Vladika je podsjetio na životni put proroka Ilije, kao i o čudima i događajima koje je učinio ili prorekao.

“Sveti Ilija je duboko ukorijenjen u religioznoj tradiciji svoga naroda. Nije prihvatio lažne, tuđe bogove. Dakle, mnogo je važno ukorijenjenost u religioznoj i istorijskoj tradiciji svoga naroda. Ne može neko da kaže u Crnoj Gori da je vjeran ako ne poštuje Svetog Vasilija i Svetog Petra Cetinjskog, je li? To se zna! I Svetog Savu. Dakle, ako nije ukorijenjen duboko u istoriji religioznoj svoga naroda, koja je opet ugrađena u jednu širu sliku pravoslavnih naroda, ne može takav čovjek da se predstavlja kao prorok ili sveštenik u Izrailju, odnosno u našem narodu u ovom slučaju.“, rekao je mitropolit Kirilo.

Nakon što su osveštani slavski darovi i prelomljen kolač, prisutnima se obratio protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, arhijerejski namjesnik barski. Ovogodišnji kumovi slave su bili Veselin Vanja Drašković sa porodicom i porodica pokojnog Nikole Nikice Kovačevića, a dio slavskog kolača za kumstvo sljedeće godine, ispred grupe inženjera iz Bara, preuzeo je Nikola Smolović.

Ilindan je proslavljen i u crmničkom selu Gluhi Do. Liturgiju je služio sveštenik Krsto Plamenac, paroh crmnički. Upriličena je litija oko hrama, blagosiljani su slavski darovi, a potom je služen pomen preminulim mještanima Gluhog Dola. Slavsku trpezu je pripremio ovogodišnji domaćin Vasko Masoničić sa porodicom. Kumstvo za narednu godinu preuzeo je Marko Ćeklić.

Dva dana kasnije, 4. avgusta, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i episkop novobrdski Ilarion služili su liturgiju u manastiru posvećenom Svetim ženama mironosicama u crmničkom selu Dupilo.

Nakon osvećenja slavskog kolača, mitropolit Joanikije čestitao je praznik Svete Marije Magdalene, naglasivši da je ona “bila veliki svjedok i propovjednik pravoslavne vjere i jedan od prvih svjedoka Vaskrsenja Hristovog, ali i svoga vaskrsenja”. On je naglasio da je suština njenog životnog puta u vjeri, pokajanju i potpunom predavanju Hristu. Prema njegovim riječima, njen primjer “svjedoči da čovjek, bez obzira na grijehe, iskušenja i životne teškoće, može doživjeti duhovno vaskrsenje”.

The post Na Volujici i u Gluhom Dolu proslavljen Ilindan, u Dupilo liturgiju služio mitropolit Joanikije first appeared on BARinfo.

Mitropolit Nektarije je istakao da “pravoslavni hrišćani svakodnevno žive Vaskrsenje Hristovo kao poruku nade, ljubavi i zajedništva”: Gdje god da se nalazimo, osjećamo da smo u svojoj kući. Osjećamo da smo svi braća i da smo jedno tijelo u Hristu“.

Govoreći o vezama grčkog i srpskog naroda, posebno je ukazao na istorijski značaj Krfa i prijateljstvo koje ih povezuje. “Krfsko-srpsko prijateljstvo ima duboke istorijske, duhovne i bratske korijene. Na Krfu se i danas čuva uspomena na stradanje i podvig srpskog naroda tokom Prvog svjetskog rata“, rekao je mitropolit Nektarije, i istakao da “narod Crne Gore svojim svjedočenjem vjere donosi radost cijelom pravoslavlju”.

Mitropolit Joanikije je podsjetio na dugogodišnju podršku koju mitropolit Nektarije pruža srpskom narodu na Krfu i ostrvu Vidu, mjestima koja zauzimaju posebno mjesto u istorijskom pamćenju. Episkop dioklijski Pajsije u besjedi je govorio o značaju zajednice sa Bogom i bližnjima, ističući da je čovjek od samog stvaranja upućen na zajedništvo. Naglasio je da pripadnost Crkvi podrazumijeva i ličnu odgovornost svakog vjernika.

Po završetku bogosluženja, starješina Sabornog hrama, protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, uručio je mitropolitu Nektariju na poklon ikonu Svetog Jovana Vladimira.

The post Mitropolit Krfa Nektarije služio liturgiju u hramu Svetog Jovana Vladimira first appeared on BARinfo.

Nakon liturgije i osvećenja slavskog kolača, mitropolit Joanikije obratio se vjernicima, istakavši da su sve Božije zapovijesti sažete u dvije.

„Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem. Sveti Jovan Vladimir je, ispunio obje“, kazao je mitropolit.

Istakao je da je život Svetog Jovana Vladimira bio vođen ljubavlju Božijom i spremnošću na žrtvu za svoj narod. Kao vladar, nastojao je da svoj narod privede Hristu i da državu utvrdi na jevanđeljskim vrijednostima. Podizao je hramove, ali je i mnogo stradao, slijedeći put Hristov i noseći svoj krst.

„Sveti Jovan Vladimir postradao je kao mučenik za pravdu, istinu Božiju i narod koji mu je bio povjeren. Pokazao je da se prava ljubav potvrđuje kroz žrtvu i spremnost na stradanje“, rekao je mitropolit.

Podsjetio je i na predanje prema kojem je Sveti Jovan Vladimir nakon pogubljenja nosio svoju odsječenu glavu, zbog čega se u ikonografiji prikazuje kao kefaloforos – svetitelj koji nosi svoju glavu. Takva predstava, naglasio je, simbolizuje očuvanje razuma, pamćenja i duhovnog identiteta čak i u najtežim stradanjima.

