Svečano otvaranje će biti upriličeno u utorak, 19. maja 2026. godine. u 19 h, a izložba će trajati do 10. juna.

Selektor izložbe je dr Milun Lutovac, koji u Muratovićevom stvaralaštvu prepoznaje snažan vizuelni izraz slobode, identiteta i unutrašnje nezavisnosti: “Slikarstvo Muharema Muratovića, kako protiče vrijeme, sve više biva svjesno sebe. Svoje unutrašnje strukture i snage, kao i svog jedinstvenog, mikrokosmičkog univerzuma. Njegova slika nije medijum koji zabavlja i laska. Ona je u svojoj auri svijet za sebe, otporna prema sredini, to jest, svemu što dolazi spolja. Ispunjena saznanjem o svom sopstvu, o čemu svjedoči svečanom retorikom linije i boje, i opominje na neminovni hod vremena i umjetnosti. Na estetiku, koja je ovladala znanim i neznanim zakonima i stekla sigurnost u svom jedinstvenom izrazu unutar slike. Njegove spiritualne figure, ‘vlasnice bivše sreće’, svoje su na svom. Svojom pojavnošću dominiraju površinom slike i pod velom zagonetne ljepote i njome izvezenog bola, jer jedno bez drugog, u ovom kontekstu, ne postoji, iznose suptilnu i znakovitu renesansnu atmosferu”.  

Muharem Muratović, jedan od najautentičnijih glasova crnogorske likovne scene, rođen je 1950. godine u Mrkojevićima. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, odsjek likovna umjetnost, a tokom višedecenijskog stvaralačkog rada izgradio je prepoznatljiv umjetnički rukopis koji objedinjuje mediteranski senzibilitet, simboliku žene, pejzaža i unutrašnjeg duhovnog prostora. Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u Crnoj Gori i inostranstvu – od Pariza, Brisela i Lisabona do Ankare i Nirnberga – dok se njegova djela danas nalaze u privatnim kolekcijama širom svijeta.

 “Velika nam je čast što galerija Artro ima priliku da ugosti jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih umjetnika, Muharema Muratovića, upravo u godini kada obilježavamo 20 godina nezavisnosti Crne Gore. Izložba ‘Independence’ za nas predstavlja snažan spoj umjetnosti, identiteta i kulture, i vjerujemo da će publici donijeti posebno emotivno i inspirativno iskustvo“, rekla je kreativna direktorica Kristina Kestner.

The post Izložba Muharema Muratovića u galeriji Artro na Luštica Bayu first appeared on BARinfo.

Goran Pajović je kazao da je autor „na poseban, ali metodičan način sublimirao jednu skoro nepoznatu temu, koja se nalazi na nekoliko stotina metara od barske obale“. On je podsjetio da je sa autorom prije dvije godine razgovarao o jahti „Rumija“.

„Tražili smo način da napravimo neki multimedijalni događaj, koji će objediniti više sitnijih i krupnijih, do sada nepoznatih stvari, koje su okosnica ovog događaja. Kroz priču koja je počela prošle godine i završila se krajem decembra prošle i početkom januara ove godine, uspjeli smo da realizujemo tu zamisao. Radi se o multimedijalnom projektu koji je valorizovao jahtu „Rumija“ kroz knjigu, dokumentarni film i kroz skulpturu ili 3D sliku koju je uradio poznati crnogorski vajar Ivan Kapičić“ istakao je Pajović.

Autor je podsjetio da je dokumente koje je objavio u knjizi pronašao još dok je radio kao profesor istorije u OŠ „Mrkojevići“.

„Ja sam vidio da tamo postoje cijeli spisi o događaju koji se desio drugog marta 1915. godine u barskom akvatorijumu. Vidio sam da je zbog potapanja ovog broda isleđivano dvadesetak ljudi. Kada sam uporedio ono što sam našao sa onim što postoji u literaturi sa građom koja postoji o ovom događaju, vidio sam da se tu brojne stvari ne poklapaju. Nažalost, ova tema bila je dugo van istraživačke preokupacije naučne javnosti. Ovom temom se u suštini jedini bavio kod nas Dinko Franetović u svojoj monografiji ‘Istorija pomorstva i ribarstva’ objavljenoj u Titogradu 1960. godine, na nekih dvije strane“ kazao je Šćekić.

Muharem Muratović kazao je da je jahta „Rumija“ bila prava prezentacija dvora, kralja i ove države. Podsjetio je da je to vrijeme bilo teško za Crnu Goru, iscrpljenu od Balkanskih ratova.

„To su bile najgladnije, najteže godine za Crnu Goru i njeno stanovništvo. Crna Gora je tada imala najviše vodene puteve – jezero, obalu, Bojanu. Svi ostali putevi i komunikacije su bili teški, teren je težak, tvrd je taj kamen za puteve. Jahta je bila sve – oličenje suverene države, diplomatski, porodični kraljev dom“ istakao je on. Podsjetio je i da „Rumija“ nije bila prva jahta kralja Nikole.

Muratović smatra da je vrlo pažljivo i promišljeno isplanirano kako „simbol crnogorske države, suverenosti, nezavisnosti, potopiti. Tada je Crna Gora izgubila suverenitet, što su potvrdile kasnije godine i sve kroz što je prolazila. No, ima tu neka čudna magija. Dugo je bila na dnu i uspjela je da dočeka kralja. Kad je kralj ušao u luku, prvog avgusta 1989. godine, jahta ga je čekala.“

Pajović je zahvali Turističkoj organizaciji Bar, koja je podržala ovaj projekat i naglasio da knjiga, osim istorijskih činjenica, nudi i uvid u tridesetak ličnih priča i podsjeća na bogatstvo jezika ovog kraja. Događaj je, smatra on, toliko zanimljiv i slojevit da bi mogao da bude tema igranog filma.

Književno veče bilo je završnica  cjelodnevnog progama koji je Kulturni centar Bar organizovao povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava.

Jutros je na Dječjem odjeljenju organizovan sadržaj za najmlađe, posvećen djelu „Ježeva kućica“ Branka Ćopića. Prikazan je kratki film, čitani su odabrani stihovi, a tokom kreativne radionice izrade ilustracija sa Oljom Fatić djeca su bila u prilici da na interaktivan i maštovit način upoznaju ovo djelo.

Danas je, na odjeljenju za odrasle, bio omogućen besplatan upis u Biblioteku. Na Dječjem odjeljenju upis je besplatan do kraja školske godine.

The post Promovisana knjiga Potapanje kraljeve jahte Rumija, autora Milana Šćekića first appeared on BARinfo.

Naš ugledni umjetnik je u Mozaiku kazao da je umjetnost neprekidan proces, vođen unutrašnjim porivom, empatijom, ali i buntom protiv neiskrenosti i površnosti. Boja, muzika, priroda, provokacija i putovanja samo su različiti izrazi jedne iste potrebe, kazao je Muratović-da čovjek stvara, da se odbrani od praznine i da kroz umjetnost pronađe smisao i duhovnu ravnotežu.

RB/BI: Za početak, kako vi lično definišete proces stvaranja umjetničkog djela? Da li je to više inspiracija, intuicija ili rezultat dugog razmišljanja i rada?

