PT: Zanimljivo je da su te skoro svi moji prethodni sagovornici spomenuli. Svi su pohvalili tvoj rad sa mladim ribolovcima u klubu „Pristan“. Pitanje se samo nameće – Kako si došao na tu ideju da pokreneš to?

NT: Škola ribolova je počela prije nekih 13 godina i to samoinicijativno. Znaš da sam se dugi niz godina borio protiv krivolova, međutim ta borba je sve manje i manje dobijala na značaju i odlučio sam da se posvetim budućnosti, to jest mladim generacijama. Da ih naučim sportskom ribolovu i zdravom načinu razmišljanja u ribolovu.

PT: Koliko si uspio u tome, što misliš?

NT: Već prve godine škola je imala oko dvadesetak učesnika, to je bio rezultat koji nisam očekivao. Svake godine je broj djece bio sve veći. Ovogodišnja škola počinje već sljedeće nedjelje, i ima preko tridesetoro prijavljene djece. Do sad prošlo oko 400 mališana kroz tu obuku, što je za Bar impozantan broj.

PT: Dakle, ti si odustao od edukacije starijih i posvetio se novim generacijama, u nadi da će oni nešto raditi bolje od nas, je li tako?

NT: Pa jeste, ubijeđen da će oni biti bolji od nas. Moraju biti bolji od nas, jer ako ne bude tako neće biti više ni Jadrana, ni ribolova. Uspjećemo da uništimo sve.

PT: Rezultate škole vidimo po rezultatima vaših reprezentativaca iz kluba. Dosta ih se iznjedrilo iz te škole ribolova.

NT: Prije svega, ja mislim da su djeca u svim barskim klubovima nekako povezana. Ja volim da kažu da su to sve moja djeca, ja ih ne razdvajam po klubovima. Tu ima izvanrednih ribolovaca. Od starije garde tu je Petar Kapetanov, Mitar Berilažić, od mlađih – Filip Junković, Luka Pekić, Marko Pekić, Miljan Maksimović, Teo Tomašević… Zbilja ih ima mnogo, ako sam koga preskočio, neka se ne ljute. Sve su to moja djeca i sve ih jednako tretiram.

PT: Koliko sam pratio rezultate, barski klubovi čine osovinu mlade crnogorske reprezentacije u ribolovu.

NT: Od četvorice koji su redovni reprezentativci, juniori do 21. godine, trojica su Barani. A od šestorice, koji je čine ukupan broj juniora koji predstavljaju Crnu Goru, čak su četvorica Barani.

Tu moram da pomenem Marka Pekića koji je jedno izuzetno dijete. Sa samo 14 godina, on je ušao da se bori za mjesto u reprezentaciji do 21. godine. On je previše mlad da bi bio u toj reprezentaciji, ali rezultate su mu toliko dobri da je Savez jednostavno morao da ga prihvati kao ozbiljnog ribolovca i takmičara.

PT: Kako motivišeš djecu?

NT: Igrom, osmijehom, međusobnom komunikacijom, nesebičnim davanjem znanja, stalnom podrškom, komplimentima…

PT: Ti si uvijek bio ekološki osvješćen. Uvijek si bio u nekim akcijama i prvi si dizao glas protiv dinamitašenja i krivolova. Jesmo li to stvarno ostavili iza nas, ili nas čeka još mnogo posla. Koji su ti novi problemi sa kojima se suočavamo?

NT: Od kako se promjenila vlast u Crnoj Gori svi smo bili pod lažnim utiskom da će krenuti sve na bolje.

Kao što vidimo, nije krenulo na bolje, dosta je stvari zakočeno i dosta stvari čeka na red da se riješi. Moram da napomenem da smo prije deset godina imali izuzetnu komunikaciju sa tadašnjom vladom Dušana Markovića, kao neformalna grupa „Stop Krivolovu“. Tom prilikom smo odradili par memoranduma saradnje sa granično-pomorskom policijom.

To je bila izuzetna saradnja. U tri-četiri godine, policija je imala preko 300 izlazaka na teren, po pitanju krivolova, dinamitašenja i noćnog rođenja. Učinak im je bio 95 odsto. To su bili rezultati sa kojima su oni mogli da se hvale, a nama je bilo bitno da nas shvate ozbiljno, da kad god ih pozovemo da to bude 100% sigurna stvar.

PT: Dinamitašenje se smanjilo, to je vidljivo.

