Umjetnost je najintenzivnija forma individualizma koja postoji – Oskar Vajld

Međutim, riječ “dolina” može biti i velikog slova. Može da izazove drugačije asocijacije, pa i osjećaje. Može da odvede u neke druge sfere, da izazove druge doživljaje. Dolina smrti – jezu, Dolina palmi cocora – egzotiku, Dolina ćupova – radoznalost, Dolina gejzira – čuđenje, Dolina velika rasjedna – neizvjesnost, Dolina pećina – mistiku. Po svijetu ih ima, nebrojeno, i sve one mogu, jednom riječju pobuditi divljenje. Dobile su ime nečijom voljom, na osnovu činjenica, trenutnom inspiracijom ili doživljajem.

Kad bi sve ovo objedinili u jedno, bez nekog velikog ustezanja, barska dolina može dobiti ime, Dolina umjetnika.

Nije teško znati zašto jedino to ime pristoji našem gradu. Zbog broja onih koji su svojim darom i specifičnim vrijednostima rođeni ili su osjetili ovaj prostor kao svoj. Ispunili su sve njegove pore i dišu punim plućima, želeći da iskoriste priliku koja im se pruža.

Prostor, uokviren Volujicom, Lisinjem, Vrsutom, Tankim rtom, ima neku čudnu moć. Blagost koja kao miro toči njihovim liticama i usjecima, vazduh i voda začinjeni egzotičnim i rijetkim biljkama rumijskog korijena, kaćuna, pelina, drače, žuke, budi inspiraciju i daje stvaralačku snagu. Nesebično je podario ovaj prostor produhovljenim i kreativnim ljudima da iskažu sebe i nama prenesu bar malo njihove duše. Srećom ona ne može da se uhvati, da se ščepa, ošamari, strpa krijući u džep. Njoj ne možemo držati pridike ili soliti pamet. Prodati aktuelne potrepštine. Nju moramo osjetiti. Koliko nas može osjetiti njihovu dušu, njihov duh? Bojim se ne puno. Ne zato što ne mogu, a ima i toga, već zato što ih ne interesuje. Nemaju vremena u trci za materijalnim da se bave nekakvim duhom. Ko danas normalan time da se bavi? Ko da se bavi time, pare su važne. Pare, pare.

Umjetnost briše prašinu svakodnevnog života sa duše – Pikaso

Veliša Leković bi mogao biti rodonačelnikom Doline umjetnika. Prvi je osjetio čari ovog prostora i zauvijek se vezao za njega. Ostavio je svoja djela gradu koja se čuvaju u njegovoj, a i našoj galeriji. Prostor u kome se odvija dinamičan program, ali nekako sve ostaje u tim gabaritima. Način se mora naći da se ta topla izložbena atmosfera prelije i šire kroz grad.

Mijo Mijušković je jedan od onih koji je svoju dušu kroz najteži materijal, kamen, znao da iznese na pijedestal. Dobri čovjek, specifične naravi i neobične naracije. Karakteristične fizionomije, naglašenih crta lica i izuzetno jakih ruku. Jedino takav je mogao da iz ovog našeg ljutog krša izvuče ono lijepo što je vjekovima krio u sebi. Radeći drvetom, odmarao je. Nije bio baš poželjan u društvu, ama ni on njima nije ostajao dužan. Imao je ideju da na nekoj lokaciji u gradu dopremi stijenu i uz odobrenje gradskih vlasti iskleše skulpturu koja bi ostala kao njegov poklon gradu. Imali bi priliku da vidimo umjetnika na djelu kako stvara. Da slušamo zvonke udarce čekića i dlijeta, zujanje brusilice i tupe udarce komada kamena pri padu na zemlju. Milije nam je štektanje, pucanje, eksplozije i škripa. Povukao se u osamu iznad Sutomora i stvarao i stvarao. Kakva je sudbina tih njegovih djela, veliki je znak pitanja. Nekako bi mu se trebalo odužiti, a načina ima puno.

