Dejan Spasojević je, u ime priređivača izdanja, napomenuo da je ovo treća promocija, nakon dvije na Sajmu knjiga u Beogradu, te da se sljedeća očekuje u Zvorniku. Izrazio je zadovoljstvo zbog izdavanja ovog djela, za koje tvrdi da je “jedno od najboljih, ako ne i najbolje, kad je u pitanju rodoljubiva i duhovna poezija”.

“Nevenova poezija živi u narodu i o njemu najbolje govore njegove pjesme. Postoje pjesnici koji su rasplakali čovjeka, postoje i pjesnici koji su rasplakali dvoranu, Neven Milaković je rasplakao čitav jedan narod”, zaključio je Spasojević izražavajući uvjerenje da je nemoguće ne pustiti suzu već nakon prvog čitanja Milakovićevih pjesama.

“Ne volim da govorim o svojoj poeziji, moja poezija govori sve”, kazao je Milaković obrazlažući odluku da do kraja večeri samo čita svoje pjesme iz najnovije zbirke. Kazivao ih je petnaestak, između ostalih: “Molitvu”, “Princip”, “Lament nad Gorom”, “Ruski vitez”, “Drhtaj”…. kao i jednu, po njegovim riječima, “barsku”, pod nazivom “Bog se javi”. Svako čitanje propraćeno je aplauzom, a dlanovi se posebno nisu štedjeli nakon nastupa Branke Zečević, koja je pjevala “Svetinje”, “Đedov zavjet” i numeru “Vila sa Košara”, rađenu po tekstu Nevena Milakovića, po kojoj je zbirka i naslovljena.

Neven Milaković je rođen u Podgorici 1963.godine. Više od dvije decenije živi i stvara u Baru. Sav svoj vijek posvetio je pisanju stihova i romana. Objavio je knjige: „Radost pokajanja”, „Dar Majke Božije”, “Zebnja”, „Podgorički”, „Poslednji plotun”, “Cvijeće dobra” i druge.

The post Promovisana zbirka Vila sa Košara Nevena Milakovića first appeared on BARinfo.

“Uvijek je lijepo biti ovdje u Baru, kojeg sam zavolio još kao dječak čitajući ‘Tajne stare tvrđave’, ‘Tajne starog Rapa’, ‘Školjku iz zavičaja’, ‘Igralište u parku’, našeg velikog pisca Milenka Ratkovića koji ima 92 godine i kome želim dobro zdravlje. On je prije dva mjeseca dobio nagradu ‘Marko Miljanov’, a moj je omiljeni dječji pisac, kroz kojeg sam zavolio i ovaj grad. Kada je bila litija Svetog Jovana Vladimira, Neven i ja smo ga posjetili i bio je jako dirnut što eto, tamo neki sveštenik iz Podgorice, pamti sve ove njegove knjige. Ja želim da Nevena u 92. godini pamte bolji i pozvaniji od mene po negovim knjigama“, kazao u u uvodnom obraćanju protojerej Predrag Šćepanović.

Između ostalog je istakao i da Milaković „piše iz duše“, te „zato njegova djela nisu velika po obimu.“

„Ako kažemo da je Milutin Bojić napisao samo devet pjesama, ili Laza Kostić 45, onda nalazimo opravdanja u tome što on ne pravi hiperprodukciju svojih stihova, nego upravo čeka, kao ono zlatno klasje, ili ono najbolje grožđe, ono vino koje treba da sazri, pa samo najbolje stavlja na trpezu, on je večeras na trpezu svoje ljubavi – poezije, stavio nekoliko predivnih knjiga,“ istakao je Šćepanović.

Naglasio je da “svako ko pročita makar jednu knjigu Nevena Milakovića ostaće zaljubljen i vjeran njoj”.

“On piše skromno, nenametljivo, sa tihom nekom sjetom i tugom, ali ipak, na kraju, svaka njegova riječ zakvašena je Hristovim vaskrsnjem, zato što je on na prvom mjestu vjerujući čovjek”, smatra protojerej Šćepanović.

Milaković “piše na ivici noža”, a “između dobra i zla je u životu tako”.