NT: Jeste se smanjilo, međutim, u posljednjih par godina opet se ta vrsta krivolova povećala, naročito ovoga proljeća. Moram da napomenem, mi danas u Crnoj Gori imamo tri zakonom zaštićene morske oblasti. Posljednjih mjesec dana imamo sedam ili osam registrovanih bacanja dinamita u tim oblastima, na gofove. Znači, nije se riješila situacija, ne trebamo da zatvaramo oči pred problemima.

Mislim da jedna profesionalna služba u šest primorskih gradova može da odradi ribočuvarski posao na zavidnom nivou. Ako je milion eura neka godišnja cifra da zaštitimo u potpunosti Jadran, da se zaposli 60 ljudi u šest opština, da rade svoj posao 24 sata dnevno, mislim da to nije velika cijena.

PT: Da se malo okrenemo na nas, sportsko-rekreativne ribolovce. Imamo li mi neku odgovornost u tome, da li mi pravimo greške?

NT: Naravno da imamo, međutim ne postoji doktorska disertacija ili bilo kakva teza da se sportskim ribolovom uništio riblji fond. Udicom je nemoguće uništiti riblji fond. Naravno, postoje minimalne mjere riba, postoji ograničen broj dnevnoga ulova, to su te neke stvari koje treba da se poštuju.

Postoji i etika u ribolovu. Ne možete i ne smijete da ćutite ako vidite krivolov pored sebe. Decenijama pokušavam to da objasnim, svima članovima našeg kluba – Ne morate vi da zovete policiju, zovite mene, a ja ću obavijestiti nadležne!

Obavijestite me gdje je ta lokacija, ja ću da dođem, sačekaću policiju. Jednostavno trebamo stati nogom na tu pošast, jer to je zbilja pošast. Evo, u posljednjih pet-šest godina, od kad „Stop krivolovu“ funkcioniše, u saradnji sa Ministarstvom unutrašnjih poslova i sa Sportskim savezom za ribolov na moru, krivolov dinamitom je sveden na nekih 10 odsto u odnosu na prije. Ali i tih 10 odsto je ogroman broj!.

PT: Naša generacija bila možda i posljednja privilegovana koja je mogla da lovi praktično svugdje. Vidimo da se sve više sužava prostor za sportske ribolovce, čini se da nove generacije uskoro neće imati gdje da love. Kako gledaš na to, što se može tu promjeniti?

NT: To jeste generalni problem. Mislim da je u pitanju sužena svijest građana Crne Gore, naročito primoraca. U susjednoj Hrvatskoj, država radi sve da pospješi sportski ribolov. Da vrati ljude na more, da se ljudi bave sportom, da budu fizički i aktivni. Međutim, kod nas ta svijest je na veoma niskom nivou.

Ljudi gledaju profit i interes na prvom mjestu, pa onda sport. Ovaj sport nema nikakav profit. Ovdje se radi srcem i dušom, nema nikakvih miliona, milijardi…

Jednostavno za ovaj sport se treba roditi i izuzetno je dobar kako za fizičko razvijanje djece, tako i za mentalno zdravlje, strpljenje i staloženost. Pronaći pravi način da se u pravo vrijeme izvadi kapitalna riba je promišljen posao.

PT: Nebojša, zapošljen si kao vatrogasac. Radiš jedan vrlo odgovoran i bitan posao. Kako uspjevaš da uskladiš posao sa svojom željom da si stalno na moru?

NT: Jeste, ja sam vatrogasac – spasilac, vođa operativne grupe. Zapošljen sam u Vatrogasnoj jedinici Bar od 2011. godine. Svoj posao obavljam izuzetno odgovorno i smatram da je to najljepše zanimanje na planeti Zemlji. Pomoći ljudima koji su u nekoj nesreći je neprocjenjivo. Međutim, taj posao nosi sa sobom dosta stresa. Meni taj rad sa djecom u školi dođe kao terapija. Kanališem pozitivnu energiju i gledam svaki svoj slobodan moment da provodim sa njima.

PT: Nebojša, mi se poznajemo baš odavno. Kao djeca smo se stalno sretali noseći štapove po marini, kršima i lukobranu. Kako je počela tvoja strast prema ribolovu, ko te uvukao u to?