Muratović: Umjetnost ne može svesti samo na inspiraciju, intuiciju ili promišljanje. Stvaranje je duboko povezano sa društvenom stvarnošću i borbom pojedinca unutar nje. Umjetničko djelo proizlazi iz napetosti između osjećanja, ciljeva, zadovoljstava, ali i cinizma i kritike društva. Umjetnost uvijek izaziva reakcije i nerijetko nesporazume sa „organizovanim” društvom, jer mentalni sklop zajednice određuje odnos prema umjetniku. Dakle, umjetnost je u stalnom sukobu sa društvom – za razliku od ratova koji se mogu završiti mirom, umjetnost i društvo nikada ne pronalaze trajno pomirenje.

RB/BI: Vi neumorno radite u svom ateljeu u Pečuricama, bez radnog vremena, s istim žarom kao i na početku karijere, ako ne i intenzivnije. Otkud tolika snaga?

Muratović: Prije svega, stvaranje ne može biti povezano s pojmom radnog vremena. Ne postoji „alarm“ koji me budi na posao – to bi više ličilo na administrativni rad. Umjetnik ima svog unutrašnjeg regulatora, poriv koji ga vodi bez obzira na doba dana ili noći. Ponekad započinje rad kada većina ljudi završava posao. Stvaranje je svojevrsna potreba i način nesvjesne odbrane od svakodnevice. Moj prostor stvaranja je duhovni bedem koji me čuva od spoljnog svijeta i njegovih negativnih uticaja. Bez obzira na materijalne uslove – da li je prostor od zlata ili obične daske – on služi kao utočište za kreativnost. Moje iskustvo u administrativnim strukturama je slikovito, za vrijeme dugih sastanaka, iz dosade, ljudi bi nesvjesno počeli da crtaju po papirima. Ja to vidim kao izraz prirodne potrebe čovjeka da se odbrani od praznine i besmisla koji često prate savremeni život. Umjetnost nastaje i iz te odbrane – iz potrebe da se ispuni unutrašnji prostor smisla.

RB/BI: Koliko u vašem radu ima planiranja, a koliko spontanosti? Da li unaprijed znate kako će slika izgledati, ili vas proces sam vodi ka konačnom rezultatu?

Muratović: Slikar obično kreće sa određenom koncepcijom, ali, proces stvaranja ima sopstvenu dinamiku. Imamo primjer ribara koji ide u ribolov – on ima cilj, ali ne zna šta će uloviti. Tako i slikar započinje s idejom, ali je slika ta koja ga na kraju „povuče“. Kada jednom uđe u prostor platna, slikar se utapa u taj svijet i prepušta se njegovim zakonima. Na kraju procesa, uvijek slika pobjeđuje-ona uzima umjetnikov trud, vrijeme i život, ali ostaje kao svjedočanstvo tog procesa. Boja je magija i njeno razumijevanje zahtijeva dugotrajno iskustvo. U početku se uči o osnovnim zakonima komplementarnosti i kontrasta, ali s vremenom dolazi do dubljeg, intuitivnog odnosa prema boji. Postoji fenomen „trpljenja boja“, odnosno njihove međusobne harmonije ili sukoba. Boja ima i fizičku dimenziju – sopstvenu talasnu dužinu, svojevrsno „ozračenje“. Japanska istraživanja pokazala su da narandžasta, a ne crvena, ima najveći intenzitet zračenja i zato se koristi u signalizaciji i zaštiti. Sa iskustvom dolazi ono što zovem „čulnom glađu“, posebno kolorističkom. Kao što čovjek instinktivno pije vodu kad je žedan, tako i slikar intuitivno poseže za bojom kada osjeća potrebu. Najbolje kombinacije boja nastaju upravo u tom trenutku instinktivnog zadovoljstva – bez previše razmišljanja. Sa zrelošću umjetnika, ta spontanost vodi do najboljih rezultata.

RB/BI: Neizostavna je tema inspiracije-šta pokreće umjetnika da stvara? Da li je to priroda, svakodnevica, jesu li to ljudi, muzika, možda tišina?

Muratović: U životima svih ljudi, bez obzira na profesiju, postoje slike i muzika, dva polja univerzalne inspiracije. Neko voli da stvara, neko voli da sluša muziku, a svi su povezani osjećajem za ritam i vizuelnost koji nas oblikuju. Muzika je najdominantniji i najautentičniji oblik umjetnosti. Za razliku od slike, koja je danas sveprisutna u medijima, reklamama i digitalnim sadržajima, muzika je zadržala svoju originalnost i emocionalnu snagu. Danas je svijet preplavljen slikama koje urnišu naš mentalni sklop jer ih ima previše i jer gube svoju suštinsku vrijednost u buci vizuelnih stimulansa. Moram izraziti i ovom prilikom nezadovoljstvo načinom na koji se vizuelni mediji koriste u savremenom društvu. Evo primjera televizije: čak i tokom ozbiljnih naučnih ili političkih emisija, program se prekida reklamama koje „ubijaju“ pažnju i doživljaj. Još je gore kada se to desi tokom gledanja filma ili drame – taj nagli prekid djeluje depresivno i razorno na čovjekovu emocionalnu koncentraciju. Što se tiče unutrašnjeg poriva stvaranja, umjetnost je za mene „sladak porok“, da parafraziram naziv poljskog romana „Lijepa bolest“. Iako je porok po definiciji negativan, ovaj „slatki porok“ umjetnosti ima pozitivno značenje, to je unutrašnja potreba koja pokreće stvaranje, potreba koja je u isto vrijeme strast i motivacija.

Moj glavni pokretač uvijek je neka vrsta provokacije. Nešto u meni mora da izazove reakciju, da li je to nezadovoljstvo društvenim ili mentalnim stanjem, neiskrenošću, izvještačenošću i licemjerjem koje vidim oko sebe. Takve pojave ne mogu da tolerišem, jer iza prikrivenih stvari krije se svako zlo i nepočinstvo. Zato u svojim djelima reagujem, pa čak i kada slikam prirodu-drvo koje je posječeno, pticu koja je ugrožena, jer time izražavam protest, želju da opomenem ili ispravim nepravdu. Umjetnost je za mene način da ukažem na ono što nije u skladu s mojim moralnim i estetskim principima.

RB/BI: Proputovali ste gotovo cijeli svijet, vaše slike su izlagane i prodavane širom planete. Koliko su ta putovanja uticala na vas lično, a i na vaše stvaralaštvo?

Muratović: Putovanja predstavljaju snažan izvor emocija i uspomena. Ona ne samo da inspirišu, već otvaraju i introspektivni prostor – priliku da se kroz stvaranje preispituje sopstvena ličnost i da se, gledajući stare radove, prepoznaju emocije i misli iz prošlih perioda života. Ja razlikujem dva oblika putovanja – spoljašnje, fizičko, i unutrašnje, duhovno. Fizička putovanja započeo sam još u vrijeme Jugoslavije, kada je pasoš te države omogućavao nesmetan prolazak kroz gotovo cijeli svijet. Zahvalan sam na tom iskustvu jer mi je omogućilo da vidim različite kulture i umjetnosti. Najviše sam putovao i istraživao onda kada sam imao najmanje novca, jer me je tada najviše nosila radoznalost i potreba da se vidi svijet. Jedinstven je taj osjećaj duhovne ispunjenosti pred velikim djelima i kulturnim centrima svijeta. Ulazak u muzeje, galerije i gradove poput Londona, Drezdena ili Kaira doživljavao sam kao „hranjenje duše“. Zahvalan sam što postoji civilizacija koja omogućava svima da vide te vrhunce stvaralaštva. Takva iskustva u čovjeku bude duboko poštovanje prema ljudskoj sposobnosti da stvara i ostavlja tragove ljepote. Sva ta iskustva putovanja nisu me navela da kopiram ono što sam vidio, već da iz toga crpim novu energiju i inspiraciju. Sve što sam doživio, sve što sam vidio u svijetu umjetnosti i kulture, postalo je dio moje unutrašnje snage i potrebe da i sam doprinesem tom velikom, zajedničkom prostoru ljudske kreativnosti. Moje stvaralaštvo time postaje most između ličnog iskustva i univerzalnog ljudskog izraza – potvrda da je umjetnost istovremeno lična i globalna.

