Program je osmišljen tako da pruži sveobuhvatan osvrt na Markovićev bogati književni i umjetnički opus, sa posebnim fokusom na romane „Tito i ja“ (1992), zatim izuzetno hvaljeni „Beogradski trio“ (2018) koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te romane „Doktor D.“ (2022) i „Zavod“ (2024), koji su privukli ogromnu pažnju čitalačke publike i kritike. Sa autorom je razgovarao Miodrag Ćaki Lekić, a uzbudljiv i dinamičan dijalog dvojice savremenika i istaknutih intelektualaca opravdao je očekivanja publike i donio duboke uvide u Markovićevo stvaralaštvo, prelomne istorijske trenutke i lične životne izbore.

Dijeleći utiske nakon prva 24 sata provedena u Baru, u kom boravi prvi put, Marković nije krio oduševljenje ambijentom festivala:

„Ovo mjesto je za mene pravo otkriće. Dvorac kralja Nikole ima neku jako finu intimu i eleganciju koja se rijetko sreće, iako sam vidio milione dvorova. Takođe, promenada i riva su pitome i tihe. Velika mi je čast što sam razgovarao sa Miodragom Lekićem, koga izuzetno poštujem. Prijatelji iz Beograda koji su porijeklom iz ovih krajeva rekli su mi: ‘Bravo, to je pravo mesto gdje treba da odeš’. Veoma sam srećan što sam ovdje i sigurno ću doći ponovo, čak i kada nemam poslovnih obaveza“, ispričao je Marković uz osmijeh, dodajući u svom prepoznatljivom duhu da se u Trstu, gradu u kome trenutno živi, osjeća kao „domorodac koji se ne kupa“, ali da će u Baru sigurno iskoristiti priliku da skoči u more.

Osvrćući se na razloge preseljenja u Trst, Marković se otvoreno prisjetio teških trenutaka i pritisaka vlasti u Beogradu:

„Počeli su na mene da navaljuju teškim oružjem. Proganjale su me razne ministarke, jedna koja je endokrinolog rekla je da sam ‘stvaralački nemoćan’, iako me nije ni pregledala, a i kako endokrinolog to može znati? Druga me napadala da ‘nisam dovoljno Srbin’… Ponašali su se kao davljenici koji lupetaju oko sebe tražeći vazduh. Zato sam se izmakao u miran i lep grad koji ima duboku tradiciju sa nama. Glavni muzej u Trstu nosi ime Kotoranina Gopčevića (Palata Gopčević), Bokelji i Crnogorci su se tamo naseljavali i bogatili, a tu je i predivna crkva Svetog Spiridona. Tamo niste stranac, masa ljudi govori naš jezik i osjećate se prijatno.“

U razgovoru sa Lekićem tokom večeri, Marković je istakao da se osjeća kao da živi već tri vijeka. Kroz sjećanja na svoju baku koja ga je odgajala osjetio je duh 19. vijeka, dok je sam bio svjedok nekih od najvećih preobražaja 20. i 21. vijeka. Ipak, neki od najvažnijih događaja koji su odredili njegov umjetnički pravac i izraz vežu ga za mladost i šezdesete godine prošlog vijeka.

„Možda će se neko nasmijati, ali najznačajniji događaj u mom životu bila je seksualna revolucija šezdesetih godina, pojava rokenrola, hipika i djece cvijeća. Tada su prestali tabui i ljudi su odjednom počeli da dišu punim plućima. To je potpuno promijenilo svijet, baš kao što ga danas mijenja digitalna revolucija, u kojoj možemo da uplovimo u vijek laži i falsifikata jer nam je sve omogućeno.“

Kao jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih sineasta, režirao je petnaest igranih filmova i oko pedeset dokumenataraca, potpisujući uglavnom i sopstvene scenarije (među kojima su kultni naslovi „Nacionalna klasa“, „Variola vera“, „Tito i ja“, „Sabirni centar“, „Turneja“). Marković je ostavio neizbrisiv trag i u pozorištu kao dramski pisac i reditelj, dobitnik je Sterijine nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja za životno djelo i kinematografsku hrabrost, dok ga je Francuska odlikovala ordenom oficira reda umjetnosti i književnosti. Bez obzira na to da li stvara na filmu, u pozorištu ili književnosti, Marković naglašava da je suština svega u pričaju priča:

