Knjiga sadrži pedeset četiri autorska teksta Barana i Baranki u kojima evociraju uspomene na grad pod Rumijom, njegove ljude i događaje: počinje “Bulevarom 24. novembra” dr Zorana Živkovića, a završava “Plovidbom” Miodraga Lekića. Osim u knjizi, priče su objavljivane i u istoimenoj rubrici na portalu Bar Info, Lokalnog javnog emitera “Radio Bara” koji je i izdavač djela. Urednik je Milan Vujović, a pokrovitelj Opština Bar i njen predsjednik Dušan Raičević.

Izrazivši zadovoljstvo što je Radio Bar kao Lokalni javni emiter omogućio da i preko izdavačke djelatnosti ostvari komunikaciju sa čiatocima, mr Ivan Jovović je “Bar u hodnicima sjećanja” I i II nazvao bibliografskom referencom našeg grada. Prema njegovim riječima, Milan Vujović je uspio u namjeri da animira značajan broj ljudi, i to značajan dio ličnosti sa odgovarajućim referencama da ostave pisani trag o gradu koji u njihovim životima ima neizostavnu simboliku.

“Žanrovski, ovu knjigu teško možemo determinisati i odrediti joj karakter, jer je nastala spontano, sa naglašenim viškom emocija i reminiscencija na ljude i događaje koji su obilježili i odredili savremene društvene tokove ovog grada. Upravo njen slobodan stil, koji od nekog istorijskog osvrta često prelazi u anegdotsku interpretaciju, daje širinu predmetnoj tematici, gdje autori članaka posjeduju neke svoje intimne markere identiteta ovog grada koje su podijelili sa širim auditorijumom. Sadržina ove knjige eksplicitno pokazuje svu slojevitost identiteta Bara, što možemo objasniti činjenicom da je za vijek i po Bar četiri puta mijenjao svoju urbanu fizionomiju, što je prouzrokovalo i promjenu demografske strukture stanovništva, sa svim onim društveno-istorijskim refleksijama koje su u minulom vremenu oblikovale karakter Bara, učinivši ga pogodnim mjestom za život, kako ljudima čiji preci na ovim podnebljima žive vjekovima, tako i onima kojima je Bar tek nedavno postao mjesto prebivališta”, kazao je Jovović dodajući da je to, vjerovatno, i najveća vrijednost publikacije, da su između korica knjige zastupljeni autori kolumni čije bi impresije i percepcije, kada bi se komparativno sagledavala struktura teksta, djelovale tako udaljene, ali sve u konačnom imaju jedan, zajednički imenitelj – Bar”, istakao je Jovović.

Jovović smatra da je bez obzira na demonstrirani stepen erudicije, svaki od autora pokazao emociju prema gradu, predstavljajući fragmente nekog ličnog iskustva čime se dobila koloritna slika Bara koja bi mogla da bude polazna osnova  za sagledavanje i tumačenje sociološkog i kulturoločkog konteksta Bara, to jest njegovog savremenog iskaza.

Po riječima njegovog direktora, Radio Bar je ovom knjigom pokazao otvorenost u radu što su prepoznali autori kolumni, ali i čitaoci portala, s obzirom da su mnogi tekstovi izazvali veliku pažnju, odnosno, čitanost. Izrazio je zahvalnost i zadovoljstvo što je promocija knjige “Bar u hodnicima sjećanja” uvrštena u program jubilarne proslave Dana oslobođenja i Dana opštine.

Osvrnuvši se na oba izdanja “Hodnika…”, od kojih je jedan započeo u martu 2022,  a drugi u oktobru 2023, Milan Vujović je podsjetio da je među 106 autora trideset šest žena, te da je vodio računa i da u knjigama budu zastupljeni Barani sve tri vjere. Duguje, kazao je, zahvalnost Željku Miloviću koji ih je opremao fotografijama i Vesni Šoškić koja je, kao i njen nasljednik Ivan Jovović, podržala ideju o hodnicima sjećanja. Naročitu zahvalnost, kazao je, duguje predsjedniku Opštine, zbog njegove bespogovorne spremnosti da Opština finansira štampanje obje knjige.

Prema riječima Vujovića, više od 95 posto onih koje je pozvao, napisali su tekst.

“Većina rado, a tamo gdje je bilo dvoumljenja, bio sam uporan, pa i dosadan. Naravno, kad sam smatrao da je autor bitan i da ima o čemu da se glasne. Ostali su imali valjane argumente zbog kojih ne mogu da pišu”, kazao je Vujović dodajući da bi u trećem serijalu mogli da se nađu tekstovi onih Barana koji su aktivni, ali i onih koji su nekad stvarali u svom gradu. To bi, po njegovim riječima, mogla da bude zaokružena cjelina.

Predsjednika Opštine i pokrovitelja izdanja raduje činjenica što je Opština bila u mogućnosti da podrži sjajan projekat pod nazivom “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Kroz rad sam naučio da se Bar može okarakterisati sa dva ‘S’. Prvo su selidbe, konstantne selidbe grada sa jedne na drugu lokaciju i uvijek uz te selidbe – sjećanja koja su pratila mnoge moje sugrađane – i one koji su iz Starog Bara odlazili do Pristana i one koji su, odlazeći sa Pristana, prelazili na neke nove lokacije u dijelu novog Bara. Imam osjećaj da je ta kultura sjećanja, toliko snažno prisutna u našem gradu, temelj na kojem počiva i današnje društvo. U trenucima kada su reviziji skloni svi ljudski postulati i sve one vrijednosti koje baštinimo, ovdje,  u Baru, ali i u Crnoj Gori, jedino što ne može biti sklono toj reviziji jesu naša sjećanja”, istakao je Raičević i objasnio zašto je bilo izazovno odgovoriti zadatku koji je Milan Vujović stavio pred njega.

“Nije to bilo zbog činjenice da treba da dam doprinos, već zbog sumnje da li ću ispuniti očekivanja čovjeka koji nas je okupio, motivisao da provedemo nekoliko trenutaka sami sa sobom, revidiramo sve ono što su naša sjećanja i krenemo da pišemo. Na samom početku sjetio sam se onog prvog pravila moje profesorice književnosti na fakultetu u Dubrovniku, Tane Dušilo Kević, koja je govorila: ‘Pišite srcem, pa tek onda koristite glavu da ispravljate’. I upravo sam nastojao da pišem srcem, da se prisjetim svih onih dragih ljudi koji su obilježili moje djetinjstvo, ali i da spomenem sve one sa kojima svakodnevno radim, nastojim da stvaram i da idem onim pravcem koji su naši prethodnici, u konkretnom slučaju roditelji, trasirali. Privilegija je danas raditi sa Igorom Miloševićem, sinom Danila i Race Milošević, ili sa Milicom Ulićević Nikočević, kao što je bila privilegija raditi u jednom periodu, a nadam se da ćemo ponovo sarađivati, sa Markom Popovićem, sinom Mika Popovića i mnogih drugih ljudi koji su dio sebe ugradili u temelje ovoga grada. Mi smo tu da nastavimo njihovu misiju i da ispunimo očekivanja svih vas. Upravo ćete vi, čitaoci ovog, sad već mogu reći, zaista sjajnog djela, presuditi.  Naš put ovdje nije završen, ovo je samo početak novih edicija, jer sam siguran da u Baru ima još hodnika sjećanja koje moramo da osvijetlimo i da ostavimo u amanet generacijama koje dolaze”, poručio je Raičević.

Jedan od autora koji je sinoć sa publikom podijelio utiske o knjizi je Miodrag Ćaki Lekić koji je, prije nego što se otisnuo u diplomatske i političke vode, pored ostalog, bio i direktor Radio Bara. Kazao je da je dok je pisao imao tremu jer se radilo o jednoj ozbiljnoj, emotivnoj temi, odnosno zadatku. Lekić posebno ističe dvije dominantne tačke – Stari Bar i Pristan.

“Meni je zaista bilo jedno od većih uzbuđenja u životu putovanje iz Starog u  novi Bar, do Pristana, uz nezaboravne vozače Alja Beharovića i druge. Mislio sam da ću cijeli život ostati na toj liniji i smatrao da će moj život biti vrlo uzbudljiv i bogat ako tako ostane. Život me odveo dalje, šire, tamo sam se snalazio kako sam znao, a  ako mi je polazilo za rukom, to je bilo upravo zbog te dvije tačke, jer sam poslije Pristana i Starog Bara bio spreman i za zapad i za istok, imajući u vidu da je Pristan bio dominantno mediteranski u humoru, odnosima, more pored, plivači, dok je Stari Bar bio orijentalan, ali u sve tri vjere, jednako pravoslavni, muslimanski,  katolički. Dodinuo sam i tu temu, radujući se da je Stari Bar ne samo opstao za razliku od Pristana, nego je i revitalizovan. Mislim da ove tri boje moraju ostati u nekoj ravnopravnoj liniji, jer ako jedna bude predominantna, onda to neće biti Stari Bar”, smatra Lekić zaključujući da su to dvije tačke koje su bile dominantne, ali da se sa jednakim respektom odnosi prema Spiču, Crmnici,  Dobroj Vodi, Ostrosu… “jer sve te komponente čine Bar neponovljivim”.