Mitropolit je istakao da je kroz istoriju narod opstajao zahvaljujući vjeri, čestitosti i sjećanju na svoje svetinje, te da ni današnje vrijeme nije bez iskušenja.

Posebno je podsjetio na Krst Svetog Jovana Vladimira, veliku svetinju koju vjekovima čuva porodica Andrović, naglasivši da je on znamenje Krsta Hristovog i zaštita grada i njegovih stanovnika.

Govoreći o Sabornom hramu, mitropolit je podsjetio da je podignut trudom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, brojnih dobrotvora i vjernika, te da predstavlja svjedočanstvo vjere generacija koje su čuvale pravoslavlje na ovim prostorima.

Na kraju je poželio da slava Svetog Jovana Vladimira i ovog svetog hrama donese radost, mir i Božiji blagoslov gradu, njegovim stanovnicima, porodicama i potomstvu.

Tradicionalna praznična litija povodom Dana Svetog Jovana Vladimira proći će danas u 19h, nakon večernje službe, ulicama Bara. Predvodiće je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

The post Mitropolit Joanikije: Sveti Jovan Vladimir ispunio dvije najveće Božije zapovijesti first appeared on BARinfo.

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije je tokom liturgije istakao da smo “u ove svete i velike dane išli stopama Hristovim na njegovom putu za Golgotu i vidjeli stradanje koje je on primio radi nas ljudi i radi našega spasenja”.

Govoreći o Velikoj suboti, rekao je da ona “predstavlja vrhunac našeg molitvenog slavoslovlja, jer nema dana koji ima veću molitvenu punoću od Velike subote”: “Ovo je dan koji stvori Gospod i koji je još u davnini bio blagosloven”.

“I mi osjećamo, draga braćo i sestre, neiskazani čudesni mir poslije dramatičnih događaja kroz koje smo svi prošli idući za Hristom. Jer sve ono što je Gospod Isus Hristos činio i tvorio, radi nas i radi našega spasenja, sve to ima vječni značaj, vječno dejstvo. I mi idući za Hristom u našoj svetoj vjeri, idući njegovim stopama, mi postajemo njegovi svjedoci, svjedoci njegovih spasosnih djela. Kao što je Gospod Isus Hristos sišao u donje svjetove, tako isto na čudesan način silazi do temelja i do dubina naših duša i prosvjetljuje nas iznutra“, rekao je mitropolit Joanikije, dodavši da je “Gospod već na svome krstu kao životodavac, jer je njegova smrt bila živonosna – pobijedio je smrt, ali je sve to pokazao, otkrio, proslavio svojim vaskrsenjem”.

Protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, arhijerejski protoprezviter barski i starješina Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira, zahvalio se mitropolitu i čestitao “novokrštenima veliki dan njihovog duhovnog rođenja” u krstionici Hrama.

The post Mitropolit Joanikije služio liturgiju u hramu Svetog Jovana Vladimira na Veliku subotu first appeared on BARinfo.

„Danas se sve ispuni radošću, Hristos se rodi od Djeve,
danas se sve ispuni radošću, Hristos se rodi u Vitlejemu”

Ovako pjeva Crkva Hristova vjekovima, draga braćo i sestre, svjedočeći radost današnjeg Praznika u kome učestvuju i nebo i zemlja, Bog i čovjek i sva vidljiva i nevidljiva tvorevina. Bog je došao, ne radi jednog čovjeka, jednog naroda ili jednog pokoljenja, nego da sve ljude preobrazi, iscijeli i prizove u jedinstvo Vječne Istine, Pravde, Ljubavi i Radosti. Ovo je dan u kome su se srele istina i milost, pravda i ljubav. Ova Nebozemna tajna koja se desila u istoriji, neprekidno se dešava, i od tada do danas i do kraja svijeta i vijeka nikada neće prestati, ostajući svagda prisutna kao poziv i priziv svakom čovjeku koji dolazi na svijet. Slaveći Božić, ne obilježavamo samo sjećanje na nešto što se davno desilo, nego silom blagodati Božije mi uvijek iznova dobijamo priliku da učestvujemo u događaju Rođenja Hristovog. Božićni post, molitva, ispovijest, pokajanje, praštanje, redovno prisustvo na bogosluženjima, sveto pričešće… sve to hrišćane priprema za ovaj Praznik. Čisteći svoj um, svoje srce i dušu, čovjek počinje da posmatra svijet oko sebe, druge ljude i sebe samog na jedan novi, hristoliki i bogoliki način, osjećajući da nije stvoren samo kao broj, kao individua, koja treba da protutnji kroz vrijeme i nestane, iščezne. Rođenje Hristovo uliva osjećanje besmrtnosti u naša srca, ispunjavajući svaku poru našeg bića jer se ostvarilo ono što je Bog obećao, proroci najavljivali a pokoljenja čekala, da će Bog poslati Sina svoga Jedinorodnog, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine nego da ima život vječni.