„Sebe smatram onim što ljudi zovu ‘storyteller’, ja sam pripovjedač. Pričam priče, bilo filmske, pozorišne ili književne. Za roman ‘Beogradski trio’ potrošio sam 20 godina rada da bih na 120 strana ispričao tu priču. Priče su najvažnija stvar u mom i u svačijem životu. Kao što Hrist u Jevanđelju po Luki kaže apostolima: ‘Govorim vam u pričama, jer drugačije ne razumijete.’ Neke se istine ne mogu reći direktno, treba vam priča o Golom otoku da bi ljudi zaista shvatili koliko je on bio grozna stvar. Zato vjerujem u moć priče.“

Dugogodišnji je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, penzionisan u zvanju profesora emeritusa. Govoreći o višedecenijskom profesorskom radu na FDU, Marković je iznio iskren i nesvakidašnji stav o umjetničkom obrazovanju:

„Iako sam cio život proveo kao profesor, još uvek imam sumnju da sam tamo ‘krao Bogu dane’ i da je naučiti nekoga umjetnosti nemoguća misija. Niko ne može da vas nauči kako se prave umjetnička djela. Ali ono što jeste moguće i važno, to je razgovarati sa ljudima, živjeti u dobroj stvaralačkoj atmosferi, pronaći generacijske saradnike i zajedno gurati umjetničke pokrete.“

Sinoćnje veče ispred Dvorca kralja Nikole proteklo je u atmosferi dubokog poštovanja, inspirativnog dijaloga i velikog interesovanja publike, čime je 39. „Barski ljetopis“ još jednom potvrdio status jedne od najvažnijih kulturnih manifestacija u regionu.

The post Goran Marković na 39. Barskom ljetopisu: Priče su najvažnija stvar u mom životu, ja sam u osnovi pripovjedač first appeared on BARinfo.

Goran Marković (Beograd, 1946) studirao je, diplomirao i magistrirao filmsku režiju na čuvenom Filmskom fakultetu u Pragu (FAMU). Kao jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih sineasta, režirao je petnaest igranih filmova i oko pedeset dokumentaraca, potpisujući uglavnom i sopstvene scenarije (među kojima su kultni naslovi „Nacionalna klasa“, „Variola vera“, „Tito i ja“, „Sabirni centar“, „Turneja“). Dugogodišnji je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, penzionisan u zvanju profesora emeritusa. Marković je ostavio neizbrisiv trag i u pozorištu kao dramski pisac i reditelj, dobitnik je Sterijine nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja za životno djelo i kinematografsku hrabrost, dok ga je Francuska odlikovala ordenom oficira reda umjetnosti i književnosti.

U svom plodnom književnom radu objavio je deset knjiga. Posebno se izdvajaju njegovi romani „Tito i ja“ (1992), zatim izuzetno hvaljeni „Beogradski trio“ (2018) koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te romani „Doktor D.“ (2022) i „Zavod“ (2024). Dobitnik je više od 30 domaćih i inostranih nagrada za rad na filmu, kako za režiju tako i za scenarije, kao i za rad u pozorištu.

The post Beogradski trio i druga djela večeras na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

“Ovo djelo predstavlja još jednu perlicu na bARS -u i Barskom Ljetopisu, kojim pokušavamo da otrgnemo naš Bar od zaborava”, kazao je na početku večeri, koje je bilo istinska oda duhu, stvaralaštvu, trajanju i ljepoti življenja, selektor bARS-a Željko Milović.

Serijal, odnosno prvo izdanje Barskih priča, koje donosi anegdote iz života ljudi u gradu pod Rumijom, nastalo je na inicijativu nekadašnjeg predsjednika Opštine Bar, istaknutog društveno – političkog radnika i funkcionera Čeda Ratkovića, koji je u arhivi imao pedesetak priča, a zatim i Mitra Pavlovića koji je bilježio crtice iz života Mrkojevića i Dobre Vode. Najzaslužniji za četvrtu knjigu, pojasnio je autor,  je šahista, publicista i ljubitelj umjetnosti, Vladimir Lukšić.