A sa svih tih putovanja vraćao sam se u svoj dvorac u Mrkojevićima, koji za mene ima simbolično značenje, kao povratak korijenima i unutrašnjem miru. Taj proces je kao putovanje “od platna do platna”, u kojem obnavljam energiju i inspiraciju. Ostao sam dosljedan svojoj poruci i svojoj borbi, iako sam tokom karijere unio male promjene u tehniku. Te promjene su bile motivisane potrebom da napreduje, ali da se i dalje ostane vjeran sebi i svom izrazu. Čak i kada sam se okušao u velikim formatima i pejzažima, ti su radovi bili umjetnički “izlet”, eksperiment, ali uvijek u okviru mog autentičnog puta koji me je definisao kao umjetnika.

I zaista, po povratku s putovanja i susreta s različitim kulturama, uvijek sam iznova uviđao i dublje cijenio ljepote i vrijednosti vlastite zemlje, što me je motivisalo da ih predstavim svijetu kroz svoje stvaralaštvo.

RB/BI: U intervjuima nerijetko govorite baš o tom iskonskom kontaktu sa zemljom?

Muratović: Izuzetno je bitan kontakt sa zemljom, za mene je to neizbježan temelj svakog stvaralaštva. Čovjek, bez obzira na snove, ne smije da se odlijepi od zemlje, jer ga stvarnost uvijek vraća i podsjeća na granice. Sjetimo se sam mita o Dedalu i Ikaru, otac opominje sina da ne leti previsoko jer će mu se krila istopiti. Ta bajka nosi snažnu životnu lekciju: iskustvo treba poštovati i koristiti u granicama razuma. Današnji ljudi često zanemaruju ili preskaču to iskustvo, što vodi greškama. Sve te basne iz školskih dana koje smo čitali, sve one su bile pravo čudo jer su nas učile istinskim moralnim vrijednostima.

RB/BI: Šta je najbitnije u procesu stvaranja umjetničkog djela?

Muratović: U radu je ključno biti pošten, prvo prema sebi, pa prema onome što se stvara i prema onima koji to djelo doživljavaju. Ta iskrenost je jedini način da se izbjegne sumnja u sopstveni rad. Umjetnik mora imati osjećaj da stoji iza svake linije, svake slike, bez unutrašnje dileme o ispravnosti svog puta.

RB/BI: Vaše stvaralaštvo likovna kritika opisuje i kao proces introspekcije i dijaloga sa sobom i svijetom-ne samo čin slikanja, već potragu za formom i bojom koje izražavaju neizrecivo, gdje svaka slika djeluje kao tiha ispovijest, a umjetnost se prikazuje kao ljudska potreba, ne kao luksuz.

Muratović: Umjetnost mora zadržati svoju svetu ulogu, da slavi ljepotu, pravednost i život. Međutim, to se danas često sukobljava sa silama novca i korporativne moći. Društva koja prodaju demokratiju nisu imuna na cenzuru i licemjerje. Imamo kontroverzan slučaj iz Bruklina gdje je izložba nigerijskog umjetnika izazvala burne reakcije jer je koristio izmet slonova za prikaz device Marije. Iako je rad imao podršku muzeja, javnost je reagovala snažnim vjerskim i moralnim revoltima, što je dovelo do zabrane izložbe. Taj slučaj vidim kao sukob između individualne umjetničke slobode i društvenih ograničenja. On nam pokazuje koliko sloboda izraza često zavisi od moći, politike i ekonomskih interesa.

Imamo i drugi  primjer iz Nigerije iz 1995. godine, kada je pisac i aktivista koji je s nevladinom organizacijom pokrenuo kampanju protiv naftne korporacije Šel, ubijen zbog borbe za očuvanje životne sredine. Ovaj primjer pokazuje da moćnici ne trpe kritiku, pa čak ni kada dolazi kroz umjetnost. Takve represije postoje i u drugim sferama, uključujući muziku i dirigentski svijet. Navešću slučaj iz Izraela 2001. godine kada je koncert slavnog dirigenta prekinut jer je izvodio Vagnera, kompozitora koji je u kolektivnoj svijesti povezan s antisemitizmom. Publika je napustila salu, a koncert je zabranjen. Ovaj primjer, kao i prethodni, pokazuje da moćnici često diktiraju vrijednosti umjetnosti, čime politika i društveni pritisci oblikuju ono što smije, a što ne smije da bude izraženo.

Kontradikcije u shvatanju slobode provlače se kroz istoriju. U staroj Indiji djela poput Kamasutre slavila su ljudsku seksualnost kao prirodni izraz života i energije. Danas zapadna društva koja se nazivaju slobodnim ponašaju se licemjerno, turisti iz Evrope dolaze da posjete muzeje s takvim djelima, ali većina ih ne ulazi, glumeći stidljivost koja se predstavlja kao moral. To vidim kao ružan oblik licemjerja i gubitak iskrenog odnosa prema prirodnom. Kroz vijekove su postojala razdoblja slobode i njenog gušenja. Renesansa je slavila ljudsko tijelo i duh, dok su već početkom 20. vijeka Modiljanijevi aktovi u Parizu bili zabranjeni. Dakle,  vrijeme i civilizacija nisu garant slobode, jer veliki novac i korporacije i dalje ponižavaju prave umjetničke vrijednosti i sputavaju autentičan izraz.

Šta nam nude savremeni trendovi u umjetnosti? Nagrađuje se kora oguljene banane ili izmet predstavljen kao umjetničko djelo. Takvi primjeri predstavljaju apsurd i dokaz da je novac postao centralna vrijednost, koja uništava suštinu umjetničkog izraza. Narodna mudrost iz Mrkojevića glasi “Budali nikad pare i oružje u ruke”. Danas do novca često dolaze oni koji nemaju dovoljno razuma i odgovornosti, pa iz toga proizlaze mnogi problemi i izopačenja savremenog društva i kulture. Sjećam se jednog događaja iz mladosti, s časova fizike, kada se raspravljalo o pojmu apsolutne nule. Rekao sam profesoru da apsolutna nula ne može postojati, jer uvijek mora postojati barem najmanja tačkica koja se ne može uništiti i koja može biti izvor života. Nakon tih mojih riječi u učionici je zavladala tišina. Profesor me je na kraju nagradio najvišom ocjenom. Za mene je  to iskustvo postalo simbolična lekcija o važnosti da čovjek uvijek smije reći ono što misli, čak i kada je to u suprotnosti s prihvaćenim mišljenjem. To je bilo pravo čudo našeg vremena, jer je pokazalo da se iskrenost i hrabrost mogu nagraditi.

RB/BI: U galeriji “Velimir A. Leković” na tematskoj izložbi posvećenoj maslini, centralno mjesto zauzima vaš veliki format, maslina sa armaturom. Otkud taj motiv?