“No, što su noći tamnije, zvijezde jače sjaje. Ove noći, kada slušamo njegovu poeziju, makar za čas se izmaknemo iz čamotinje banalne svakodnevice, sjetimo se onih malih svetih izdanaka glinske crkve, Jasenovca, Jadovna i Prebilovaca i junaka sa Košara, koje je Neven opisao. Ima Neven i boljih pjesama od ‘Vile sa Košara’, ali prosto, Gospod je dao da se kroz tu pjesmu proslavi, da bi obratili pažnju i na ostale Nevenove knjige”, zaključio je Šćepanović.

Tokom večeri autor je čitao odabrane stihove, a svojim glasom veče je muzički obojila Branka Zečević.

Neven Milaković rođen je 1963. godine u Podgorici. Duže od dvije decenije živi i stvara u Baru. Sav svoj vijek posvetio pisanju stihova i romana. Objavio je knjige: „Radost pokajanja” (2008), „Dar Majke Božije” (2009), „Zebnja” (2012), „Podgorički” (2012), „Vijenci” (2013), „Poslednji plotun” (2014), „Krstonosna Rumija” (2014) i „Zbornik Rumija Jovanova”(2011).

The post Autorsko veče Nevena Milakovića na platou ispred Hrama first appeared on BARinfo.

Sam tok manifestacije obilježila je nevjerovatna improvizacija domaćina i gostiju, kojima nije bilo teško da sopstvene nastupe sa zadovoljstvom prilagođavaju “rastegljivoj” satnici, uz opuštenu atmosferu skoro pa familijarnog zajedništva koje oslikava Ujevićevsko “pobratimstvo lica u svemiru”. Ako je neko očekivao spektakl – dobio ga je, ali na drugačiji, gotovo zaboravljen način, bez gužve i buke, sa čašom crmničkog vina u ruci. Tako nikome od pjesnika nije smetalo kad ga usred recitovanja prekine lavež psa koji se sklupčao pored nogu, niti je ijedan od muzičara reagovao što sav zvuk ide kroz jedan zvučnik ili bez njega, niti su se besjednici žalili što usljed nejakog osvjetljenja govore iz polumraka znatiželjnoj publici… Naprotiv, sve je to doprinosilo originalnosti manifestacije čija je zastava, sa rukom ispisanim slovima na bijelom lancunu, vijorila na obližnoj kući.

Prvu manifestaciju “Godinjske zvjezdane noći” je otvorio prof. dr Milun Lutovac, navodeći kako će ona “zaživjeti kroz jednu iskrenu i autentičnu ideju, koja će u ime ambijenta, ljudi i njihovog identiteta, jednog dana govoriti više od riječi“.

Dr Lutovac je govorio o Milošu Crnjanskom, „odškrinuvši stare Godinjske dveri“.

“Biti pjesnik, kako tada, tako i sada, isto je što i biti ratnik ‘sa zapetim lukom’… Crnjanski je uvijek bio na strani slabijih. Onih osuđenih na poraz, bez obzira da li su na strani pravde i istine. Život nije palata pravde, a i da jeste, palate su uvijek sazdane na temeljima nekog iskupljenja. Životna i stvaralačka borba Crnjanskog svjedoči o velikom odricanju i žrtvi. U njegovom djelu osjeća se, možda više nego kod drugih pisaca toga doba, velika iskrenost i želja da se kaže ono što se duboko u duši nosi i misli. Kada je kao dječak jednom bio u teškoj groznici, Crnjanski je sve vrijeme na grudima držao roman Dostojevskog. U trenucima ‘preobuke’, kada su zabrinuti roditelji htjeli dječaku da uzmu knjigu iz ruku, on je odbijao da je preda, mislio da će bez nje i on  biti izgubljen. Tako je to sa knjigama i groznicama darovitih umova”, govorio je dr Lutovac, potencirajući da “ima tajni koje nikad neće preći u jezik, ma kako on bogat bio. Tajni, čije je stanište u mitskoj tišini, kakva je godinjska, tajni kojima prinosimo žrtve u ime duha koji nas sve spaja”.

Prvi dan Festivala održan je pod sloganom “Djeca lete svijetu” i bio je posvećen najmlađima, pa su dodijeljene nagrade za poetsko i muzičko predstavljanje. U prvoj kategoriji najbolji su bili Bojana Babović, Anastasija Vlahović i Anđela Anđušić, a u muzičkom dijelu Sofija Leković, Duško Lazović i Ksenija Etenović.