Svaki put kada se u nekom domu rodi dijete, kažu sveti Oci, Bog pokazuje svoje povjerenje u čovjeka i svijet koji su djela ruku njegovih. Rađanje se uvijek smatralo simbolom pobjede života, trajanja kroz produženje roda ljudskog, ali tek Hristovim rođenjem svako rađanje na zemlji dobija svoj puni smisao, ne samo u vremenu, nego i u vječnosti. Stvoren po liku Božijem, bačen u smrtnu prašinu, ma kako i ma koliko živio, čovjek je bio rob svoje pale prirode, a samim tim i grijeha, smrti i prolaznosti. Do dolaska Hristovog, po riječima besmrtnog Njegoša, čovjeku je bila sreća nepoznata,

prava sreća, za kom vječno trči;
on joj ne zna mjere ni granice:
što se više k vrhu slave penje,
to je viši sreće neprijatelj.
Naša zemlja, mati milionah,
sina jednog ne mož’ vjenčat srećom.

U dolinu smrti i plača dolazi On – Sin Božiji koji postaje sin Djevin, postajući jedan od nas. Uzimajući ljudsku prirodu, On u svemu postaje podoban nama, osim u grijehu. „On, prevječni Bog, javi se na zemlji i sa ljudima poživje, i ovaplotivši se od Svete Djeve, ponizi Sebe uzevši obličje sluge i postade jednak tijelu smirenja našega, da nas učini jednakim liku slave njegove“.  On dobrovoljno slabosti naše nosi. Sa nama boluje, tuguje, pati, strada. I sam biva podvrgnut Zakonu, da bi nas oslobodio od svake osude, grijeha i smrti, da bi nam darovao slobodu slave djece Božije. Ovaj praznik sve ispunjava radošću jer nam je On vaistinu početak spasenja.

Ne čudi što ni jedan praznik kao Božić nije toliko prisutan u narodnim običajima i tradicijama. Gotovo da nema naroda na Zemlji koji nema neki svoj posebni  izraz i način slavljenja Božića. U našoj narodnoj tradiciji vjekovima se čuvaju divni i blagosloveni običaji koji ispunjavaju radošću i ljepotom ove Blage dane. Badnjak koji blagosiljamo, vatra oko koje se sabiramo, mirbožanje, polaznik, česnica, zdravice, darovi i sve te radnje zajedno pomažu nam da doživimo sveobuhvatnu tajnu Vitlejemske pećine. Običaje koje smo primili treba njegovati i čuvati, ali i paziti da ne postanu sami sebi cilj, gubeći svoj suštinski, vjerski smisao.

U svjetlosti ovog Praznika mi vidimo i naše slavne pretke, koji su se nadahnjivali tajnom Rođenja Hristovog, i svetu pravoslavnu vjeru vjekovima čuvali predajući je nama, svojim potomcima kao najdragocjeniji dar. Za nju su nerijetko žrtvovali sve pa i svoje živote. Nažalost, XX vijek je donio strašno stradanje našeg naroda, u kome smo zaboravili na Bogomladenca, vitlejemsku zvijezdu i mudrace i u kome je krvožedni car Irod postao mjera naših međusobnih odnosa. Rana bratomržnje još uvijek krvari i dužni smo da svi, prema svojim moćima, učinimo da se ona što prije zacijeli.

Božićni praznici su najbolja prilika da se, obasjani vječnom ljubavlju Bogomladenca Hrista, svi okupimo oko njegove kolijevke, da uz njegovu milost prevaziđemo naše zloćudne podjele, da se zagrlimo i mirbožamo kao dobri hrišćani i braća po Duhu Svetom. Uvjereni smo da svi žitelji ove zemlje koji misle dobro Crnoj Gori i svome potomstvu žele da se davnašnje bratske omraze iz Drugog svjetskog rata, koje nas i dalje opterećuju, ljudski prevaziđu i pošalju u prošlost.  U tom pogledu najviše nam može pomoći sigurna i dobro provjerena istina kao što je rekao naš  Gospod i Spasitelj „ Poznajte istinu i istina će vas osloboditi“ (Jn. 8.32). Zato još jednom pozivamo nadležne državne institucije da osnuju institut za izučavanje svih zločina koji su se u Crnoj Gori dogodili tokom Drugog svjetskog rata, i poslije njega, bez obzira ko ih je i u ime koga učinio. Suočenje sa istinom o pomenutim zločinima biće bolno ali još više ljekovito i blagotvorno. I pokazaće našu spremnost da svoju budućnost gradimo na istini, pomirenju i bratskoj ljubavi, a ne na mržnji i međusobnim podjelama.

I ovog Božića naše molitve upućujemo Bogu mira i ljubavi da u godini koja je pred nama daruje mir svim domovima gdje živi naš  raspeti srpski narod na Kosovu i Metohiji, da prestanu progoni, pljačke i maltretiranja, naše braće i sestara i da se konačno na ovoj svetoj i zavjetnoj srpskoj zemlji stvore uslovi za  život u miru sa svima, dostojan čovjeka.

Za nas pravoslavne Hrišćane, Božić je uvijek bio simbol i zaštitnik pravoslavne porodice i braka. Način života, sistem vrijednosti i izazovi koji stoje pred savremenim čovjekom čine brak najugroženijom institucijom. Rezultat toga je sve veći broj razvedenih brakova i razbijenih porodica. Očevidno, slabljenje u vjeri, okrenutost sebi i želji za uživanjem dovode čovjeka do osjećaja egocentričnosti i samodovoljnosti. Jevanđeljske vrline, žrtva, ljubav, trpljenje, strpljenje sve više postaju strane za modernog čovjeka. Očinstvo i materinstvo kao dar i priziv Božiji više nisu najveći ideal i vrijednost za koju vrijedi živjeti. Muž je sve manje branič žene i đeteta, a žena sve rjeđe stub i oslonac doma. Djeca lišena topline i blagoslova porodičnog doma traže smisao u porocima i pošastima koje im se nude na svakom koraku. Vraćanjem Božiću mi vraćamo toplinu vjere i ljubavi u naše domove. Ugledajući se na Presvetu Bogomajku mi se učimo poslušnosti i smirenom služenju koje nas čini istinskim sinovima i kćerima Božijim.