Uroš Tošković je jedan od sugrađana koji je u ovaj naš prostor došao kao afirmisani umjetnik. Njegovu ljepotu je koristio intenzivno i strasno. On je najbolji primjer kako se šetalište, kafanske terase, plaže mogu pretvoriti u neki duhovniji prostor. Sada se sa šetališta za sva vremena obraća, na sebi svojstven način, prolaznicima kroz djelo, još jednog našeg sugrađanina, Zlatka Glamočaka. Pokazuje da srednji prst može biti i te kako simpatičan, a ne kao neki besprizornjaci.

O Zlatku govore njegove skulpture koje krase nekoliko crnogorskih gradova. Iako živi u Parizu, česte njegove posjete Baru, uvijek se zapaze.

“Gvozdo” je dovoljno reći. Taj duhoviti, a znao je da ode i u ironiju do sarkazma, umjetnik, profesor, prešao je preko obronaka Sutormana i ugnijezdio se na obali sutomorske plaže. Plavetnilo koje ga je zapljuskivalo bilo je podloga na njegovim platnima, a glavna tema su bili orlovi, kokoti, koze i pejzaži njegove Crmnice koju je svojom specifičnom tehnikom ovjerio zauvijek. Želja mu je bila da zidinama starog grada ubrizga život tako što bi se omogućilo mladim svršenim akademcima, umjetnicima, da žive i stvaraju u njemu. To su iskoristili mladi Naod Zorić, Nikola Kovačević. Postali su dragi i dobrodošli stanovnici. Poslije ne dugog vremena, otišli su svojim putem, napravili svoje uspješne karijere, ali Bar nije na kvalitetan način iskoristio taj njihov duh. Lijepo bi bilo da pored obnovljenih objekata kaldrmom šetaju i mladi umjetnici obogaćujući starobarski krš.

Najstariji medju aktivnim barskim umjetnicima je Muharem Muratović. U svojim Mrkojevićima, autoritet je gradio kao pedagog, a atelje mu je služio da toplinu i skriveni nemir prenese na platno. Kroz mističnu stranu žene i njen izražajni pogled ispoljavao je sve svoje poruke. Pogled posmatrača ukršten sa pogledom sa slike mogao je izazvati bururet u glavi. Ravnodušnih nema.       

Poslije barske gimnazije, Likovnu akademiju, a onda i magisterij u Beogradu, završio je Petar Vujošević. Skroman, nenametljiv, tihuje u Beogradu, gdje svoje nesumnjivo obrazovanje i umijeće koristi u promovisanju mozaika kao jednog od pravaca likovnog izraza. Njegove škole mozaika u Starom Baru prošao je veliki broj polaznika. Barani njegove performansie posvećene vatri, vodi i gvožđu pamte.

U Baru, kao u kakvoj toploj leji ili uzornom rasadniku, niču, gaje se i razvijaju mnogi umjetnici. Više manje njihov rad se prati, ali oni zaslužuju, sigurno, mnogo više. Ono što ostavljaju iza sebe je neprocjenjivo blago koje jednu sredinu uzdiže i izdvaja od druge. Duh koji oni isijavaju ne može oduvati ni jugo, bura, ni zapodnjak. Pušta sve dublje i dublje korijene u ovoj našoj Dolini umjetnika.

Ono što se radi sa ljubavlju, dobro je urađeno – Vinsent van Gog

The post Žarko Đurišić: Barska dolina – Dolina umjetnika first appeared on BARinfo.

Danas se navršavaju dvije godine od smrti Nikole Gvozdenovića (1934–2021), a iako je riječ o autoru koji se tokom duge i plodne karijere svrstao u red najistaknutijih crnogorskih likovnih umjetnika, nijedna institucija kulture u Crnoj Gori, tokom te dvije godine, nije organizovala program posvećen ovom velikom slikaru.

Puno je naših umjetnika koji su napravili veliko djelo i ostavili duboki trag, a kojima se uopšte ne posvećuje dovoljno pažnje u Crnoj Gori. Time smo opet, po ko zna koji put, pokazali da smo kao društvo skloni zaboravljanju velikana crnogorske likovne umjetnosti. Vajar Pavle Pejović i istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović za “Pobjedu” govore o Gvozdovom značaju za crnogorsku likovnu scenu i prisjećaju se druženja sa njim.