“On mi je kazao da sačuvam priče koje nisu objavljene u prvoj knjizi, za svaki slučaj. Iako nisam planirao da nastane serijal, desilo se upravo to i tako smo ‘dogurali’ do četvrtog izdanja. Svaku knjigu prate dodaci. U prvoj su to izabrane priče barskih autora, u drugoj fotografije nastale sredinom XIX vijeka, trećoj, brodovi Prekookeanske plovidbe, a u četvrtoj su se našli crteži jednog od naših najboljih karikaturista, Baćka Milačića, dok je korice i dizajn uradio moj prijatelj Goran Grković” kazao je autor.

“Svaki grad traži svog hroničara kako bi ga uobličio kroz priču, jer tako  možemo na najtrajniji način da postojimo. Sve četiri Milanove knjige su u znaku barskog kontrapunkta, vječito između Istoka i Zapada, sa neponovljivim mediteranskim pečatom. Prošlost nije završena, ona je neodvojivi dio nas, stičemo utisak kada zaklopimo korice Milanove knjige”, istakla je u nadahnutom i stručnom prikazu, profesorica književnosti i književna kritičarka Maja Simović.

Iako autor tri romana, “Barske price”, Milan je, kako je kazao, pisao sa posebnim zadovoljstvom, a neke ličnosti pojavljuju se u sva četiri izdanja. Među njima je poznati i omiljeni barski muzičar, Goran Pejović Gula, koji je sinoć  na duhovit način ispričao nekoliko anegdota, ali i pružio priliku publici da uživaju u izvođenju jedne od njegovih najljepših pjesama “A ja još sanjam”.

Profesor matematike Rajko Ćalasan, takođe je jedan od junaka sve četiri knjige.

“Milan je ovim djelom uspio da rasprši misteriju Bara. Opisujući ga, pronikao je u njegovu složenu dušu, koja je nekada poput maestrala, a nekada poput sjevera. Tekstovi u ovoj zbirci su priče enciklopedijskog sjećanja. Ovo je knjiga za one koji vole Bar, grad životne radosti i širine” kazao je na večeri profesor Ćalasan.

Poznati pozorišni reditelj i univerzitetski profesor, Boris Liješević, zapisao je, između ostalog, u predgovoru knjige:

“Ne sjećam se više kako smo se Milan i ja upoznali. Ali, radujem se svakom njegovom tekstu u ‘Vijestima’. Kolumne odišu lakoćom pripovijedanja, šarmom, usputnim pogledom koji u detaljima prepoznaje nagovještaje velikih promjena… U oku i peru Milana Vujovića vremena se mijenjaju lako, sa novim naslovom. Smjenjuju se ratovi, revolucije, okupacije, ali svaki taj veliki istorijski pokret završava se u rukama nekog barskog ‘Pita’, kroz čije ruke prolazi istorija. Tako se ruska revolucija okončava sa rubljama koje je Niko B. na pečalbi revnosno skupljao, a poslao ih kući kada su prestale da postoje kao valuta. Dolazi Prvi svjetski rat koji dobrog Iva Nikočevića oblači u austrijsku uniformu.  Sa britanskom vojskom stiže  prva fudbalska lopta i organizuje se utakmica između superiornih britanskih mornara  i mještana, koji će godinama kasnije svoj lokalni klub nazvati ‘Mornar’. Dolazi i drugi rat. Hasan Jusuf prebrojava pravoslavne kuće za odstrel, a Asan Perazić ih životom brani. Smjenjuju se ratovi, vlade, ideologije, religije… Zatvorenici grade hotel ‘Sveti Stefan’, a potom vrte glavom i taj pokret  skupo plaćaju. Pobjednici i poraženi, sudije i okrivljeni, svi u istoj anegdoti, svima je sve oprošteno.

Sve je Milan pozlatio svojom ljubavlju prema gradu, prema njegovim oriđinalima i njihovim mudrostima, koje ne zaostaju za dosjetkama Sule Radova, kralja Nikole, Laze Kostića, patrijarha Pavla”.