Muratović: Kroz to djelo komentarišem probleme s kojima se maslinjaci danas suočavaju- uništavanje prirode i gubitak autentičnosti prostora. Ne mislim da sam klasično angažovani umjetnik, ali,  svako moje djelo sadrži neku vrstu provokacije i poruke. U svakoj slici postoji detalj koji ukazuje na nešto što me lično uznemirava ili što ne mogu da prihvatim. Umjetnost mora da reaguje, da opominje i da izaziva — makar suptilno. Treba da skrene pažnju na negativne pojave u društvu jer mnoge destruktivne pojave postaju normalne zbog ljudske pasivnosti i pohlepe, a novac često stoji iza toga kao glavni pokretač. Ako se taj trend nastavi, doći će vrijeme kada će uništenje svega postati društveno prihvatljivo.

Inače, duboka je moja emotivna veza s motivom masline, jer sam  rođen pod maslinom i slikao sam je na bezbroj načina. U maslini vidim simbol trajanja, ali i patnje. Često koristim crvenu boju u prikazu masline jer ona simbolizuje stradanje, jer je Isus razapet na krstu od masline. Povezaću to i s islamskom tradicijom, u kojoj je Isus (Isa) također sveta ličnost, čime se ističu zajedničke duhovne osnove među religijama. Maslina u mom radu tako postaje univerzalni simbol čovjekovog razapinjanja između dobra i zla, vjere i sumnje, materijalnog i duhovnog. Motiv razapinjanja ne treba shvatiti samo religiozno, već i filozofski — kao stalno unutrašnje stanje čovjeka, koji je uvijek u nekoj dilemi i borbi. U tom smislu, moja maslina, obavijena armaturom, simbolizuje destruktivni uticaj civilizacije i betona na prirodu. Armatura nije korijen masline, već njen neprijatelj. Beton ne može dati zadovoljstvo koje pruža živo drvo. Kroz tu vizuelnu metaforu upozoravam na opasnost modernog čovjeka koji uništava prirodu, a time i samog sebe.

RB/BI: Kroz vaše riječi jasno se vidi da umjetnost za Muharema Muratovića  nije samo vizuelni čin, već moralna i duhovna obaveza koja mora da preispituje, provocira i liječi. Hvala na ovom inspirativnom razgovoru.

Muratović: Zaista vjerujem u umjetnost kao sredstvo istine, otpora i unutrašnje slobode.

The post Muharem Muratović: Slika uvijek pobjeđuje first appeared on BARinfo.

Umjetnost je najintenzivnija forma individualizma koja postoji – Oskar Vajld

Međutim, riječ “dolina” može biti i velikog slova. Može da izazove drugačije asocijacije, pa i osjećaje. Može da odvede u neke druge sfere, da izazove druge doživljaje. Dolina smrti – jezu, Dolina palmi cocora – egzotiku, Dolina ćupova – radoznalost, Dolina gejzira – čuđenje, Dolina velika rasjedna – neizvjesnost, Dolina pećina – mistiku. Po svijetu ih ima, nebrojeno, i sve one mogu, jednom riječju pobuditi divljenje. Dobile su ime nečijom voljom, na osnovu činjenica, trenutnom inspiracijom ili doživljajem.

Kad bi sve ovo objedinili u jedno, bez nekog velikog ustezanja, barska dolina može dobiti ime, Dolina umjetnika.

Nije teško znati zašto jedino to ime pristoji našem gradu. Zbog broja onih koji su svojim darom i specifičnim vrijednostima rođeni ili su osjetili ovaj prostor kao svoj. Ispunili su sve njegove pore i dišu punim plućima, želeći da iskoriste priliku koja im se pruža.

Prostor, uokviren Volujicom, Lisinjem, Vrsutom, Tankim rtom, ima neku čudnu moć. Blagost koja kao miro toči njihovim liticama i usjecima, vazduh i voda začinjeni egzotičnim i rijetkim biljkama rumijskog korijena, kaćuna, pelina, drače, žuke, budi inspiraciju i daje stvaralačku snagu. Nesebično je podario ovaj prostor produhovljenim i kreativnim ljudima da iskažu sebe i nama prenesu bar malo njihove duše. Srećom ona ne može da se uhvati, da se ščepa, ošamari, strpa krijući u džep. Njoj ne možemo držati pridike ili soliti pamet. Prodati aktuelne potrepštine. Nju moramo osjetiti. Koliko nas može osjetiti njihovu dušu, njihov duh? Bojim se ne puno. Ne zato što ne mogu, a ima i toga, već zato što ih ne interesuje. Nemaju vremena u trci za materijalnim da se bave nekakvim duhom. Ko danas normalan time da se bavi? Ko da se bavi time, pare su važne. Pare, pare.

Umjetnost briše prašinu svakodnevnog života sa duše – Pikaso

Veliša Leković bi mogao biti rodonačelnikom Doline umjetnika. Prvi je osjetio čari ovog prostora i zauvijek se vezao za njega. Ostavio je svoja djela gradu koja se čuvaju u njegovoj, a i našoj galeriji. Prostor u kome se odvija dinamičan program, ali nekako sve ostaje u tim gabaritima. Način se mora naći da se ta topla izložbena atmosfera prelije i šire kroz grad.

Mijo Mijušković je jedan od onih koji je svoju dušu kroz najteži materijal, kamen, znao da iznese na pijedestal. Dobri čovjek, specifične naravi i neobične naracije. Karakteristične fizionomije, naglašenih crta lica i izuzetno jakih ruku. Jedino takav je mogao da iz ovog našeg ljutog krša izvuče ono lijepo što je vjekovima krio u sebi. Radeći drvetom, odmarao je. Nije bio baš poželjan u društvu, ama ni on njima nije ostajao dužan. Imao je ideju da na nekoj lokaciji u gradu dopremi stijenu i uz odobrenje gradskih vlasti iskleše skulpturu koja bi ostala kao njegov poklon gradu. Imali bi priliku da vidimo umjetnika na djelu kako stvara. Da slušamo zvonke udarce čekića i dlijeta, zujanje brusilice i tupe udarce komada kamena pri padu na zemlju. Milije nam je štektanje, pucanje, eksplozije i škripa. Povukao se u osamu iznad Sutomora i stvarao i stvarao. Kakva je sudbina tih njegovih djela, veliki je znak pitanja. Nekako bi mu se trebalo odužiti, a načina ima puno.

Uroš Tošković je jedan od sugrađana koji je u ovaj naš prostor došao kao afirmisani umjetnik. Njegovu ljepotu je koristio intenzivno i strasno. On je najbolji primjer kako se šetalište, kafanske terase, plaže mogu pretvoriti u neki duhovniji prostor. Sada se sa šetališta za sva vremena obraća, na sebi svojstven način, prolaznicima kroz djelo, još jednog našeg sugrađanina, Zlatka Glamočaka. Pokazuje da srednji prst može biti i te kako simpatičan, a ne kao neki besprizornjaci.

O Zlatku govore njegove skulpture koje krase nekoliko crnogorskih gradova. Iako živi u Parizu, česte njegove posjete Baru, uvijek se zapaze.

