Više od tri decenije nakon prvog izvođenja u Zvezdara teatru, u režiji Dušana Kovačevića i sa kultnom glumačkom postavom, ovaj komad nije izgubio na aktuelnosti. Priča o porodici kao mjestu u kojem se oblikuju identitet, vrijednosti, ali i destrukcija, danas djeluje jednako snažno kao i početkom devedesetih. 

Glumac Željko Erkić je izrazio uvjerenje da su na scenu u Bar donijeli dobru predstavu, naglašavajući da jeuniverzalnost Kovačevićevih tekstova razlog njihove trajne aktuelnosti.

„Duško Kovačević je naš klasik iako je i danas živ i stvara. Njegove priče imaju dubinu, dosežu neke paralele sa životom ljudi i korespondiraju sa vremenom i sadašnjim i budućim i nekim prošlim. U središtu priče su ljudi i porodica, a to su teme koje uvijek ostaju aktuelne. Jagoš Marković je taj svijet vješto pomjerio iz realizma u jednu blagu iščašenost, ali upravo zbog toga predstava još snažnije komunicira sa publikom. Evo, imali ste priliku da sve najprije vidite kao urnebesno i glasno, da biste na kraju zavirili u dušu junaka priče, vidjeli njihov unutrašnji problem, što svi doživljavamo kao veoma blisko jer imamo u svojim životima i tugu i sreću i neke urnebesne momente“, kazao je Erkić prisjetivši se procesa nastajanja predstave kao posebnog od samog početka.

„Jagoš je bio mag režije. Od prve probe nije bilo formalnosti, odmah smo ulazili u igru i stvaranje. Iz ove predstave rodila su se nova prijateljstva i nove saradnje, pa smo kasnije zajedno radili i druge predstave. To dovoljno govori o atmosferi koju je stvarao.“

Koprodukcije su, prema riječima Erkića, prirodan način rada u pozorištu, a saradnja među teatrima u regionu donosi novu energiju i bogatstvo iskustava, što publikaprepoznaje. Istakao je da za Bar nije vezan samo profesionalno, već i privatno, te da dobro poznaje ovdašnji mentalitet. Publika je, prema njegovim riječima, „reagovala baš kako treba“.

Slično mišljenje dijeli njegova koleginica Nela Mihailović koja nije krila zadovoljstvo što je predstava igrana pod vedrim nebom.

„Najvažniji utisak nosim upravo iz gledališta. Veoma je uzbudljivo kada osjetite da publika diše sa vama, da se smije u pravim trenucima, a još uzbudljivije je kad se čuje tišina iz publike, koja je važna i koju, očigledno, zaslužimo i uhvatimo. Barska publika je večeras božanstveno reagovala“, kazala je Mihailović dodajući da je otvorena scena poseban izazov. Uprkos borbi sa prirodom i strahuda li glasovi mogu „dobaciti“ do balkona Ljetnje scene, vjeruje da su svi uživali. 

Osvrnula se i na svoju zahtjevnu ulogu Julke, koju igra uz pomoć štaka, ističući da je i upravo Jagoš Marković osmislio način njenog scenskog kretanja.

„Sjećam se kako mi je u bifeu Narodnog pozorišta pokazivao kako bi Julka trebalo da hoda. Trčao je kroz prostor i demonstrirao pokrete. Pošto sam se bavila sportom, znao je da mogu fizički da odgovorim tim zahtjevima. Zajedno smo istraživali mogućnosti igre sa štakama i shvatila sam da mi one daju još više izražajnih mogućnosti nego da ih nemam.“

Posebno emotivno govorila je o izboru Aleksandra Vučkovića za ulogu Koste, koji u predstavi igra njenog supruga, iako je od nje mlađi dvadeset pet godina.

„Kada mi je Jagoš rekao da razmišlja o Vučku za Kostu, prvo sam pomislila da je razlika u godinama prevelika. Međutim, insistirao je da probamo. Posle prve probe oduševljeno je uzviknuo: ’Rekao sam ti, talenat nema godine!’ I bio je potpuno u pravu. U pozorištu je sve moguće. Dok igram sa Vučkovićem, nemam osjećaj da je mlađi od mene. On nosi energiju kakvu je Jagoš tražio od svojih glumaca i upravo zbog toga bio je idealan za ovu predstavu”, kazala je Mihajlović zaključivši da je Jagoš Marković posjedovao rijedak dar da stvara čaroliju, ne samo na sceni, već i među ljudima. Podsjetila je da je „Urnebesna tragedija“ bila njegova pretposljednja predstava, nakon koje je u Tivtu režirao “Ćelavu pjevačicu”, za koju smatra da predstavlja vrhunac njegovog umjetničkog stvaralaštva.

„Njegovim odlaskom ostali su uskraćeni i pozorište, i glumci, i publika. Mislim da smo izgubili jednog od najvećih pozorišnih stvaralaca“, istakla je Nela Mihajlović.

U predstavi, osim Nele Mihajlović (Julka) i Željka Erkića(Milan), igraju Nikolina Friganović (Ruža), Petar Vasiljević (Neven), Aleksandar Vučković (Kosta) Sandra Bugarski (Rajna), Gojko Baletić (Vasilije), Ljubiša Savanović (doktor) i Marija Nedeljkov (milicionerka).

The post Urnebesna tragedija na Ljetnjoj sceni: Vanvremenska priča o porodici i identitetu first appeared on BARinfo.

