Tokom gostovanja u emisiji „Od doručka do ručka“ na talasima Radio Bara, bilo je riječi o tome, ali i o zanimljivim, edukativnim posjetama Zagrebu, u sklopu Mreže NVO „Žuka“, kao i o seminaru za psihoterapeute koji je u Beogradu vodila  psihoterapeutkinja, trenerica i supervizorka iz Grčke, Kyriaki Polychroni. Ćalasan je otkrila i planove za naredni period i najavila realizaciju novog projekta „Ja-klot, ti – frket“, za koji su dobili podršku Opštine Bar na ovogodišnjem Konkursu za podršku projektima NVO.

RB/BI: Na koji način je sprovedeno istraživanje o „Kulturnim potrebama stanovništva grada Bara“?

Ćalasan:  U okviru projekta koji je realizovala NVO„Gradionica“, uz podršku Centra za građansko obrazovanje kroz konkurs M-BASE, umrežilo se nekoliko nevladinih organizacija iz Bara. Završna aktivnost projekta je istraživanje kulturnih potreba stanovništva opštine Bar. Odabrali smo da to radimo kroz fokus grupe, metodologiju kojom kroz razgovor i diskusiju, na osnovu onog što su učesnici i učesnice izrekli, donosimo  zaključke. Rad sa fokus grupama je bio podijeljen u tri uzrasne grupe – mladi od 15 do 29 godina, učesnici/ce od 30 do 65 godina i stariji od 65 godina. Ponosni smo na svoje sugrađane i sugrađanke koji su učestvovali u diskusiji i zahvalni što su dali doprinos istraživanju.

RB/BI: Kako su bile organizovane diskusije?

Ćalasan: Krenuli smo zapravo od određenja okvira diskusije i pošto je kultura širok pojam, sami učesnici su imali priliku da definišu okvir koji je bio polazna osnova. Zatim smo imali tri nivoa diskusije o kulturi. Analiza trenutnog stanja na polju kulture u Opštini Bar, to je prvi nivo. U ovom segmentu se još jednom zahvaljujemo na pozivu za gostovanje, jer je kreiranje javnih politika nešto što je naša zajednička priča, tako da, voljeli bismo da se ovi glasovi, daleko čuju. Došli smo do zaključaka – da su mladi osjetili da postoji nedostatak balansa između tradicionalnog i savremenog, da postoji nedostatak dijaloga između generacija, da smo više okrenuti globalnom tržištu naspram autentičnih, lokalnih potreba i navika.

Ono što su oni prepoznali jeste da postoji značajan nedostatak podrške njima, da je okruženje za njih deprimirajuće, i to je važno čuti, da sistem ukalupljuje i ograničava, te da postoji nedostatak interesovanja stanovništa za kulturu. Kada su druge dvije grupe u pitanju, tu se na nekom drugom nivou govorilo o kreiranju javnih politika u kulturi, kulturnoj ponudi koja je uniformna, u čijem kreiranju ne učestvuju građani i građanke.

Potom, netransparentno trošenje finansijskih i drugih sredstava itd. A ono što je negdje značajno, jeste da su učesnici od 65 godina i više zaključili, da je kulturna ponuda statična, (što je u skladu sa prethodne dvije grupe), kao i da su neadekvatno upotrijebljeni prostorni resursi. Postoji i nedostatak obrazovanja i razumijevanja kulture, kod samih donosioca odluka. Dakle, starija populacija je bila otvorenijeg i slobodnijeg kritičkog razmišljanja, što je ujedno dovelo do konstruktivnih, primjenjivih preporuka.

RB/BI: Na šta se odnosio drugi nivo istraživanja?

Ćalasan: Drugi dio odnosio se na mapiranje kulturnih potreba stanovništva. Ono što je bilo posebno značajno u ovom dijelu – jeste donijeti glas mladih u javnost, mladima je malo toga prilagođeno čak do potpunog izostajanja adekvatnog kulturnog sadržaja namijenjenih njima. Oni imaju potrebu da učestvuju u kreiranju javnih politika, imaju potrebu za alternativnom scenom i kulturnim događajima, koji su isključivo njima namijenjeni. Za sve populacije je značajno da imaju potrebu za interaktivnim događajima, tribinama, predavanjima, radionicama, gdje može da se ostvare dijalog i otvorene javne rasprave. Kada su u pitanju pojedinci od 30 do 60 godina, oni takođe, naspram onoga što su definisali kao probleme, mapiraju da je nužno da građani učestvuju u transparentnom kreiranju javnih politika, kulturnih sadržaja… Kao ključna potreba, izdvojila se podrška obrazovanju odraslih. Dakle, došli smo do zaključka da je potreban inspirativan prostor, koji je javni, a u kojem se mogu odvijati različite tematske večeri i događaji koji su namijenjeni odraslima. Ono što se istaklo, jeste da za populaciju od 30 do 60 godina, dominantno od 40, 50 do 60, da ne postoji prostor za izlaske, posjećivanje kulturnih događaja gdje se neće sretati sa mladima, gdje će imati svoju populaciju i sadržaj koji je isključivo njima namijenjen.