“Gvozdo” je dovoljno reći. Taj duhoviti, a znao je da ode i u ironiju do sarkazma, umjetnik, profesor, prešao je preko obronaka Sutormana i ugnijezdio se na obali sutomorske plaže. Plavetnilo koje ga je zapljuskivalo bilo je podloga na njegovim platnima, a glavna tema su bili orlovi, kokoti, koze i pejzaži njegove Crmnice koju je svojom specifičnom tehnikom ovjerio zauvijek. Želja mu je bila da zidinama starog grada ubrizga život tako što bi se omogućilo mladim svršenim akademcima, umjetnicima, da žive i stvaraju u njemu. To su iskoristili mladi Naod Zorić, Nikola Kovačević. Postali su dragi i dobrodošli stanovnici. Poslije ne dugog vremena, otišli su svojim putem, napravili svoje uspješne karijere, ali Bar nije na kvalitetan način iskoristio taj njihov duh. Lijepo bi bilo da pored obnovljenih objekata kaldrmom šetaju i mladi umjetnici obogaćujući starobarski krš.

Najstariji medju aktivnim barskim umjetnicima je Muharem Muratović. U svojim Mrkojevićima, autoritet je gradio kao pedagog, a atelje mu je služio da toplinu i skriveni nemir prenese na platno. Kroz mističnu stranu žene i njen izražajni pogled ispoljavao je sve svoje poruke. Pogled posmatrača ukršten sa pogledom sa slike mogao je izazvati bururet u glavi. Ravnodušnih nema.       

Poslije barske gimnazije, Likovnu akademiju, a onda i magisterij u Beogradu, završio je Petar Vujošević. Skroman, nenametljiv, tihuje u Beogradu, gdje svoje nesumnjivo obrazovanje i umijeće koristi u promovisanju mozaika kao jednog od pravaca likovnog izraza. Njegove škole mozaika u Starom Baru prošao je veliki broj polaznika. Barani njegove performansie posvećene vatri, vodi i gvožđu pamte.

U Baru, kao u kakvoj toploj leji ili uzornom rasadniku, niču, gaje se i razvijaju mnogi umjetnici. Više manje njihov rad se prati, ali oni zaslužuju, sigurno, mnogo više. Ono što ostavljaju iza sebe je neprocjenjivo blago koje jednu sredinu uzdiže i izdvaja od druge. Duh koji oni isijavaju ne može oduvati ni jugo, bura, ni zapodnjak. Pušta sve dublje i dublje korijene u ovoj našoj Dolini umjetnika.

Ono što se radi sa ljubavlju, dobro je urađeno – Vinsent van Gog

The post Žarko Đurišić: Barska dolina – Dolina umjetnika first appeared on BARinfo.

Arhiepiskopska palata i Gavadola bile su u znaku umjetnosti i kreativnosti, zahvaljujući pažljivo osmišljenom sadržaju koji je na jednom mjestu okupio velike i male stvaraoce. Čuveni slikari družili su se s talentovanim mališanima, budućim umjetnicima, dijeleći im savjete i podučavajući ih likovnim vještinama.

Iličković je izrazio zadovoljstvo što njegovi radovi, zajedno sa djelima kolege i prijatelja Muharema Muratovića, otvaraju jednu tako značajnu, već tradicionalnu manifestaciju – „Noć tvrđava“, posebno ističući prekrasan ambijent Arhiepiskopske palate koji, kako je kazao, budi poseban osjećaj u kojem se prepliću arheologija i slikarstvo, staro i moderno, što dokazuju i masline među kojima je ponikao.

„Maslina u svakoj mojoj slici ima dušu, vjerovatno zato što je slikam srcem. Počeo sam sa tušem, dugo radio u toj tehnici, ali sam kasnije prešao na suvi pastel, koji je bliži crtežu, i konačno na akrilik. Izloženo je jedanaest akrilika, pet crteža rađenih tušem i dva olovkom“, istakao je Iličković, posebno pohvalivši ideju organizatora da ovogodišnja „Noć tvrđava“ nosi epitet zelena, što je posebno izraženo kroz ekološku radionicu.

Izložbe Muratovića i Iličkovića biće otvorene do 15. maja.

Umjetnički atelje „DaliJas“ po treći put učestvuje u velikom međunarodnom projektu „Noć tvrđava“, što mu, prema riječima rukovodioca, akademskog slikara Dalibora Dada Ćetkovića, pruža mogućnost da priredi tematski likovni spektakl koji ove godine nosi naziv „Zelena likovna kreacija“.

„Pripreme su trajale mjesec dana, a ideje su rođene još ranije. Radimo s kombinovanim tehnikama koristeći papir, karton, plastiku, kao i ostale materijale koji se mogu lako reciklirati i ponovo upotrijebiti. Trudimo se da ambalažu koja je odbačena stilizujemo, na osnovu sopstvenih i ideja djece, i da je pretvorimo u nova umjetnička djela“, pojasnio je Ćetković.

„Plastične flaše, čaše, čepove, kao najveće zagađivače okoline preoblikujemo u saksije, ukrase, skulpture… koje će pronaći mjesto u domu, ali i u umjetničkim galerijama“, kazao je Dado Ćetković, zaključujući da su izložbe Muratovića i Iličkovića izuzetno inspirativne i da motivišu djecu da osmisle nova djela, uz, što je najznačajnije, upoznavanje i sklapanje prijateljstava sa velikim umjetnicima.

Filip Budimić napravio je dinosaurusa, jer je zaljubljenik u davno izumrle, najveće životinje koje su ikada postojale na Zemlji.

„Koristio sam uglavnom flaše od kisele vode, a za izradu očiju lijepak. Pomagao mi je očuh, ali mi je žao što je u transportu otpao nokat sa noge dinosaurusa. Zadovoljan sam njegovim proporcijama, jedino su noge deblje nego što bi trebalo da budu“, kazao je Filip.

Njegov drug Sergej Krasiljnikov kaže da je zadovoljan časovima u Ateljeu, a posebno radionicom u okviru „Noći tvrđava“.

„Napravio sam pejzaž – plažu, koristeći plastične čepove. Dodao sam malo otpada da bih istakao koliko je važno zaštititi more i obalu od zagađenja“.

Strahinja Gvozdenović ima samo pet godina, a četiri mjeseca je polaznik Umjetničkog ateljea „DaliJas“. Tokom radionice je napravio kasicu-prasicu.

„Koristio sam četiri čepa za noge, flašu od jogurta za tijelo, urolani papir za rep i karton za uši. Pomogli su mi mama i tata i veoma mi je drago što ovu kasu mogu da koristim za štednju novca“.

Zelena „Noć tvrđava“ u Starom gradu Baru opravdala je ovogodišnji predznak već uoči zvaničnog otvaranja, najavljenog za 19.30 časova, uz ekološku baletsku predstavu škole „Princeza Ksenija“ i koncert Filipa Pata.

The post Zelena Noć tvrđava: Umjetnost u srcu Starog Bara first appeared on BARinfo.

U ime organizatora izložbe posjetioce je pozdravio predsjednik Savjeta Muslimanskog naroda Crne Gore, Sabrija Vulić, koji je ukazao na veliku vrijednost višedecenijskog stvaralaštva Muratovića.

“Klinci iz Bara Muratovića znaju kao direktora škole, direktora đačkog doma i prosvjetnog radnika, ali svi u Crnoj Gori, kao i jedan dobar dio Evrope, znamo ga kao izuzetnog slikara koji iza sebe ima brojne izložbe – 70 kolektivnih i 45 samostalnih – od francuskog Luvra, Švajcarske, Njemačke, Albanije… Mislim da neću pretjerati ako kažem da je Muharem jedan od trenutno najznačajnijih živih slikara u Crnoj Gori i zbog toga mi je posebno zadovoljstvo što su Kulturni centar etničkih Muslimana i Savjet Muslimana Crne Gore organizatori jedne ovakve izložbe”, kazao je Vulić.

