Tim povodom, predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević i samostalni umjetnik Mitar Škuletić, koji je autor navedenih kompozicija, potpisali su danas Ugovor o saradnji kojim se predviđa da će se segmenti ovih numera koristiti i prilikom protokolarnih svečanosti i drugih manifestacija.  Pored Škuletića, autorski tim čine i Božidar Gagović i izvođači barskog rok benda AkademiA. 

Ova saradnja predstavlja nastavak aktivnosti lokalne uprave na unapređenju ukupnog kvaliteta komunikacije, kroz autentičan i prepoznatljiv identitet koji oslikava duh grada i lokalno stvaralaštvo, uz iskazanu opredijeljenost da se na ovaj način podrže lokalni kulturni stvaraoci. 

Raičević je istakao zadovoljstvo zbog činjenice da se na ovaj način nastavlja saradnja sa umjetnicima započeta još 2021. godine, te da ovaj vid partnerstva, jedinstven među crnogorskim opštinama, predstavlja primjer dobre prakse kojim se promoviše rad i muzika lokalnih muzičara. 

Prema riječima autora, obje kompozicije karakteriše izražen mediteranski zvuk, sa namjerom da se kroz savremeni muzički izraz dočaraju ambijent i autentičnost Bara. Posebno su istakli zadovoljstvo činjenicom da građani već godinama pozitivno reaguju na ovu saradnju, zahvaljujući kojoj su i ranije kompozicije „Stara maslina“ i „Viline vode“ stekle širu prepoznatljivost.

Zaključeno je da će korišćenje novih, namjenski komponovanih djela dodatno doprinijeti izgradnji prepoznatljivog imidža Opštine Bar u javnom prostoru, uz istovremeno jačanje veze između institucija i lokalne umjetničke scene.

The post Opština Bar: Novi muzički identitet u saradnji sa lokalnim umjetnicima first appeared on BARinfo.

O knjizi su govorili pisac Savo Markoč, književnik i muzičar Mitar Škuletić i autor, dok je moderator večeri bio Amir Arabelović.

Arabelović je istakao da Karađuzovićevo pisanje nosi snažan pečat autentičnosti.

„Neko sam ko mnogo čita i voli da pročita nešto autentično, nešto što pokazuje život i sve oko nas, a Senad to stvarno umije da napiše na svoj poseban i direktan način“, kazao je Arabelović, dodajući da je autorov stil prožet šalom, starobarskom, barskom i crnogorskom: „Ako ste do sada čitali bilo šta njegovo, primijetićete taj specifičan šmek. Meni se lično sviđa, a nadam se da će se i vama svidjeti ono što ćemo vam večeras predstaviti“.

Govoreći o naslovu knjige, naglasio je da će oni koji su poznavali Denisa razumjeti zašto se knjiga tako zove.

Savo Markoč je istakao da se autor i njegovo djelo ne mogu sagledati jednostavno.

„Knjigu sam pročitao tri puta, a sa autorom sam se upoznavao sedam puta. Da nas neko pita kada smo se stvarno upoznali, sumnjam da bi dobio odgovore koji bi se podudarali“, rekao je Markoč.

Naglasio je značaj upornosti i dosljednosti autora.

„Uvijek me je podsjećao na Koju iz ‘Discipline kičme’, njegov rad možete voljeti ili ne, ali morate ga poštovati. Isto je i sa Senadom“, istakao je.

Markoč je okupljenima pročitao pjesmu s početka knjige, posvećenu Denisu, govoreći i o ličnim susretima s poznatim “Deni bojem”.

„Ova knjiga se ne može prepričati. Ona se prvo mora pročitati, a onda, može i sa samim sobom, ali najbolje s nekim drugim o njoj razgovarati“, zaključio je.

Književnik i muzičar Mitar Škuletić akcentovao je da je riječ o „jednoj od najbarskijih knjiga ikada napisanih“.

„Red je da o njoj pričaju Barani“, kazao je Škuletić, dodajući da su možda postojali i pozvaniji sagovornici, ali da su „Senadovi izbori često suviše lični“.

Govoreći o knjizi, istakao je da je u vremenu u kom se u svim umjetnostima dešavaju devijacije ka modernoj tehnologiji, vještačkoj inteligenciji, nano tehnologijama, odluka da se napiše knjiga obojana pastelnim bojama, jedan čin hrabrosti i inata, smatrajući da je autor to učinio na način koji mu i priliči.