Lekić apostrofira da je dežurna riječ sinoć bila “sjećanje”.

“Andrić je govorio da je sjećanje istinitije od istine i vjerovatno je u pravu, jer sjećanja su komponente emotivnosti. U tom smislu, ova knjiga je u svom sadržaju  izvaredna, što  je vrlo značajno  i za buduće čitaoce, pa i istraživače. Niko od nas autora nije imao pretenziju da piše istoriju u prvom licu jednine, niti da pretendujemo na književne domašaje, još manje. Ali jedni i drugi će čitati ove dvije i neke njima slične knjige, i otkrivati duh vremena. Milan ima ogromne zasluge kao i svi koji su knjigu prepoznali kao vrijedan projekat koji treba da se nastavi. Radujemo se novim ljudima koji dolaze u Bar, ali biće važno da shvate da ovo nije grad kao jedan atraktivan prostor, nego grad koji ima korijene i koji treba na neki način poznavati, pa i kroz njegovu prošlost”, istakao je Lekić.

Književnica za djecu, advokatkinja, nekadašnja manekenka Jelena Vukić, nije rođena u Baru, a voli ga, naglasila je, kao da jeste. Postojalo je nekoliko momenata  u kojima je osjetila da pripada ovdje, da se prilagodila, pustila korjenje i da se  između nje i Bara rodila velika, iskrena i ozbiljna ljubav. Jedan od tih momenata je i onaj kada ju je Milan pozvao da piše za “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Jedno je kada se negdje osjećaš kao kod svoje kuće, a drugo kada shvatiš da te i tvoji sugrađani doživljavaju kao nekog svog. ‘Bar u hodnicima sjećanja’ nas šeta kroz različite periode ovog grada, za neke poznate, za neke zaboravljene. Autori tekstova su ljudi različitih generacija, pa se dobija mnogo različitih perspektiva i doživljaja Bara, opet za neke nepoznatih, a za neke neobičnih. Ja sam, recimo, saznala da nije samo meni najvažnija sporedna stvar u životu košarka, da među mojim sugrađanima ima ozbiljnih pisaca i filmofila. Upoznajemo se sa njegovim prirodnim ljepotama, skrivenim mjestima, saznajemo dobro čuvane tajne. Sve ove priče imaju višestruki, kulturni, geografski, pa čak i istorijski značaj. Međutim, za mene najveći utisak ostaje to da je ‘Bar u hodnicima sjećanja’ priča o nama, za nas, kroz koju se međusobno upoznajemo i više vezujemo i razumijemo. Svaka priča oživjela je mnoga sjećanja, dotakla je mnoga srca i svako će u njima naći ponešto što će ga nasmijati ili rastužiti, nečemu naučiti, donijeti mu u dušu malo sjete ili mu ugrijati srce. Tako se, barem, ja osjećam kada čitam, svaki put”, otkrila je Jelena Vukić uputivši zahvalnost Milanu Vujoviću “koji je omogućio da čitamo jedni o drugima, kako bismo se više razumjeli i cijenili, te tako zajedno unaprjeđivali naš voljeni grad”, zaključila je Vukić.

Autorka jednog od tekstova, apotekarka Dženeta Kalamperović, obraćanje je započela svojom pjesmom o Baru: “U kamenu, kad uho prisloniš, odjekuju koraci dobrih ljudi što ga usidriše i vezaše se za njega. U korijenju, masline duboko su sakrile sve tajne barskih prošlih vjekova. Svako zrno pjeska nosi dašak ljubavi iskrene…”.

Inspiraciju da piše svoju priču o Baru dao joj je doktor Ljubo Živković, kazala je Kalamperović, podsjećajući da je u Baru “već dva puta punoljetna”.

“Svoj radni staž sam, prije bolnice, počela u ‘Montefarmu’, a posle u barskoj Bolnici. Prvi susret sa dr Živkovićem bio je: ‘Mala, mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne naučiš ovaj starobarski’. Živim ovdje 36 godina, ne računajući ono vrijeme kad sam prvi put zakoračila u ovaj grad, a to je punih 40 godina. I svoje korijenje sam pustila ovdje, i moji su pustili korijenje, moja djeca i moj brat, tako da nas mnogo toga veže za ovaj grad. Kad sjedim sama u ‘Martini’ i posmatram brodove kako odlaze, kako odlaze ljudi na neke nove destinacije, ja im samo mahnem i kažem ‘ovo je moj grad, meni je ovde najljepše i ne odlazim iz njega’. Ljudi u ovom gradu vas prihvate objeručke i svi misle vi ste taj koji je najbolji došao u ovaj grad i prime vas kao svoga u svoju kuću. Barani svakoga prime i dignu do neba, ali ako oni imaju nešto protiv Barana, koji su toliko široki, toliko duboki kao more, onda ih puste da sami padnu”, smatra Kalamperović koristeći priliku da pozove sve dobronamjerne ljude da dođu u Bar i da ga zavole kao što je to ona učinila.

Na kraju je navela stihove pjesme “Ako voliš” poznatog persijskog filozofa i pjesnika Dželaludina Rumija:

“Ako voliš, pusti

nek ljubav preuzme vlast,

nek preotme srce,

nek pomuti razum,

nek ukalja čast.

Trezan bi brinuo

da stvari ne krenu po zlu,

ako voliš samo dođi,

dođi i ostani tu.”

The post VIDEO-Jovović: Bar u hodnicima sjećanja I i II možemo nazvati bibliografskom referencom našeg grada. first appeared on BARinfo.

Ta verzija će ostati jedan duži fajl u mom kompjuteru s neizvjesnom daljom sudbinom, pa za ovu priliku objavljujem fragmente iz dužeg teksta. Sve kao prilog barskoj hronici, pretežno u periodu rasta barskog dječaka jedne generacije. Poželjno bez viška lirskog tona. Ako to bude moguće.

Između Točila i Duvara  

Neću početi baš ab ovo, ali prije pisanih redova o ličnom i generacijskom amarkordu sve u lavirintima sjećanja, dakle, prije zapisa o barskim mjestima, ljudima i događajima jednog vremena, sam Bar zaslužuje pisane redove, makar i najkraće, o svom trajanju. Jer naše pojedninačne barske živote i sjećanja je teško do kraja objasniti bez slike o Baru čiji smo dio, a koji je uslovljavao naše navike, karakterne osobine, vrline i mane, način razmišljanja, humor, način govora…

Drugim riječima, i simbolička priča o barskoj tajni vjekovnog trajanja u različitim vektorima vremena (i nevremena) jeste neophodna za razumijevanje lokalnog mentaliteta koji se postepeno gradio stvarajući jednu specifičnu, barsku tradiciju. Što je ostalo od nje, danas je jedno drugo i važno pitanje.                                          

Bilo je mnogo događaja i pojmova iz daleke istorije i šarolike geografije Bara koji bi životno karakterisali grad, njegove lokalitete, dešavanja i ljude.

Stari Bar, Novi Bar (Pristan), Spič, Crmnica, Mrkojevići, Ostros… da, stižem i do Topolice, dakle, sve te istorijske, kulturne, običajne, vizuelne, arhitektonske, folklorne specifičnosti su na svoj način bogate opet posebnim pričama, dijalektima, životnim filozofijama, ličnostima odakle nije lako izvući dominantan životni simbol kao trajniju poruku Bara.

Opredjeljujem se u tom mnoštvu određenja i asocijacija za riječ – plovidba. Kao inkarnaciju otvorenosti i progresa. I putovanja. Uz dragocjeno prisustvo Svetionika, onog stvarnog i simboličkog putokaza koji ispraća barskog putnika, ujedno ga podsjećajući i na obavezu povratka. Makar u mislima. Govorilo se ranije da je tradicionani Baranin kupovao kartu na šalteru putničke stanice tako što bi prvo saopštio da hoće “jednu povratnu” da bi poslije kraće pauze rekao i mjesto gdje je krenuo.

Konačno putovanje, preciznije plovidba, jesu simboli Mediterana. Naš jadranski dio jeste ulazak u veliko mediteransko more, koje je, kako nas istorija uči, izvor progresa na širem prostoru. Ne slučajno se kaže da je civilizacijski razvoj išao ovako – najprije se Evropa mediteranizovala, a zatim svijet evropeizovao. 

Naša mala jadransko-mediteranska tačka vjerovatno nije bila u ovim velikim ciklusima kretanja šire primjetna. Moglo bi se pretpostaviti, zapravo sam siguran u to, da je ta životna tačka, odnosno da su njeni žitelji, bili prije svega oprezni, moguće i preoprezni, ali otvorenih očiju, osluškujući iskustva drugih, čekajući svoj momenat.

Navedenu putanju progresa na našem prostoru, spajajući prošlost i budućnost, lijepo je opisao, zatim aktivno podsticao, prosvijećeni crnogorski kralj Nikola Petrović.