RB BI : U trećem nivou diskusije – Preporuke za razvoj kulture na nivou lokalne zajednice, došli ste do zaista lijepih ideja. Nadam se da će biti prilike da se nešto od toga i realizuje. Ovo gostovanje je prvi korak da javno oglasimo na čemu ste radili u prethodnom periodu. Koji je korak dalje? Gdje ćete predstaviti ovo istraživanje?

Ćalasan: To je ono što zaokružuje ovaj projekat i nadamo se da će ovaj dokument biti polazna osnova za strateško planiranje u kulturi. S obzirom da je u toku pravljenje i Nacionalne strategije u kulturi, planiramo da i Ministarstvo dobije rezultate do kojih smo došli tokom ovog istraživanja, prioritetno naša lokalna samouprava i Sekretarijat za kulturu. Biće obavješteni direktno. Između ostalog, ovi rezultati mogu koristiti kao polazna osnova za svaku vrstu diskusije o kulturi, kao i u izradi strateških dokumenata. Shodno tome, jedan od ključnih zaključaka svih grupa je da je potrebno planiranje kulturnih događaja dugoročno i  kontinuirano. Dakle, da ne bude isključivo usmjereno ka turistima i posjetiocima, već i lokalnom stanovništvu.

RB BI: Za potrebe istraživanja dodatno ste napravili i Google-anketu. Do kojih se zaključaka došlo tim putem ?

Ćalasan: Da, to je dopuna u ovom istraživanju, možemo da kažemo predistraživanju. U anketi u su ključna dva pitanja – šta je od određenih ponuda našim sugrađanima najpotrebnije na nivou kulturnog događanja? Dominantno su se kao odgovori izdvojili- edukativni programi, radionice i tribine. Ovo nije značajan uzorak, bilo je četrdesetak ispitanika, ali dovoljno da možemo da donesemo neke hipoteze i da pretpostavimo da naši sugrađani imaju potrebu za razgovorom, razmjenom, za otvaranjem dijaloga…To je zaista podatak koji govori u prilog tome da imamo potrebu da pripadamo zajednici i dalje. Drugo, (smatramo ovaj rezultat samim tim indikativnim), 50% ispitanika navodi da je potrebno više programa koji promovišu savremenu kulturu i stvaralaštvo. Naglašena je potreba za modernizacijom i promocijom savremene kulture, a ono što je takođe pozitivno jeste da građani imaju dobru volju da se aktivno uključe u sve aktivnosti koje se tiču planiranja i samog sprovođenja nekih kulturnih aktivnosti.

RB/BI:  Koliko je realno da se to realizuje kod nas? Što je potrebno?

Ćalasan: Ono što je potrebno jeste da se najprije unaprijedi institucionalno-pravni okvir i da se strateški planira razvoj kulture u našoj lokalnoj zajednici. Dakle, eto, to je ono što, ako to sprovedemo, a onda poslije i pratimo taj plan (da on ne bude samo dokument radi dokumenta), ako se udružimo na nivou institucija, organizacija, pojedinaca i lokalna samouprava objedini sve to, mi zaista imamo šansu da čujemo jedni druge i da ovakve preporuke negdje zadovoljimo.

Potrebno je planirati i sprovoditi aktivnosti koje se tiču i razvoja svijesti lokalnog stanovništva o potrebama za kulturom. Jer, kultura se posmatra kao jedna ‘elitistička’ forma gdje samo privilegovani imaju svoje mjesto, a ono o čemu smo mi željeli govoriti je kultura u širem smislu, gdje je naš cjelokupan život u zajednici ima određene smjernice. Kultura nam daje smjernice kako da živimo skupa. Podizanje svijesti lokalnog stanovništva o značaju kulture je takođe važno. I tu je moguće planirati brojne aktivnosti. Pored toga, ono na čemu su insistirali mladi, ali i sve tri grupe, jeste obezbijediti uslove za stvaranje alternativne kulturne sene u vidu prostornih i drugih kapaciteta gdje se građani mogu okupljati, razmjenjivati ideje i na taj način ‘živjeti kulturu’. To su neke od smjernica. Mi snažno vjerujemo da je moguće. Potrebna je dobra volja.

RB/BI: Upravo na kulturno-umjetničkim događajima smo svi zajedno bez ikakvih podjela i svi uživamo u programima.