NT: To je počelo davne 1986. godine. Moj đed Zarija Tomašević je bio izuzetan ribolovac. Volio je da peca skakavicu na teleskopski štap. Sigurno se sjećaš kakvi su to štapovi bili. Plastične bazuke po 600-700 grama, dužine šest metara. On je bio izuzetno smiren čovjek i sa svojom ekipom, pokojnim Smajom, Nikolom Jovićevićem i ostalima, svaki dan su išli da pecaju ribu u takozvanoj „govnari“ (dio luke gdje su sad vojni brodovi – prim. aut.). Ja bih svako veče išao tamo sa đedom, sjedio na bitvi i posmatrao bi ih kako satima pecaju.

Najviše bi volio kad bi Nikola Jovićević preporučio mome đedu da pođu da popiju crno vino, u restoranu gore, u Marini. E, to su bili mojih pola sata. Oni bi meni dali štap, ja bi tu pecao i bio sam mnogo dobar.

Nerijetko bih ja za pola sata izvadio više nego oni za prethodna dva-tri sata. Uvijek kad ja dođem, oni bi gledali da uzmu pauzu. Sam znaš, da krajem 80-ih, početkom 90-ih godina, udica i najlon su bili luksuz, štap je bio pojam.

Pored tako dobrih Barana koji su tada lovili ribu, svi mi mladi smo učili uz njih. Uvijek je tu bilo vremena da nam daju malo štap da probamo, da vežemo itd…

PT: Koji je tvoj omiljeni način ribolova i koji je tvoj najveći trofej? Ne mora da bude najveća riba, već najveći trofej.

NT: Moj omiljeni način ribolova je varaličarenje. E sad, ima raznih vrsta varaličarenja, za mene je jigging jedna od najboljih igara i to „slow pitch“, koji u posljednje vrijeme baš koristim. Sve vrste metalnih varalica, sve vrste guma… Sve je to za mene jedna igra na koji način da prevarim ribu koju vidim ispod sebe, jer koristim sonar i sva elektronska pomagala, kao i svaki ozbiljni ribolovac.

Najveća riba mi je tuna od 168 kilograma. Izvadio sam ih tri toga dan, ali mi ona nije najveći trofej. Najveći trofej mi je škarpina 3,900 kilograma. Ja ne znam je li kada izvađena takva riba. Zbilja je bila impozantna. Inače kod riba volim taj sklad boja, kao recimo kod zubaca. Zimi on ima izrazitu ljubičastu boju koja se prelama u žutu i narandžastu. Kad ulovim ribu, mene očaravaju te njene boje, njena pojava, a sama veličina mi nije primarna.

PT: I manja riba može da dâ bolju borbu, ako je lagani pribor.

NT: Naravno, djecu u školi ribolova učimo da koriste „micro jigging“. Oni koriste najlone 0,12, 0,14, 0,16 mm, a džigove veličine od 5 do 7 grama. Ukljat od pola kila je tu kapitalac, ili lica od kilogram i po – dva. To je riba s kojom se treba boriti pola sata da bi je izvukli. Ali, tu se stiče to iskustvo bitno.

PT: Kao i svi ribolovci, siguran sam da imaš neku dobru ribolovačku priču, hoćeš li podijeliti sa nama?

NT: Ja sam ubijeđen da svaki ribolovac ima svoju ribu koja ga čeka u moru. Često puta mi se dešava da sa svojim dugogodišnjim prijateljem Zoranom Mihajlovićem pođemo u ribolov, pecamo na metar jednog drugoga, ja izvadim recimo deset izuzetnih riba, a on izvadi samo jednu. A koristimo isti pribor, lovimo na istom mjestu… Ja mu onda kroz šalu kažem – „Mora da si nešto loše radio ili si nešto loše mislio, ovaj odozgo ti nije predodredio za danas ništa“. To je po meni uvijek bilo fascinantno, jer i izuzetni ribolovac.

A onda, jedna priča iz djetinjstva. Porasli smo puštajući žive iglice na „crvenom svjetioniku“ da bi lovili predatore – lice, gofove, tad su bile i lampuge krupne od pet do deset kila. Međutim, galeb nam je tada bio najveći neprijatelj. Ulovi se na iglicu i onda sto muka kako mu izvaditi udice iz usta. On je bio opasna životinja za nas djecu.

PT: Za kraj emisije imamo jednu rubriku gdje gost ispriča neki svoj omiljeni recept za spremanje ribe.