Vladar – pjesnik u “Barskom kolu” to saopštava već prvim riječima:

“Davno Bar se naslonio pod Točila od Rumije

kakve priče iz starina kazivati on umije…”

Očigledno veliki poštovalac drevne istorije Bara, crnogorski suveren nas podsjeća i da je po stijenama, dragocjenim travama i izvorima starobarskih voda, negdje pod Rumijom sve počelo u našoj priči. Tamo je i mudrost, tamo je krenuo i pluralitet vjera, tamo je, po svemu sudeći, tajna ne samo početka, već i barskog trajanja.

Isti kralj prilikom svečanosti polaganja temelja Pristanu ili Novom Baru, 1908, usmjeravao je drevni grad ka budućnosti i progresu ovim riječima: “Pogledajte onaj duvar što se dužinom od dvjesta metara već pruža od sredine Volujice ka sjeveru. Ovaj će duvar zaustaviti bjesnilo Adrije… Iza tog duvara ulivaće ovamo brodovi od svih barjaka da unose u nas industriju i prosvjetu svjetsku.”

Kralj Nikola je dalji pravac razvoja Bara očigledno vidio prema moru i otvorenosti Mediteranu.

Prošle su mnoge generacije u tom ambijentu susreta svjetova u Baru. S ispričanim i neispričanim pričama. Sa sjećanjima. Vjerujem pouzdanim. Mudri Andrić je pisao da su sjećanja nekada istinitija od istine. 

I priča potpisnika ovih redova je jedna od mnogih iz generacija koje su rasle u navedenim geografsko – istorijsko – kulturnim determinantama. Između Točila i Duvara.

Da bi vremenom zajedno, skoro svi, stigli do Topolice, nekada prostora livada koje, iako prostrane, nismo kao djeca pretjerano primjećivali, još manje dešifrovali urbanu budućnost Bara koja se, izgleda neminovno, selila baš tamo.

Putovanja između Pristana i Starog Bara

Pripadam prvim poslijeratnim barskim generacijama.

Rođen sam na Pristanu, u zgradi elegantnih linija na Volujici, bivšem hotelu “Marina” u kojem je nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, uz adaptacije, bilo smješteno barsko porodilište. Lijepo zdanje je nosilo ime Marina, po ćerki Đuzepea Volpija, koji je bio spiritus movens “Barskog društva” (ili izvorno “Compania di Antivari”), sa sjedištem u Veneciji. Volpi će kasnije postati značajan protagonista italijanske istorije, ličnost koju sam u Italijii proučavao i o njoj pisao u svom radu “Volpi, poslednji venecijanski dužd”.

Životne okolnosti, sada ću reći vrlo srećne, omogućile su mi da jedan dio djetinjstva provedem na Pristanu, a drugi u Starom Baru. Tamo smo se preselili u jednu, za tadašnje starobarske prilike, prostranu kuću, odmah ispod Gimnazije u kojoj je radio moj otac Nikola.

Kasnije, a poslije nezaboravnih starobarskih godina, ponovo ćemo se seliti u Novi Bar, u lijepo naselje pored gradske ambulante. Imali smo i lijepu kuću i uređenu baštu, slično i drugima u tom prijatnom, solidarnom i prijateljskom komšiluku.

Vožnja između Starog i Novog Bara, na nekih pet kilometara je bila posebna priča. Putovanja najčešće gradskim autobusom u kojem su Aljo (Beharović) i Sait (Asović) bili i ostali legendarni tandem vozača i konduktera. Te vožnje u oba pravca sam doživljavao kao veliki događaj u mom životu. Ozbiljno sam tada mislio da ako, vozeći se tom linijom, i trajno ostanem na relaciji Stari Bar – Pristan moj život će biti dinamičan, uzbudljiv i uspješan.

Životna biografija me je odvela, ipak, nešto dalje od planiranih pet kilometara.

Iako mnoga iskustva iz perioda mog djetinjstva dodiruju i druge krajeve barske opštine, a moje porodične linije stižu i do Crmnice i Dobre Vode, opredjeljujem se u ovim redovima pretežno za sjećanja na Pristan i Stari Bar, za Duvar i Točila, za taj skladno prožimajući barski, uslovno rečeno, Zapad i Istok.

Stari grad

Stari grad zaslužuje posebno mjesto u svim razgovorima o Baru. Ne samo zbog poštovanja prema najstarijem članu barske porodice, već zato što je tamo, izgleda, skrivena misterija barskog trajanja. Grad, između ostalog, pun tajni.

Od one zašto se Bar (Antibarum, Antivari…), jedini među starim gradovima na Jadranu, odmakao pet kilometara od mora – sve do pitanja: otkuda još snaga, i to ne samo duhovna, napuštenom gradu?

Ako bih se poslužio slavnom rečenicom Fernanda Brodela koji je napisao da nakon osvajanja i surovog razaranja sjajne vizantijske prijestonice Konstantinopolja 1453. godine ,,u tom već dugo mrtvom gradu nekim čudom njegovo srce je ostalo živo” – onda bi se nešto slično moglo reći za Stari Bar. Jer, odavno je skelet od grada u kojem tajanstveno lebdi njegov duh. I traju njegove priče i poruke.

Dvije životne faze me posebno vezuju za Stari Bar.

Prvo, dječaka. Svakog dana iz kuće me je pogled nizbježno vodio ka Starom gradu. Napušteni grad sa svojim istorijskim kulisama bio je idealno mjesto za razne dječačke igre. Nije slučajno da je poznata priča književnika Milenka Ratkovića smještena u Stari grad i to pod naslovom ,,Grad dječaka”. Razne priče su povećavale ne samo tajanstvenost već i draž igrama u Starom gradu. Pričalo se da tamo ima i duhova, da se krije blago, da ga je neko već pronašao ili da zamalo nije pronađeno, da vrijedi pokušati ponovo…  Ali, govorilo se i da je neko pronašao “đavolji dukat” što mu je opredijelilo, možemo da slutimo kakvu, životnu sudbinu. Bilo je, dakle, mnogo priča, očigledno i onih fantastičnih. Ambijent napuštenog grada je pogodovao tome.

U svakom slučaju, trudili smo se da dječačke igre završimo prije mraka, ne želeći, pa i zbog straha, da provjeravamo, i to još u mraku, priče o duhovima. 

Druga faza mog “druženja” sa Starim gradom dolazi kasnije, početkom ‘80-ih godina, kada smo iz Kulturnog centra, gdje sam radio, vodili veliki poduhvat obnove i revitalizacije tog davno napuštenog grada. Ona je podrazumijevala i obnovu dijela objekata, posebno onih spomeničkih vrijednosti, ali primarno stručnu konzervaciju zidina, fortifikacija i arheoloških cjelina.

Moje dvije životne faze, dječačka i odrasle osobe, druženja sa Starim gradom su ostale i moje trajno životno bogatstvo. Već se radujem i onoj trećoj, po malo započetoj fazi mog odnosa sa Starom gradom. Smirenim šetnjama tamo u mjestu daleke istorije. Pa i moje skromne životne trilogije vezane za ovaj čudesan grad u kojem – da opet preuzmem metaforu – srce, negdje skriveno, još kuca.

Pristan    

Ako Stari grad, uprkos vidljivim tragovima i ožiljcima istorije, prkosi vremenu i stameno stoji ispod Rumije, Pristan istorijski mnogo mlađi, nažalost, više ne postoji. Surovo je otišao u vazduh. U ime širenja luke. Neobična sudbina grada koji je nastao uz luku i bio zapravo njeno čedo. One luke građene u prvoj deceniji 20. vijeka. Grada koji je, kažu, morao kasnije da nestane, upravo u ime daljeg širenja moderne luke.

Sve je počelo veličanstveno. Kralj Nikola je svečano inaugurisao Pristan održavši veliki, vizionarski govor. U italijanskim izvorima o tom vremenu se može naći i komentar da se radi o budućem porto franco i “Monte Karlu na Jadranu”.

Ulice i trgovi su projektom bili lijepo povučeni, zatim brižljivo sagrađeni. Urbani dio grada se prostirao u podnožje Volujice, s jednim brojem kuća, vjerovatno najljepšim, upravo na tom brdu odakle se pružao divan pogled na barski zaliv, od Pristana do negdje Ratca. Ulice i dva veća trga su se slivali prema restoranu “Obala” i autobuskoj stanici, odakle je započinjao put prema Velikom Portu, ispod drugog dijela Volujice koja je, prema riječima crnogorskog kralja, “zaustavljala bjesnilo Adrije”. Posebnu draž slici Pristana davao je voz koji bi svakog dana u 7 sati kretao sa lijepe stanice u samom centru grada, nakon rituala i zvižduka njenog šefa, Luke Ivanovića.

Pristan. Život u njemu je imao posebnu atmosferu, prilično mediteransku, podsjećajući u nekim elementima života na gradiće italijanskog juga. Život u materijalnom smislu je bio skroman, atmosfera familijarna i solidarna, ličila je na neki oblik besklasnog društva. 

