Među antiknim slikama, škrinjama i artefaktima obrađenim dekupažom, uz zvuke gitare i pjesmu, odvijala se sasvim neobična promocija za koju nije bilo plakata, niti pozivnica, i koju je novinar Radomir Petrić nazvao “Sedamnaest u osamnaest“, aludirajući na 17 gostiju i vrijeme početka programa.

Domaćica nesvakidašnjeg okupljanja, galeristkinja i nekada novinarka Jovanka Ljubenko Matunović, istakla je da njeguje specifičan odnos sa autorom.

„Mi jesmo kolege, ali nismo generacija, i ne postoji ništa u čemu se nas dvoje slažemo. I zbog toga ga neobično volim. Ne razumijem njegove naslove, ni njegov način pisanja, ali to je valjda generacijski jaz, osjećam jedino da je to urbano i avangardno i da u svakoj ovoj knjizi živi onaj neobični Bar, alternativni“, rekla je.

Objasnila je da se u galeriji nalaze stvari koje pokušava da spasi od zaborava i propadanja, a prisjetila se davnašnjeg neočekivanog poklona – u vrijeme kada je rušen hotel “Agava”, željela je da otkupi crveni kamen kojim je građen, ali nije imala dovoljno novca. I kad se pomirila sa tim da joj se želja neće ispuniti i da neće sačuvati nikakvo materijalno sjećanje na hotel, dobila je neobičan poklon – veliki komad kamena iz zida, kojeg i danas čuva. Milović ga je, potencirala je, donio na dar sasvim slučajno, ne znajući za njenu želju.

Književno veče je, navela je Ljubenko-Matunović, ujedno bila i proslava povodom 25 godina rada galerije „Vega“. Prvu izložbu imao je ovdje Dado Ćetković u vrijeme kada je bio student, a u međuvremenu ih je bilo još 18.

Milović je objasnio da petoknjižje čine naslovi „Pseudologia Phantastica“, „Čini se da mozgovi crni pišu poeziju“, „Murali nevidljivog“, „Bar(bar)ski brevijar“ i „O prozirnim ženama i drugim vilinskim bićima“.

„Sve su ove knjige uobličene još u prvoj polovini devedesetih, kad smo u okviru Udruženja književnika ‘Ars Antibari’ bili izuzetno pjesnički plodotvorni. Pravili smo poetske projekte – filmove, u raznim žanrovima, priklonjeni raznim strujama, u tom trenutku sigurno najavangardniji u tadašnjoj Jugoslaviji. Tako su nastale i ove knjige, svaka je film za sebe. ‘Brevijar’ je zbirka zapisa razgovora sa Bogom, ‘Prozirne žene’ su očekivano ljubavne, ‘Murali’ su knjiga meditativne poezije u prozi, ‘Čini se’ sam počeo da pišem 1986, još nisam imao 18 godina, prava darkerska poezija, a ‘Pseudologia Phantastica’ je načinjena skupa sa Slavkom Strahinjom, to je duetska knjiga o pretjerivanju. Sve su pjesme uglavnom štampane u originalnoj verziji, vrlo malo je botoksa upotrijebljeno da izgledaju savremeno“, rekao je Milović.

Istakao je da su sve knjige tada bile spremne za štampu, „i moje i drugih iz Udruženja ‘Ars Antibari’“, ali jednostavno nije bilo novaca za to: „Zato su ostale u hibernaciji, na žalost. Da su izašle kad je trebalo, pokazao bi se urbani iskorak kojeg smo imali u odnosu na ostatak Crne Gore, da ne idemo dalje“.  

Nenad Šonko Darmanović, jedan od članova ovog Udruženja, kazao je da su ga formirali entuzijasti „ludih i mračnih devedesetih godina“ i da su bili „jedina iskra urbanog“. „Bilo nas je tridesetak, sa izvanrednim dopisnim članovima. Izdali smo tri zbornika – ‘Zvona ispod mora’, ‘Izgleda da će jugo’ i ‘Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?’”. Složio se sa Milovićem da, „ako je poezija ikada živjela u ovom gradu, onda je to bilo tada“.