Za muzički dio programa bili su zaduženi, u ime grupa “Akademia” i “Belmondo”, Božidar Gagović, Gajo Ugrenović i Boban Mijović.

Drugi dan Festivala je otpočeo razgovorom sa gostom iz Beograda Goranom Matićem. Nadahnuta moderatorka Sanja Veličković kroz dijalog sa autorom pokušala je da objasni način stvaranja kroz specifičnu poetsku metafiziku, a dotakla se i osjećaja mirnoće potrebnog za kreaciju.

“Mir je totalna tišina u mozgu, a ja ne mogu iz tog prvog nivoa da uđem u pjesme, već moram da uključim podsvijest. Pjesme ne nastaju na prvu loptu, već nakon sučeljavanja sa samim sobom, iznutra”, rekao je Matić.

Prvo autorsko veče na festivalu bilo je posvećeno Željku Miloviću, odnosno poetskom segmentu njegovog rada. Moderator Srđan Leković je kroz razgovor sa autorom, uz brojne anegdote, podsjetio na njegove zbirke poezije, ali je poseban dio večeri bio namijenjen razlogu zašto Milović već 21 godinu nije objavio knjigu poezije u Crnoj Gori, a jeste u Makedoniji.

“Knjiga poezije je u Crnoj Gori malo kome potrebna. Nema izdavačkih kuća koje se interesuju, malo ima i čitača, pa je objavljivanje poetske zbirke korisno jedino da je pokloniš nekome, za rođendan ili slavu. Nemam želju da pjesme objavim, ali ne prestajem da ih pišem, to valjda nikad ne prestaje”, rekao je Milović.

Posebnu pažnju privuklo je potom predavanje prof. Miodraga Lekića o Italiji i italijanskoj kulturi, koji je najprije, uz nekoliko kratkih priča, prisutne uveo u svijet crmničkih slikara Nikole Gvozdenovića Gvozda i Veliše Lekovića.

“Predavanje dr Lutovca o Crnjanskom koji je mnogo pisao o Toskani, a zatim naslovi poezije Željka Milovića – ‘Bandiera Rossa’ i ‘Bandiera Nera’ – vrlo su dramatičan uvod u predavanje, jer su ta crvena i crna zastava ideja vodilja u objašnjenju italijanske literature i umjetnosti uopšte. Italija je zemlja koja je simbol kulture i umjetnosti u svijetu – muzike, slikarstva… Ona je super sila u kulturi. Nastala je 1861. spajanjem malih država i postavlja se pitanje otkada se uopšte može govoriti o italijanskoj kulturi, a do kada je to bila kultura malih polisa. ‘Stvorili smo Italiju, sad još samo trebamo stvoriti Italijane’, rekao je tada Massimo d’Azeglio. Njihova svijest je bila kalabreška, napolitanska, toskanska… ali je ipak pretvorena u nacionalnu svijest koja je danas primarno italijanska, iako nikad niko nije ukinuo stepen identifikacije sa regionalnim osjećajem. Na žalost, tu uvijek možemo povući nehotičnu paralelu sa Jugoslavijom, samo sa drugim ishodom”, rekao je Lekić, posebno potencirajući period prije i poslije Drugog svjetskog rata, govoreći o umjetnicima koji su podržavali fašizam poput Gabriele D’Annunzia ili bili istaknuti ljevičari poput Federica Fellinija i Pier Paola Pasolinija.

U muzičkom segmentu priređen je unplugged mini koncert grupe “Grimm”, a Ivana Janković i Nebojša Đukanović su uz akustičnu gitaru izveli i gotovo zaboravljenu baladu s prvog albuma “Vjetar te odnosi”. Veče je zatvorila a capella izvođenjem makedonskog tradicionala “Zajdi, zajdi” Nikolina Novaković.

Centralni događaj trećeg dana Festivala bilo je izuzetno zanimljivo predavanje prof. dr Nikola Vukčevića o filmskom storytellingu, koje je zamišljeno kao interakcija sa prisutnima, u čemu se najviše istakao književnik Neven Milaković, čije je predstavljanje upriličeno neposredno prije ovog događaja.