Sve je nekako vodilo moru koje je bilo sastavni dio života i svijesti stanovnika Pristana. Ribarska zadruga se nalazila tik uz more. Igrala bi se odbojka pored zadruge, na morskoj travi koju su Pristanjani zvali morava.

Mnogi Pristanjani su lijepo plivali.

Postojao je i vaterpolo klub. Ipak, bez većih šansi u odmjeravanju sa gigantima u tom sportu iz Boke.

Bio je uočljiv veliki kontrast između pristanskih plivačkih stilova i plivanja kupača iz unutrašnjosti Bara. Poneko od ovih drugih bi dolazio na kupanje i uz pomoć rekvizita u obliku tzv. tikvica ili šlaufa… Ovaj raskorak između elegantne pristanske škole plivanja i drugih koji su način plivanja podredili primarnom cilju da se sigurno vrate poslije kupanja svojim kućama – bio je i predmet šala, svakako dobronamjernih. Naravno, bilo je šala i u suprotnom smjeru. Kupači s rekvizitima su bili bolji lovci, voćari, majstori zanata od elegantnih plivača s Pristana. 

Bioskop, biblioteka, igralište

Na Pristanu je postojao bioskop ili kino kako se još nazivalo. Kino, italijanska riječ, u barskoj upotrebi označavalo je i neki životni zaplet s elementima komičnog, pa bi opisna rečenica nekog događaja najčešće išla: “Što da ti pričam, to je bilo kino.”

Bioskop je za moju generaciju bio od ogromnog značaja. Sada pouzdano mogu reći – kulturnog i emancipatorskog značaja. Gledali smo sve filmove koji su prikazivani. Mogli smo preskočiti lekcije iz škole, trening na igralištu, ali film nikako. Znalo se u gradu već prije podne da li je tog jutra autobusom iz Beograda “stigao novi film”.

Uz filmove gledali smo zapravo život, dosta različit od našeg, koji se odvijao drugdje, pa i daleko od naše jadranske tačke.

Tako je i veliki filmski Holivud stizao u mali primorski grad gdje se nije mnogo toga uzbudljivog dešavalo, pa smo, valjda i zato, još više upijali filmske zaplete i glumce, zatim ih komentarisali, nešto vjerovatno i imitirali.

Ako smo se visoko držali u filmskom repertoaru, način prikazivanja je bio specifičan, srazmjeran vremenu u još uvijek skromnom razvoju Bara.

Bioskopsku salu smo smatrali lijepom i velikom iako ona to objektivno nije bila. Grijanja zimi, naravno, nije bilo. Filmovi bi imali tri čina, a poslije prvog i drugog bi išla pauza. Pušači, i ne samo oni, u pauzama bi izlazili napolje.

Dešavalo bi se ponekad da kinooperater tokom prikazivanja filma nekako zamijeni činove, pa bi treći čin išao prije drugog. Gledaoci bi najprije bili zbunjeni, zatim u jednom trenutku shvatili o čemu je riječ, nakon čega bi počinjalo glasno dovikivanje kinooperateru Branku Plamencu da je neka greška. Onda bi se sve zaustavilo, traka premotavala, opet bi krećala i pauza. Zatim svi opet u salu, uz pokušaj da se sjetimo gdje smo ono stali.

Pamtim i da nije bilo nervoze u sličnim i drugim nevoljama. Bioskop je ostajao naše magično, kultno mjesto, svi srećni da postoji. 

U stvari, sada mi se to čini, cijeli Pristan je ličio na kino, na filmsku kombinaciju felinijevskih i neorealističkih scena života u njemu.

Na Pristanu pored velikog restorana “Obala” na čijoj terasi bi ljeti svirala muzika, odigrao i poneki ples, nalazila se biblioteka i čitaonica. Izgled gradske biblioteke je bio nekako svečan, s crvenim tepihom već od ulaza, sa dvije ugledne barske gospođe, tada ipak drugarice, bibliotekarke – Branke Berginc i Zore Brajović.

Pristan je, rekoh već, imao izrazito mediteransku atmosferu, što se odražavalo na način komunikacije, s dosta šala. 

Tokom Drugog svjetskog rata, uprkos okupaciji, na Pristanu, objektivno, nije bilo rata. Nedaleko ga je bilo. Ostalo je u priči da se tokom italijanske okupacije jedan Pristanjanin pribiližio morskoj zoni koja je bila zabranjena za prilaz. Na pitanje italijanskog stražara: “Dove?” (Gdje?), Pristanjanin je odgovorio istog momenta – “Tu, do bove”. Ovim odgovorom, čak i u rimi, sve je prošlo vrlo pacifistički.

Pamtim vrlo dobro da sam još kao dječak na Pristanu čuo italijanske kancone, one koje se kao vječite i danas čuju u Italiji, i ne samo tamo. Jedan od Pristanjana u najljepšem smislu riječi, Vasko Prelević, pjevušio bi napolitansku “Marucelu”, neko drugi “Parla mi d’amore Mariju”…

U društvu kojem sam pripadao je postojao kult muzičkog festivala Sanremo. Pratili bismo ga, na početku, putem radija.

Igralište i sport su bili velika škola, posebno atmosfera oko “Mornara”. Igrali smo obično dvije sportske discipline (u mom slučaju fudbal i stoni tenis) dok su se neki Barani sa zapaženim uspjehom takmičili čak i u više sportova. Moj brat Bato je bio jedne godine prvak Crne Gore u stonom tenisu i crnogorski omladinski reprezentativac u rukometu.

 Ukratko, sport je bila značajna determinatna našeg razvoja, od poimanja igre kao apsolutne slobode, do građenja drugarstva u njemu, uz mnogo takvih primjera i nezaboravnih sjećanja.  

Kao djeca smo igrali fudbal na Trgu Peka Dapčevića, između dva reda kuća, a pored kafane Zefe Prelevića.      

Vuk Mandušić u Zefinoj kafani

Imao sam deset godina kada je barsko kulturno-umjetničko društvo “Jedinstvo” pripremalo pozorišnu predstavu “Gorski vijenac”. Na probe me je vodio otac koji je bio režiser predstave, a igrao je i lik vladike Danila. Volio sam da idem na probe, bilo mi je zanimljivo i dobro sam zapamtio glumce predstave, u kojoj je većina bila iz profesorskog kolektva barske gimnazije. Profesor Pavle Vujović je igrao kneza Rogana, prof. Kosta Popović vojvodu Draška, učitelj Marko Kaluđerović igumana Stefana. Mustaf Kadiju je igrao poznati Pristanjanin Andrija Perović, Vuka Mandušića markantni Ivo Pejović. Svojim izgledom, s brkovima, Ivo, inače otac Nataše sa kojom sam u školi učio i sjedio u istoj klupi, ličio je na Vuka Mandušića i bez ove predstave.

Ženski lik u “Gorskom vijencu” je igrala učenica Biserka Cake Vukotić – Bošković, kćerka uglednog profesora istorije Steva Vukotića (po kojoj je moja sestra Radmila Lekić – Mirović njihovu zajedničku generaciju u “Hodnicima sjećanja” već u naslovu nazvala “Biserna generacija”).

U barskoj predstavi “Gorskog vijenca” igrali su ugledni Barani, da pomenem učitelje Rada Ivanovića i Blagoja Markovića.  

Evo i jedne zanimljivosti koja se dogodila na dan premijernog izvođenja “Gorskog vijenca”: Početak predstave je bio predviđen u 19 časova, što nije bila smetnja Ivu Pejoviću, koji je u predstavi igrao Vuka Mandušića, da se negdje od 10 ujutro u crnogorskoj robi predviđenoj za predstavu pojavi i prošeta gradom. Vuk Mandušić šeta Pristanom!

Svi su s pristanskih trgova i kuća s osmjehom gledali Vuka iz “Gorskog vijenca”. Sada mi se čini da je to bila fantastična predstava, prije glavne predstave. Vuk u crnogorskoj robi je svratio i u Zefinu kafanu, omiljeno mjesto barskih žitelja i boema. Vidio sam tu scenu s obližnjeg trga gdje smo igrali fudbal, i danas mi je živa – dakle, Ivov (Mandušićev) ulazak u kafanu. Ne znam pouzdano kako je bilo unutra. Vjerujem zabavno.

Ali dosta pouzdano možemo znati da je Njegoš teško mogao predvidjeti ovakvu epizodu svog istorijskog i literarnog junaka.   

Nakon rušenja Pristana nisam nikada otišao na prostor ispod Volujice. Niti ću to ikada učiniti. Taj primorski gradić, njegove ulice, kuće, atmosfera koja je tamo vladala ostali su trajno u našima sjećanjima. Za mene je Pristan i dalje tamo gdje bio, pored samog mora, u podnožju Volujice. Neponovljiv.          

Stari Bar – poslije ,,ke nova” čujem ,,merhaba”

Ako sam na Pristanu mogao čuti pozdravljana mještana s onim italijanskim  “Ke nova” (“Što je novo?”), dakle, italijanskim riječima koje su usvojene na primorju s naše strane Jadrana, negdje od Istre, preko Dalmacije i Boke, sve do Pristana – u Starom Baru sam na ulici čuo jednu drugu riječ, za mene novu: “Merhaba”.