Otvarajući izložbu teoretičar umjetnosti, dr Milun Lutovac je govorio više o Muratovićevom putovanju kada je u pitanju likovnost, istraživanje, poniranje u dubinu svega onoga što je osjetio tokom svog životnog putovanja.

“Muratović nad čijim djelom koplja lome autoriteti, kao iskusni slikar koji dobro poznaje mijene vremena živi i stvara u jednom osamljenom, ali bogougodnom ambijentu. On ne pristaje da smisao svoje umjetnosti stavi u funkciju sporenja i polemike sa aktuelnim tokovima i idejama likovnog stvaralaštva, ali niti da im služi. On se kao Tezej u lavirintu drži svoga klupka kako bi pomoću tananog konca svjetlosti, tihog i raskošnog tkanja podneblja na kojem je ponikao i stekao ime, pronašao put prema izlazu – prema svojoj slici. Njegovi likovi su dati u fragmentima, bez renesansne cjelovitosti, a koja im služi tek toliko da bi zavarao savremenog Minotaura – to jest estetiku našeg doba koja je u sveopštem metežu ukusa rasula bisere svoje ogrlice,” kazao je Lutovac.

Lutovac je Muratovićevo stvaralaštvo okupljenima približio citirajući tekst Sreta Bošnjaka.

“Dobar crtač, odličnog sluha za boju i prefinjenog smisla za dinamiku i ritmičko bogatstvo kompozicije, Muratović je slikar klasičnog duha koji teži smisaonom dodiru velike tradicije i neizvjesne modern umjetničke prakse. Vještina pletenja igle i konca – konac kao linija i tkanje oblika, nesanica stvaranja, tiha melodija svilene bube pod krovom rodne kuće”, naveo je Lutovac.

Kako dodaje, čudo se rađalo iz jedva čujnog veza malog insekta na tihom razvoju svjetlosti zavičajne kuće koja se pretvarala u nit i put.

“Uprava to sjećanje na svjetlost koja kao snoplje prodire kroz sjeme i ćeramidu tka raskošni mediteranski ćilim stvaralačkog vremena Muharema Muratovića. Svilena nit djetinjstva bila je najljepša nit koju, kako kaže Muharem, još nije uspio da dosegne. U svim njegovim radovima on pokušava da je uhvati i pretvori u igru, a svaka igra, vjeruje Muratović, korak je više ka istini i ka sebi”, naveo je Lutovac.

Posjetiocima se obratio i autor izložbe, Muharem Muratović koji je izrazio zahvalnost Savjetu Muslimana Crne Gore na ovoj saradnji i prilici da izloži, kako kaže, presjek dvije decenije svog stvaralaštva.

“Ovdje je oko 35 radova u kombinovanoj tehnici i tehnici ulje na platnu. Cilj izložbe je da se oplemeni stvarnost i budućnost. Vidimo da su naše budućnosti previše sive, da čovječanstvo tone u neke sive zone. Ne znam koliko ćemo mi slikari u tome pomoći, ali slikanje je poriv koji čovjek ne može da napusti i ne ostavljamo ga do zadnjeg daha,” naveo je slikar.

Istakao je veliko zadovoljstvo što su ljudi prepoznali vrijednost u njegovom stvaralaštvu i što su došli da podrže njegovu izložbu.

“Sve što radim i što rade moje kolege slikari je za ljude, da ostavimo neki svoj zapis. Posebno danas trebamo raditi što više lijepih stvari da bismo pobijedili ovo ružno vrijeme. Svi čekamo neke bolje dane, nažalost, svijet ide u sve gore, te je moja obaveza da još više i još ljepše radim, da podarim bar nešto dok snaga traje i da budem u službi borbe protiv zla. Hvala svim okupljenima, i vi ste večeras saučesnici u borbi protiv zla,” kazao je Muratović.

Posjetioci će izložbu moći da pogledaju i narednih deset dana u Kulturnom centru etničkih Muslimana u periodu od 16 do 19 časova.

The post Muratović podgoričkoj publici predstavio izložbu Arijadnina nit first appeared on BARinfo.

„U lavirintu potrošačkog društva, crnogorsko savremeno slikarstvo kao da ostaje bez ’konca’. Odrazi savremenih ideja, zbog sve uže društvene stvarnosti, kao da ne dopiru do njega, a unutrašnji život umjetnika kao da ne prepoznaje artikulaciju likovnog jezika kao nešto čime se moramo neprekidno baviti kako bismo pronašli izlaz iz lavirinta“, kazao je, na otvaranju izložbe, dr Milun Lutovac, dodajući da je atelje Muharema Muratovića han na raskršću u kojem je i vrijeme zastalo da se malo odmori.

„Da nije tako ne bi, kad je riječ o Muharemovom stvaralaštvu, jednom zapisao istaknuti jugoslovenski kritičar Sreto Bošnjak: ’Dobar crtač odličnog sluha za boju i prefinjenog smisla za dinamiku i ritmičko bogatstvo kompozicije, Muratović je slikar klasičnog duha koji teži smisaonom dodiru velike tradicije i neizvjesne moderne postmoderne umjetničke prakse’.“

I zaista, ističe dr Lutovac, Muharemovo platno je doživljaj koji se zbiva iznad pravila pod kojima pulsira vidljivi svijet naše stvarnosti. Ono je najsadržajniji momenat opšteg pokreta prirode i ima ulogu da oplodi novu realnost – jednu od mnogobrojnih mogućnosti nevidljivog – paralelnog svijeta. Slika tako biva svijet za sebe sa, samo svojim, jedinstvenim centrom i planetarnim sistemom u kojem naša trenutna egzistencija ima sasvim upitnu vrijednost.

Muratović, prema riječima Lutovca, svojim posvećenim radom sugeriše da je sinteza naše epohe veoma upitna, ali i da ima nade u umjetnikovom nepristajanju na kratkovjeke eksperimente koji su u povratku sebi i iskonskim stvaralačkim vrijednostima.

„Svi elementi plastične strukture Muharemove slike – boja, svjetlost, prostor i ritam osobene kompozicije dio su tihog tkanja Arijadnine niti i potrage za Animom, izgubljenom dušom svijeta. Nit, kao linija, tkanje je oblika, nesanica stvaranja, tiha melodija svilene bube pod krovom rodne kuće. Čudo se rađalo iz jedva čujnog veza malog insekta, na tihom razboju svjetlosti pod krovom zavičajne kuće, koji se pretvarao u put svile i put mašte. Upravo to sjećanje na svjetlost, koja kao snoplje prodire kroz sljeme i ćeramidu, tka raskošni, mediteranski vez stvaralačkog vremena našeg Muharema Muratovića. ’Tiho, misaono tkanje’, kako to u dvije riječi lucidno bilježi istoričarka umjetnosti Selma Đečević.“

„Svilena nit djetinjstva bila je najljepša linija koju, kaže Muharem, još nije uspio da dosegne. U svim njegovim radovima, pa i u zadnjim nastalim, on pokušava da je uhvati i pretvori u igru. Svaka igra, vjeruje Muharem, korak je više ka istini o sebi“, zaključio je dr Milun Lutovac.