Milana Vujovića i profesora, političara i diplomatu, Miodraga Lekića Ćakija, veže dugogodišnje prijateljstvo, kao i njihovih očeva, Nikole Lekića, prvog direktora barske Gimnazije i Pavla Vujovića, principijelnog i strogog profesora istorije.

Njemu je pripala čast da zaokruži promociju “Barskih priča” na Ljetopisu.

“Za ove Milanove knjige i priče neko će reći da su obične, sa duhovitom poentom, a ja ću naglasiti da je ovo ozbiljna literatura. Bar, koji ima impresivan materijalni rast, mora da prati i njegov duh. Ove priče nam pomažu da spojimo vrijeme, jer, kako je govorio veliki njemački istoričar Ranke ‘prošlost i sadašnjost se drže za ruke’. Ove priče su poruke, a ja ću završiti s jednom koja je majka svih poruka i barskih priča – Nema Bara do cara”, kazao je Lekić.

Poput brojnih junaka “Barskih priča”, koji su kreirali autentičan duh grada i njegov kod kroz vrijeme, i njihov autor, Milan Vujović, kao svestrani intelektualac i stvaralac, u književnosti, novinarstvu, šahu, ostavlja trajan i vječan trag svojim djelima, o sebi, Baru, suštinskim vrijednostima života i ličnostima koje ih stvaraju.

The post VIDEO: Amarcord Milana Vujovića na Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

RB/BI: Bili ste direktor Radio Bara manje od godinu, od februara do decembra 1981. godine, a nezaobilazni ste kada se govori o istoriji Radio Bara. Kao da ste u našoj firmi proveli jednu deceniju. Sa druge strane, Vi rado i uvijek ističete svoju pripadnost Radio Baru. Kao u onoj Arsenovoj „Zagreb i ja se volimo tajno“ kao da postoji neka tajna veza između Radio Bara i Vas?

Lekić: Meni se čini da sam bio duže. Taj kratak period bio je dovoljan da sve ostane nezaboravno, tako da su mi te slike i atmosfera vrlo prisutni i vraćam se uvijek tome. Pokušaću da izbjegnem sentimentalno putovanje, ali jeste 45 godina ozbiljna cifra. Problem sa tim ciframa i godinama jeste da su one egzaktne. Bar ove godine ima 100 godina Mornara, 45 godina Radio Bara, 50 godina košarke. Ali još jedan ozbiljan jubilej jeste da je 1904. godine Markoni, nobelovac, slavni fizičar, na Volujici napravio radio stanicu, prvu na Balkanu. Dakle, 120 godina je od tada. Veliki jubilej. Sve sa spektaklom kralja Nikole, koji je odmah poslao tom stanicom četiri telegrama, pored ostalih i ruskom caru. Da se podsjetimo da su Austrijanci u Prvom svjetskom ratu bombardovali i tu stanicu, potopili jahtu kralja Nikole, „Rumiju“, srušen je i spomenik Njegošu na Lovćenu, odnosno crkvica koja je postojala… Premnogo istorije, Čerčil je govorio da na Balkanu postoji više istorije nego što ljudi mogu da konzumiraju psihološki. Bar je bogat istorijom i 45 godina Radio Bara je isto već istorija.

RB/BI: Trudićemo se da ovo ne bude sentimentalno putovanje i da ne pretjeramo u sentimentalnosti, ali prosto se moramo prisjetiti dvojice ljudi kojih nema, a koji su otišli između dva naša razgovora. Prošli put ste u ovom studiju bili povodom 40 godina Radio Bara, takođe velikog jubileja. Tada su bili živi i Noco Brajović i Vicko Dedaj. Oni nisu bili samo Vaši saradnici, već i prijatelji.

Lekić: Oni su isto davali jedan doprinos toj atmosferi, obojica jako mladi. Pokrivali su oblast koja nije bila dovoljno poznata. Bili su jako stručni za miks pultom i u vezi s njim. Noco je bio višestruko darovit. I kao muzičar. Viktor Vicko, isto nezaboravan, imao je već neku prethodnu praksu. Tako da su oni rodonačelnici tog dijela posla i kao ličnosti su se nevjerovatno uklapali. Zasluženo je da ih pomenemo, iako je to jedan tužan momenat.