Ne smijemo ostati nijemi pred činjenicom da živimo u vremenu u kome napredak tehnologije, vještačka inteligencija i druga tehnička dostignuća u mnogome stvaraju jedan novi ambijent u kome čovjek živi. On, sa jedne strane olakšava praktični život, skraćuje vrijeme potrebno da se dođe do neke informacije, ali mnogo više donosi opasnosti i neizvjesnosti, prijeteći da ugrozi čovjekovo dostojanstvo. Čovjek se često obmanjuje činjenicom da je tehnika koja ga okružuje sve što mu je potrebno. Živi odnos sa bližnjima, gledanje u lice brata svoga, zamijenili smo neprekidnim gledanjem bezličnih ekrana. Druženje i bratske razgovore zamijenili smo virtuelnim zajednicama koje čovjeka čine sve usamljenijim i otuđenijim. Ako se čovjek u potpunosti preda takvom načinu života to je put koji vodi u očajanje i besmisao. Rezultat toga je sve veći broj mladih, ranjenih duša koje pate i stradaju od trajne potištenosti i raznih psihosomatskih bolesti.

U Božićnoj radosti ohrabrujemo sve mlade da se usavršavaju u znanju, da napreduju u vjeri, da se obrazuju i školuju, trudeći se da žive moralnim i vrlinskim životom. Jedino tako će umnožiti darove i talente koje im je Bog dao, osposobiti se da blagovremeno formiraju svoje porodice i ostvariti puni smisao svoga života.

Neka praznik Rođenja Hristovog bude svima nama poziv da krenemo u susret Bogu. Jer u mjeri u kojoj se naše srce ispuni radosti tog Božanskog susreta u toj mjeri ćemo osjetiti i radost susreta sa bližnjima. U toj mjeri ćemo doživjeti i punoću radosti života. Neka svjetlost Vitlejemske pećine, draga djeco duhovna, ispuni svaki vaš dom, da obasjani Hristom jačate u vjeri, ljubavi i istini da je Bog sa nama, i da dolazi da nemoći naše liječi, bolesti iscijeli, pale podigne, tužne utješi, siromašne nahrani, svima da bude sve čuvajući nas i vodeći u Život vječni.

Ispunjeni radošću današnjeg praznika, pjevajući anđelsku pjesmu, ”Slava na visini Bogu i na zemlji mir, meću ljudima dobra volja”, sve vas, draga braćo i sestre, pozdravljamo najradosnijim pozdravom:

Mir Božiji, Hristos se rodi!
Vaistinu se rodi!

The post Božićna poruka mitropolita SPC Joanikija first appeared on BARinfo.

Vjernima se besjedom obratio po otpustu.

Na početku se osvrnuo na istorijat ove svetinje i podsjetio na predanje da je Sveta kraljica Jelena Anžujska na tom mjestu podigla crkvu, koja je obnovljena u vrijeme Mitropolita i potonjeg Patrijarha Gavrila (Dožića), trudom vjernog naroda i prote Pavla Radunovića. Istakao je i značaj blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohije u obnovi ove svetinje u novije vrijeme.

„Uglavnom, svijeću ove svetinje oni su održali, ali naš blaženopočivši Mitropolit je veliki obnovitelj, prije svega obnovitelj duhovnoga života, a onda je išla i svaka druga obnova. Pokrenuo je zajedno sa sveštenicima i sa narodom iz Bar obnovu ove svetinje i, evo, hvala Bogu, ona je obnovljena. Ali, to ne bi značilo mnogo da Bog nije poslao dvije sestre; prethodno su bile iskušenice, pa su se kasnije zamonašile. Po promislu Božijem dobile su imena Marta i Marija, u spomen onih sestara Svetoga četvorodnevnog Lazara, Marte i Marije“.

Potom je Mitropolit Joanikije poučio da iz jevanđelske priče o Marti i Mariji vidimo da prednost ima duhovno gostoprimstvo, odnosno slušanje i prihvatanje riječi Božije, nad uobičajenim, vidljivim.

„Prvo se sjetimo onoga događaja kada je Gospod Isus Hristos došao u dom Lazarov i sestre Marta i Marija su bile tu, pa Marija sjede kraj nogu Isusovih i slušaše besjedu Njegovu, a Marta se užurbala da spremi sve za doček, da ugosti najdražega i najvećega gosta u njihovome domu. I kako je to malo potrajalo, Marija sluša besjedu Hristovu i ne pada joj na pamet da bilo šta drugo radi, nego da se naslađuje riječju Gospodnjom, blagodaću i silom Duha Svetoga koja izlazi iz usta Gospodnjih, pa će Marta da kaže: Gospode, vidiš li što se čini, reci mojoj sestri da mi pomogne, jer, naravno, svi su znali za taj blagosloveni običaj da bilo koga, a kamoli najdražega gosta, treba dočekati, treba učiniti sve da se pokaže gostoprimstvo u najvećem mogućem smislu. To je naše pravoslavno, istočnjačko gostoprimstvo, da dočekaš najbolje kako možeš. Rekli bismo da je tu Marta bila potpuno u pravu, jer ona mnogo radi, a njena sestra sluša besjedu Hristovu i ne radi ništa. Ali će Gospod Isus Hristos da kaže: Marta, Marta, brineš se i uznemiravaš za mnogo, a to možemo shvatiti na razne načine, a za ono što je manje bitno od ovoga što sada radi Marija. A Marija je bolji dio izabrala koji joj se neće oduzeti.