“Pobjeda” je kontaktirala i sa sinom Nikole Gvozdenovića, Božidarom Gvozdenovićem. On je u telefonskom razgovoru, kada smo mu objasnili koja je tema u pitanju, pristao da govori. Nakon što smo poslali pitanja, Božidar nam je objasnio da ipak nije trenutak da odgovori na postavljena pitanja.

Pejović je kazao da je pitanje zašto institucije kulture u Crnoj Gori tokom protekle dvije godine nijesu organizovale nijedan program posvećen Nikoli Gvozdenoviću upravo za njih.

“Mislim da je trebalo da se oglasi Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore i Galerija ‘Veliša Leković’ iz Bara, gdje je Gvozdenović živio. Na petogodišnjicu smrti, u trouglu – Muzeji i galerije Podgorice, Umjetnički muzej Narodnog muzeja Crne Gore i Muzej savremene umjetnosti Crne Gore, treba se dogovoriti o zajedničkom projektu za retrospektivnu izložbu djela Nikole Gvozdenovića”, istakao je Pejović.

On smatra da je mnogo značajnih umjetnika ostalo zaboravljeno, što, nažalost, nije nikakva novina kod nas. Riječ je o stvaraocima koji su davali izuzetan doprinos crnogorskoj i bivšoj jugoslovenskoj sceni – Đorđe Pravilović, Veliša Leković, Mato Đuranović, Ilija Šobajić, Drago Đurović, Miloš Vušković…

Pejović podsjeća da mu je Nikola Gvozdenović bio i prijatelj i profesor.

“Mogu sa sigurnošću reći da je najviše njegovom zaslugom značajan broj stvaralaca, pa i ja, ušao u stvaralačke vode. On je bio na jedan osoben, samo njemu svojstven način, pedagog koji je studente motivisao do fanatizma. Na Pedagoškoj akademiji smo najviše zahvaljujući njemu usvajali znanja koja su nam dala izvanrednu bazu za nastavljanje studija u većim eks-jugoslovenskim sredinama – Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, gdje smo bivali ili najbolji studenti u generacijama ili među najboljima. Njegova je izuzetna zasluga za otvaranje Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju na kojem je do penzije prenosio znanja na studente, među kojima su neki ključni akteri savremene likovne scene u Crnoj Gori”, kazao je Pejović.

Naš sagovornik smatra da predstoji proces valorizacije djela Nikole Gvozdenovića gdje će se jednom studioznom retrospektivom stručno valorizovati njegovo djelo.

“On je to u svojim slikarskim dometima i pedagoškim radom odavno zaslužio”, istakao je Pejović.

Odgovarajući na pitanje na koji način se lik i djelo Nikole Gvozdenovića mogu približiti publici, Pejović je istakao da bi se to moglo uraditi studioznim izložbama, sa idejom da se iz privatnih zbirki pozajme i izlože njegova najbolja djela.

“To neće biti lak posao, ali da ponovim – Crna Gora i njene institucije kulture su u obavezi da na tome rade, a mi, njegovi bivši učenici, dužni smo da to maksimalno podržimo”, istakao je Pejović.

Miranović smatra da su Nikola Gvozdenović Gvozdo i njegov bogat likovni opus višeznačni za Crnu Goru, njen kulturno-umjetnički i obrazovni sistem. I ona je podsjetila na njegovu zaslugu za formiranje FLU, te uticaj na generacije studenata, danas afirmisanih umjetnika.

“Takođe, kao vrlo produktivan umjetnik, Gvozdo je za sobom ostavio upečatljive likovne stigmate Crne Gore, svoje rodne Crmnice, ljudi ovog podneblja. Institucije u kojima se formira, njeguje i čuva likovna kultura/umjetnost morale bi imati više brige i odgovornosti spram sopstvenih identitetskih vrijednosti, što umjetničko djelo Nikole Gvozdenovića predstavlja u kontekstu likovne umjetnosti Crne Gore”, istakla je Miranović.

Ona je naglasila da generalno crnogorsko društvo permanentno u kontinuitetu njeguje „kulturu zaboravljanja“, duboko zapretanu u našem mentalitetskom kodu.