RB/BI: Vicko mi je bio gost jednom prilikom ovdje. Tada je bila aktuelna ona priča o kandidaturi za predsjednika. I ja ga pitam: „Vicko, zašto si za Ćakija da bude predsjednik Republike?“ A on onako jednostavno: „Bio je odličan direktor Radio Bara, biće odličan predsjednik.“ Kratko, iz iskustva.

Lekić: Pa dobro, to sam mogao da iskoristim u kampanji, kad već vraćamo taj film. Tada je, objektivno govoreći, tadašnja vlast bila uzdrmana, bez obzira na taj ishod, formalni. U Baru je bila ubjedljiva pobjeda jednog Baranina. Ja tu dajem više zaslugu nekome ko je ovdje rođen i rastao. A Vicko je imao originalnu opservaciju.

RB/BI: Vi ste bili član Radio Bara u onoj čuvenoj baraci. Sad mi je Selva, koja je 44 godine u Radiju, gotovo ima staž kao što Radio ima godina, rekla da niste bili u onoj prikolici gdje je sve počelo, nego da ste krenuli od barake, koja je, u ono vrijeme, bila velelepna.

Lekić: Da, bila je velelepna. Tačno, iz prikolice je sve krenulo. Došli su, iz solidarnosti, novinari iz cijele Jugoslavije. Vrlo brzo prešlo se u baraku. Imali smo osjećaj da je baraka jedan barokni objekat, veliki, divan. Iako je bilo šale da se ne zapalimo negdje, da se ne desi neko čudo. I nije se desilo. Posebno što je u pitanju period kada je formirana štamparija. U drugi dio barake stigle su, za nas, čudesne mašine iz Beograda. I to je bio jedan lijep uspjeh. Prije toga, sa biroa rada, mladi ljudi su otišli u Beograd na stručno osposobljavanje, prošli su neki specijalistički kurs i vratili se naši Barani kao već formirani štampari.

RB/BI: Bio sam u toj baraci, preskočio sam prikolicu. Znači baraka, pa „Agava“, pa sad ove sadašnje prostorije. Često sa pijetetom govorim o baraci, iako mi nigdje nije bilo ljepše nego u ovom studiju. Volimo nekako da se prisjećamo tih prošlih vremena i da ih titulišemo kao „stara dobra vremena“. Zašto je to tako? Što su stvarno dobra vremena ili smo bili mlađi pa je sve bilo ljepše?

Lekić: Pa, dobro, bez idealizacije, čemu su ljudi skloni, ali kada vrate nazad neko vrijeme koje je prošlo, jeste bilo ipak drugačije. Izvjesno, pozitivnije u atmosferi, u društvu.  Materijalni momenat koji je sada dominantan i stvara grč kod mnogih, nije postojao. Znali smo i mi za razlike u materijalnom položaju, ali bilo je mnogo normalnije. A sve je to bilo poslije zemljotresa. Citiraću Njegoša: „Nove nužde rađaju nove sile“. Znači, u jednoj katastrofi se zaista pojavljuju nove sile. S jedne strane, ne možemo zaboraviti veliku jugoslovensku solidarnost, ali i jedan ogromni entuzijazam ljudi u šatorima.

Donio sam jednu knjižicu, koju smo tada objavili, mislio sam da je imate, ali evo, čujem da nije baš poznata. Radi se o knjizi „Bar, aprila ’79.“ Dobro je što sam je donio, da se podsjetimo. Uređivački odbor Momčilo Popović, Gano Šlaković, Miodrag Lekić, Peđa Marinović. I to je jedno svjedočanostvo s fotografijama, sa tekstovima. Dva izuzetna teksta Moma Popovića i Boška Miloševića. Oni su bili već novinari koji su imali određenu reputaciju. Boško je bio dopisnik „Politike“, pa je samim tim smatran za doajena. Nekoliko godina prije toga je Pristan otišao u vazduh, 1975. godine. Stari Bar je ostao tamo gdje je, a Topolica definitivno postaje središte. Dešava se taj zemljotres, ogromna solidarnost. Bar duguje Jugoslaviji, bez obzira što je i kralj Nikola govorio da je Bar predodređen na progres. On je to uočio i zbog geografije i mnogo čega, i već je u njegovo vrijeme krenuo neki progres. Ipak, moramo se podsjetiti da je pruga Beograd-Bar izraz jugoslovenske solidarnosti, pa Luka Bar. Evo, sve do Radio Bara i tog Informativnog centra, odnosno štamparije, koju smo takođe dobili. Sve je to zasluženo, sve je to valorizovano. Nema ovih misterija kad stigne investicija – „đe su otišle pare?“ Tada nikome nije padalo na pamet da nešto sumnjivo radi. Sad je Bar nastavio sa svojom ekspanzijom u novom periodu.