„Kapiram da Senad ima misiju, ne znam tačno koja je, ali znam da je dobra“, rekao je Škuletić, ističući i osjećaj odgovornosti kada mu je autor poslao rukopis.

„Osjećao sam se kao osnovac kome nastavnik da dnevnik da odnese u zbornicu, i čast i odgovornost u isto vrijeme“, slikovito je objasnio.

Izlaganje je završio riječima da je „ova promocija zapravo Denijev šou, svi mi smo njegova publika, a Senad je samo dežurni na biletarnici koji je podijelio karte“.

U završnici večeri, i sam autor, Senad M. Karađuzović, obratio se publici, kazavši da je prvobitno želio da piše o epilepsiji kao bolesti i fenomenu, ali je od toga odustao, kao i od klasičnih zahvalnica.

„Na kraju sam došao na ideju da promociju završimo muzikom“, rekao je autor, nakon čega je puštena pjesma „24.000 baci“ Adriana Celentana iz 1961. godine, omiljena numera “Deni boja”, koja je snažno evocirala uspomene kod prisutnih.

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, Senad M. Karađuzović je podsjetio da su prve priče o Denisu nastale još početkom 2000. godine, dok je njegov brat bio živ. Dodaje da su mu tada često sugerisali da počne da piše o Denisu, ali da je on odgovarao: „On piše samog sebe.“

Govoreći o svom bratu, Karađuzović je naglasio razliku između Denisa kakvog je grad poznavao i onog kakav je bio u porodičnom domu.

„Ljudi sada vide njegov portret, a ja sam ga kod kuće gledao u drugačijem izdanju, u bijelim mutandama, dugim čarapama, trik majici, kako igra dječije igrice, imao je neki svoj svijet“, sa sjetom se prisjetio.

Istakao je da je upravo on najduže bio uz Denisa, podsjetivši na obećanje koje je dao ocu još 1997. godine: „Svi mogu da rade šta hoće, ja ću uvijek biti s njim.“

Autor je naglasio da ga je Denisova smrt suočila sa spoznajom koliko je uzroka i prauzroka utkano u jedan život, ali i koliko su svi oko njega bili „istrenirani“ da mu budu oslonac.

„Mi smo svi morali da se prilagodimo njegovom režimu. U gradu je on imao jedno lice, a kod kuće potpuno drugo. Ipak, Denis je u javnosti uvijek bio ono što jeste – ljubazan, bezobrazan ili fin, zavisi kako ga je ko doživio“, podcrtao je.

Karađuzović je iznio i ličnu teoriju o dobroti i prolaznosti: „Ako mu je neko u toku dana rekao ‘dobar dan’, ‘zdravo’ ili mu se samo ljubazno osmijehnuo, to mu je za jednu vremensku jedinicu produžilo život“.

Posebno ga je, kako je rekao, dirnulo to što je na promociji vidio lica ljudi koji su Denisa voljeli.

„Srećan sam što sam živio u porodici koja je tom čovjeku dala krila i rekla: ‘Šibaj, idi, padni, slomi se, pukni, mi ćemo te paziti poslije toga i opet pustiti da letiš’. E, to je poenta ove priče“, zaključio je Senad M. Karađuzović.

The post Promovisana knjiga Senada Karađuzovića o bratu Denisu first appeared on BARinfo.

Već je i vrapcima dosadila floskula o osamdesetim godinama kao najraspjevanijem i najkvalitetnijem razdoblju pop-rock muzike, ali se niko u Crnoj Gori ne drži postulata te decenije kao barska “AkademiA”. Muzikom, tekstovima, opštom atmosferom, načinom svirke, oni su od retro zvuka stvorili manir i od njega ne odstupaju.  

Duboko zahvatajući u vagan ostavštine prethodnika od prije četiri decenije, “AkademiA” je izdala novi, treći album. I kao i svi ispisnici vremena kad je pop-rock muzika značila ono “nešto”, kad su se po zvučnim afinitetima ljudi raspoznavali, a ploče imale kultni predmetni status, odlučili su za dobro poznatu, oprobanu formu – deset pjesama, kao nekad. I to deset različitih pjesma. Isto kao nekad.

Nema niti koja povezuje numere u linearnu cjelinu, jer album nije tako ni zamišljen – nehorentnost ovoga puta nije negativna osobina, već pokazatelj raspona u kojem se grupa suvereno kreće. U deset cjelina ponuđeno je isto toliko aranžmanskih rješenja, tako da svako od poštovalaca grupe može naći nešto za sebe, a uz to su i radiofonične i dužinom adekvatne za emitovanje. Rekoh već, kao nekad.