Brzo sam shvatio, a i roditelji su mi objasnili, da se tom riječju pozdravljaju starobarski muslimani. Tako je počelo i moje širenje jezičkih izraza, usvajajući vrlo brzo lokalne, starobarske riječi u kojim je bilo i raznih marifetluka, sve to sa specifičnim akcentom koji bi mi se kasnije sve do današnjeg dana, pojavljivao, ponekad neočekivano, ostajući, u svakom slučaju, trajno u meni.

Ako na Pristanu nije bilo vidljivih sakralnih objekata, u Starom Baru ih je bilo i te kako. Sve tri konfesije. Nekoliko džamija, pravoslavne i katoličke crkve. U određenom vremenskom terminu čitav Stari Bar bi čuo mujezina koji bi s minareta džamije u Podgradu pozivao na ritual molitve. U Starom Baru mjestu multietničkog, andrićevskog dekora – katolički ambijent je bio uglavnom koncentrisan u Gretvi, pravoslavni, zajedno sa muslimanskim, negdje ravnomjerno u Brbotu i Podgradu. Kao i u Zaljevu, sve prema Dobroj Vodi.

Ambijent Starog Bara, svojom istorijom i dekorom je bio idealan centar i primijer multietničkog suživota.    

Uprkos tom skladu, sintagma – multietnički život – nije bila u upotrebi. Još manje nas je edukovala sa strane. Jednostavno, multietički život se živio i bio prirodno stanje. 

Navodim ova zapažanja s određene vremenske distance, duboko uvjeren da je u realnom životu Starog Bara postojao taj dragocjen pojam kao apsolutna realizacija načela ravnoteže različitosti. Jedinstva u razlikama. Ili još, različitosti u jedinstvu. Svjestan sam da sada pišući ove redove forsiram ovaj pojam, ali duboko uvjeren da taj jedinstven primjer sklada nekadašnjeg Starog Bara to zaslužuje. I opominje.

Jer, izgubi li se eventualno takva ravnoteža, pojavi li se pretenzija neke primarne i “važnije” boje u tom koloritu, neće biti Starog Bara. Makar ne u onom tradicionalnom i istorijskom smislu.     

Starobarska pijaca, posebno petkom, odnosno pazarnim danom bila je spektakl boja, bogatih ponuda iz svih krajeva barske opštine, pa i u lijepom mozaiku različitih narodnih nošnji.

Glavna ulica, nalik kasabi, dominantno je bila ispunjena trgovačkim i zanatskim radnjama. I kafanama. Pamtim trajno, jer sam tim pravcem dnevno prolazio, da su preko puta spomenika barskim oslobodiocima postojale dvije šnajderske radnje, jedna pored druge, Emina Đurovića i Mustafe Šlakovića. Između ostalog, šili su odijela, do kojih su Barani držali, uprkos materijalnim uslovima života.

Bilo je tu mnogo starobarskih likova, s različitim životnim pričama. Uglavnom skromni, to znači kulturni, pomireni sa svojim sudbinama. Neki su životne probleme nosili u diskretnoj, ipak vidljivoj, u svakom slučaju, dostojanstvenoj borbi, ponekad i u tuzi, dok bi neko, iako u sličnim životnim uslovima, bio stalno veseo, “kao da mu je svaki dan Bajram” – kako bi to rekao Andrićev lik iz jednog drugog, sličnog multietničkog ambijenta.

U Starom Baru bi se znalo i lijepo zapjevati. Ako se na Pristanu pjevalo “Volare” i druge kancone, u Starom Baru bi se čule najviše pjesme sevdaha. Jednom je u Starom Baru gostovao i poznati pjevač iz Bosne Zaim Imamović, u sali pored autobuske stanice (Kasnije je srušena, kao i ona iznad, velika zgrada Gimnazije.)

Nezaboravno je bilo i snimanje u Starom Baru jugoslovenskog filma “Četiri kilometra na sat”, reditelja Velja Stojanovića. Pored renomiranih jugoslovenskih glumaca igrali su, u sporednijim ulogama, i nekoliko Barana, Mamo Karađuzović najpoznatiji među njima. Muho Zaganjor i njegov automobil su bili dio fimskog zapleta.

I Gimnazija je snagom učeničke mladosti i profesorskim kadrom davala ton Starom Baru u njegovim ukupnim različitostima. Iako je bio vidljiv spoljni kontrast između profesora obučenih u odijela i s kravatama, s jedne strane, i dominantno opuštenog starobarskog stila, s druge strane, sve zajedno je stvaralo sliku neobične harmonije.       

Iz školskog života nezaboravno se pamti prvi razred osnovne škole. Škola u Starom Baru je bila na lijepom mjestu, iz kuće sam se spuštao ka njoj pored bolnice. Učiteljica mi je bila mlada i lijepa Dušanka Ivanović, čija se pojava i veselost na prijatan način nekako selila na nas, bez kaznenih mjera kojima nisu baš svi učitelji tada odolijevali.

Prisustvo i rad katoličkih Časnih sestara u Starom Baru koje su izuzetno humano radile u starobarskoj bolnici bilo je impresivno. Tradicija dolazaka i rada časnih sestara u Baru pretežno datira od 1947. godine. I njihova odjeća iz daleke katoličke tradicije se na poseban način uklapala u inače bogat i raznolik starobarski kolorit. Pamtim časne sestre i u našoj kući. One su pravile i lijepe kolače kao njihov prilog i doprinos kolektivnim akcijama grada, najčešće u organizaciji Crvenog krsta, u kojem je tada radila moja majka Milka, učiteljica u barskom vrtiću.

Poseban život ljeti, i više u avanturama mladih, odvijao se oko starobarske rječice Virosovica i njenog mosta. I tamo je autoritet fizičke snage bio kršni Mitar Dabanović, koji će tu reputaciju prenijeti kao pomorac na mnogo širi prostor. Bio je – kako je pisano i u novinama – “prva ruka Atlantika”, zarađena na takmičenju u čuvenoj Kazablanci. Ne znamo kako se Mitar poslije tog trijumfa oprostio od Kazablanke, da li u stilu Hemfri Bogarta iz kultnog filma.

Skokovima sa mosta kod Virosovice izdvajao se Nija Karađuzović, inače posebno muzički obdaren. Nija je bio iz poznate porodice Murteze Karađuzovića, muftije i poslanika Skupštine kraljevine Crne Gore. Poslanik kraljevine na Cetinju iz barskog kraja bio je i Nikola Vučinić, učitelj i plemenski kapetan Mrkojevića (moj prađed po majčinoj liniji).                        

Voda iz Kajnaka

 Starobarani su smatrali, neko u šaljivom tonu, neko vrlo ozbiljno, da se u tom ambijentu, na specifičnim lokalitetima kriju stare vrijednosti, posebne životne škole, od šireg značenja.

Pamtim jednu epizodu te vrste. Naime, Dile Pavlović, čovjek prepoznatljivog starobarskog stila koji je u nekom periodu radio u Školskim centru, po svemu sudeći, bio je zadovoljan mojom diskusijom na sastanku kolektiva škole, kada je glasno prokomentarisao: “Ovaj je pio vode iz Kajnaka” (jedan od starobarskih izvora iza Starog grada).

Radilo se o visokom priznanju, uzgred i objašnjenju prisutnima o postojanju tajnih starobarskih univerziteta koji se, po svemu sudeći, uspješno diplomiraju ispijanjem vode na određenom mjestu i u određenom životnom dobu. 

Primio sam ovaj kompliment, s više funkcija u ambijentu u kojem je izrečen, ipak kao šaljiv, mada nisam siguran da Dilova ocjena nije bila i vrlo ozbiljno saopštena, gotovo s pretenzijom naučne istine.

***

Ovi skromni i usputni fragmenti o Starom Baru, kao i o Pristanu, dio su duge priče koju treba upoznati iz drugih sjećanja i izvora.

Svjestan da se radi o malim lokalitetima, životu u njima, specifičnom duhu vremena, o ličnim impresijama u svemu tome, i to iz najranije životne faze. Kasnije mi se činilo da sam nakon stečenih slika i iskustva u djetinjstvu na Pristanu i Starom Baru bio spreman za život recimo u Veneciji i Istanbulu, u ta dva velika i vjekovna rivala na Jadranu, pa i u našem Baru. Drugim riječima, bio sam spreman za izazov života jednako negdje na Zapadu ili Istoku.       

Plovidba kroz vrijeme 

Ciklusi generacije kojoj pripadam i onih blizu moje, koje su rasle pretežno u krugu između škole, igrališta, bioskopa, maslina, mora, ličnih i kolektivnih snova… bili su samo mali djelovi onog većeg, istorijskog kretanja i trajanja Bara – kako sam i započeo ove skromne redove.

Grada koji se selio i mijenjao. Ostajući svoj.

 Na kraju ovih spontanih rečenica bi trebalo iz škrinje prošlosti izvući jednu svevremensku vodilju ili trajnu stranu Bara.