A Radio Bar je već stari, dobri radio.

RB/BI: Činjenica je da je Radio Bar bio odskočna daska za mnoge kadrove. Momo Popović, Jovan Plamenac i Gorana Vujović otišli su u „Pobjedu“. Božo Pavlović u TVCG, Zoran Živković u Beograd, Ljilja Đindjinović za direktorku TV Festivala, Vasko Lalošević, Aćim Višnjić, Suljo Mustafić, pa i Vi, u političare. Nevjerovatan rasadnik kadrova jedna tako mala firma. Kako to objašnjavate?

Lekić: Ko bi rekao od one male barake? Ja sam onda prešao u Kulturni centar, ne direktno u politiku. Neću sad da ulazim u temu politike, politika je nezaobilazna organizacija društva. Ostala je ta veza sa Radiom i u Kulturnom centru. Sve je to bio prosperitet grada, tako da smo pored Radio Bara sa ovim dimenzijama štamparije i novina, tamo u Centru osnovali vrlo brzo arhiv, galeriju „Velimir A. Leković“, čak i muzičku školu. Ali kažem, to je samo bio izraz rasta Bara. Sad kad bi prešli na privredu, na neke važne oblasti, moram reći, Bar je postigao, poslije zemljotresa, veliki uspjeh. To je bilo jedno homogeno vođenje grada. Sa vrlo brzim odlukama i to je bila ocjena uopšte u Crnoj Gori, da je Bar prvi reagovao sa projektnom dokumentacijom, angažovanjem makedonske kooperative, što je isto bio dobar potez. Oni su imali iskustva poslije Skolja, 1963, a osjetili su i jugoslovensku solidarnost, pa su imali dodatnu moralnu obavezu, i motiv.

RB/BI: U onom intervjuu prije pet godina govorili ste o tom entuzijazmu koji je dominantno krasio Radio Bar u onom vremenu, o mladim, pametnim gimnazijalcima kojima ste pružili šansu, o avangardnosti Radio Bara koja se pored ostalog ogledala u saradnji sa čuvenim Studiom B, o štampariji koja je bila sa Radiom u sastavu Informativnog centra, ali i o izvjesnoj slobodi koju ste imali i koju ste osvojili u onom, kako neki kažu, rigidnom, jednopartijskom sistemu? Imaju li novinari danas više slobode nego što su je tada imali, ili da preciziram, meni se čini da ako nije cenzura, onda je svakako autocenzura danas veća nego što je bila?

Lekić: To je velika tema koja traje i drugdje, posebno ta komparacija. Danas su veće slobode a manja je odgovornost, ali ne generalizujem ni jedno ni drugo. Tada je osjećaj odgovornosti bio jači. Ne u smislu autocenzure da se nešto ne pogriješi nego, onako, poštovanje činjenica. Mora se priznati da su osvojeni prostori slobode, izraza, sad koliko je sve praćeno profesionalnošću… Jer novinarstvo nije samo imati slobodu nego biti kompetentan, profesionalan i javno odgovoran. Tako da je to tema koja je dosta komplikovana i ne može se generalizovati. Znam samo da na zapadu vrhunski novinari pripadaju eliti društva. Prema njima ljudi imaju veliki respekt.

RB/BI: Vidim da često gostujete na TV, sa nekim novinarima ste imali i replika i mimo emisija, itd. Ali znam da se ne libite da odete u raznorazne televizije, i da pričate uglavnom na ove političke teme, posebno o spoljnoj politici, gdje, objektivno, teško da imate nekog ravnog.