NT: Imam dosta recepata i bavim kulinarstvom od najranijih dana. Već sa deset godina sam počeo da spremam ribu i obožavam da jedem ribu. Preporučio bi svima da što više ribe jedu, više od onih preporučenih dva puta nedjeljno.

Najbitnija stvar je da se riba termički što manje obrađuje. Ja bih preporučio tvojim slušaocima da ribu kuvaju, na lešo da je spremaju. Eventualno da je zapeku, a ako moraju da je prže, da je isfiletiraju i bukvalno tri minuta po jednu stranu okrenu na maslinovom ulju ili maslacu. Tako riba zadržava što više makro i mikronutrijenata u sebi.

Moje djeca su sa dva – tri mjeseca počela da jedu ribu. Moj sin sa tri mjeseca nije mogao da stane da jede tabinju. Ona je dosta meka i rastresita, a ja je lovim otprilike nekim dubinama između 80 i 100 metara. Kažu da djeca treba meso da jednu tek sa 6-7 mjeseci, a ja sam ubijeđen da je ta tabinja mnogo zdravija od one vještačke hrane što daju djecu od rođenja.

Lešo riba je obrok koji se spremi za nekih četrdesetak minuta. Uz to se trudite da koristite što manje začina koji su hemijski – vegete, razni sosevi kupovni… Koristite začinsko bilje, živimo na Mediteranu, imamo bilja kakvog hoćete.

Marinada i savura za ribu ima nebrojeno. Jedna od omiljenih mojih savura, za bijelu ribu prve kategorije je đumbir, ojster sos, bijeli luk i maslinovo ulje. Ako je nekome prejak ukus, može i pomorandža da se iscijedi. Onda to dobija slatko-kisjelkasti ukus, koji uz lešo ribu je izuzetno prijatan i otvori sve receptore.

The post Priče talasa: Nebojša Tomašević – Udicom je nemoguće uništiti riblji fond first appeared on BARinfo.

Kako su javili iz Kluba sportskih ribolovaca „Pristan“, u pitanju je bio trening njihovih najmlađih članova.

Po običaju, pod budnim okom Nebojše Tomaševića, juniorke i juniori su uvježbavali tehnike vezivanja predveza, zabacivanja i mamčenja. A bilo je i ulova: arbuna, fratrića…

„Trening je bio generalna proba za interno nadmetanje koje će biti održano sljedećeg vikenda. Na njemu će se isfiltrirati najbolji koji idu na takmičenje U16 na Velikom pijesku, 23. marta, u organizaciji KSR ‘Lampuga’. Na treningu je bilo dosta novih članova, koji su pokazali veliko zanimanje za ribolov. Uz to, svi su dobili kačkete i majice sa logom kluba“, navode iz KSR Pristan.

The post Foto: Veseli trening malih ribolovaca KSR Pristan first appeared on BARinfo.

Trener mladih takmičara “Pristana” Nebojša Tomašević u razgovoru za Radio Bar i Bar Info nije krio zadovoljstvo.

“Naš klub postoji ravno 25 godina, međutim sistematizacijom svih klubova u Crnoj Gori reorganizovani smo 2014.godine. Punih deset godina smo aktivno uključili i omladinski pogon, pa su rezultati vidni iz takmičenja u takmičenje. Učimo ih da vole i poštuju ovaj sport. Da bi neko postao ribolovac kod nas je potrebna samo dobra volja, sve ostalo je besplatno. Između dobrog i vrhunskog ribolovca postoje nijanse, a one se upravo nauče u školi za ribolov”, kaže Tomašević.

Predsjednik drugog kluba KSR “Pristan” Branko Pržica kaže da njihov klub postoji sedam godina, a da je briga o mladima, uz one iskusne, na listi prioriteta.

“Naša škola ribolova je mnogo mlađa nego što je slučaj sa kolegama. Međutim, i mi imamo sjajne takmičare. Najuspješniji je Filip Junković, tu je i Luka Pekić. U Đenovićima je Junković kao reprezentativac bio treći, a Luka je osvojio prvo mjesto. Kombinujemo takmičare. Na sledećem će obavezno otići makar jedan junior, uz pratnju seniora, jer od njih imaju šta da nauče. Svi dišemo kao jedan, kao klubovi i kao prijatelji”, dodaje Pržica.

Savez za sportski ribolov postoji i trenutno su aktivna 24 kluba.