“Nerijetko, za njihovog života, nijesmo institucionalno podržali značajna imena iz svijeta umjetnosti/kulture. Posthumno im dodjeljujemo nagrade i priznanja, kao svojevrsni čin ‘pranja ruku’ i otklona od odgovornosti. Nažalost, u posljednje vrijeme, sve više je primjera ‘zaboravljanja’ referentnih autora iz različitih sfera kulture i umjetnosti. Taj ‘samozaborav’ ostavlja nesagledive posljedice na savremene i generacije koje dolaze. Mislim da toga nijesmo svjesni”, istakla je Miranović.

Prema njenim riječima, istorija likovne umjetnosti Crne Gore bez stvaralaštva Nikole Gvozdenovića ne bi bila to što jeste.

“Nijedan ozbiljan presjek likovne umjetnosti Crne Gore druge polovine dvadesetog vijeka ne može se zamisliti bez djela Nikole Gvozdenovića. Razvio je posebnu, prepoznatljivu tehniku, kolorit. Od crmničkih, crnogorskih seljaka/gorštaka stvorio je svojevrsne ikone”, ocijenila je Miranović.

Istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović istakla je da ko se makar jednom sreo sa Gvozdom, mora ga se sjećati cijelog života.

“Bio je autentičan, autoritativan, čovjek sa stavom – u profesiji i životu. Nadimak Gvozdo vrlo amblematično govori kakav je bio. Plemeniti gorštak, upečatljive kreativne energije, nesebično je sebe davao porodici, prijateljima, studentima. Nikola Gvozdenović Gvozdo, kao osoba i umjetnik bio je jedinstven. Čast mi je što sam ga poznavala i nerijetko bila gost, prijatelj u njegovoj kući”, kazala je Miranović.

The post Likovne umjetnosti Crne Gore nema bez Gvozda first appeared on BARinfo.

Devetnaestog decembra napustio nas je naš poštovani profesor, dragi kolega i prijatelj Nikola Gvozdenović Gvozdo.

Naš dragi profesor Gvozdo, čovjek nepresušne radne i stvaralačke energije i neobičnog duha i temperamenta, svoj bogati kreativni  život velikim dijelom je posvetio utemeljenju i stasavanju naše institucije, njegujući i podržavajući brojne generacije mladih darovitih ljudi na njihovom putu umjetničkog stasavanja. Bio je inicijator, jedan od osnivača i prvi dekan Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Svojim dugogodišnjim predanim pedagoškim radom, prvo na Pedagoškoj akademiji i Kulturološkom fakultetu, a potom na Fakultetu likovnih umjetnosti, Nikola Gvozdenović predstavlja ključnu figuru i jednog od utemeljivača likovne pedagogije u Crnoj Gori. Trajno ostaje uspomena na njegovu spartansku posvećenost radu u ateljeu, koju je njegovao i prenosio svojim studentima, očinski im ukazujući na sve one vrijednosti koje je smatrao svetim u stvaralačkom radu. Jednom prilikom je izjavio: “Srećan sam čovjek i najviše se dičim mojim bivšim studentima, oni su dobri slikari, i četrdesetak njih su redovni profesori na raznim fakultetima likovne umjetnosti…”. Za izuzetan doprinos likovnoj  pedagogiji i umjetničkom stvaralaštvu, na predlog Fakulteta likovnih umjetnosti, profesoru Gvozdenoviću je 2005.g. dodijeljeno počasno zvanje profesora emeritusa Univerziteta Crne Gore.

Autentičnošću svog likovnog izraza, Nikola Gvozdenović nalazi se u samom vrhu savremenog crnogorskog stvaralaštva.

Pišući o djelu Nikole Gvozdenovića, istoričarka umjetnosti Petrica Duletić ističe: “Njegov cjelokupni umjetnički opus svjedok je jedne ogromne, divovske stvaralačke snage stopljene u jedinstvenu likovnu misao koja je punim dahom tragala za postojanim vezama prirode i čovjekove misli, njegovog senzibiliteta i doživljaja svijeta.”

Baveći se autentičnim umjetničkim opusom Nikole Gvozdenovića, istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković je zapisala: “Tematski vezan za pejzaž Crne Gore i antejsku snagu njenog čovjeka, Gvozdenović predstavlja sinonim  crnogorskog umjetnika kojeg karakteriše najizvorniji, iskonski, arhaični princip duha geinus loci.