Ćalasan: Tako je. Kako su učesnice istraživanja, populacije iznad 65 godina, navele da je kultura „žila kucavica našeg društva“ i „prostor za gradnju mira“. I zaista, potrebno je da da uvijek imamo takvu ideju o kulturi.

RB BI: Ovom prilikom da pomenemo i da ste u okviru Mreže nevladinih organizacija „ŽUKA“ nedavno imali ste korisnu edukativnu posjetu Zagrebu. Šta je bio cilj tog druženja u Hrvatskoj i koji su zaključci?

Ćalasan: Studijska posjeta imala za cilj da se članice Mreže “ŽUKA” upoznaju sa primjerima dobre prakse umrežavanja na lokalnom i nacionalnom nivou. Ugostili su nas ljubazni domaćini iz Mreže nevladinih organizacija “Kooperativa” i “KAoperativa”. Svih tih pet -šest dana, imali smo radne sastanke, gdje smo diskutovali o brojnim primjenjivim praksama, pa su neke od njih i udruživanje sa institucijama i  lokalnim samoupravama te generalno, vladinim sektorom u Hrvatskoj. Dobili smo, između ostalog, i vrstu podrške na način da će njihovi predstavnici doći u Bar i pomoći nam praktično da sprovedemo neke od tih aktivnosti. To je zaista bilo jedno osnažujuće putovanje i posjeta, kako za nas (za umrežavanje naših nevladinih organizacija) tako i umrežavanje nas sa regionom. Definitivno smo udružili  lijepo i korisno.

RB BI: Prethodni period je za vas bio je vrlo dinamičan. Nedavno ste bili i u Beogradu, na jednom interesantnom seminaru, da čujemo i o tome?

Ćalasan: Jeste, imala sam čast i priliku da sa nekoliko koleginica iz Crne Gore, budem na obuci koju je vodila jedna od najboljih na svijetu iz te oblasti,  Kyriaki Polychroni. Ona je terapeutkinja, Grkinja porijeklom, koja je odrastala u Kanadi. Bilo je nadasve nadahnjujuće biti i među 120 psihoterapeuta, psihologa, psihijatara i ljudi koji su pomagačkih struka. Emocionalno fokusirana terapija je iskustveni, humanistički pristup psihoterapiji, zasnovan na teoriji afektivnog vezivanja i njen okvir na koji način se ljudi povezuju i funkcionišu. U ranom djetinjstvu razvijemo različite stilove afektivne vezanosti, emocionalne povezanosti i shodno tome radimo i djelujemo kroz život. Taj emotivni stil ili “attachment” kako ga mi zovemo, postaje shema i partnerskih odnosa, odnosa sa sopstvenom djecom, kao i odnosa sa drugim ljudima. Ono što mi je ukupan utisak, i šta je Kirijaki uspjela da prenese pored mnogih stvari (topline i ljubavi koju je donijela u čitavu edukaciju), jeste da danas postoji jedno insistiranje da svaki pojedinac bude „all inclusive person“.

RB BI: Baš sam iskomentarisala nedavno, kada mi se nagomilalo puno nekih obaveza – samo da se „kloniram“ pa da završim još nešto dodatno. Ali, nekako moramo biti na sto strana u današnje vrijeme. I ne samo to, već se očekuje da budemo uspješni na svim poljima.

Ćalasan: Jeste, i da uspijemo da se regulišemo sami, da napredujemo sami… “upoznaj sebe, radi na sebi” i tako dalje. Dakle, tom četvorodnevnom obukom sa toliko stručnih lica, Kirijaki je živo pokazala važnost toga da smo mi ljudi, pojedinci koji jedino postojimo u interakcijama, u međuljudskim odnosima i, da zapravo ne možemo da budemo „all inclusive person“. Kao takvi, uslovno rečeno, nijesmo korisni za zajednicu.

RB BI: A i nismo za sve stvoreni. Nedavno je jedna naša sagovornica kazala da ne treba ni djecu forsirati da rade nešto što ne žele, (misleći pritom na brojne vanškolske aktivnosti), samo zato što su to ambicije roditelja.

Ćalasan: Vrijeme u kojem živimo je na više nivoa izazovno vrijeme, traži od čovjeka da funkcioniše na mnogo ‘frontova’. Samim tim, nivo stresa u svakom od nas je mnogo visok. Nažalost je ista situacija i među djecom.

RB BI: Branka, svaki put kažem kada vi gostujete da je uvijek puno tema za razgovor sa Vama kao psihološkinjom, psihoterapeutkinjom… Ali, i sa Vama kao direktoricom NVO „Portret“. Ponovo ste osmisli interesantan projekat. Nedavno ste dobili podršku Opštine Bar na Konkursu za podršku projektima NVO. Zanimljiv je i naziv vašeg projekta, no da ja ne pričam puno u najavi, vi nam otkrijte o čemu se radi i koji su to planovi za naredni period.