“I pored te brojke, svake godine se pojavi po jedan klub, što znači da je sve ovo u ekspanziji. Postoje seniorska takmičenja, državno prvenstvo za junior do 16 godina, do 21 godine, kao i veliki broj kupova. Sve je odlično organizovano. U ovom sportu mora da se radi, ali nekada je za dobre rezultate potrebna i sreća. Ovakav uspjeh nikada nije zabilježen – da se iz jednog grada uzmu sva prva mjesta. Bokelji kažu da imaju tradiciju, a mi skromno kažemo da posjedujemo rezultat i to se pokazalo”, ističe Tomašević.

Prvo mjesto osvojio je talentovani član “Rumije” Luka Pekić.

“Ovo je prvi put da sam osvojio prvo mjesto na ovakvom takmičenju. Mnogo sam ponosan, jer mi je cilj da stignem do reprezentacije da se i tu pokažem. San mi je da nastupim na Svjetskom prvenstvu, koje će naredne godine biti održano baš u našoj zemlji. Želim da i u narednim krugovima ostvarim zapažene rezultate. Riba je dobro ‘radila’, s obzirom na ove promjene vremena. Nadam se da ću biti sve bolji i bolji”, uz osmjeh ističe Pekić.

Mladi Filip Junković je već reprezentativac. Kaže da mu je ovo takmičenje bilo kao i svako drugo.

“Već imam iskustva, tako da za mene ništa nije nepoznato. Nisam baš zadovoljan plasmanom, moram da budem iskren. Ja sam inače, državni prvak u mom uzrastu, pa zato nisam zadovoljan trećim mjestom. Za takav rezultat mora da se poklopi dosta kockica. Takođe, treba odricanja, volje, pažnje, ali i iskustva. Ribolov zahtijeva odricanja. Međutim, moram da nađem vremena i za školske obaveze i da ne zapostavim obrazovanje. Vjerujem da ću biti još bolji u budućnosti”, dodaje Junković.

Konstantin Žarković iz “Pristana” je bio četvrti. Kaže da je ovo za njega bilo lijepo iskustvo.

“Uživao sam u ulovima. Ovaj put sam bolje prošao nego na nekim takmičenjima, što je pokazatelj da moram da nastavim ovim tempom. Bliži se drugi krug, a vjerujem da mogu biti još bolji”, iskren je Žarković.

Drugo mjesto pripalo je članu “Pristana” Dušanu Milićeviću.

“Ovo je bilo moje prvo takmičenje iz barke, pa sam zadovoljan rezultatom. Međutim, kao što su i ostali rekli, slijedi drugi krug u kome moramo ostvariti što bolji rezultat. Bitno je napomenuti razliku između takmičenja. Sa obale ste ograničeni na jedan rejon, a kada ste u barci tražite različite pozicije i ribu. Sve ima svoje – kakav je teren, dno, obala, morske struje”, kaže Milićević.

Po riječima Nebojše Tomaševića, dosta zavisi i od sistemima vezivanja, izbačaja iz barke, pretraživanja terena. To su sitnice koje su bitne.

“Kod nas su članarina, ali i sve ostalo, besplatni na početku. Kada se dođe do profesionalnog nivoa, situacija je potpuno drugačija. Tada ovaj sport postaje izuzetno skup. Savez nastoji da svima izađe u susret, tako da se najmanje jedno takmičenje organizuje u Baru. Novo nadmetanje nas očekuje već za mjesec, a očekujemo nastavak dobrih rezultata”, zaključio je Tomašević.

The post Barski ribolovci zablistali u Đenovićima, a spremni i za nove izazove first appeared on BARinfo.

“Posebnu zahvalnost dugujemo izuzetnom entuzijazmu instruktora ribolova Nebojše Tomaševića koji je, zajedno sa svojim mlađim članovima kluba Petrom Kapetanovim i Mitrom Berilažićem, izviđačima i polaznicima škole prenio dio svog bogatog znanja i iskustva o tehnikama lova sa obale”, kazali su iz IO “Jadran”.

Održao im je i predavanje iz ekologije i očuvanja mora i morskog dna.

Najspretniji su se oprobali i u lovu i sa zadovoljstvom pokazivali naučeno. Svaka ulovljena riba je vraćena kako i priliči sportskim ribolovcima i izviđačima.

The post Najmlađi članovi IO Jadran napravili prve ribolovne korake first appeared on BARinfo.