Rodna Crmnica postala je u njegovom slikarstvu paradigma vaseljene u malom, sublimirana snaga jednog okamenjenog svijeta koji egzistira u osami, izolovan od civilizacijskih tokova. Ona predstavlja odraz imaginarne božanske emanacije iz koje je stvorena nova realnost prožeta sugestivnom moći jednog ‘djevičanski’ čistog prostora u koji, transcedentalnom slojevitošću misli i osjećanja, slikar unosi diskretno nagoviještene mijene i preobražaje ne narušavajući, pri tome, ‘tvoračesku’ harmoniju duha imaterije…Gvozdo je kroz pojednostavljene arhetipske forme  stvorio autonomnu viziju ikoničnog karaktera,sliku vlastitog univerzuma kao nukleusa njegovog memorijskog,egzistencijalnog i duhovnog bitka-njegove ‘kolijevke'”.

Nikola Gvozdenović je rođen 1934. godine u Gluhom Dolu, u Crmnici. Srednju umjetničku školu (vajarski odsjek) u Herceg Novom završava 1955.godine, kada upisuje vajarski odsjek Likovne akademije u Beogradu, u klasi profesora Sretena Stojanovića. 1957.godine boravi tri mjeseca u Parizu, a po povratku prelazi na slikarski odsjek u klasi Đorđa Andrejevića Kuna. Postdiplomske studije na odsjeku za mozaik i fresko slikarstvo kod profesora Mila Milunovića završava 1963. godine i zapošljava se na Višoj pedagoškoj školi u Prištini. Školske 1966/67. prelazi na Pedagošku akademiju u Nikšiću, na kojoj dvadeset godina radi kao profesor crtanja. Od 1987. godine vanredni je profesor na Kulturološkom fakultetu na Cetinju, a potom redovni profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, od njegovog osnivanja 1988.g. sve do penzionisanja. Boravio je na studijskim putovanjima u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Švajcarskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj, Grčkoj, SAD-u. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1966. godine. Izlagao je samostalno u zemlji i inostranstvu kao i na preko 130 kolektivnih izložbi. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, kao i brojnih vrijednih nagrada za svoje stvaralaštvo.

The post FLU: Gvozdo – utemeljivač crnogorske likovne pedagogije first appeared on BARinfo.

Rođen je u Gluhom Dolu, u Crmnici, maja 1934. godine, i ta je činjenica čitavog radnog i životnog vijeka dominirala u njegovom stvaralaštvu, prepoznaljivom po specifičnoj tehnici.

Srednju umjetničku školu u Herceg Novom završio je 1955. godine, kada upisuje vajarski odsjek Likovne akademije u Beogradu, u klasi profesora Sretena Stojanovića. Tokom 1957. boravi tri mjeseca u Parizu, a po povratku prelazi na slikarski odsjek, u klasu Đorđa Andrejevića Kuna. Postdiplomske studije na odsjeku za mozaik i fresko slikarstvo kod profesora Mila Milunovića završava 1963. godine i zapošljava se u Višoj pedagoškoj školi u Prištini. Školske 1966/67. prelazi na Pedagošku akademiju u Nikšiću, na kojoj dvadeset godina radi kao profesor crtanja. Od 1987. je vanredni profesor na Kulturološkom fakultetu na Cetinju.

Bio je inicijator, jedan od osnivača i prvi dekan Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je i radio kao redovni profesor sve do penzionisanja. Na prijedlog Fakulteta likovnih umjetnosti 2005. dobio je zvanje Profesor Emeritus. Od 1988. godine je živio u Sutomoru.

Boravio je na studijskim putovanjima u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Švajcarskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj, Grčkoj, SAD… Uz kontinuirani pedagoški rad, imao je tridesetak samostalnih izložbi, a izlagao je na preko 130 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.

Dobitnik je najznačajnijeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade, zatim nagrade Oslobođenja Bara, nagrade Salona “13. novembar” Cetinje, Zimskog salona Herceg Novi, Memorijala “Nadežda Petrović”… Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Bio je izuzetno ponosan na svoj pedagoški rad, jer su 48 njegovih studenata postali profesori na raznim državnim i privatnim fakultetima.

