„Alo?“

„E?“

„Što radiš?“

„Što te briga.“

„Da nije kasno?“

„Otkad si toliko fin?“

„Ma, zbog sebe te nikad ne bih zvao!“

„Neka, znam te, reci što ti treba?“

„Lari sad crče lap-top, a ujutro putuje u Njemačku, pa…“

„Dolazim u Sklonište za deset minuta.“

Poslije dva sata, malo iza ponoći…

„Laki, sunce, reci onom tvom ocu da dođe za lap-top. I da znaš: radi njega ne bih prstom mrdnuo.“

„Hvala, čika Noco!“

Već tri godine Novak Noco Brajović zauvijek počiva na Gvozden brijegu. Pune 34 godine proveli smo zajedno u Radio Baru. Nikad se nismo posvađali, a ne pamtim da smo jedan drugom uputili lijepu riječ.

Bio je samouki genije za preciznu mehaniku i jedan od najtalentovanijih crnogorskih muzičara.

Umio je da se nađe čovjeku kad mu je teško.

Tokom naših beskonačnih razgovora o Radiju znao sam, ponekad, da ogovaram nedovoljno pismene i zabušante, on, dječački iskren, pričao je, zaneseno, samo o tome kako da unaprijedimo program.

Bio je čovjek od principa, od riječi, od nerva. Sazdan od tvrdog materijala. I uporan do granica ljudske izdržljivosti. Mnogo puta sam ga molio da se okane „ćorava posla”, jer ni na vidiku nije bilo rješenja za problem koji nas je mučio. „Samo još mało” – bio je njegov odgovor. To mało znalo je da se rastegne na čitavu noć. I ujutro, kad je stvar bila rješena, ponašao se uobičajeno kao da je obavio nešto najjednostavnije, a ne nešto za šta je trebala „vojska” ljudi i stručnjaka.

Nije umio da ustukne, ni pred kim, ni pred čim – taj moj, samo naizgled, grubi drug, velike, čiste duše i mekog srca.

Danas su se na Gvozden brijegu okupili njegovi prijatelji, evocirali uspomene na njegov lik i djelo i, zatim, popili piće za njegovu plemenitu dušu, u „Braceri”, tamo gdje je imao svoje mjesto, „u čelo trpeze”.

The post Tri godine od Nocove smrti first appeared on BARinfo.

Držao je do prijateljstva. Bio je principijelan, nesklon kompromisima, posebno „trulim“, i nevjerovatno odan. Jedan njegov drug veli da se nikad i ni na koga nije mogao osloniti kao na Noca. Nisu to bili momenti od životnog značaja, ali kad god, i za bilo šta, bio je tu. Od onoga da nikad nije kafu preskakao kad ga pozove do onoga da je nepogrešivo rješavao probleme vezane za „tehniku“ u njegovoj ordinaciji.

„A ta kafa, to je, u stvari, život.“

Vjerovatno u svijetu ne postoji informativna kuća u kojoj je najvažnija ličnost čovjek zadužen za tehniku, a ne neko od novinara. U Radio Baru je decenijama  zaštitni znak bio Novak Noco Brajović. Njegova riječ se najviše poštovala. Zašto? Pa, zato što je najviše znao o radiju i zato što mu je bio privržen do fanatizma. Dva dana prije nego što mu je bolest zakucala postavio je antene na Volujici da bi se Radio Bar bolje čuo.

Znalo se: kad Noco krene nešto da radi, posao će biti obavljen, makar to na prvi pogled djelovalo kao nemoguća misija.

„Dobro je, Noki, to, vidiš da ne može, pusti…“

„Samo još malo, da vidim još nešto.“

E, to malo moglo je da potraje dva dana i dvije noći, sve do podviga i Novakovog trijumfa, jednog u nizu, kojim se nikad nije gordio. Kao da je to bilo najnormalnije, iako niko živi nije mogao da riješi zagonetku, osim njega, studioznog, strpljivog, čelične volje. Umio je da popravi uređaj koji prvi put vidi u životu, od kojeg su i inženjeri koji su ga konstruisali digli ruke. Samo bi mu na kraju napornog posla zaiskrio osmijeh, koji nije mogao da sakrije, a toliko se trudio. Taj osmijeh ga je odavao. Iza robusnog Novaka, krila se duša od čovjeka, golubijeg srca. Kad nešto grune, dovoljno je bilo da ga pogledate, da mu kažete: „Neka, Noki…“ pa da se istog momenta povuče, da se nasmije i uputi vam neku naizgled neprijatnu riječ, a svi smo znali da je to izvinjenje na njegov način.

Nocova duša bila je čista kao prvi snijeg na vrhu Rumije. Nije znao šta znače sujeta, zloba, nije umio da ogovara, ako je imao nekome nešto da kaže, rekao bi mu to u lice.

I nije Novaka Brajovića ubila korona, ona mu ništa nije mogla. Ubila ga je riječ, ovoga puta koju je sebi dao. Mislite li da bi Noco nosio krpu preko lica ili se krio od ljudi sve i da je znao kroz kakve će muke da prođe? Naravno da ne bi. Njemu je data riječ bila najvažnija, važnija i od života. 

Radio Bar bez Noca… ne znam. Možda i može…

Zbogom naš čestiti, tvrdi druže, meke, plemenite duše.

The post Posljednji pozdrav iz Radija nad odrom Novaka Brajovića first appeared on BARinfo.