Lekić: Da, tu treba biti otvoren. Postoje dvije definicije koje me oduševljavaju, iako nisu suptilne, u kojima se pominje riječ „pas“. Ima jedna da je novinar „pas, čuvar demokratije“ i on traga za istinom, bori se, demistifikuje. I to bi bila pozitivna. Ali ima i ona da je novinar „pas, čuvar gazde“. Sad to zavisi, i u drugim sferama života, pa i u politici, kako ko shvata taj svoj posao i svoju društvenu ulogu.

RB/BI: Ovo moram da konstatujem. Sad na predsjedničkim izborima u Americi velika je vjerovatnoća da će u finalu biti dvojica starijih ljudi, jedan je blizu osamdeset godina a jedan je preskočio osamdeset. U Crnoj Gori, čini mi se, takvi kandidati bi bili dočekani na nož. Mnogi bi ovdje, da je do njih, i lapot uveli. Kakav je to odnos prema starim ljudima u Crnoj Gori? Izgleda da jedino u Crnoj Gori sa starošću ne dolazi mudrost…

Lekić: Vjerovatno je najbolja kombinacija ne otpisivati ljude koji imaju iza sebe neko iskustvo i neku mudrost, a opet ne negirati mladost kao izvor energije. Amerika je poznata po toj mobilnosti i u politici su imali mlade predsjednike. Džon Kenedi je, recimo, zapamćen višestruko i tragično na kraju, imao je 44 godine, prvi katolik, i tako dalje. Može da se to posmatra iz dva ugla: zar nisu imali nekog još da ponude iz mlađeg sastava, a opet, s druge strane, niko ne protestuje. I nije slučajno što mi u Radio Baru pominjemo tu temu, jer to je univerzalna tema generacija. Veliki je značaj američkih izbora, odnosno uloge predsjednika Amerike za cijeli svijet. Sad to je posebna tema da li je to dobro ili nije dobro, ali je činjenica. Neko rekao: „Ako je njihov uticaj na svijet tako veliki, što ga ne bismo mi svi birali po svijetu?“ Tako da je tema oko značaja američkog predsjednika nezaobilazno. E sad, kako će ići istorija dalje, da li će taj značaj da se povećava ili da se smanjuje, vidjećemo.

RB/BI: Kao jednog od najiskusnijih političara u Crnoj Gori, lidera Demosa, moram da Vas pitam, kao u onoj pjesmi sa „Splita 1970“, koju su pjevali Radojka Šverko i Serđo Endrigo: Kud plovi ovaj brod? Mislim na Crnu Goru, naravno.

Lekić: U Baru smo, na moru smo, imali smo brodove sad ih nemamo, nemamo čak ni do Barija. To me boli, kao mnoge i u Baru i u Crnoj Gori. I u vrijeme hladnog rata i gvozdene zavjese mi smo u Baru imali brod koji je probio tu zavjesu, ovako metaforički govoreći. I pola vijeka saobraćao između socijalističke i kapitalističke zemlje, i to je sve bilo normalno, odomaćeno. Sjećam se, jednom sam putovao u Bari sa Antom Radovićem koji je bio fudbalska legenda, a bio je na feribotu, govorio je italijanski bolje nego naš jezik. Išli smo kroz Bari Vecchia, to je stari grad, da popriječimo, i usput da promijenimo novac, legalno, nije se ništa mutilo. I Anto sjećam se, kao da je bio na Pristanu: „Ciao Antonio“, svi mu se javljaju, on pozdravlja. Inače, iz tog Bari Vecchia je Cassano, fudbaler, i kad je prešao u Milano, na sjever, postavljalo se pitanje da li da ga vole jer je govorio tim dijalektom iz Barija koji je Anto perfektno govorio. I mi sad poslije toliko vremena nemamo brod, nemamo liniju. Drač ima nekoliko brodova dnevno, saobraća Drač-Bari, ili Brindisi ili Ancona, Dubrovnik takođe, održava tu liniju.