To je plovidba. Bar je brod.

Brod koji plovi kroz vrijeme.

Uz malu plovidbu i naše imaginacije između jave i sna – otkrivamo da se radi o posebnom brodu sa snagom uvijek mlade posade na njemu, koji u vremenu i nevremenu, izgleda, usmjerava stari, tajanstveni kormilar, negdje ispod Rumije.

Što onda preostaje reći nego: Srećnu dalju plovidbu grade želi ti neko iz jedne od mnogih barskih generacija, koji je rođenjem ugledao tvoju svjetlost koja ga, bilo gdje se nalazio, uvijek prati.  

***

(Ovim tekstom završavamo serijal “Bar u hodnicima sjećanja”)

The post Miodrag Lekić: Plovidba first appeared on BARinfo.

Dijaloški forum  “Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma”, organizovan je u susret obilježavanju 13. jula – Dana državnosti,  sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca “STEGA”.

“Drago mi je što ćemo imati priliku da razgovaramo o antifašizmu. Kao predsjednik želim da dam mostove prema svim ljudima i organizacijama koji ovoj zemlji žele dobro. Kao neko čiji su preci ugradili sebe u temelje današnje Crne Gore kroz učešće u Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) želim da budem afirmator antifašističkog pokreta. Protivnik sam svakog revizionizma kad je u pitanju Drugi svjetski rat”, istakao je Milatović.On je dodao da je danas antifašizam skup vrijednosnih obrazaca.

“To je ideja koja se opravdano suprotstavlja netoleranciji i želji pojedinaca da svoj stav plasiraju kao jedini. Pokušaj revizionizma vidim kao napad na ono što bi danas trebalo da budemo”, rekao je Milatović.

Lider Demosa i dugogodišnji diplomata Miodrag Lekić rekao je da je neophodno postaviti pitanje odakle dolazimo.

“Dolazimo do situacije da ne postoji minimum duhovnog jedinstva u Crnoj Gori. Treba razlikovati revizionizam i negativizam. Negativizam u potpunosti negira činjenice”, kazao je Milatović.

Predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović rekao je da se nakon svih događaja iz 90-ih, jačanja desničarskih pokreta, agresije Rusije na Ukrajinu, postavlja pitanje što je ostalo od antifašizma 20. vijeka.

“Mi kao zajednica, kao narod, nismo uspjeli da izgradimo nacionalne institucije. Očigledno da i nakon obnove nezavisnosti nismo prevazišli neke probleme iz 90-ih. Očekivali smo da će nam evropske birokrate i tehnokrate riješiti unutrašnje probleme”, rekao je Jovović.

On je poručio da smatra da se poslije utemeljenja univerziteta, akademija i svih nacionalnih institucija, narod nije oslobodio primitivizma u svim oblastima.

Na skupu su govorili lider i bivši ministar prosvjete Slobodan Backović, docentkinja na Univerzitetu Donja Gorica Nikoleta Đukanović, psiholog Radoje Cerović, istoričar Adnan Prekić, istoričar Miloš Vukanović, reditelj Andro Martinović, univerzitetski predavač i projektni savjetnik u oblasti prava Evropske unije Nikola Šaranović, direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Milka Tadić-Mijović, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Dragan Koprivica, te pravnik Branislav Radulović.

The post Lekić i Jovović na poziv predsjednika Milatovića učestvovali na forumu na Cetinju first appeared on BARinfo.

Bivši gimnazijalci, kada se začulo školsko zvono, ušli su u zgradu Gimnazije, gdje su svi baš kao nekada sjeli u klupu i „čekali da počne čas“. U ime svoje generacije, Marica Hntajug je otvorila program i najavljivala učesnike. Času su prisustvovali profesor sociologije Miodrag Lekić, profesor engleskog jezika Dragan Vugdelić i profesorica matematike Radmila Suđić. Na početku časa odali su počast i minut ćutanja onima koji nijesu više među živima, a nakon toga su profesori izvršili prozivku generacije.

Direktorici škole, Mariji Đonović je uručeno cvijeće i umjetnička slika na poklon u znak sjećanja na generaciju 1974. Đonović je istakla da je zatečena koliko ljubavi, poštovanja i pažnje nosi njihova generacija prema Gimnaziji i da je današnjim generacijama teško usaditi ljubav i toliko poštovanje prema jednoj ustanovi koja to zaslužuje.

„Kada sam pročitala da ćete zajedno da idete autobusom do Skadarskog jezera da biste evocirali uspomene sa maturske ekskurzije, ostala sam bez riječi, to je predivno i toliko emotivno. Vidi se da jeste povezani i da vas vežu prelijepa zajednička sjećanja“, kazala je Đonović.

Profesor Miodrag Lekić se obratio učenicima i čestitao impresivan jubilej.

„Danas neće biti ocjenjivanja, neće biti novih lekcija, u međuvremenu je jedna druga škola preuzela sve i sa ocjenama i sa ispitima, to je život. To je ispit sa puno detalja, svako nosi svoju priču, koju sam siguran da ste položili velikim uspjehom. Život vam je siguran sam u to donio puno sreće, pa i tuge. Dokazano je da su generacijske grupe najjače grupe, one su trajne i vječne, zato ste vi generacija koja se tako sa radošću okuplja“, kazao je Lekić dodajući uz osmijeh da se organizacioni odbor ne rasformira, nego da priprema za deset godina ponovno okupljanje.

U ime maturanta obratio se Veselin Nikčević, koji je kazao da je njihova generacija dosta čvrsto koračala i još uvijek tako korača kroz ovaj život.
„Ovih 50 godina smo prošli kroz mnogo turbulentnih životnih situacija koje smo uspješno savladali. Zato nema tog zadovoljstva koje se može mjeriti sa onim koje mi danas osjećamo. Živimo za ovakve trenutke i nadamo se da će ih biti što više“, rekao je Nikčević.

Času su prisustvovali fotograf i kamerman koji su napravili prelijepu uspomenu na generaciju bivših đaka gimnazije.

Kao i prilikom prethodnih okupljanja generacije 1973/74, posjetili su groblja na kojima su sahranjeni njihovi školski drugovi i drugarica: Vera Baranin, Filip Radović, Dragan Simović, Robert Tijanić, Ahmet Đurović, Ćazim Šabazović, Petar Bracović, Dušan Đurišić i Miodrag Petanović – Gvozden brijeg, groblje u Dobroj Vodi i seosko groblje u Boljevićima.

„Sa delegacijom generacije bili su i najbliži članovi porodica naših pokojnih školskih drugova.Moram da istaknem da je bilo veoma dirljivo i emotivno, sa puno poštovanja i pijeteta prema našim, nažalost, rano preminulim drugovima i drugaricom“, kazao je Dragan Dedić, jedan od organizatora okupljanja.

Druženje generacije 1973/74. završeno je ručkom na Virpazaru.

The post Generacija gimnazijalaca 1974. proslavila 50 godina mature first appeared on BARinfo.

Vlada je obrazovala Nacionalni savjet sa zadatkom da prati i analizira stanje kulture u Crnoj Gori, kreira kulturnu politiku, radi na unapređenju pojedinih oblasti i daje sugestije kada je riječ o strateškim dokumentima i programima razvoja kulture.

Na njegovom čelu je ministarka kulture i medija mr Maša Vlaović, a u ovom važnom tijelu je i Baranin Ilija Šoškić, koji živi na relaciji Rim – Split.

Šoškić je jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika u oblasti performansa i instalacije, bio je reprezentativac Jugoslavije u bacanju kladiva, rekorder Crne Gore od 1962.godine, motociklista, ljevičar.

Janko Nilović je još jedno poznato ime na svjetskoj umjetničkoj sceni, porijeklom iz Livara, kod Bara.

Poslanik i nekadašnji diplomata, Miodrag Lekić Ćaki, juče je podnio ostavku na članstvo u Nacionalnom savjetu za kulturu, jer , kako je objasnio, ” ne slažem se sa sastavom, odnosno izborom pojedinih njegovih članova”.

U Nacionalnom savjetu za kulturu su i: Roman Simović – violinista, Miloš Karadaglić – gitarista, Vlatko Gilić – režiser i scenarista, Ognjen Spahić – književnik, Lidija Dedović – rediteljka, mr Aleksandra Vuković – profesorica crnogorskog jezika i književnosti, Andrej Nikolaidis – književnik, Milena Mijović Durutović – vizuelna umjetnica, Rajko Todorović Todor – slikar, Teona Strugar – rediteljka i spisateljica, mr Nemanja Čavlović – muzeolog,  Branko Banjević – književnik i Branko Perović – diplomata.

The post Baranin Ilija Šoškić član Nacionalnog savjeta za kulturu, Miodrag Lekić juče podnio ostavku first appeared on BARinfo.