Ćalasan: Hvala na ovom divnom uvodu. Naime, Klub mladih volontera „Klupko“ koji djeluje u sklopu „Portreta“ i članovi kluba, osmislili su projekat koji se zove „Ja – klot, Ti -frket“. A riječ o jačanju kapaciteta kluba mladih volontera. Drago nam je i zahvalni smo Opštini što su nas podržali. Ideja je da se direktno utiče na poboljšanje položaja djeci i mladih. To je ono što mi i radimo kroz ovaj klub ali i brojne aktivnosti NVO „Portret“ – kreiramo vrijednosti humanosti, solidarnosti, empatije, volonterizma… Ideja ovog projekta je zapravo da sve to stoji naspram nekih postojećih trendova koji su destruktivni, do kojih smo došli kroz brojna istraživanja, razgovore i praksu – prekomjerna upotreba ekrana, telefona i ostalih dominantnih poremećaja u ponašanju kod djece itd. Da sad ne nabrajamo sve probleme sa kojima se sučavaju naši mladi, ali ono što je ideja jeste ne da ih kažnjavamo, da ne sprovodimo neke aktivnosti koje su direktno povezane sa temama koji su problemi, već kroz afirmativne akcije da angažujemo djecu i mlade. Te akcije su pored tog jačanja kapaciteta gdje će koordinatorka volontera Katarina Stanišić (dugogodišnji član „Portreta“ i članica Kluba volontera, nedavno je bila i vaša gošća), uz pomoć tima promovisati po školama Klub. Onda ćemo regrutovati nove volontere, tako da ovom prilikom pozivamo sve zainteresovane, da putem sajta koferpsihoalata.me, pronađu tamo jednu stavku gdje se mogu prijaviti za volontiranje. Onda će volonteri proći kroz obuku o volonterizmu, potom nas čekaju  afirmativne akcije.

RB BI: Da pojasnimo zbog čega je projekat naslovljen „ Ja-klot, ti-frket“?

Ćalasan: Pored metaforičnog značenja, djeca i mladi će učiti da pletu sa Oljom Fatić, da heklaju igračke, koje će biti dar djeci koja su u stanju potrebe u našoj lokalnoj zajednici i kroz to ćemo širiti vrijednosti humanost, solidarnost i empatiju. Recimo, ono što je dobar primjer prakse u Hrvatskoj, za koje smo i među ostalog čuli tokom boravka u studijskoj posjeti, jeste da oni uvode predmete domaćinstva iznova u škole, i nije uopšte slučajno. Eto tako da možemo da kažemo da smo vizionari na neki način. Drugo što će se realizovati jeste na što smo posebno ponosni nastavnica Dragana Vukčević, nastavnica biologije iz škole „Anto Đedović“ će voditi ekološke radionice. Osim tih aktivnosti u sklopu kojih ćemo sprovesti nekoliko ekoloških akcija čišćenja obala, imaćemo nešto na što smo posebno ponosni. Naime, u čast pokojnom društvenom aktivisti Mirsadu Kurgašu, obići ćemo česme koje je on otkrio, izdvojio i narativno ‘upakovao’ kroz njegovu knjigu „Česme“. To ćemo uraditi tako što će mladi sa nastavnicom Draganom Vukčević obilaziti česme, popraviti stanje koliko se može popraviti i tu imati neka predavanja.

RB BI: Uvijek imate lijepe, zanimljive i originalne ideje. Što je još u planu u sklopu tog projekta?

Ćalasan: U perspektivi planiramo na istim tim česmama da profesorica filozofije Nela Dabanović održi predavanja na određene teme koje se tiču slobode, empatije, etike, građanskog aktivizma, koje su bile bliske pok. Mirsadu Kurgašu. Možda je ovo prilika da kažem da sam osjećala kao da mi je ostavio to u amanet. Rekao je jednom prilikom, na promociji svojoj knjige – „Bilo bi korisno da svaki mladi čovjek ima priliku da uzme jednu česmu, ono kao slavski kolač otprilike i brine o njoj nekoliko mjeseci, a onda je preda nekom drugom mladom čovjeku i na taj način ćemo prenositi tradiciju, brinuti o onome što nam je ostavljeno i brinuti jedni od drugima, a samim tim kod mladih razvijati aktivizam i odgovornost“.  Veoma smo zahvalni u ovom trenutku na prilici da takvo nešto možemo posvetiti baš njemu.

The post Ćalasan: Kultura nam daje smjernice kako da živimo skupa first appeared on BARinfo.