„Slikari rade u tišini i iz vatre, pa svoje radove ne bi mogli vrednovati da nije svjetlosti očiju vaših i prozora vaše duše“, kazao je Muharem Muratović u obraćanju publici na otvaranju izložbe, podsjetivši da je, po mišljenju psihologa, djetinjstvo početak i kraj svega, te da ga je on proveo u slobodi prirode, gdje se rađa život kroz vodu, kroz potoke kojih sve manje ima, kroz toplo sunce, voćke… Život je, kaže Muratović, mirisao na raj koji se danas, nažalost, uništava.

„Sve što nastaje, nastaje iz potrebe, iz poriva. Mene je posebno impresionirao rad naših baka, majki i sestara koje su od amorfnog oblika vune ili pamuka plele najbolju liniju. To je bio najbolji crtež. Tu liniju su one savijale, pa smo dobijali tople džempere, čarape… za mene je to bila magija. Ja sam u onim toplim domaćinskim večerima često hvatao te niti i mrsio ih, pa su vikali na mene, a bio sam i kažnjavan time da ne odem na spavanje dok ne odmrsim nit. Cio život nisam uspio da je odmrsim i mislim da je zajednička sudbina svih nas da nešto pletemo i mrsimo ali uvijek postoje zakoni koji to servisiraju. Surov je svijet umjetnosti, treba to izdržati, ali kad se čovjek navikne na muku i surovost, onda to pretvori u igru, zadovoljstvo i energiju koja ga gura dalje“, zaključio je Muratović.

Muharem Muratović je rođen 1950. godine u Mrkojevićima. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a Gimnaziju i Pedagošku akademiju u Nikšiću. Tokom dvije decenije rada u osnovnoj školi u Mrkojevićima, njegovi učenici su, osvajali prve nagrade u Nju Delhiju, Tokiju, Londonu i Ženevi, afirmišući jednu malu školu širom svijeta. Od 1972. godine Muratović predano stvara umjetnost prepoznatljivu po specifičnom figuralnom stilu, što ga je svrstalo u red značajnih crnogorskih slikara. Priredio je više od 70 samostalnih i kolektivnih izložbi.

The post Arijadnino klupko za kraj likovnog segmenta Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.

„Slikarstvo Muharema Muratovića, kako protiče vrijeme, sve više biva svjesno sebe. Svoje unutrašnje strukture i snage, kao i svog jedinstvenog, mikrokosmičkog univerzuma. Njegova slika nije medijum koji zabavlja i laska. Ona je u svojoj auri svijet za sebe, otporna prema sredini, to jest, svemu što dolazi spolja. Svi elementi plastične strukture Muharemove slike – boja, svjetlost, prostor i ritam osobene kompozicije dio su tihog tkanja Arijadnine niti, i potrage za Animom – izgubljenom dušom svijeta. U lavirintu savremenog, potrošačkog društva, crnogorsko savremeno slikarstvo kao da ostaje bez ‘konca’. Odrazi savremenih ideja, zbog sve uže društvene stvarnosti, kao da ne dopiru do njega, a unutrašnji život umjetnika kao da ne prepoznaje mjeru, red, harmoniju, artikulaciju likovnog jezika i smisao slike kao nešto čime se moramo podvižnički baviti kako bi pronašli pravi ‘izlaz’“, riječi su teoretičara umjetnosti dr Miluna Lutovca.

Muharem Muratović rođen je 28. oktobra 1950. godine u Mrkojevićima – Bar. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu. Gimnaziju i Pedagošku akademiju (odsjek Slikarstvo i likovna pedagogija) završio je 1972. godine u Nikšiću. Iste godine započinje pedagoški rad u osnovnoj školi u rodnom mjestu. U toku dvije decenije rada, njegovi učenici postižu velike uspjehe, afirmišući jednu malu školu širom svijeta, osvajajući prve nagrade u Nju Delhiju, Tokiju, Londonu i Ženevi. Period od 1972. godine predstavlja vrijeme plodnog i predanog stvaranja umjetnosti prepoznatljive po specifičnom figuralnom stilu, što ga je svrstalo u red značajnih crnogorskih slikara. U toku višedecenijskog likovnog rada priredio je preko 70 samostalnih i grupnih izložbi.

The post Izložbom Muharema Muratovića, završava se likovni program Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.

RB/BI: Muhareme, kako si jutros ostavio Mrkojeviće?

Muratović: Lijepo, u svjetlosti. Lijepa su svitanja, a najljepša, čini mi se, u Mrkojevićima. Ja uvijek preteknem sunce. Nikad ne smijete dozvoliti da vas prevari i izađe prije nego se vi rasanite. Njegova pojava, tamo iza one planine  je fantazija. Ništa ljepše ne ulazi u kuću nego taj zrak sunca. Jutro počinje s radošću i tako ostane cijeli dan.

RB/BI: A kako počinje tvoj jedan dan? Uz muziku, pinjelo, uz razmišljanje o jučerašnjem danu, uz priču sa familijom, kako?

Muratović: Svaki sledeći dan očekujem tako što sebi zadam nešto što će da me raduje. Volim uvijek nešto da počnem i uvijek me nešto čeka. Prvo, to buđenje koje je malo ritualno. Ja sam navikao da se budim uz jedno magijsko ostvarenje, „Bolero“. Ono mi je ostalo najljepši recept za buđenje i za aktivnost u toku dana. To je moj lični recept. 

RB/BI: Da li možeš to da patentiraš? Sve se danas komercijalizovalo.

Muratović: Neću, vjerovatno bih uzeo previše novca, a ja ne volim da imam više onoga što je jače od mene. Pića, novca, bilo čega, to ne volim. Volim da ostanem svoj, da se ne predoziram. Jer problem našeg društva je predoziranje. U poštenju, u junaštvu, u časti, i onda sve ode dođavola.

Često govorim ljudima da imamo neku nadu, jer mi smo čudo, mi smo vjernici… Ali nešto ne ide, taj Bog je tamo u Norveškoj, Švedskoj, u nekim drugim zemljama. Što ne dođe ovamo – kod nas je fino, toplo i ima toliko hramova, bogomolja. I taj Bog opet, pored svega toga, neće da pomaže ovdje, ne znam šta je u pitanju. Vjerovatno je to zbog toga što smo predozirani i čašću i hrabrošću i poštenjem i radom. Ponavljam, ne volim ono što može da bude jače od mene, a samim tim i da me ponizi.

RB/BI: Muhareme, ideš li kad u OŠ „Mrkojevići“, gdje si nekada bio direktor? Ili te samo zovu povodom nekih svečanosti? Razmišljam o tome šta me čeka kad odem u penziju…

Muratović: Ima jedna kineska poslovica „dobročinstvo se ne pamti ako se ne zabilježi“. Treba zabilježiti i svoj rad. Svaki dan sam i dalje vezan tu prostorno, za moj „dvorac“, brvnaru, gdje slikam.