Književnik Savo Markoč je objasnio zašto mu se najviše dopada knjiga „Pseudologia Phantastika“: „Iako je pjesnički najzrelija knjiga ljubavne poezije, ‘Pseudologia fantastika’ je nešto nevjerovatno i posebno, jer je pisana namjerno da izgleda naivno. Iskrena je i lažljiva i efektna i smiješna i puna skrivenih poruka – sve ujedno“.

Petoknjižje Željka Milovića štampano je u 5×100 primjeraka, koje će biti „isključivo i samo za poklon prijateljima“. Veče je dodatno oplemenio dvojac iz VIS BEŽ (Božidar Gagović i autor knjiga), koji su publici ove nesvakidašnje večeri pjesmom dodatno oplemenili ugođaj.

The post Sedamnaest u osamnaest na nesvakidašnjoj promociji petoknjižja Željka Milovića first appeared on BARinfo.

Nakon gotovo 30 godina pjesničkog rada, pjesama objavljenih u raznim zbornicima i javnih nastupa, ovo je bio, kuriozitet, njegov prvi intervju u životu.

Govorio je, pored ostalog, kako je dobio jedinstveni nadimak, “za šta je zadužen moj brat jer je Nešo tj. Šone spojio sa mojim omiljenim glumcem Šon Konerijem”, o legendarnoj Mujovoj kafani “koja je bila institucija tog dijela grada, stjecište raznih ljudi koji su imali što da kažu” i djetinjstvu oko Naftinih zgrada, o prvim komšijama, nadbiskupu i časnim sestrama i dječačkim krađama voća iz njihovog imanja, “divnog reljefa Bara pored Zbornice OŠ ‘Meksiko’, u kome su đaci nagurali kliker u tunel Sozina”, Gimnaziji i okretanju kao urbanoj muzici i književnosti, ali i o “stazi straha” kroz Makedonsko naselje, te ogromnoj lokvi ispred Vojne ekonomije u naesfaltiranom putu, “čim padne manja kiša napuni se i samo se širi, ideš po zemljanim ćoškovima koji su sve manji i uži, i obavezno se oklizneš”.

“Najranije sjećanje mi je na džadu prema Sutormanu, tada neasfaltiranu, kojom su hodala dva čovjeka, za mene oličenje gospodstva – pop Pavle Radunović i Krsto Vučićević. Bila je ona ljetnja prašina koja postaje praškasta, a po kojoj smo mi djeca uživali da gacamo, nakon čega smo imali doma konsekvence, jer za svako uživanje poslije slijedi konsekvenca. Dakle, takva prašina, a oni u crnim odijelima, sa šeširima i kristalno čistim cipelama idu na ‘čašicu razgovora’ u kafanu kod Muja, tamo gdje je sad pekara, na raskrsnici puta za Ulcinj, za Pristan i za Sutorman. Biskupada je bila mirno naselje, sa pet Naftinih zgrada i malim kućama, u kojima su bile porodice kojima su se i đedovi poznavali. Bilo je to prije ove, moram upotrijebiti tu sintagmu, demografske agresije, u kojoj svi žele da grad prilagode sebi, umjesto da bude obrnuto. Istina je, svi smo u Bar odnekud došli, ali smo se prilagođavali gradu, dok je danas mnogo veći broj ovih drugih”, rekao je Šonko Darmanović.

Istakao je kako je najvažnija zabava, očekivano, bio fudbal, a glavni teren onaj “na Dubove, tamo gdje je sada nova škola ‘Meksiko'”: “Znali smo, kad opučimo loptu, da je napunimo bubuljima, ostavimo na ćošku ulice, i zovemo ljude da je šutnu i dobace nam. Jedan je momak tako šetao s djevojkom, bio je odavde, izviše Vuletića brijega, ‘zašarafio’ je loptu nogom i slomio palac. Ne znam koliko se poslije nismo pojavljivali na ulici. Ti sitni nestašluci znali su ponekad da naprave velike probleme, ali smo u suštini bila dobra i mirna djeca. Lider u našoj ekipi bio je Perica Ljuljić, igrao je dobro fudbal, uz njega od starijih Zdravko Vučićević, Mićo Jevtović…”.

