Danas je tri stotine šezdeset i peti dan kako moj drugar Boško Milošević nije prekoračio prag ove kafane, kojoj je svojevremeno dao i ime, i, još s vrata gromoglasno poručio lozovu rakiju.

Prošla je, bre, već puna godina kako nema njegovih sjajnih tekstova na stranicama „Politike“. Godina kako se nijesmo nešto dogovorili o poslu. A bili smo „konkurenti“. Godina kako se nijesmo zapili i posvađali.

Godina čitava, a imao ih je pedeset i šest kada je, zauvijek, zaklopio svoje pero.

Sjedim u „Veselici“ s tovarom na duši. Uskomešale se uspomene i nižu se polako kao jato umornih ptica.

Razmišljam: šta je sve taj neumornik i veselnik, taj nevjerovatni zaljubljenik u podjednako lijepi i zlehudi posao novinara, pregrmio u više od trideset godina bavljenja njime.

Imao je snage za toliko hiljada napisa – od Kube do svih sela podno Rumije i Lisinja, od Budve do Niša. Od Pljevalja do Plava, od Žabljaka do Bjelasice, od Cetinja do Zlatibora, od Bojane do Herceg Novog. Od porinuća svakog barskog i kotorskog broda, do puštanja u saobraćaj pruge od Beograda do mora. Od velikih jubileja do katastrofe kakav je bio zemljotres 1979. godine. Napisa o „običnim“ ljudima, ali bogme i o onima koji su znali da gvozdenom pesnicom udare o sto. I ne samo o sto.

Napisa o svakoj volji i nevolji.

Otkud je posjedovao toliku snagu? Otud što je kao pravi novinarski soj, uvijek bio okrenut čovjeku i istini. Potpisao je na stotine tekstova koji se pamte. A, „šta je čovjek bez ljudskog potpisa?“ – veli Bećković.

Sjedim u „Veselici“ i veselim se što sam imao privilegiju da s njim drugujem i od njega učim. Jer on je bio čovjek koji dobija kada daje. A dao je, doista, mnogo svima, a najviše novinarstvu.

Sjedim i dalje u „Veselici“. Tvrdoglavo počinjem da vjerujem kako će Boško svakog trenutka prekoračiti njen prag. Prošlost je, velim sebi, laž, pamćenju nema povratka, a svako minulo proljeće nevjerovatno je…

Branka, jednu lozovu rakiju za Boška!

(Tekst iz „Pobjede“, 5. aprila 1995, na godišnjicu smrti novinara Božidara Boška Miloševića)

The post Momčilo Popović: Boško first appeared on BARinfo.

Nije nostalgija kada neko kaže kako je, kada je on bio mlad, sve bilo mnogo ljepše, bolje i poštenije nego danas. To je, sudim, puki žal za mladošću. Ponekad i za ludom glavom. Ne volim Jakšićevu „Očajnu pesmu“, valjda zbog toga što sam se i sam, kao umorni putnik, u fotelju svalio u pedeset i nekoj.

Mislim na onu pravu nostalgiju kada su, recimo, naši stari po američkim rudokopima godinama i decenijama tugovali za rodnom grudom, ponekad je nikad više i ne vidjevši. Ili, opet, kada neko negdje ima i „ptičjeg mlijeka“, ali ga zadire neprekidna čežnja za zavičajem u nekim divokletijama. Nostalgija (čežnja, tuga) je i kada neko do kraja života tuguje za voljenim draganom, koji je bio nevjeran i pošao drugoj. Nostalgija je, ako hoćete, i to što više ne postoji ribara starog kći…

Danas su ljudi, bar oni koje najčešće srijećem, od nostalgije, u njenom izvornom smislu, napravili nešto drugo: žal za tim što nemaju para kao nekada. Ta „nostalgija“ je, naravno, sasvim iskrena i razumljiva jer smo svi, htjeli to da priznamo ili ne, škudoljupci. Volimo novac, ali (ovdje nedostaje jedan uzdah), njega je sve manje. Bar takav je slučaj u krugovima u kojima se najčešće krećem.

Evo, recimo, neki moji drugovi iz Bara, koji vole da igraju karte i mnogo dobro to rade, u posljednje vrijeme nekako su se umirili. Da se odmah razumijemo: nijesu to, sačuvaj Bože, nikad bili kockari. Naprotiv. Ali su iz hobija, dok nije bilo već pomenute „nostalgije“ za parama, znali da, povremeno, zaigraju veoma žestoke partije.

No, o tome malo docnije.

Sada igraju svake bogovite večeri. A znate li šta igraju? Gotovo nevjerovatno: mauz na spuštanje i fircik!? Igre za penzionere. Igraju u neki sitniš. Dobro, bude tu ponekad i koja stotina dinara, ali sve je to malo za „njihova vremena“. Igraju, praktično, da im prođe vrijeme. Čekaju, valjda, ukidanje ovih nesrećnih sankcija pa da opet zasjednu za sto onako kako su to nekad radili.

A znate li kakvi su to vukovi bili? Kakav Boža zvani Pub Đoke Balaševića! Igrali su u silne pare. Za njihove partije bila je potrebna specijalna propusnica. Igrali su u hotelskim apartmanima, pili samo viski i martel i pušili neke čudne strane cigarete kojih više nema u ovim krajevima. Ako se igralo u nečijoj kafani ili kući, gazdi je ostajala kraljevska „piksla“.

Pred svakim od njih, naravno, na početku partije, bila je čitava kamara para. Dobici su bili da se čovjeku zavrti u glavi. I gubici, naravno, jer jedno bez drugog ne može. I gubitke i dobitke podnosili su dostojanstveno. Ponašali su se kao paše.

Pa se nešto sjetih one partije pokera koju maestralno opisuju Momo Kapor i Zuko Džumhur u „Zelenoj čoji Montenegra“. U zadimljenom salonu opustjelog restorana hotela „Lokanda“ na Cetinju igrali su ruski knez Božidarevič, austrougarski pukovnik Temel i Omer-paša Sarkoš, crnogorski zarobljenik sa Vučjeg dola, koji je vrijeme u zatočeništvu provodio igrajući karte i redovno gubeći. Prema zadimljenom salonu, koji se nalazio u dnu restorana, neprestano su defilovali konobari s novim bocama vina i sa čistim pepeljarama. Igraju cijelu noć, već je zora, Temelu i Božidareviču su džepovi puni pašinih zlatnika.

A onda, sljedeća scena:

Ispred pukovnika Temela stoji gomila novca. U jednom trenutku sa zelene čoje sklizne mu sitna metalna para, ne veća od četvrt forinte. Temel se sagne da je podigne, ali novčić se, vjerovatno, otkotrljao u tamu, pod neku od stolica.

Omer-paša zapali na plamenu svijeće banknotu od stotinu forinti i učtivo osvijetli pukovniku Temelu da pronađe izgubljenu paru.

Ni nostalgija nije ono što je nekad bila.

(1995)

The post Momčilo Popović: Vremena first appeared on BARinfo.