Ali morate shvatiti da sam prošao kroz lavirint. Imao sam ulogu u zlo vrijeme. U vrijeme kolektivne poremećenosti počeo sam da gradim školu. Da mijenjam sve, pa su me onda ljudi nekako čudno gledali. Tu su pomogli mnogo i iseljenici, njima se moram zahvaliti. Ja sam, možda nenamjerno, iskoristio tu njihovu nostalgiju za svojim krajem. Oni su plaćali tu svoju nostalgiju, ulagali su u Mrkojeviće milione. Ta škola je tada u vrijednosti povećana za nekih milion eura. Imao sam mlade ljude, inženjere, intelektualce, pa smo osnovali jednu lijepu nevladinu organizaciju koja je dobro funkcionisala, koja je meni bila velika pomoć. Moram priznati, onda sam počeo malo da koristim i politiku. Naš komšija, sjajni prijatelj, Jusuf Kalamperović je u to vrijeme bio ministar, i on tada pristaje da bude predsjednik Školskog odbora. Onda sve brže i lakše kreće, od prenosa informacija do obavljanja posla.

RB/BI: Imaju li Mrkojevići sad nekog takvog čovjeka koji bi malo pogurao izgradnju sportske dvorane ili to ide dobrim tokom?

Muratović: To je već gotovo, postavljena je sala, gradi se. Pomenuo sam tu salu, osamdeset i neke, bili su neki izbori za odbornike, ja nisam ni znao neko me stavio na listu za odbornike. Tada sam prvi put prisustvovao barskoj skupštini i progovorio o našoj sali. Sve se to odužilo i prošlo je pola vijeka da bi se ta stvar realizovala. Opet zahvaljujući jednoj žrtvi, moram priznati. Firma „Kalamper“ koja je vrlo uspješna firma, preuzela je izvođenje radova, s tim što će vjerovatno morati biti dobar donator svemu tome. I neka bude, jer ono što se izgradi to je veliko i ostaje nekome na čast. Pitaju me: „Kako sada prođeš tuda?“ Prođem kao svaki prolaznik. Pođete negdje, odradite posao, idete dalje. Uvijek imam neku viziju da se ne vežem za ono što radim i izuzetno me muči kad neko traži, a to je kod nas uvreženo, ako ti pripremi kafu, da mu zahvaljuješ tri dana za to. Ili ako ti nešto napravi. Te zahvalnosti, nagrada, ja se pomalo grozim, to je, valjda, u mojim kostima.

RB/BI: Nikad te ne pitah, jesi li ti po kazni bio premješten u Dom učenika, iz Mrkojevića na Topolicu?

Muratović: Ne, ne, ja sam već bio svima dosadio, pa i sebi. Dvadeset i kusur godina direktor, mimo svih zakona. Ali, eto, radio sam i nisu htjeli da mi smetaju, jer sam ipak nešto doprinosio ovoj državi. Premješten sam normalno, bio sam u Domu do penzije i tako se to završava.

RB/BI: Mogao si ti da budeš direktor jedne škole, i druge, i odbornik, i poslanik i premijer i predsjednik, ali za sva vremena ostaćeš slikar. Je li to privilegija ili usud?

Muratović: Možda je to, neko bi rekao, bandoglavost. A na kraju to je privilegija svake ličnosti. Oni koji svoj identitet grade dostojanstveno, prema svojim mogućnostima i profesiji, to su časni ljudi. Mene niko nije mogao da kupi. Ja sam bio državni činovnik, ali nisam se slagao u mnogim stvarima. Zbog te moje partijske rabote, ja sam ponekad i bježao, jer nisam mogao sve to da prihvatim. Jer, osjećao sam da ima tu mnogo grešaka. I onda kad su se te greške predozirale, rekao sam da neću više da smetam, izašao sam iz partije časno, nisam ostavio nijednu mrlju toj partiji, ni sebi, a to je najbolje rešenje. Ostati čist. I taj osjećaj slobode je prava stvar. Ljudi onda treba da nastave i da iskoriste tu slobodu. Žao mi je ako to neko ne može zbog zdravstvenog stanja. Ima još jedan veliki problem sa tom mirovinom, jer mi nismo još uvijek bogato društvo koje može da obezbijedi pristojan i dostojanstven život penzionerima. Mnogi ljudi koji su cijeli život radili pošteno i toliko donijeli društvu, ostaju na marginama. Nema zahvalnosti, to je problem. Ovo je Balkan ipak, i uvijek će ovdje biti problema.

RB/BI: Ima li dana kada ništa ne radiš?

Muratović: Ne. Razbjesni me kad čujem zdravog, mladog čovjeka da kaže „dosadno mi je“. Nevjerovatno, to ne mogu sebi da objasnim, to me toliko iritira, to ne mogu da shvatim.

RB/BI: Gdje radiš, gdje je tvoje mjesto boravka sa kičicom u rukama?

Muratović: Stalno sam u toj mojoj brvnari. Uvijek sam nekako mislio da ću negdje stići, i stizao sam. Za jedra mi je trebalo platno, a kad napravim jedra onda nije bilo vjetra. Pa onda jedra pretvorim u platna, pa onda platna idu po svijetu a ja i dalje ostajem tu. Ima jedna lijepa Mrkojevićka izreka: „Posijah žito, dosta žito rodi, ali nemam vreću. Druge godine skrojim vreću, ali nemam žito.“ Nikako da se sve uklopi. Brvnara je tu, nekad se malo nakrivi, zaškripi… Najljepša je kad pada kiša i kad imam sjajnu, inspirativnu muziku.

RB/BI: Da li maštaš još o nekoj izložbi na nekom mjestu gdje nisi bio, gdje bi volio da budeš? Ima li novih radova koje bi ti rado pretočio u neku novu izložbu?

Muratović: Nikad nisam ciljano izlagao. Sve je to nekako teklo spontano. U skladu s prirodom, kao kad posijete žito, kukuruz, pa onda ili uberete plod ili ne uberete plod, uvijek sam volio tako da radim. Ne volim naduvane reklame, ne volim to maltretiranje. Nekome dosadite. Kad pogledam ove društvene mreže, vjerovatno zbog osjetljivosti, zbog nerava koje sam potrošio, smuče mi se gluposti kojih ima toliko da je to nevjerovatno. Prije je bilo ljepše, ono što nije valjalo bilo je sa strane i bili smo mirni. Ovo sad je čudo.

RB/BI: Ostaju slike i ostaje ona lijepa monografija Radomira Petrića…

Muratović: Apsolutno. Postoje ljudi koji su sami to pokrenuli, ja to nikad ne bih krenuo. Naš prijatelj Rašo Petrić i ovaj polumrkojević, kako ga ja zovem, Sabrija Vulić, koji je rođen u Kotoru, i poslije smo ga mi primili kao Mrkojevića. Slika je djelo koje živi. Ona je nekako provjerila da je ostala u vremenu, kroz sve ove turbulencije. Beograd je bio jedna oaza, najveća destinacija mojih slika. To je ogroman broj, od 1975. godine do 1996. godine.  To ipak nešto znači. Moje slike putuju, one su svuda, na svim kontinentima, i to predstavlja jedno ogrmno, nemjerljivo, zadovoljstvo.

The post Muharem Muratović: Moje slike putuju first appeared on BARinfo.

Članovi žirija su bili dr Zoran Srzentić (predsjednik žirija), Jusuf Kalamperović, Osman Subašić, Branka Ćetković, Vlado Lukšić, Ćazim Nikezić i Srđan Lekić.

Nagrada “24. novembar“ biće dodijeljena na svečanoj sjednici Skupštine opštine Bar, koja će se održati u petak, 24. novembra 2023. godine, u svečanoj sali Doma kulture, sa početkom u 12 časova.

The post Poznati dobitnici nagrade 24. novembar first appeared on BARinfo.