Vidite kakvu mi pouku treba da izvučemo iz ovoga događaja. Da li su Marta i Marija bile u većem nesporazumu? Ne. One su sestre, one su zapravo jedno. Samo je Gospod ukazao na to da ima nešto veće od zemaljskih briga, pa čak i od ustaljenog gostoprimstva. Treba prvo se nasladiti riječju Božijom, odnosno treba pokazati uzvišenije gostoprimstvo od onoga da napravimo obični doček – jelo, piće, ljubav, dobrodošlicu. Ima nešto mnogo važnije, a to je primiti riječ Božiju u srce svoje. To bismo mogli nazvati duhovnim gostoprimstvom i Marija se potrudila da Gospoda ugosti na taj način: da mu svu pažnju svoje duše i svoga srca ukaže, da otvori uši svoje i misli svoje i srce svoje, da čuje i primi riječ Njegovu, jer On je došao da daje, a ne da uzima. I ono što bi se reklo da uzima, On zapravo opet daje. Od Njega je sve. I ta Marija, koja, reklo bi se, nije radila ništa, ona je radila važniji posao. Ali ne treba potcijeniti ni ulogu Marte, koja se potrudila i dala sve od sebe da dočeka Gospoda Isusa Hrista, da posluži i da pokaže ono gostoprimstvo koje je bilo uobičajeno, ali zaista na najbolji, na najsrdačniji način“, besjedio je Mitropolit Joanikije.

Mitropolit je pojasnio da je i to što je radila Marta takođe značajno i da ni njen trud nije odbačen, ali da je Gospod tom pričom pokazao šta ima prioritet.

Mitropolit Joanikije je zatim ovu jevanđeljsku priču povezao i sa monaškim životom sestara Marte i Marije iz ovog manastira, istakavši da se njihov trud ogleda i u naslađivanju riječju Božijom i molitvenom podvigu i tihovanju, ali i u trudu oko obnove manastira.

„Taj podvig je dosta tajanstven i skriven i treba da bude skriven. Drugačije ne može da se obavlja. Monasi imaju svoj trajni život, a to je molitveno tihovanje i to je veoma važno – da se prvo hranimo riječju Božijom, istinom Božijom i pravdom Božijom, a onda, naravno, i pored tog duhovnog podviga, važan je i taj naš tjelesni trud koji se vidi. Evo, ova obnova – to je tjelesni trud i vidimo da i on ima značaja i da donosi lijepe plodove. Zapravo, ravnoteža, kombinacija jednoga i drugoga, to je punoća monaškoga života i monasi se trude prije svega da molitvom i prizivanjem imena Božijega oplemene svoje srce i svoje duhovno biće, da preporode, a onda se, naravno, trude i da sve oko sebe rade i urede kako treba i da budu gostoprimni i da dočekuju i da rade i da se trude i da vidite kako to biva. Kao što ne vrijedi tjelesni trud bez molitve, tako ni molitva ne može da uspije, da donese svoje istinske plodove, ako nema i tjelesnoga truda. Kao što su sestre Marta i Marija u suštini bile jedno, bile su nerazdvojne, tako i na duhovnom, mislenom planu to treba shvatiti, da ovaj duhovni trud koji se ne vidi i ovaj tjelesni trud – da mora biti i jedno i drugo, s tim što duhovni, molitveni trud ima prednost. Tamo gdje ima molitve, tamo i sve ono što radimo, pa i da nijesmo nešto mnogo sposobni da nešto učinimo veliko, ali će to biti blagosloveno i to će donijeti pravog, istinskog ploda. Ako nema molitve, ako nema tog duhovnoga truda i podviga koji se ne vidi, nego samo hoćemo ono što je spoljašnje, vjerujete, možemo sagraditi kule i gradove – ništa od toga nema, ništa to ne vrijedi. Ponekad je bolje da sve to sagori, nego što se podiže.

Vrlo često to ljudi rade iz neke sujete, da se samo vidi, nema od toga mnogo vajde. Ali, na ovom mjestu i na mnogim mjestima pokazalo se da ima mnogo smisla, prije svega tamo gdje se ljudi Bogu mole i rade sve i daju sve radi slave Božije i radi slave imena Božijega i imaju taj pravac, tu perspektivu duhovnu, onda sve ono što čine, čine od srca i sve je to blagosloveno i tek je to tada lijepo. Kao što ovdje vidimo da se nešto zaista lijepo i čudesno dogodilo i zato ovaj manastir ima već svoju priču, svoju biografiju, ima svoj život“, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski, Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i, podsjetivši na Gospodnje riječi: „Gdje su dvoje ili troje u ime moje i Ja sam tu sa njima“, prizvao Božiji blagoslov na ovaj sveti hram i sve prisutne.

Mitropolit Joanikije je na kraju dodijelio nekoliko arhipastirskih gramata: gospodinu Ristu Drekaloviću iz Podgorice (za pokazanu ljubav prema ovoj svetoj obitelji i veliku pomoć prilikom izgradnje puta do ovog manastira), Željku Đaloviću iz Bara, Školi vjeronauke iz Bara (dječici koja pod rukovodstvom vjeroučiteljice Slavice Orlandić organizuju humanitarne božićne vašare – prošle godine su prikupljenih 8.000 eura donirali za asfaltiranje puta do ovog manastira), Društvu dobrovoljnih davalaca krvi „Sveti Jovan Vladimir“ iz Bara, kompaniji „Carinvest“ iz Grblja (za značajan prilog i doprinos realizaciji projekta izgradnje puta), kao i SPCO Bar.