“Storytelling ili pripovjedanje je umjetnost prikazivanja zamišljenih ili stvarnih ljudi i događaja, ispričanih u cilju dijeljenja poruke. Proces korišćenja naracije zahtijeva znanje, kreativnost i viziju, da bi bio proizveden emocionalni odgovor”, rečeno je na skupu.

Za kraj programa orgabizovano je poetsko veče u kome su učestvovali Neven Milaković, Svetozar Đurišić, Natalija Novaković, Savka Parađin, Vladimir Cerović, Darko Bulić, Ana Ivančević, Goran Matić, Sanja Veličković, Valentina Šuković Šaranović i domaćin Srđan Leković.   

“Meni se festival jako svidio jer je bio krajnje neformalan. Došao sam iz Beograda da podržim prijatelja Srđana i ta atmosfera zajedništva mi je godila, jer ne volim manifestacije na kojima se sve unaprijed zna”, istakao je za Radio Bar i Bar Info srpski pjesnik Goran Matić.  

Dodjelom priznanja za najbolje pjesme pristigle na konkurs spuštena je zavjesa na ovaj festival. Prvo mjesto pripalo je Ljiljani Zovko iz Zagreba, druga je bila Saša Milovanović, a treća Sanja Popović.

Organizator Srđan Leković na kraju nije krio zadovoljstvo postignutim: “Na početku smo puta i svakako ima puno da se dograđuje, naročito u organizacionom smislu, ali s obzirom koliki je bio budžet, odnosno da ga skoro nije ni bilo, uspjeli smo i više nego što smo očekivali. Ispoštovala su nas značajna lica iz domena kulture Bara, prije svega, ali i prijatelji iz Podgorice i Beograda. Bilo je planirano da dođu i autori iz BiH i Hrvatske, te još neki iz Srbije, ali su izostali iz opravdanih razloga. Nadam se da će ovaj festival postati lijepa tradicija, da će postati ozbiljna manifestacija, u kojoj će kultura isplivati iznad svega što je oko nas, iznad podjela i negativnih energija, iznad svega što nema puno dodirnih veza sa umjetnošću”, rekao je Leković za Radio Bar i Bar Info.  

The post Festival Godinjske zvjezdane noći – spoj spontanosti i dobre energije first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prije nego što smo krenuli u ovaj zvaničan razgovor, zaključili smo da o pjesniku najbolje govore njegove pjesme, tako da ćemo uglavnom u narednih četrdesetak minuta, slušati poeziju Nevena Milakovića, u njegovoj i voditeljevoj interpretaciji. Može se reći da ste najpoznatiji po nekoj vrsti rodoljubive poezije. Svi znamo za antologijsku pjesmu „Vila sa Košara“, o junacima sa Košara, srpskih Termopila, ali vas određuje i lirska, ljubavna i druge vrste poetike.

Milaković: Moj opus je prilično raznolik. Imam običaj da kažem da nisam pjesnik sa predumišljajem. Nikada nisam sjeo – e, sad ću da napišem pjesmu, niti sam planirao kakva će da bude pjesma. Uvijek se sjećam (i to me pomalo opomene) onoga što mi je otac Benedikt rekao kad sam ga, negdje na početku, upitao za moje stvaralaštvo: „Pusti to da isteče iz tebe“. I upravo se tako i ponašam, zbog toga je i raznorodan opus, zato ima tu i duhovne i ljubavne i rodoljubive poezije – bukvalno sve što se nalazi u mojoj duši, to ćete naći u mojim knjigama.

RB/BI: Među ljubiteljima vaše poezije postoji dilema jeste li Baranin ili Podgoričanin?

Milaković: Ako ćemo da budemo precizni do kraja, ja sam Titograđanin, jer sam rođen u Titogradu, ali živim u Baru. Definitivno sam se preselio u Bar 2000. godine, ali sam tu, maltene, otkad znam za sebe. Tu je majka imala sestru i onda smo tu čitava ljeta provodili. Mi smo još 1982. godine napravili jednu etažu kuće. Tu su živjele majka i sestra, koja je ovdje imala posao. Želio sam da budemo skupa i tako je došlo do toga da postanem Baranin. Ipak, u Podgorici sam napisao šest knjiga, preko 200 pjesama, tri romana… Nisam lokalpartriota u onom primitivnom smislu, za mene je Podgoričanin svaki onaj ko voli Podgoricu. Nažalost, susretao sam se sa puno ljudi koji žive u Podgorici a ne vole taj grad. Meni je to neshvatljivo. Ja volim Bar, ja sam Baranin, naravno, tu sam se skućio, tu su mi djeca i njihov život… Bilo bi suludo da ne kažem da sam sada Baranin.