Osnovnu školu “Meksiko” pamti po “traumatičnom komadu puta preko rampe, pogotovo kad su dodali još nekoliko kolosjeka”, po kaznama u školi, ali i po pomisli na “dobrog Kikija i njegovog malog kioska, sa crvenim jabukama, lizalicama, bombonama, kikirikijem u svim mogućim oblicima i varijacijama”.

“Najviše sam se plašio šinobusa, on se nije čuo kad nailazi prugom, lokomotiva jeste. Još ako se zableneš ili zapričaš ili ako imaš onu zelenu kabanicu koja je imala pored očiju veliki obod, pa još kad kiša dobuje po njoj, onda nema šanse da čuješ šinobus. Desilo mi se jednom, kao malom, da zakoračim i tek sam onda vidio da šinobus nailazi – prekinuo sam se, skočio unazad, ali sam nakon toga svaki put čekao da budem baš siguran da nema ništa na pruzi. Što se kazni tiče, tadašnji sistem obrazovanja je bio ‘fizički konkretniji’. Dobijali smo od tri ili četiri nastavnika prilično redovno i po rukama, leđima, glavi, nisu batine bile rijetke, za sve što se iz vizure nastavnika tretiralo kao prekršaj, a što naspram današnjeg ponašanja izgleda smiješno. Znalo se, po dlanovima lenjir ‘na kant’ za dječake, a širi dio lenjira, ravan, za djevojčice. Znali su da nas često vuku za zulufe, to je bilo uobičajeno. Uz to, ako si dobio batine u školi, nisi smio kući reći da se to desilo, jer bi i kući dobio porciju, uz rečenicu zašto si doveo nastavnika u situaciju da te izbije. Bio je to tadašnji način školskog vaspitanja, nastavnikova se nije dovodila u pitanje”, objašnjava Darmanović.

Sjećajući se punoljetstva, dotakao se ulaska u LSCG, ali i rada u prvim ilegalnim radio stanicama Crne Gore – Radio Naftine zgrade i Lav Radio.

“Vojo Mistović, Ilija Kovačević i ja smo 1992. pokrenuli Radio Naftine zgrade. Imali smo mali predajnik, veličine kutije cigareta, a reprodukcija zvuka se vršila sa starih muzičkih stubova sa kasetofonima sa dvije glave i uz jedan mikrofon. Program smo uveče emitovali iz stana Voja Mistovića, odatle i ime radija, čuli smo se nekih 300 metara u radijusu, muzika i govorni segmenti o svemu i svačemu, od sjaja do očaja. Bili smo prilično slušani. Svoju emisiju ‘Prevalis’ je kao gost imao i Zoran Gojić, koji se doticao svih tema barskih, naročito istorijskih. Onda je 1993. sve preraslo u Lav radio, gdje su i teme postale ozbiljnije. Idžo je, srećom, bio uvijek naš glas razuma, što je bilo jako bitno. Mislim da smo skupili u emitovanju dvije-tri nedjelje, nakon čega je došla milicijska ekipa i ugasila nas pod optužbom da naša FM stanica ometa srednji talas Radio Bara, što je, naravno, bilo tehnički nemoguće. Zaplijenili su opremu i to je bio kraj Lav radija. Vojo i Idžo su potom radili u Elmagu, nakon što su prošli audiciju, a ja nijesam. Onda oni dolaze u Radio Bar, a ja odlazim svojim putem”, govorio je u emisiji “Priče s Baranima” Nenad Šonko Darmanović.

Poseban segment priče bio je posvećen Darmanovićevom pjesništvu i djelovanju u okviru UK „Ars Antibari“ – bio je pjesnik koga su voljeli, a radovi nikad duži od šest do osam stihova, s poentom u posljednjem stihu. Jezgrovito i isklesano, po sistemu „manje je veće“.