The post Mitropolit Joanikije uručio gramate Ristu Drekaloviću, Željku Đaloviću i društvenim organizacijama u crkvi na Volujici first appeared on BARinfo.

”Gle divnoga sada vidjenija

Sunce pravde i zemlju ogrija

Sin dostojni Oca prevječnoga

Obuka se u čelovječestvo”

Luča Mikrokozma – P. P. Njegoš

Proslavljajući praznik Hristovog rođenja, divimo se Božijoj ljubavi prema rodu ljudskom. Nema te ljudske riječi, ni mudrosti ni vještine koja do kraja može otkriti tajnu Božije ljubavi. Zato slavimo i veličamo onoga koji je neizreciv, bezgraničnog koji je primio naša ograničenja i svojim rođenjem otvorio nam beskrajne vidike svoga carstva. Njegov dolazak u ovaj svijet opisali su sveti apostoli Matej i Luka, ističući samo najvažnija svjedočanstva o tom jedinstvenom događaju od kojeg počinje nova era ljudske istorije.

Sveti Jovan Bogoslov sažima sva svjedočanstva u jedno i najvažnije: Logos postade tijelo (Jn. 1,14). Logos je Sin Božiji jedinorodni, svjetlost od svjetlosti, Bog istiniti od Boga istinitog kroz koga je sve postalo. On je svjetlost istinita koja prosvećuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet (Jn. 1,9). Javio se kao Bog u ljudskom tijelu, u iscijeljenoj i cjelovitoj ljudskoj prirodi, unizio sebe i poistovjetio se sa nama ostajući Bog, savršen i svemoćan. Кada Jovan svjedoči Logos postade tijelo, on govori da smo dobili punoću Božanskog života u tijelu, punoću njegove istine, ljubavi i pravde. Bog je primio ljudsku prirodu da bi nam svojom bezgraničnom ljubavlju darovao sva svoja bezgranična savršenstva.

Gledajući novorođenog Isusa u naručju presvete Bogorodice, svojim duhovnim očima vidimo ljubav Božiju, vidimo kako je otac naš nebeski riješio da spasi cio svijet i sve ljude. Zato su se u susret spasitelju pokrenuli  nebo i zemlja, sva tvorevina učestvuje u slavi njegovog dolaska. S neba se zaorila anđelska pjesma “Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja”. Istočne mudrace, sljedbenike biblijskog Valaama, dovodi zvijezda do Vitlejema, do kolijevke novorođenoga da mu se poklone kao spasitelju svijeta. Prosti ljudi čistoga srca, pastiri iz okoline vitlejemske, primivši poziv od anđela, dođoše bogomladencu i u njemu prepoznaše pastira duša ljudskih. Sveti Josif Obručnik, gledajući Sina Božijeg koji se rodi kao čovjek, nevidljivo prima od Boga nagradu za čuvanje časti i djevstva presvete Bogorodice. Crkveni pjesnik kliče da sva tvorevina prinosi blagodarnost Bogodjetetu: anđeli pjesmom, nebo zvijezdom, mudraci darovima, pastiri divljenjem, zemlja vitlejemskom pećinom, pustinja jaslama, a Presvetu Bogorodicu proslavlja kao najuzvišeniji prinos Bogu od strane cijelog čovječanstva.

Ulazeći u ovaj svijet kao nejako dijete rođeno od Presvete djeve, Gospod Isus Hristos ušao je u krajnju bijedu ljudsku. Rođen u mračnoj pećini, u pelene povijen i u jasle stočne položen, snishodio je ljudima, otuđenim od Boga koji prebivaju u tami grijeha, u oblasti i sjeni smrti (Mt. 4,16). Ovim snishođenjem nije obesnažio svemoć svoga božanstva nego je pokazao kakva je njegova ljubav. Ona dobrovoljno prima svako poniženje i ide na krst da se žrtvuje za spasenje svijeta. Njegovo rođenje, u znaku snishođenja ljudskoj nemoći, ukazuje na njegovu krsnu smrt kroz koju će se i proslaviti i svojom pobjedom nad smrću sve vjerne učiniti učesnicima svoje vječne slave. Zato u njegovoj dječjoj nemoći, očima vjere vidimo Božiju svemoć, a kroz njegovu bespomoćnost dokle u jaslama leži, gledamo našeg Izbavitelja i Spasitelja duša ljudskih. 

Dok je cijela tvorevina slavila rođenje Spasitelja, tadašnji vlastodržac Irod kovao je planove da ga ubije. Zbog toga se sveta porodica skloni sa malim Isusom u Egipat, bježeći od zlobe Irodove, a on pobi u Vitlejemu i njegovoj okolini četrnaest hiljada djece, do dvije godine uzrasta, kako bi bio siguran da je među njima ubio i bogomladenca. Iako je davno prošlo Irodovo vrijeme, ostalo je do dana današnjega nasljeđe njegove zlobe koja izaziva prolivanje nevine krvi u zaraćenim državama i narodima. Gledajući na današnje pogubne ratne prizore, mi Hrišćani treba da se usrdno Bogu molimo da nispošlje svoje milosrđe na ovaj svijet i da prekrati mržnju i krvoproliće. Dužni smo i pred Bogom i pred ljudima da podignemo svoj glas za izmirenje sukobljenih naroda, sa nadom da će Bog prosvijetliti umove vladara zavađenih država, te da kroz iskreni dijalog uspostave trajni mir i vladavinu pravde i prava za dobro njihovih naroda i svega svijeta