Dosta je nepoznanica, ako bismo se zadržali pri metafori, mene ne brinu uzburkane vode koliko me brine naša navigacija i kapetan. Mislim da ako bismo prešli na ove teme koje su dramatične, a to je da je sada, valjda, kulminacija jednog procesa koji u dužem periodu traje – da su se vremenom političari kriminalizovali, kriminalci se politizovali, a segmenti pravosuđa i jedno i drugo. Naravno, odmah dodajem – ne generalizujem, ali vjerovatno sad živimo te pojavne oblike kroz ove spektakle hapšenja. Ne možemo izbjeći taj zaključak da smo nesposobni da se organizujemo, ili nemamo motivaciju, ili nema ugrađivanja. Otišle su stvari daleko u tim deformacijama. Mene bi pitali nekada, kad su bili kriminalni obračuni u Baru, možda nisu ni završeni, a znaju me kao Baranina i držim do toga: „Kako Bar sad to postade?“ Ja sam bio bez odgovora, tuga me hvatala. Ja sam rastao u Baru koji je bio manji ali i tada je bilo i grča i mladosti i fer tuča, ponekad. Čuveni Mitar Dabanović je jednom ispred „Rumije“ nokautirao nekoliko pomoraca i on, kad bi nekoga oborio udarcem, nikada nije imao nastavak nogom.

A, „kud plovi ovaj brod“… trebalo bi neko sidro da se presaberemo, da vidimo posadu… pa da krenemo jače.

RB/BI: Aktivni ste na društvenim mrežama, mi smo prijatelji i na Facebooku. Prije neki dan sam vidio, a povodom bombardovanja Izrela od strane Sirije, dronovima i raketama, jednu Vašu konstataciju da jedan rat često proizvodi, uprošćavam naravno, novi rat. Plašite li se nekog velikog zaoštravanja na Bliskom Istoku?

Lekić: Plašim, naravno, to nije daleko od nas. Pratim intenzivno i sa velikim interesovanjem… to sam studirao, radio dosta u toj oblasti. Sad je na tom trusnom Bliskom istoku jedna nova spirala, jedna nova stranica, vrlo opasna. Jedna velika zemlja, značajna i vojno moćna, Iran, napao je i gađao Izrael, koji je opet vojno još moćniji. Znači, više nije samo tema Gaza koja je sama po sebi dramatična. Ima puno licemjerstva, različitih aršina i tako dalje. Dakle, vrlo kompleksna tema Izrael i Palestina, dvije paralelne istine, ali u ovom trenutku to je bez sumnje mjesto patnje. Čitam juče, deset hiljada žena je ubijeno za ovaj period u Palestini. Možete misliti koliko siročadi je ostalo, i koliko je djece ubijeno. Tako da je sve to blizu i dramatično, a Crna Gora pokazuje da je na međunarodnom planu potresi, recimo u regionu, lako destabilizuju. Evo sad ima glasanje za Kosovo, pa pitanje drame Palestinaca takođe se prelama ovdje, tako da je region jedan sistem spojnih sudova. Neće biti ni stabilne Crne Gore, ni Bosne, ni Srbije, ni Hrvatske ako se region ne stabilizuje. Pričamo o nečemu što je drama drugih, ali se seli i prema nama.

RB/BI: Za kraj sam ostavio najteže pitanje. Igrate li još tenis?

Lekić: Igram, igram… U evoluciji fudbala i stonog tenisa sam počeo. Ne slučajno sam pomenuo 100 godina Mornara kao događaj. Bar je bio jak stonoteniski. Imao je dva prvaka Crne Gore, pokojnog Mikija Mijuškovića, a jednom je i moj brat Bato Lekić bio šampion. Poslije smo Vanja, Mikičin brat i ja, nastavili. Nismo imali taj format njihov. Zašto? Zato što su oni trenirali u onoj njihovoj učionici i onda niko nije mogao da uđe bez nas dvojica. I kad bi njih dvojica pravili pauzu, mi bismo počeli da igramo. Tako da sam prešao na tenis. Moja igra je kombinacija stonog tenisa i fudbala i nezgodan sam protivnik. Nisam imao trenera. Igram stalno i to mi pričinjava zadovoljstvo. Ovih dana dolazi Ilir Husić iz Afrike. Pitao me da li da nosi reket, rekoh mu: „Obavezno!“

The post Miodrag Ćaki Lekić: Radio Bar je već stari, dobri radio first appeared on BARinfo.