RB/BI: Po toj analogiji, Baranin je svako onaj ko voli Bar! To je dobra definicija Baranina.

A prva pjesma koju sam otvorio, iz zbirke „Cvijeće dobra“, posvećene tvojoj pokojnoj supruzi Ljiljani, jeste „Grlica“

Onomad mi u snu bijela grlica,

Sva od uspomena, vazdušasta, mila,

Obrisala krilom vrelu suzu lica,

Pa mi se pod rever drhtureć’ sakrila.

Htjedoh dlanom lednim da je pomilujem,

Al’ me strah obuze da će odletjeti,

A ona mi šapnu, još je jasno čujem:

Kada opet dođem, ti ćeš umrijeti.

Pa prhnu otmeno, u oblak zaroni,

Ali ja ne prestah, divnu, da je snujem,

Pjesnici su, šapnuh, visinama skloni,

Još bijelih krila lepet osluškujem.

Znaće duša, mila, ishod kad osjeti,

Da treba, za tobom, ka nebu da leti.

Milaković: Vi moju poeziju mnogo bolje govorite nego ja, moram da priznam.

RB/BI: Kažu da pjesnici najbolje govore svoje stihove, ali nisam baš siguran u to…  Čuo sam Petra Božovića kako govori poeziju Matije Bećkovića, pa bez obzira što Matija govori sjajno svoju poeziju, pokazalo se da i nad Matijom ima Matija. Kad smo kod Petra Božovića, govorio je i na vašoj jednoj promociji, ako se ne varam, u Beogradu…

Milaković: Skoro je bila promocija u Domu vojske i on je govorio „Sonetni vijenac“, petnaest pjesama. I to jako dirljivo, moram reći da se tri put zaplakao dok je govorio, baš se bio uživio. Inače, on je snimio taj „Sonetni vijenac“ na „Kolarcu“. Prekjuče sam imao u Zahumlju književno veče i priznajem da sam nekoliko puta prethodnog dana slušao ovaj snimak, koji se nalazi na You Tube-u, pokušavajući da imitiram Petra i njegovo kazivanje, ali to je nemoguća misija. Odustao sam, šta ću. To su dva različita dara, pjesnik ne mora istovremeno biti dobar glumac, jer govorenje stihova spada u glumu, kao što ni glumac ne mora biti dobar pjesnik.

RB/BI: Interesuje me: kad je vaše vrijeme za poeziju? Kad stvarate? Imate li određeno doba dana ili noći kad se osamite ili stihovi jednostavno nadođu ne gledajući na vrijeme i pjesnikovo okruženje?

Milaković: Nema toga. Sad me nekako vučete za jezik, jer ako budem rekao ono što mislim djelovaće da nešto mudrujem i filozofiram. Već sam rekao da nisam pjesnik s predumišljajem. Što to znači? Stih mora da doleti, ne možeš da sjedneš, a to mnogi rade i mislim da griješe, i kažeš: „E, sad ću da napišem pjesmu“. Nešto ću da napišem, možda će to zvučati i dobro, ali neće to biti to. Meni se desi da po pola godine ne napišem nijednu pjesmu, desi mi se da u danu napišem dvije pjesme. Doleti. Jednostavo, to je to nadahnuće, to je nešto vanvremensko. Vjerovatno će mi neko i zamjeriti, ali najiskrenije kažem da, iščitavajući nakon nekog vremena neke svoje pjesme prosto ne mogu da vjerujem da sam to ja napisao. Pa sam onda sklon da ustvrdim da je to došlo nekako, odnekud, eto, ne znam to da objasnim, ali prosto je došlo. To je to nadahnuće, nisam to samo ja, ipak ima nešto, ne umijem to da opišem, ali nešto iznad toga.

RB/BI: Osim tog osjećaja i tog pitanja „da li sam ovo bio ja“, da li se nekad zapitate: da li je ovo moglo da bude bolje?