“Ja sam od adolescencije počeo da zapisujem misli, ni proza ni poezija. Kad se pojavio ‘Ars Antibari’, bilo je to nešto novo, klasična avangarda, drugačije od svega drugog na ovdašnjem umjetničkom nebu. To Udruženje je osnovano kad je situacija bila bogom dana za to, u predapokaliptično stanje duha, u opštem beznađu – inflacija, ratovi, siromaštvo – sve kao rođeno za tešku tugu koja ne vodi u suicid već u kreaciju. Naravno da mi je laskalo što sam nečiji omiljeni pisac, iako sam ja sebično pisao samo za sebe i zato se nisam ni trudio da objavljujem. Kažu da ima onih koji pamte i koriste moju sintagmu od tada ‘u sebi kriješ razne intenzitete / policijo ljepote’, a ja sam to zamilsio kao ‘zavođenje reda među estetskim vrijednostima’, no, svako ima svoju verziju doživljaja. Da ne bih dužio dok pišem, ja bih sve pokušavao da kažem tim tzv. ‘final touchom’. Pjesme od 12 stihova koje sam napisao, a nema ih mnogo, uvijek su dvije spojene pjesme, nastale ako u nekoj prilici imam dva različita osjećanja”, jasan je bio Darmanović, uz opasku da je to bilo toliko davno da sad “skoro više i niko ne zna da sam pisao poeziju”.

Prisjetio se zanimljivog događaja na Večeri zavičajnih pisaca u Dvorcu kralja Nikole, “negdje 1998, recimo”: “Recitovao sam nekoliko pjesama, u kojoj je bila i jedna koja je imala taj efektni posljednji stih: ‘I molim te, ne ubijaj moje bubašvabe papučom’, odnosno u prevodu: ‘Ostavi mi bar nešto moje da imam, makar bila i bubašvaba’, na šta je mlada djevojka iz publike šokirano dobacila: ‘Fuj’. Stao sam i mirno ušao u raspravu s njom: ‘Gospođice, molim Vas, zar Vi nikad niste pravili foto tapete sa komarcima i ostalim gamadima po zidovima’. Tad sam završio sa javnim nastupima. Ne radi nje, nego više nije bilo prilike”.

Bar je napustio 1995. iz emotivnih razloga, živio u Batajnici, radio najprije u fabrici “Smoki” i “jeo ga u velikoj količini, i da se zna – onaj što izađe iz ekstrudera, svjež, neuporedivog je ukusa sa onim iz kese”, a posljednji posao u susjednoj državi bio je u Službi zakupa poslovnih prostora u Opštini Zemun (“Smjena lokalne vlasti u Zemunu uslovila je da nas mnogo ostane bez posla, a ja sam uspio za dva mjeseca da se razvedem i izgubim posao – dakle Marfijev zakon kad sve kreće nizbrdo, odnosno ‘tovar iz Bara – tovar u Bar'”).

U međuvremenu je na talasima Radio Bara, tokom jednog od višemjesečnih dolazaka, vodio vrlo specifičnu emisiju Večernjeg programa Radio Bara.

“Te, 2000. godine, u dogovoru sa direktorom Budimirom Jovetićem, počeo sam da radim ‘Sasvim obično veče’. Bio je to one man show, gdje sam govorio o svemu i svačemu, izražavao svoje stavove, u komunikaciji sa slušaocima. Taj rad smatram vrlo uspješnim dijelom svog života, iako je trajao samo nekoliko mjeseci, do mog povratka u Beograd. I onda, nakon petnaest godina u braku i Beogradu, vratio sam se u Bar. Preminuo je otac, majka je bila narušenog zdravlja, prebolio sam s mnogo muke koksaki virus, a živio sam u porodičnoj kući, pa sam počeo da radim na teniskim terenima kao plac-majstor. Onda je iskrsao posao noćnog čuvara u Opštini Bar, koji sam prihvatio bez razmišljanja. I mada u našim vizurama taj posao izgleda onako filmično predodređen za umjetnika i pjesnika, moraću da razbijem tu iluziju. Radno mjesto noćnog portira je puno samoće, naravno, puno preispitivanja životnih i svašta ti prolazi kroz glavu, svakakve slike se ređaju, ali se nikada ne dešava da pišem. To radim kad poezija sama dođe, a dolazi samo kući, ne i na poslu”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Nenad Šonko Darmanović.   

The post Nenad Šonko Darmanović: Radio, pjesništvo, Smoki i posao noćnog portira bez poezije first appeared on BARinfo.