Album otvara pjesma “Kao ljubav“ Đura Mihaljevića, aktera podgoričko-barske rock scene osamdesetih, uz koketiranje sa elektronikom na suptilan način, uz zanimljiva aranžmanska rješenja, kao uvod u šareni kaleidoskop nosača zvuka. “Vidiš li, druže” sa catchy refrenom “Tike tike tačke / Sve je pošlo naopačke…“ ima prepoznatljive solo gitare u terci, no i mnogo toga što krasi zvuk “onih“ dana (lijepa “Police” bass krasuljica na ulazu u predzadnji refren). To je jedini neljubavni tekst među ovih deset. Stihove “Snage demokratije / protiv birokratije … protiv rasizma, neonacizma i hegemonizma” vjerovatno je malo ko očekivao od “Akademie”, ali kada ako ne sad, i ko ako ne oni koji imaju kilometražu u nogama.

“Okreni broj” je koncertni hit, lak za pamćenje i horska izvođenja; “Eh noći, noći” na kojoj je gostovao dobar dio “Čardak benda” ima prepoznatljivi miris sarajevske škole i kafane pune dima u krčmarskoj Moskvi; “Dobro za zlo“ je atipična kompozicija sa vrlo zanimljivim vokalnim “podizanjima”, netipičnim.

Na albumu su i dvije obrade. “Zavičajna” pjesma Bara “Ja još uvijek mrzim decembar“ grupe “Ružin trn” odrađena je uz “držanje zadate teme” bez mnogo improviozacija, i uz tzv. “kozmetička podešavanja”.

Druga obrada, odlična, donosi Mariju Brajović u remaku hita grupe “Makadam” – “Poljubi me (u obraz)”, sa “Flashdance” uvodom i brižljivo kalibriranom elektronikom, aranžmanski posloženom baš kao da Marina Perazić i Davor Tolja izvode svoje u “Hitu mjeseca”.

Po oprobanom principu, najbolje se ostavlja za kraj. Naslovna numera, “Boje ljubavi”, izuzetno pjevljiva, hipnotička bossa-nova sa Božom Gagovićem kao vokalom će sasvim sigurno ostati da se sluša dugo i nakon što “AkademiA” prestane da radi, jer je riječ o univerzalnoj emociji koja funkcioniše van vremena i prostora. “Živjeti slobodno” je jedina što odskače od zvuka osamdesetih i vuče na finu zagrebačku pop školu novijeg datuma, u šta se glas Marije Brajović izvanredno uklopio. I za kraj, top of the tops – jazzy numera “Virus putuje” sa briljantnim dionicama maestra Šuleta Jovovića.

Osim navedenih, sve pjesme je otpjevao Gajo Ugrenović, a na omotu stoje imena čitave plejade muzičara koji su, na ovaj ili onaj način, od brass sekcije do vokalnih dionica, učestvovali u nastanku albuma. To je praksa koju u svim svojim izdanjima praktikuje Božo Gagović, spiritus movens benda.

“AkademiA” i dalje svira i snima u nepromijenjenom sastavu: Božo Gagović (gitara, Vokal), Ratko Stanisavljević (bubnjevi), Mišo Škuletić (klavijature), Marko Mirković (bass), Gajo Ugrenović i Marija Brajović (vokali). Čak šest kompozicija autorstvo su ili koautorstvo Slobodana Bobana Mijovića, koji je danas mahom poznat po dječijoj muzici (“Roko kokotić”), a osamdesetih je bio vođa barske pop-rock grupe “Bellmondo”. Jednu pjesmu je komponovao Đuro Mihaljević, još jednu Jovan Jole Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije, nekada u vodama rock muzike, a dvije obrade Neven Marković i Mirsad Serhatlić.

Barski bend je ovim albumom oslikao svoje “Boje ljubavi“ u vremenu kad su one prijeko potrebne, i kada se gluposti i gadosti na čitavoj planeti množe geometrijskom progresijom. Ničije pjesme ne mogu promijeniti svijet, pa neće ni ove, ali zato mogu znatno nabolje promijeniti raspoloženje onog ko ih sluša.

A to nije malo, priznaćete.

The post Novi CD: AkademiA – Boje ljubavi first appeared on BARinfo.