Sam tok manifestacije obilježila je nevjerovatna improvizacija domaćina i gostiju, kojima nije bilo teško da sopstvene nastupe sa zadovoljstvom prilagođavaju “rastegljivoj” satnici, uz opuštenu atmosferu skoro pa familijarnog zajedništva koje oslikava Ujevićevsko “pobratimstvo lica u svemiru”. Ako je neko očekivao spektakl – dobio ga je, ali na drugačiji, gotovo zaboravljen način, bez gužve i buke, sa čašom crmničkog vina u ruci. Tako nikome od pjesnika nije smetalo kad ga usred recitovanja prekine lavež psa koji se sklupčao pored nogu, niti je ijedan od muzičara reagovao što sav zvuk ide kroz jedan zvučnik ili bez njega, niti su se besjednici žalili što usljed nejakog osvjetljenja govore iz polumraka znatiželjnoj publici… Naprotiv, sve je to doprinosilo originalnosti manifestacije čija je zastava, sa rukom ispisanim slovima na bijelom lancunu, vijorila na obližnoj kući.

Prvu manifestaciju “Godinjske zvjezdane noći” je otvorio prof. dr Milun Lutovac, navodeći kako će ona “zaživjeti kroz jednu iskrenu i autentičnu ideju, koja će u ime ambijenta, ljudi i njihovog identiteta, jednog dana govoriti više od riječi“.

Dr Lutovac je govorio o Milošu Crnjanskom, „odškrinuvši stare Godinjske dveri“.

“Biti pjesnik, kako tada, tako i sada, isto je što i biti ratnik ‘sa zapetim lukom’… Crnjanski je uvijek bio na strani slabijih. Onih osuđenih na poraz, bez obzira da li su na strani pravde i istine. Život nije palata pravde, a i da jeste, palate su uvijek sazdane na temeljima nekog iskupljenja. Životna i stvaralačka borba Crnjanskog svjedoči o velikom odricanju i žrtvi. U njegovom djelu osjeća se, možda više nego kod drugih pisaca toga doba, velika iskrenost i želja da se kaže ono što se duboko u duši nosi i misli. Kada je kao dječak jednom bio u teškoj groznici, Crnjanski je sve vrijeme na grudima držao roman Dostojevskog. U trenucima ‘preobuke’, kada su zabrinuti roditelji htjeli dječaku da uzmu knjigu iz ruku, on je odbijao da je preda, mislio da će bez nje i on  biti izgubljen. Tako je to sa knjigama i groznicama darovitih umova”, govorio je dr Lutovac, potencirajući da “ima tajni koje nikad neće preći u jezik, ma kako on bogat bio. Tajni, čije je stanište u mitskoj tišini, kakva je godinjska, tajni kojima prinosimo žrtve u ime duha koji nas sve spaja”.

Prvi dan Festivala održan je pod sloganom “Djeca lete svijetu” i bio je posvećen najmlađima, pa su dodijeljene nagrade za poetsko i muzičko predstavljanje. U prvoj kategoriji najbolji su bili Bojana Babović, Anastasija Vlahović i Anđela Anđušić, a u muzičkom dijelu Sofija Leković, Duško Lazović i Ksenija Etenović.

Za muzički dio programa bili su zaduženi, u ime grupa “Akademia” i “Belmondo”, Božidar Gagović, Gajo Ugrenović i Boban Mijović.

Drugi dan Festivala je otpočeo razgovorom sa gostom iz Beograda Goranom Matićem. Nadahnuta moderatorka Sanja Veličković kroz dijalog sa autorom pokušala je da objasni način stvaranja kroz specifičnu poetsku metafiziku, a dotakla se i osjećaja mirnoće potrebnog za kreaciju.

“Mir je totalna tišina u mozgu, a ja ne mogu iz tog prvog nivoa da uđem u pjesme, već moram da uključim podsvijest. Pjesme ne nastaju na prvu loptu, već nakon sučeljavanja sa samim sobom, iznutra”, rekao je Matić.

Prvo autorsko veče na festivalu bilo je posvećeno Željku Miloviću, odnosno poetskom segmentu njegovog rada. Moderator Srđan Leković je kroz razgovor sa autorom, uz brojne anegdote, podsjetio na njegove zbirke poezije, ali je poseban dio večeri bio namijenjen razlogu zašto Milović već 21 godinu nije objavio knjigu poezije u Crnoj Gori, a jeste u Makedoniji.

“Knjiga poezije je u Crnoj Gori malo kome potrebna. Nema izdavačkih kuća koje se interesuju, malo ima i čitača, pa je objavljivanje poetske zbirke korisno jedino da je pokloniš nekome, za rođendan ili slavu. Nemam želju da pjesme objavim, ali ne prestajem da ih pišem, to valjda nikad ne prestaje”, rekao je Milović.

Posebnu pažnju privuklo je potom predavanje prof. Miodraga Lekića o Italiji i italijanskoj kulturi, koji je najprije, uz nekoliko kratkih priča, prisutne uveo u svijet crmničkih slikara Nikole Gvozdenovića Gvozda i Veliše Lekovića.

“Predavanje dr Lutovca o Crnjanskom koji je mnogo pisao o Toskani, a zatim naslovi poezije Željka Milovića – ‘Bandiera Rossa’ i ‘Bandiera Nera’ – vrlo su dramatičan uvod u predavanje, jer su ta crvena i crna zastava ideja vodilja u objašnjenju italijanske literature i umjetnosti uopšte. Italija je zemlja koja je simbol kulture i umjetnosti u svijetu – muzike, slikarstva… Ona je super sila u kulturi. Nastala je 1861. spajanjem malih država i postavlja se pitanje otkada se uopšte može govoriti o italijanskoj kulturi, a do kada je to bila kultura malih polisa. ‘Stvorili smo Italiju, sad još samo trebamo stvoriti Italijane’, rekao je tada Massimo d’Azeglio. Njihova svijest je bila kalabreška, napolitanska, toskanska… ali je ipak pretvorena u nacionalnu svijest koja je danas primarno italijanska, iako nikad niko nije ukinuo stepen identifikacije sa regionalnim osjećajem. Na žalost, tu uvijek možemo povući nehotičnu paralelu sa Jugoslavijom, samo sa drugim ishodom”, rekao je Lekić, posebno potencirajući period prije i poslije Drugog svjetskog rata, govoreći o umjetnicima koji su podržavali fašizam poput Gabriele D’Annunzia ili bili istaknuti ljevičari poput Federica Fellinija i Pier Paola Pasolinija.

U muzičkom segmentu priređen je unplugged mini koncert grupe “Grimm”, a Ivana Janković i Nebojša Đukanović su uz akustičnu gitaru izveli i gotovo zaboravljenu baladu s prvog albuma “Vjetar te odnosi”. Veče je zatvorila a capella izvođenjem makedonskog tradicionala “Zajdi, zajdi” Nikolina Novaković.

Centralni događaj trećeg dana Festivala bilo je izuzetno zanimljivo predavanje prof. dr Nikola Vukčevića o filmskom storytellingu, koje je zamišljeno kao interakcija sa prisutnima, u čemu se najviše istakao književnik Neven Milaković, čije je predstavljanje upriličeno neposredno prije ovog događaja.

“Storytelling ili pripovjedanje je umjetnost prikazivanja zamišljenih ili stvarnih ljudi i događaja, ispričanih u cilju dijeljenja poruke. Proces korišćenja naracije zahtijeva znanje, kreativnost i viziju, da bi bio proizveden emocionalni odgovor”, rečeno je na skupu.

Za kraj programa orgabizovano je poetsko veče u kome su učestvovali Neven Milaković, Svetozar Đurišić, Natalija Novaković, Savka Parađin, Vladimir Cerović, Darko Bulić, Ana Ivančević, Goran Matić, Sanja Veličković, Valentina Šuković Šaranović i domaćin Srđan Leković.   

“Meni se festival jako svidio jer je bio krajnje neformalan. Došao sam iz Beograda da podržim prijatelja Srđana i ta atmosfera zajedništva mi je godila, jer ne volim manifestacije na kojima se sve unaprijed zna”, istakao je za Radio Bar i Bar Info srpski pjesnik Goran Matić.  

Dodjelom priznanja za najbolje pjesme pristigle na konkurs spuštena je zavjesa na ovaj festival. Prvo mjesto pripalo je Ljiljani Zovko iz Zagreba, druga je bila Saša Milovanović, a treća Sanja Popović.

Organizator Srđan Leković na kraju nije krio zadovoljstvo postignutim: “Na početku smo puta i svakako ima puno da se dograđuje, naročito u organizacionom smislu, ali s obzirom koliki je bio budžet, odnosno da ga skoro nije ni bilo, uspjeli smo i više nego što smo očekivali. Ispoštovala su nas značajna lica iz domena kulture Bara, prije svega, ali i prijatelji iz Podgorice i Beograda. Bilo je planirano da dođu i autori iz BiH i Hrvatske, te još neki iz Srbije, ali su izostali iz opravdanih razloga. Nadam se da će ovaj festival postati lijepa tradicija, da će postati ozbiljna manifestacija, u kojoj će kultura isplivati iznad svega što je oko nas, iznad podjela i negativnih energija, iznad svega što nema puno dodirnih veza sa umjetnošću”, rekao je Leković za Radio Bar i Bar Info.  