Ovaj Božić, draga braćo i sestre, mi u Crnoj Gori dočekujemo u sjenci užasne tragedije koja se dogodila na Cetinju prije nekoliko dana. Sastradavajući svim bićem u bolu sa ožalošćenim porodicama, molimo se za pokoj duša nevino postradalih, među kojima su i dvoje djece, i za život i ozdravljenje ranjenih. Prizivamo u pomoć Svetog Petra Cetinjskog mirotvorca da vrati mir i spokojstvo ovom gradu i da zaštiti od svakog zla porodice koje u njemu žive. Zbog zla koje je proradilo kroz nesrećnog ubicu moramo se svi duboko zabrinuti. Za sve nas ostaje bezbroj otvorenih pitanja šta ćemo preduzeti da se ubuduće ovakve nesreće nikada više ne dogode. Uvjereni smo da sve ustanove u našoj državi, uključujući crkve i vjerske zajednice, mogu dati svoj doprinos opštoj bezbjednosti, solidarnosti  i unapređenju kvaliteta života. Sa vjerom u Božiju pomoć, a uz posvećenost problemima i istrajan rad na rješavanju istih, možemo učiniti mnogo. Nije malo ako djeci i omladini pomognemo da nađu nešto vrednije od ulice. Ako nađu sebe u nauci, umjetnosti, sportu ili bilo kom poštenom i časnom radu, možemo biti sigurni da će tako najbolje pomoći sebi, svojim roditeljima, svojoj vjeri i otadžbini. 

Hristovo rođenje otkriva božanski smisao svakog rođenja. Ljepota hrišćanskog braka uzvodi roditelje, muža i ženu, do tajne duhovnog očinstva i materinstva. Oni će zaslužiti puno dostojanstvo blagoslovenih roditelja ako svoju djecu nauče pravoslavnoj vjeri i hrišćanskim vrlinama, ako ih učine sinovima i kćerima oca našeg nebeskoga i majke crkve. Osim roditelja, u podvigu dobrog odgajanja, vaspitanja i obrazovanja djece i omladine, uzvišenu ulogu imaju  i nastavnici u svim vaspitno – obrazovnim ustanovama od vrtića do univerziteta. Nastavnik, bilo koga ranga, ne učestvuje samo u prenošenju korisnog znanja, nego, ukoliko je dobar primjer za ugled, blagotvorno utiče i na formiranje ličnosti svojih učenika. Ako hoćemo da se školstvo u Crnoj Gori svestrano unaprijedi, treba na prvom mjestu ispoštovati dostojanstvo nastavnika i pooštriti kriterijume za izbor i dodjelu tog uzvišenog zvanja.

Iako smo opterećeni međusobnim podjelama, čestim nesrećama i žalostima, svakovrsnim patnjama, jednom riječju – gorkim nasljeđem Adamovog grijeha, nikada nijesmo bez nade i utjehe. Gore imajmo srca! Među nama je spasitelj koji prosvjetljuje tamu ovog svijeta i svima otvara vrata raja. Bogomladenac Hristos donese nam oproštaj grehova, razrješenje naših muka, duševni mir i sva neizreciva blaga svog vječnog božanskog života. Dočekajmo ga u radosti, u međusobnom miru, slozi i bratskoj ljubavi. Mirbožajmo se, zagrlimo i cjelivajmo jedni druge u ime njegovo. To su darovi od čistog srca kojim ćemo najviše obradovati Bogomladenca i dostojno proslaviti njegovo rođenje.

Sa ovim mislima i molitvama, draga braćo i sestre, najsrdačnije vam čestitamo svijetli praznik rođenja Hristovog i predstojeću Novu godinu.

Mir Božiji. 

Hristos se rodi.

Vaistinu se rodi.

The post Božićna poruka mitropolita Joanikija first appeared on BARinfo.

Čestitajući Božić, poželio je da nas “duh Beltehema uvijek nadahnjuje na putu prema pravednijem i boljem svijetu”.

“Crna Gora je do sad dokazala mogućnost suživota, to moramo još više učvrstiti”, poručio je msgr Gjonlleshaj.

Prijemu su prisustvovali mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, vrhovni rabin Crne Gore Luciano Moše Prelević, nadbiskup barski u miru msgr Zef Gashi, glavni imam barski Muidin ef. Milaimi, protojerej stavrofor Slobodan Zeković, ambasadorka Albanije u Crnoj Gori Žaklina Peto, predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović, potpredsjednik GP URA Goran Đurović…

The post FOTO: Tradicionalni Božićni prijem u zgradi Nadbiskipije first appeared on BARinfo.

Sabor je otvorio mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije koji je poručio da je taj događaj “radost nad radostima”, za koji se djeca pripremaju tokom cijele godine, jer znanje u školi, kako je naglasio, dobija pravu vrijednost ako ga prate vrline – dobrota, milosrđe, ljubav, čestitost, iskrenost , istinitost i mnoge druge osobine i postupci koji krase zemaljski život.

“Čovjek treba da uzrasta fizički, da budete zdravi i krepki , da se obrazujete. Ali, ono što je posebno važno jeste da imate i njegujete vrline, da postanete dobri ljudi i dobri hrišćani”, kazao je mitropolit obrativši se djeci.