“U svom višedecenijskom umjetničkom radu ostao je dosljedan suštini svog slikarstva, svojih poruka. Njegov komunikacijski kod/hod kroz vrijeme ostajao je i opstajao sa istim intezitetom želje da se približi i  predstavi ‘običnog’, ‘malog’ čovjeka, težaka, seljaka, koji je u ovim turbulentnimi burnim vremenima zaboravljen. Gvozdo je mijenjao svoj likovni rukopis i kolorit, naročito ako se osvrnemo na njegove rane  radove u poređenju sa savremenim, ali je temom uvijek bio vezan za rodnu grudu, Crmnicu, Crnu Goru i čovjeka, gorštaka i kada su sadržaji njegovih slika bili isključivo animalni – koze, kokoti, orlovi i sl. U njegovom slučaju to je uvijek bila priča o ljudskim karakterima, osobinama, osjećanjima…

Gvozdo je pripadao onim umjetnicima čiji rad prepoznate i kada vidite samo par santimetara njegovog oslikanog platna. Na ovim prostorima i u ovim umjetničkim okvirima, on je neuporediv. Gvozda su pokušali oponašati mnogi, a on je ostajao dosljedan sebi i svom umjetničkom ‘Vjerujem’. Ni jednog ozbiljnog pregleda, studije crnogorske likovne umjetnosti ne može biti bez imena i djela Nikole Gvozdenovića – Gvozda”, zapisala je povodom njegove smrti dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti.

A u intervjuu za “Nove barske novine” pričao je i sam Gvozdo o sopstvenom odnosu prema rodnom kraju i slikarstvu uopšte: “Ove međe u Crmnici su gradili moj đed i prađed, i slike sam stavio u ovaj prostor. Pa i oni su slikali, ali kršima, izgledaju isto kao tačke, ali velike. Htio sam da vidim kako se u ovaj prostor uklapaju moje slike. A to potiče od Mila Milunovića, mog profesora. On je govorio: ako sliku izneseš u prirodu i ako stoji dobro, onda je to ono pravo. Drugi sud vam nije potreban.

Kad se samo sjetim kako je izgledala moja Crmnica koju ja nosim u sebi – to su sve kamene, lijepe kuće sa voltovima. Bio sam sretan kada sam vidio Ameriku, ali mi je drago što je moja Crmnica ljepša i životnija. Ne dao Bog da njih dovedete u ove bubulje, ne bi oni umijeli u ovu divlju ljepotu. Zato smatram da me je ljubav prema Crmnici dovela do toga, da, slikajući je, postajem prepoznatljiv i da mi baš zbog toga ne treba potpis na slici.

Jako dugo sam bio vajar, od Srednje umjetničke škole, pa sam to napustio i prešao na slikarstvo, a zatim sam nastavio mozaik i fresku. Vjerovatno su te četiri likovne discipline odredile ovo što danas radim i bile presudne za način izrade mojih sadašnjih slika. Normalno, bavio sam se i grafikom, tako da je logičan ishod moja slika, ovakva kakva jeste. Ne mogu da kažem da pripadam pointilizmu. On postoji, jer radim sa tačkama, ali u tom pravcu se nanosi čista boja, dok je kod mene cio postupak sasvim drugačiji. Prvo radim jednom bojom, koloritom na vlažnom papiru, onda se to miješa i na neki način razbijam ga bijelom bojom, i ponovo kada se osuši razbijam bijelom bojom ili nekom sivom. Zadovoljan sam svojim cjelokupnim radom, jer mi se čini da sve što ja slikam je jedna slika”.

Iza profesora emeritusa Nikole Gvozdenovića ostali su supruga Slavica, sin Božidar, kćerke Marijana i Milica, te unučad. Porodica Gvozdenović će primati saučešće u ponedjeljak od 11 do 14 sati u Gluhom Dolu, nakon čega će biti i sahrana na seoskom groblju.

The post Preminuo Nikola Gvozdenović Gvozdo, čuveni barski i crnogorski slikar first appeared on BARinfo.