„Priča ove tamne komedije nalik je na skoro sve moje drame i filmove. Sadržaj se skriva u samom naslovu ’Udovica živog čoveka’. Da li je to moguće? Jeste, ako nekoga sahranimo dok je živ jer vam je naneo veliki bol. I da bi se tako teška drama mogla gledati potrebni su elementi komedije, kao kad se pije gorak lek obložen slatkim ukusom“, zapisao je Kovačević.

Osjećao se večeras na sceni Doma kulture šmek mnogih Kovačevićevih briljantnih predstava, čiji je on scenarista ili reditelj: od „Radovana“ do „Maratonaca“, ali je „Udovica živog čoveka“, opet, bila unikatna i neponovljiva, pa su gledaoci s pravom komentarisali da nema mjesta gdje bi se radije našli, u smiraj ovog 27. februara, nego pod svodovima renovirane barske bioskopske sale.

Sjajni glumci su posebna priča. Ne zna se ko je više uzdrmao barsku publiku: Jelena Đokić, Nela Mihailović ili Miodrag Krstović, ali i Sunčica Milanović, Anđelika Simić i Dušan Tomić, na čije su izvođenje, uz gitaru, evergrina „Čamac na Tisi“ i Arsenove „O, mladosti“ zaiskrile mnoge oči u publici koja je, ove noći, bila na nivou predstave.

Dugotrajan aplauz na kraju je sve rekao.  

The post Odlična predstava u krcatoj sali Doma kulture first appeared on BARinfo.

Predstava, u inovativnoj operskoj formi, hronološki prati razne duboko intimne i istinite priče o deci, odrastanju u porodici, kao i o tome koliko je složeno biti ćerka, majka, sin, a sve to uz specifičan koreografski jezik i dinamiku putovanja kroz različite pejzaže, afekte, dramske odnose, glasove, zvukove i riječi – koji sveukupno otjelovljuju kolektivno u pojedinačnom i pojedinačno u kolektivnom.

Raskošan ansambl predstave sve vrijeme je na sceni a predvodi ga Nela Mihailović. Iako je vjetar prijetio da naruši sklad pokreta, glasa i zvuka instrumenata, Mihailović kaže da je upravo borba sa vjetrom donijela neku novu vrstu uzbuđenja koja je uvijek prisutna kada se igra na otvorenoj sceni.. Donekle razočarana odzivom  publike, istakla je da razlog može da bude podnaslov predstave „Opera u 17 pesama“, jer publika ima pravo da operu ne voli.

„Pretpostavljam da publika zna da je u pitanju roman Milene Marković koji je pretočen u dramsku operu. Mislim da publiku to zbunjuje i da neki ljudi nisu prosto naklonjeni operi, a ovo, zapravo, nije klasična opera, već dramska.  Ovo dramski tekst sa puno pjesme, žanrovski vrlo različite. Na sceni su uglavnom glumci, troje operskih pjevača, i djeca iz Svratišta, članovi hora „Nade“ koji vodi Biljana Simenović. Cilj je, između ostalog, njihova inkluzija u društvo kroz muziku što je ogroman entuzijazam. Prisutnost te djece, jedanaest članova orkestra i nas glumaca na sceni, sve je to jako uzbudljivo za publiku“, kazala je Mihailović zaključivši da ko god je došao da pogleda predstavu očekujući operu bio je prijatno iznenađen ovakvim rediteljskim izrazom.

Iako nije rijetkost u svijetu, na našim prostorima ovo je prva dramska opera. Za autorski i glumački tim, ovo je bio svojevrstan eksperiment. Irena Popović Dragović, čiji je ovo rediteljski debi, znala je šta želi i pretočila je muziku i pjesme u ovu predstavu koja je u Beogradu doživjela veliki uspjeh i dobila pozive za gostovanja na festivalima.

„Mislim da ovo treba da pogleda što veći broj ljubitelja pozorišta, nemoguće je da im se ne dopadne jer je potpuno drugačije, novo, a zapravo gleda glumce, operske pjevače i orkestar kroz jednu nevjerovatno uzbudljivu biografiju“, smatra glumica dodajući da je posebno dirnuta dijelom romana koji se bavi sudbinom djece sa teškoćama u razvoju i majki koje se nesebično daju a, sa druge strane, surovo i brutalno iskreno govore o tome.

„Često je u publici bilo majki koje imaju sličnu djecu, pored suza tu bude i puno uzbuđenja i radosti što se o tome govori i obraća pažnja na tu djecu. I ne samo na njih, već i na ovu djecu na sceni, koja su iz problematičnih porodica, to je ono što je najvažnija poruka ove predstave. Naše društvo, nažalost, treba stalno podsjećati da su ova djeca naša budućnost, i ako u njih ne ulažemo na bilo koji način, budućnosti nema ni nama, ni ovoj zemlji, niti život ima smisao“, zaključila je Nela Mihailović.

U predstavi igraju još: Suzana Lukić, Predrag Miletić, Vanja Milačić, Pavle Jerinić, Milena Đorđević, Bojana Stefanović, Bojana Bambić, Dragana Varagić, Aleksandar Vučković, Miona Marković, Teodora Sparavalo, Jelena Blagojević, Vladan Matović i pjevači Tamara Mitrović, Iskra Sretović i Marko Kostić.

Kamerni orkestar nastupio je u sastavu: Nikola Dragović, Ivan Mirković, Aleksandar Jovan Krstić, Vladimir Gurbaj, Luka Sparavalo, Aleksandra Kijanović, Pavle Rakočević, Aleksandar Petrović, Vid Milošević i Tina Miladinović.

The post Mihailović: Decu treba da vidi što veći broj ljudi, ponajviše zbog moćne poruke koju ta predstava nosi first appeared on BARinfo.