Sabor je tradicionalna manifestacija koja se održava dvadeset i treći put, uoči početka školske godine, a ovoga puta odvijao se upravo pod sloganom “Vrline vode u visine”. Okupio je oko 2.000 djece iz više gradova u Crnoj Gori, a iz Bara je učestvovalo njih 83. Sabor je, kao i prethodnih godina, obilježio niz aktivnosti – kviz znanja, umjetničko-kreativne radionice, tematske izložbe, sportska nadmetanja, a novina su ekološke i humanitarne radionice, za koje su bile zadužene škole vjeronauke iz Bara i Risna.

Na pjesničkoj radionici prva dva mjesta osvojili su Đorđe i Zora Jakovljević, a Barani su bili uspješni i u sportskim takmičenjima. Osvojili su prvo mjesto u fudbalu i treće u igri “između dvije vatre”.

Humanitarni štand, koji su po prvi put ove godine priredili učenici vjeronauke iz Bara, namijenili su djeci sa Kosova i Metohije.

“Dogovorila sam se sa djecom da donesu poklone, poput školskog pribora i slično, za drugare na Kosovu i Metohiji, ili im napišu neko lijepo pismo. Međutim, to je imalo takav odziv da smo na kraju sakupili  preko stotinu punih paketa i dvadeset ranaca sa opremom za školu. Pojavilo se puno nepoznatih, tajnih dobročinitelja, na naše iznenađenje i radost. Mislim da smo na ovaj način djecu na Kosovu obezbijedili za ovu školsku godinu. Upućena su im i pisma sa  puno lijepih, prijateljskih i toplih poruka, što će ih, sigurna sam, obradovati”, kazala je učiteljica vjeronauke iz Bara Slavica Orlandić, koja je podsjetila da su sličnu akciju priredili za Božić, kada su sakupljali novčane donacije za djecu iz Osojana, u Metohiji.

Barsku školu vjeronauke pohađa stotinu djece, u tri uzrastne grupe, a hor vodi profesor Aleksandar Basarab.

“Sabor je najbolji odgovor na opasnosti koje nam u današnje vrijeme prijete sa svih strana, posebno djeci koja su na udaru novih kultura, navika i vaspitanja , što može biti pogubno po njih. Na ovaj način afirmišemo sve talente koje je Bog utkao u djecu, a Sabor se održava neposredno prije početka nove školske godine, i uči nas da znanje nikada ne treba da bude samo sebi cilj, već zajedno sa vrlinom. Neka nam to bude snaga i svjetlost, posebno u novoj školskoj godini”, kazao je protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici.

The post Barska djeca osvojila nagrade na Pravoslavnom dječjem saboru Crne Gore first appeared on BARinfo.

U svenarodnoj litiji ulicama grada pod Rumijom, koja se održava u okviru manifestacije „Dani Svetog Jovana Vladimira“ koja je počela 1. juna, a završava se 9. juna, učestvovalo je mnoštvo Barana, ali i vjernika iz drugih krajeva Crne Gore.

Po njenom završetku Mitropolit Joanikije je u obraćanju vjernom narodu kazao da je Sveti Jovan Vladimir u vrijeme svoga kratkoga zemaljskoga života cijeloga sebe prinosio na žrtvu Bogu živome: „Boreći se za svoj narod da ga objedini, da ga privede Hristu Gospodu, da ga posveti i oplemeni podižući svete hramove Božije kao veliki ktotor Prečiste Кrajinske i Manastira Svetog Nauma Ohridskoga, i mnoge druge svetinje podižući u slavu Božiju.“

Visokopreosvećeni Mitropolit je rekao da se Sveti Jovan potrudio da sabere Božanske vrline i Božiju mudrost, pravdu i ljubav, istinu i dobročinstvo, i milosrđe.

„Zasijao je svojim vrlinama i zasvijetlio svjetlošću svete pravoslavne vjere. Bio je omiljen u svome narodu, ljubljen od onih kojima je vladao. Međutim, zavist ljudska i borba oko vlasti napravile su spletke, laži i klevete i on je postradao na pravdi Božjoj. Izabrao je da postrada za ime Božje, jer je to više volio nego da pomoću spletaka i nepravde drži zemaljsku vlast, znao je da je zemaljsko zamalena carstvo, a Nebesko uvijek i do vijeka“, kazao je Vladika Joanikije i dodao da su oni koji su mu glavu odsjekli otišli u zaborav.

„A on je zasvijetlio svojom žrtvom i svojom svetošću i dobio takvu blagodat da nas zastupa pred prestolom Božjim. On je, snažeći se krsnim znamenjem, pokazao silu svete vjere pravoslavne još za vrijeme svoga života. Ali, njegov život se nastavio i njegovo nebesko žitije se produžava i dopisuje. On živi u nama i među nama, predvodi nas i objedinjuje nas svojim krstom, krstom Svetoga Jovana Vladimira i blagosilja nas sa gore Rumije njime. Objedinjuje nas preko ovoga svetoga hrama koji je podignut u slavu Božju i u čast Svetoga Jovana Vladimira. Naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, zajedno sa vama ovdje i mnogim dobrotvorima, priložio je svoj sveti trud, svoju žrtvu podižući ovaj hram. Ali ga je nevidljivo gradio i Sveti Jovan Vladimir“, poručio je Njagovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Besjeda Mitropolita Joanikija

Povodom hramovne slave Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, Mitropolit Joanikije i episkopi Кiril i Jovan su prethodno služili Svetu arhijerejsku liturgiju i blagosiljali slavski kolač.

The post Dani Sv. Jovana Vladimira – Mitropolit Joanikije: Sv. Jovan Vladimir svojim krstom nas objedinjuje i blagosilja first appeared on BARinfo.