roman, između ostalog, i naše poimanje duhovne vertikale“ , istakao je dr Vukanović.

Velimir Ralević, jedan od najboljih crnogorskih pjesnika za djecu, napisao je da je „Sonjin vez o zavičaju topla, ali studenim vjetrovima nošena priča, zaklonjena od politike“.

Dobre reakcije na roman stižu, kazala je autorka, i od ljudi koji ne potiču sa balkanskih prostora i ne poznaju ovdašnje prilike.

„To mi je posebno drago“, istakla je, a svima onima koji su izloženi surovoj balkanskoj vjetrometini, Sonja Živaljević otkriva kako pobijediti bol i gubitak.

„Tome me je naučila baka, Albanka Traša, jedan od glavnih likova u romanu, koja mi je ukazala da uvijek postoji razlog za radost. Voljela bih da to i čitaoci otkriju“, zaključuje autorka.

The post Metohija, goblen bez okvira Sonje Živaljević – lirsko slovo o epskom vremenu first appeared on BARinfo.

Na prošlogodišnjem festivalu „Naša radost“ u Podgorici, kompozicija „Laku noć“ u Dunjinoj izvedbi, osvojila je II mjesto i brojne simpatije publike. Autor muzike i teksta je naš sugrađanin Slobodan Boban Mijović, a aranžman su radili Božidar Božo Gagović, Edin Dibra i Miško Bulatović.

„Bilo je malo treme kada sam izašla na scenu festivala ali, vjerovala sam u sebe i bila sam sigurna da ću uspjeti da osvojim neku od nagrada. Drago mi je da se i publici dopada pjesma. Nedavno sam je izvela na događajima koji su organizovani povodom Dana osoba sa Down sindromom i Dana svjesnosti o autizmu, takođe i na priredbi u mojoj školi. Reakcije su zaista divne “, kazala je Dunja.  

Pored toga što svira klavir u klasi profesorice Ane Vukazić, od ove školske godine pohađa i časove solo pjevanja u klasi profesorice Bojane Pejanović.

Njen tata Miško kaže da je spontano došlo do toga da baš Dunja snimi pjesmu „Laku noć“.

„U nekoj neformalnoj priči Boban je pomenuo pjesmu u koju je godinama vjerovao, a koja je više puta odbijana za festivale. Ipak, smatrao je da može da postigne uspjeh. Spontano je došlo i do toga da mi odradimo aranžman. Kada smo završili, trebalo je naći nekog da je otpjeva. Pomislio sam ‘Hajde da probamo da je Dunja snimi i da vidimo kako će to da izađe’. Ušla je u studio. Boban se oduševio kako zvuči i rekao: ‘E, ovo će ostati ovako’“, priča Bulatović.   

Ništa u životu nije slučajno, pa ni Dunjin muzički put, s obzirom da raste u porodici okružena muzikom.

„Moj tata i stric su muzičari i od malena sam bila upoznata sa raznovrsnom muzikom… Starija sestra svira violinu. Tako sam odlučila da i ja idem u muzičku školu. Kada je trebalo da se opredijelim za instrument, razmišljala sam – flautu ili violinu, ali kraju sam se ipak odlučila za klavir“, dodaje Dunja.

Iako je akademski muzički obrazovan, Miško kaže da nije uticao na njenu, a ni na odluku starije ćerke.

„Starija kćerka Dragana je još kao mala stalno govorila da želi da svira violinu. Jednom prilikom, kada sam bio u Podgorici u Muzičkom centru, vidio sam među izloženim instrumentima i violinu. Sjetio sam se da joj se bliži rođendan, pa kako je ona stalno govorila da želi violinu da svira, to je bio poklon za njen peti rođendan. Najprije je počela da svira u klasi profesora Vanje Simića, kojeg ovom prilikom puno pozdravljamo. Sada je deveti razred Muzičke škole. A Dunja je takođe sama odabrala. Nisam ih forsirao da budu muzički obrazovane, jednostavno pustio sam da same odluče, a one su izrazile želju“, naglašava Miško Bulatović.

On smatra da je „muzika lijek za sve“.

„Ima mnogo talentovane djece u Baru, ali u današnje vrijeme puno je loše muzike. Omladina sluša sve i svašta, što se nažalost plasira u medijima. A ne bi trebalo, valjalo bi ih usmjeriti. Jer, mi prvenstveno imamo lijepu narodnu muziku, zatim i pop i rock scena su odlične (pogotovo stari rock osamdesetih). Nedavno sam učestvovao u projektu ‘Rock igraonica’ Bobana Mijovića. On je autor muzike i tekstova, a Božo Gagović, Edin Dibra i ja smo odradili aranžmane za pjesme ‘Bumbar’ koju je maestralno otpjevala Marija Brajović, ‘Ljutu pjesmu’ i ‘Mačka Pera’ koje je otpjevao Gajo Ugrenović. Radili smo dugo i temeljno. Baš smo se potrudili, Božo i ja smo smo otpjevali i back-vokale“, priča Bulatović.

Ponosan je i na saradnju sa „Akademia“ bendom. U njihovoj pjesmi „Eh, noći, noći“ svira instrumentalni dio na harmonici.

 „Jako sam ponosan što sam dio i tog projekta. Kada mi je veliki maestro i muzički mag Božo Gagović, predložio tu ideju, bila mi je velika čast. Edin i ja smo bili u prvom momentu malo zatečeni, kad smo čuli što je zamislio – harmonika i ‘Akademia’, ali, s obzirom da su oni brand, rock sastav poznat ne samo u Crnoj Gori, nego i šire, nisam ni sumnjao da će to ispasti dobro“, zadovoljan je Bulatović.

Što se tiče njegovog studijskog rada, on je kako kaže, već tri godine na pauzi, ali „ponekad izađe u susret kolegama i odsvira nešto“.

„Božo i Edin rade ‘punom parom’. A ja dođem i po malo im ‘smetam’. Planiram doduše i tome da se vratim. E sad, da li će to biti danas, sjutra, za mjesec, godinu, tri… ali biće“, zaključio je Bulatović. 

The post Dunja i Milorad Bulatović – Otac i kćer u muzici first appeared on BARinfo.