The post Festival Godinjske zvjezdane noći – spoj spontanosti i dobre energije first appeared on BARinfo.

Nije čovjek morao da bude u kolektivu Radio Bara, u tom vremenu, pa da živi sa Radio Barom. Neću reći da je bio revolucija, ali Radio Bar je bio apsolutna novina. I nije mnogo vremena proteklo da dođe do “filinga” između građana i Radio Bara. Proveo sam u Radiju nezaboravnu godinu. Bila je to dinamična godina u razvojnom smislu, jer smo formirali Informativno-grafički centar. Zapravo, u Radio Baru je sve vrijeme bilo dinamično, od one, nazovimo je, herojske faze, u prikolici, sa velikom zaslugom tadašnjeg i kasnijeg direktora Bora Stojovića, do današnjeg dana.

Napravili smo fantastičan skok ulaskom u baraku. Za nas je, u to vrijeme, bila palata, ali nismo je mogli drugačije zvati, jer je bila baraka. Doduše, lijepo uređena. Dio istorije Radio Bara vezan je za tu čuvenu baraku.

Jednom ste rekli da je vaš dominantan osjećaj kad se pomene Radio Bar – entuzijazam.

Ne sumnjam da je danas Radio Bar na daleko višem nivou, tehnološki, organizaciono, itd, ali najveći kvalitet koji se odnosio na ono vrijeme, jeste entuzijazam. Prosto, bila je neka akcijaška atmosfera. Bilo je bitno drugačije vrijeme. To je bio socijalistički sistem, ne samo što se zvanično tako nazivao, nego i objektivno, po društvenim odnosima. Mi smo sad u kapitalizmu i to jednom državno-ortačkom, klijentalističkom. Ne otvaram temu sadašnje stvarnosti, a znam da nije zabranjeno – na Radio Baru se uvijek može slobodno govoriti, ali ova emisija je posvećena njegovom jubileju. Dakle, to je bio socijalizam koji je u ideološkim premisama bio prelazni oblik ka komunizmu. A onda smo, od devedesetih, imali prelazni oblik ka ovom divljem kapitalizmu.

Objektivno, društveni ambijent i sistem bili su drugačiji, pri čemu bih dodao da entuzijazam o kome govorimo nije samo vezan za sistem nego i za poimanje Bara, društvenog angažovanja, pa i politike kao težnje ka opštem dobru. Znate kako, poslije vremenske distance sve izgleda idilično, nostalgično, a želio bih da izbjegnem tu zamku. Ako treba, mogli bismo i kritički da kažemo nešto o tom vremenu. I našli bismo neki razlog. Međutim, postojala je jedna druga, stvaralačka atmosfera, koja se nadovezivala i na obnovu Bara nakon zemljotresa. Taj ambijent je bio izuzetno stimulativan, pa se svakom poslu prilazilo radno, sa velikim entuzijazmom. Da se razumijemo, nije Radio Bar bio ostrvo rada i entuzijazma, nego tada je sve bilo mnogo ozbiljnije i odgovornije.

Ipak, Bar je, po neimarskim poduhvatima odskočio poslije zemljotresa.

Bar je postigao ogroman uspjeh. Tadašnje rukovodstvo je bilo šireg karaktera, jer nisu to bili nikakvi zatvoreni kabineti, u kojima se donosi odluka o usmjeravanju sredstava. Ne mogu da ne pomenem predsjednika Opštine Blaža Orlandića, nažalost pokojnog, koji bi, da je sa nama, potvrdio da su to bile kolektivne odluke. Uostalom, na nivou države, odnosno republike, uočeno je, zaključeno i saopšteno, da je Bar uspio da se najviše oporavi nakon zemljotresa i da krene ka revitalizaciji. I to je činjenica.

Nije se oklijevalo, brzo se ušlo u projektnu fazu, čak i prije nego što smo dobili sredstva. Jedno od mogućih objašnjenja jeste angažovanje makedonskih kooperativa. Iz tri razloga: oni su poslije njihovog zemljotresa napravili solidne građevinske potencijale, imali su iskustvo svog zemljotresa i iskusili su jugoslovensku solidarnost kad su obnavljali Skoplje. Svi koji su došli da obnavljaju Bar, imali su taj osjećaj jugoslovenske solidarnosti.“

Da li ste vi, kao direktor Radija, imali svoju top-listu omiljenih pjesama?

Svi imamo svoje muzičke afinitete, ali smo, prije svega, nastojali da budemo profesionalni. U tom dijelu glavnu riječ imali su muzički urednici. Istina, tu smo bili u prednosti, jer je bilo onih koji su za sobom imali muzičke karijere, poput Vlasta Bulatovića i, kasnije, Noca Brajovića. Imao sam dosta posla i sve da sam nešto više obdaren za muziku, ne bih, a i nisam, stizao da se tu miješam.

Recimo, Vlasto Bulatović je rijetko pjevao, s pravom je držao do svoje reputacije, smatrao je da je to završena faza. Ali, pamtim jedan događaj iz mog stana, ne sjećam se kojim povodom smo se okupili, kad je Vlasto zapjevao “O, sole mio”, kultnu napolitansku pjesmu, nastalu prije 120 godina. Ta pjesma je ozbiljan test za pjevače, a Vlasto je tom prilikom bio fantastičan.

Dobar selektor se poznaje po odabiru pravih igrača…

U Radio Bar sam prešao iz Gimnazije, odnosno Informativnog centra i imao sam uvid u nadarene gimnazijalce. Zoran Živković i Tihomir Brajović bili su izuzetni, a različiti. Zoran eksplozivan, dinamičan, Tihomir i tada već ozbiljan, pomalo introvertan. Njih dvojica su bili značajno pojačanje. I imali smo nekoliko novina. Obim programa smo povećali na šest sati, uveli smo, pored ostalog, Jutarnji program, koji je Zoran preuzeo. 

Kako su se dopunjavali Radio i Štamparija?

Zaista lijep uspjeh je bilo i to što je sa radom počela i Štamparija i što su izašle “Barske novine”. Sa Biroa rada naši mladi ljudi otišli su u jednu beogradsku štampariju na obuku i vratili se kao stručnjaci. Tada smo, a valja još jednom ponoviti da je Bar obnovljen zahvaljujući jugoslovenskoj, pa i međunarodnj solidarnosti, dobili veoma dragocjenu i modernu opremu za štampariju. Prvi rukovodilac te štamparije bio je Peđa Marinović. I tada smo postali ozbiljna firma, sa četrdesetak zaposlenih. Uspostavio se jedan dobar odnos između Radio Bara i Štamparije, a spona su bile “Barske novine”. Za novine su pomagali Momo Popović i Maksim Lutovac, a savjetima i Boško Milošević, koji je, s pravom, važio za doajena novinarstva. Tempirali smo broj na dvogodišnjicu Radija.

U vaše vrijeme uspostavljena je saradnja sa Studijom B.

Saradnja sa čuvenim Studijom B bila je jedna lijepa faza Radio Bara. Delegaciju Radio Bara primio je direktor Slobodan Glumac, vrsni intelektualac, pisac, novinar. Bili smo impresionirani tom najslušanijom lokalnom radio stanicom u Jugoslaviji. Duško Radović je, kao i svi veliki ljudi, bio skroman, pristojan, jednostavan. Kao plod tog našeg boravka u Beogradu i Studiju B, oni su pravili za nas top-listu najslušanijih pjesama, koja je stizala vozom u Bar. U špicu su ubacili i džingl Radio Bara. To je bilo pomalo zbunjujuće za ovdašnje slušaoce: odakle Radio Bar ovako moderan, u trendu?

Kako vam se, u odnosu na ono vrijeme, čini medijska scena u Crnoj Gori?

U onom vremenu, iako je bio jednopartijski sistem, nije bilo nekih velikih kontrola, uticaja na uređivačku politiku, a nismo ni mi nešto provocirali, moram da priznam, ali jesmo bili taj talas modernosti, pristajao nam je, možda i zbog mlađeg sastava kolektiva. Pokušali smo da ne budemo glasilo partije, komiteta, Opštine, nego da budemo glasilo svih građana i, zaista, mnogi Barani, raznih profesija, prodefilovali su kroz ondašnji Radio Bar,

Današnja medijska scena u Crnoj Gori odraz je poremećenog stanja u društvu, sloma mnogih vrijednosti. Srozala se odgovornost za javnu riječ. Ovdje je uticaj politike, u lošem smislu, toliko prisutan na kontrolisane medije da je to mučno. Neki ljudi, prosto, ne zaslužuju da se nazivaju novinarom. Oni su sluškinje vlasti za neku materijalnu kompenzaciju. Ali, nije to svojstveno samo Crnoj Gori, fenomen je mnogo širi. Postoje ozbiljni, autonomni novinari, ima iskoraka, ali paralelno postoje oni koji služe vlasti, sa najnižeg mogućeg nivoa, i profesionalnog i moralnog.

The post Miodrag Ćaki Lekić: Nezaboravna godina u Radio Baru first appeared on BARinfo.