Milaković: Naučio sam se tome, itekako. Pjesnik ne smije da bude sujetan. Znam mnoge koji kažu da su oni to napisali i da tu nema popravke. Ja bih mnoge pjesme ispravio, poboljšao. Uvijek može bolje. Meni je Momir Vojvodić uvijek govorio: „Ako hoćeš da naučiš da pišeš, čitaj Ivu Andrića“. Postoji priča za Ivu Andrića da je znao da napiše jednu rečenicu i čitav dan radi na toj rečenici. Znači, može bolje. Evo, kad sam pomenuo Momira Vojvodića: pripremio ja rukopis „Sonetnih vijenaca“. Tada je bilo četiri sonetna vijenca, puta petnaest, znači četrdeset pjesama. I normalno, Momiru sam morao, kako mi se neće, da ponesem rukopis, a pritom me jedan naš veliki pjesnik, neću ga imenovati, zamoli da donesem i njemu rukopis. Poslije izvjesnog vremena, dođem ja kod ovog pjesnika i on me obaspe pohvalama, sve u superlativu: ovo je genijalno, ovo ne može bolje, divno, fenomenalno… Pođem kod Momira, a on sve iskasapio, izgleda kao zastava sa Vučjega dola. Nagrdio sve, a dolje napisao, ja to čuvam kao relikviju: „Da se nisi usudio da ovo štampaš dok ne prođe godina dana“. Nešto je dodao u stilu „neka sazri vino“. I, ko mi je veći prijatelj, ovaj što se izrazio tako pohvalno o svemu tome, ili Momir koji je bio vrlo grub i strog prema meni? Taj rukopis je, tvrdim, 50 odsto bolji nego što bi bio da sam ga odmah izdao.

RB/BI: U svakom slučaju, veći je prijatelj onaj koji kaže istinu, ma kako istina bila bolna.

Milaković: Jeste, ali nikog ne mrze više od onoga koji govore istinu.

RB/ BI: Poslušaćemo pjesmu koju ste poželjeli da čujete. Zašto Kemal?

Milaković: Na dan kad je umro Kemal, doletjeli su mi stihovi.

RB/BI: Dok ste se spremali za ovaj put do Radio Bara, obojici su stigle poruke od barskih pjesnika, kojima je milo što gostujete. Pominjali smo Timotijeva, Sveta Đurišića, Srđana Lekovića… Kakva je uopšte barska poetska scena danas, da li imate uvid u nju?

Milaković: Naravno da imam. Eto, pomenuli ste Timotijeva. Ne spadam u one koji su slatkorječivi, koji umiju da istresu pohvale iz rukava, ali on je jedna ozbiljna priča, rekao bih i najozbiljnija priča ovoga grada. To je, prije svega, izvanredan pjesnik i veliki poznavalac poezije. A onda, ima još nešto na čemu sam mu, u pozitivnom smislu, uvjek zavidio – on fenomenalno govori poeziju, i svoju i tuđu. Šta reći o njemu, osim najveće moguće pohvale. Pomenuli ste Svetozara Đurišića, kojega takođe smatram izvanrednim pjesnikom, nažalost isuviše lijenim. Velika je šteta za poeziju što je on objavio samo jednu knjigu. Srđan Leković – ne bih volio da se upuštam u nabrajanja, jer ako ne kažem još neko ime, naći će se neko ko će mi zamjeriti…

RB/BI: Odmah da se ogradimo, njih trojica su se javili.

Milaković: Baš tako. Zbog toga, jedina moja žal, zato što ja volim poeziju, jeste to što ti ljudi nisu dovoljno uključeni u kulturni život ovoga grada, nažalost. Za sebe ne mogu reći da nisam dovoljno uključen, mogao bih reći da sam isključen. Možda je bolje da zaustavimo priču na tome, jer ovo je ipak priča o poeziji.

RB/BI: A i doveli bi priču do toga ko sam sebe preporučuje, ko se živ ne bi preporučio, koga je najlakše zaboraviti jer se sam, što bi se reklo, ne nudi.

Milaković: Ima i toga.

RB/BI: Nevene, evo za kraj da parfraziram kraj kultnog  filma „Kazablanka“ – možda je ovo početak jedne divne priče o poeziji i pjesnicima na talasima Radio Bara.

The post Neven Milaković: Nisam pjesnik s predumišljajem first appeared on BARinfo.